rFASPER - Repozitorijum Fakulteta za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju
Not a member yet
5658 research outputs found
Sort by
Matematička kreativnost studenata Fakulteta za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju
Get PDFMatematička kreativnost može da se odredi kao sposobnost da se matematički
zadatak analizira iz drugačije perspektive, da se identifikuju obrasci, razlike i sličnosti kako
bi se odabrale odgovarajuće strategije za njegovo rešavanje. S obzirom na važnost
kreativnog potencijala kod učenika sa teškoćama u mentalnom razvoju s jedne strane i
mogućnost razvoja te veštine s druge, pred defektologe se stavlja izazovan zadatak. U
procesu podučavanja matematike, posebno je bitno razvijati sposobnost fleksibilnosti
mišljenja kako bi učenici mogli da sagledaju matematički problem iz različitih uglova, što
je od posebnog značaja za efikasno rešavanje svakodnevnih životnih situacija. Da bi se
prepoznala, podsticala i razvijala kreativnost kod učenika sa teškoćama u mentalnom
razvoju neophodno je i da defektolog bude kreativan. Defektolozi s matematičkom
kreativnošću imaju tendenciju da koriste različite metode i pristupe tokom nastave, čime
prilagođavaju svoj pristup individualnim sposobnostima učenika što dovodi do
podsticanja kreativnosti, efikasnije nastave i boljeg razumevanja sadržaja matematike. Cilj
rada bio je utvrđivanje matematičke kreativnosti studenata studijskog programa
Specijalna edukacija i rehabilitacija osoba sa teškoćama u mentalnom razvoju. Istraživanje
je sprovedeno na prigodnom uzorku od ukupno 37 studenata starosne dobi od 22 do 28
godina (AS=22,81; SD=1,57). Primenjen je Upitnik samoprocene matematičke
kreativnosti koji se sastoji od 13 pitanja. Analizom dobijenih rezultata istraživanja uočava
se da 43,3% ispitanika pokazuje matematičku kreativnost, dok 56,7% ne pokazuje
matematički kreativno ponašanje. Posmatranjem pojedinačnih ajtema iz Upitnika
primećuje se najbolje postignuće na zadatku koji se odnosi na uočavanje matematičke
pravilnosti u okolini, dok su najlošija postignuća zabeležena na zadatku koji se odnosi na
smišljanje matematičkih simbola. Na osnovu dobijenih rezultata sugerišemo da se
studenti ohrabruju da primenjuju matematiku kako bi rešavali svakodnevne probleme
kao i da se insistira da matematičke sadržaje sagledaju kroz slike, pokret, grafikon ili
jednačinu. Predlažemo da se buduća istraživanja fokusiraju na detaljnom sagledavanju
složenosti matematičke kreativnosti kako bi se razumeli pojedinačni oblici opažajnih
matematičkih ponašanja
Osnove razvojne neurologije za studente Fakulteta za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju
No full textUdžbenik Osnove razvojne neurologije za studente Fakulteta za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju namenjen je studentima na studijskim grupama Specijalna edukacija i rehabilitacija osoba sa teškoćama u mentalnom razvoju i Logopedija, koji u sklopu osnovnih akademskih studija slušaju i polažu predmet Razvojna neurologija. Sadržaj udžbenika usaglašen je sa silabusom ovog predmeta, te je glavni cilj da bude osnovni materijal preko koga će se studenti upoznati sa najvažnijim bolestima i stanjima iz oblasti neurologije razvojnog perioda. Iako se ovaj predmet na Fakultetu za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju izučava godinama, do sada nije postojao odgovarajući udžbenik. Autorka, međutim, veruje da će biti koristan i studentima drugih studijskih programa Fakulteta za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju koji će se u praksi susretati sa decom i odraslim osobama sa razvojnim neurološkim problemima. Imajući u vidu činjenicu da se u novije vreme na svetskom nivou registruje porast učestalosti mnogih bolesti i stanja iz razvojne neurologije, nesumnjivo je da se radi o temama koje će biti u žiži medicine i defektologije narednih decenija. Autorka udžbenika je lekarka, specijalista neurologije, i daje medicinski pogled na bolesti i stanja kojima će se budući oligofrenolozi, logopedi i defektolozi susretati na dnevnom nivou. U svakom poglavlju od četvrtog do poslednjeg, sedamnaestog, obrađene su bolesti po sistemu koji se koristi u medicini: definicija; etiologija; epidemiologija; patofiziologija; klinička slika (anamneza i nalaz); komorbiditeti i komplikacije; dijagnostika; diferencijalna dijagnoza; terapija; prognoza, a gde god je moguće ovaj niz završava se prevencijom. U tekstu koji se bavi dijagnostikom i terapijom dati su osnovni principi prepoznavanja i lečenja pojedinih bolesti i stanja, kao i osnovne informacije o lekovima, njihovoj efikasnosti i neželjenim dejstvima. Poseban akcenat stavljen je na komorbiditete i komplikacije pojedinih bolesti i stanja s obzirom na to da često nepovoljno utiču na kvalitet života deteta i njegove okoline, na prvom mestu porodice i staratelja. Za sve entitete iz oblasti razvojne neurologije očigledna je istovremena pojava neuroloških, defektoloških, psiholoških i psihijatrijskih manifestacija (a neretko i internističkih, fizijatrijskih, hirurških, oftalmoloških itd.), te je neophodan timski trud stručnjaka iz svih ovih oblasti u cilju precizne dijagnostike i adekvatnog lečenja. Autorka veruje da na ovaj način bar u nekoj meri doprinosi multidisciplinarnosti i, idealno, transdisciplinarnosti u ovoj oblasti. Takođe, veruje da je prevencija ključna stavka medicine, ali i obaveza celog društva, koje treba da bude informisano i angažovano na zajedničkom zadatku da se, kad god je moguće, ublaži ili spreči razvoj bolesti ili nastanak patološkog stanja. Kroz sve obrađene oblasti autorka se trudila da sagleda i istakne osnovne neurološke, defektološke, psihološke i psihijatrijske, kao i opšte zdravstvene probleme koji se prelivaju i često usložnjavaju pri tranziciji iz dečjeg u odraslo životno doba. Sve informacije iz teksta temelje se na medicini zasnovanoj na dokazima i savremenoj literaturi. Za najveći broj bolesti i stanja iz razvojne neurologije naučne i stručne informacije ažuriraju se gotovo na mesečnom nivou, sa mnogim novim klasifikacionim sistemima i kriterijumima objavljenim u poslednjih nekoliko godina. S druge strane, neki aspekti entiteta kojima se tekst bavi još uvek čekaju da se na njih obrati pažnja savremenih istraživača, pa su o njima dostupne samo informacije iz publikacija od pre par decenija i ranije. Ipak, preko 70% referenci korišćenih u tekstu nije starije od sedam godina. Autorka se nada da će ovaj udžbenik biti od koristi svim čitaocima i zahvaljuje se na svim savetima i sugestijama
Parental involvement in the educational process of children/uključenost roditelja u vaspitno-obrazovni proces dece
No full textCilj sprovedenog istraživanja bio je utvrđivanje nivoa uključenosti roditelja u različite aspekte
vaspitanja i obrazovanja njihove dece. Poseban fokus istraživanja bio je ispitivanje kvaliteta
saradnje koja se ostvaruje između roditelja i prosvetnih radnika, kao i roditeljske uključenosti
u školske aktivnosti i vaspitanje kod kuće. U istraživanju su učestvovala 33 roditelja dece
uzrasta od jedne do jedanaest godina, od kojih su većina bile majke (90,9%). Za ispitivanje
problemske tematike, korišćen je Upitnik uključenosti roditelja (Family Involvement
Questionnaire – FIQ), kao i posebno konstruisan upitnik koji je obuhvatao relevantne
sociodemografske karakteristike roditelja i dece. Dobijeni rezultati ukazuju na prisustvo
povišenog nivoa uključenosti roditelja u vaspitno-obrazovani proces njihove dece.
Najveći nivo uključenosti roditelja primećen je na subskalama koje se odnose na vaspitanje
kod kuće te njihovu saradnju sa prosvetnim radnicima, dok je najmanja uključenost roditelja
zapažena u školskim aktivnostima dece. Utvrđeno je kako u roditeljskoj saradnji sa prosvetnim
radnicima ne postoji statistički značajna razlika u odnosu na to da li je u pitanju saradnja sa
vaspitačima ili učiteljima. Stepen obrazovanja majke takođe nije identifikovan kao faktor koji
u statistički značajnoj meri utiče na njihovu uključenost u vaspitno-obrazovni proces.
Zaključeno je kako roditelji pokazuju određen nivo uključenosti u različite aspekte vaspitno-obrazovnog procesa njihovog deteta. Praktične implikacije sprovedenog istraživanja ogledaju se u potrebi za organizovanjem neformalnih edukacija putem kojih bi se istakao značaj
roditeljskog angažovanja u celokupnom vaspitno-obrazovnom procesu dece.
The aim of this research was to determine the level of parental involvement in various aspects
of their children's upbringing and education. A special focus of the study was on examining the
quality of collaboration between parents and educators, as well as parental involvement in
school activities and at-home upbringing. The research included 33 parents of children aged
one to eleven, the majority of whom were mothers (90.9%). The Family Involvement
Questionnaire (FIQ) and a specially constructed questionnaire covering relevant
sociodemographic characteristics of the parents and children were used to examine the issues.
The results indicate a high level of parental involvement in their children's educational process
(M=3.56, SD=0.62). The highest level of involvement was observed in the subscales related to
at-home upbringing (M=3.95, SD=0.61) and collaboration with educators (M=3.88, SD=0.90),
while the lowest involvement was noted in school activities (M=3.00, SD=0.73). No
statistically significant difference was found in parental collaboration with teachers versus
caregivers. The mother's education level was also not identified as a statistically significant
factor influencing parental involvement. It was concluded that parents demonstrate a certain
level of involvement in various aspects of their child's educational process. The practical
implications of the research highlight the need for organizing informal education to emphasize
the importance of parental engagement in the overall educational process
Multifaktorski model deficita: Uloga viših kognitivnih funkcija u kliničkoj slici specifičnih smetnji u učenju
No full textSpecifične smetnje u učenju karakteriše visoka varijabilnost u ispoljavanju akademskih teškoća što je povezano sa heterogenim profilima kognitivnih potencijala i ograničenja. Multifaktorski model deficita prevazilazi jednodimenzionalna objašnjenja u nastanku određenog razvojnog poremećaja i zasniva se na ideji da kognitivni faktori rizika nisu deterministički, već probabilistički, što podrazumeva da nemaju sve osobe isti deficit u osnovi manifestnih teškoća. Raniji stavovi da je ograničenje u jednoj kognitivnoj oblasti dovoljan i neophodan uslov za ispoljavanje disleksije ili, na primer, diskalkulije, ne može da, na zadovoljavajući način, objasni izražene interindividualne varijacije u profilima kognitivnih sposobnosti i bihevioralnim manifestacijama akademskih teškoća. Takođe, model izdvojenog deficita u jednoj oblasti ne može da objasni pojavu komorbiditeta, posebno kada je reč o kombinovanim smetnjama u učenju.
Cilj ovog rada je da se istakne značaj multifaktorskog pristupa u razumevanju disleksije, disgrafije i diskalkulije, sa posebnim osvrtom na ulogu različitih aspekata egzekutivnih funkcija u ovladavanju veštinom čitanja, pisanja i računanja.
Egzekutivne funkcije uključuju niz kognitivnih procesa koji su neophodni za kontrolu i regulaciju ponašanja, misli i emocija. Posebno relevanti za ovladavanje bazičnim akademskim veštinama su radna memorija i inhibitorna kontrola, kao i kognitivna fleksibilnost i sposobnost planiranja i organizacije. Uz integrisan pregled teškoća u domenu egzekutivnih funkcija kod različitih formi smetnji u učenju, biće ponuđene i preporuke za tretman i individualizovane obrazovne pristupe
When there is a will there is a way: The social teaching practices of primary school teachers during the COVID-19 pandemic
Get PDFThe study aimed to examine the implementation of social teaching practices (STP) in primary schools in Serbia during the COVID-19 pandemic. We explored how the flexibility of STP relates to teachers’ socioemotional competencies (SEC), general teaching difficulties during the pandemic, their satisfaction with the education system, and perception of professional future on a sample of 817 teachers. Research findings suggest that those teachers with higher SEC, less teaching difficulties, and those who are more satisfied with the education system and more optimistic about their professional future implement more STPs. Differences in STPs were also found regarding the teachers’ gender, education cycle, and teaching modality. The study indicated that use of STPs by teachers in times of crisis can be empowered with diverse support opportunities through professional development.Istraživanje je usmereno ka proceni mogućnosti korišćenja socijalnih nastavnih praksi (SNP) u uslovima pandemijskog obrazovanja. Na uzorku od 817 nastavnika osnovnih škola ispitana je fleksibilnost socijalnih nastavnih praksi u vezi sa socioemocionalnim kompetencijama (SEK) nastavnika, generalnim teškoćama izvođenja nastave tokom pandemije, zadovoljstvom nastavnika obrazovanjem u vreme pandemije i percepcijom budućnosti profesije. Rezultati istraživanja upućuju na to da socioemocionalno kompetentniji nastavnici, nastavnici zadovoljniji funkcionisanjem obrazovnog sistema u vreme pandemije, kao i nastavnici optimističniji u vezi sa svojom profesionalnom budućnošću primenjuju više SNP. Otkrivene su razlike u primeni socijalnih nastavnih praksi u odnosu na pol, obrazovni ciklus i modalitet nastave. Rezultati istraživanja upućuju na to da primena socijalnih nastavnih praksi u kriznim vremenima može biti unapređena različitim mogućnostima podrške u sklopu profesionalnog razvoja nastavnika
Bullying victimization experiences among Belgrade high school students
Get PDFBullying refers to intentional actions, repeated over time, that harm, intimidate, or humiliate
another person and that occur within the context of an imbalance of power, either real or
perceived, between the bully and the victim. Previous research suggests that age and gender
differences in bullying may be dependent upon the specific type of bullying behavior measured.
In general, the serious consequences of bullying impose the need for constant examination of
this negative phenomenon. To examine the frequency of personal experience of bullying
victimization among high school students, a survey was conducted on a sample of 243 Belgrade
students (76.5% female), aged 14–19 (M = 16.5; SD = 1.1). The Delaware Bullying
Victimization Scale (DBVS) was used to examine the frequency of personal experience of
bullying victimization. The DBVS is a six-point Likert-type scale (1 – never; 6 – every day),
which consists of a total of 16 items, which are further grouped into four subscales: Verbal,
Physical, Social/Relational and Cyberbullying. A separate score is computed for each subscale
(Verbal, Physical, Social/Relational, and Cyberbullying) and a total Bullying in School score
is computed by summing the scores on the first three subscales (under the recommendation of
the authors of the instrument). Internal reliability of the scale was high (α = .92). In general, it
can be said that high school students very rarely experienced bullying victimization (M = 1.63;
SD = .89). Verbal bullying victimization was the most common of all forms (M = 1.85; SD =
1.21), while cyberbullying was the least pronounced (M = 1.3; SD = .73). Male students more
often than female students experienced verbal (t(242) = 3.21, p < .01, d = .53), physical (t(242)
= 3.8, p < .01, d = .63), cyberbullying victimization (t(241) = 2.67, p = .01, d = .45), as well as
bullying victimization in general (t(242) = 3.29, p < .01, d = .55). The student's age had weak
positive correlations with the total score (r = 0.17, p = .01), but also with the scores on all
subscales (except for the Physical bullying). Based on the obtained findings, it can be
concluded that in the examined sample of high school students bullying victimization is not
frequent, male students experience bullying victimization more often, and the frequency of
bullying victimization increases with age. The results can serve as an initial insight and a
starting point to further assessments of bullying and intervention planning
Assessment of Lateralization and Handwriting Quality in Young Elementary School Students
Get PDFDominant lateralization refers to the phenomenon of having a leading extremity or leading sense
during the execution of complex psychomotor activities. Writing represents a complex human
ability and simultaneously the most complex form of linguistic activity, which includes
knowledge, skills, and the art of proper letter formation. This study explores the relationship
between lateralization and handwriting quality with the aim of identifying children with
dysgraphic handwriting. The sample consisted of 90 younger elementary school students (third,
fourth, and fifth grade), aged 8 to 11 years (AS = 9.93; SD = 0.84), of both genders (46 boys and
44 girls). The Handwriting Dysgraphia Assessment Test was used to assess handwriting
quality. Dominant upper extremity lateralization was assessed using tests from the Sovak Test
Battery (1979), while visual lateralization was assessed using a test from the General
Defectology Diagnostics Practicum. The research was conducted at an elementary school in
Trebinje, during February and March 2024. Research results show that a significant percentage
of
younger
elementary
school
children
have
dysgraphic
(21.1%)
or
severely
dysgraphichandwriting (35.6%). Among the majority of participants, right-handed upper
extremity dominance was observed (86.7%) along with right visual dominance (82.2%), with
coordinated visual and upper extremity lateralization present in 88.9% of children. The results
of
investigation
of
the
impact
of
uncoordinated
upper
extremity
and
visual
lateralization on dysgraphic handwriting did not demonstrate statistical significance. Although
our results did not confirm a link between lateralization and handwriting quality, for
younger elementary school children with uncoordinated upper extremity and visual
lateralization, exercises focusing on directing, practicing, and stabilizing lateralization are
recommended
Evaluation of reliability and validity of the Serbian Aphasia Screening Test
No full textPurpose
A rise in strokes worldwide means that the number of people affected by aphasia is increas-
ing. Early and accurate diagnosis of aphasia is crucial for recovery. Presently, there are no
dedicated screening tests tailored for evaluating aphasia in Serbian-speaking individuals.
This paper presents and describes the psychometric properties of the Serbian Aphasia
Screening Test (SAST), a novel aphasia screening tool designed specifically for Serbian
speakers. This initiative fills the gap in aphasia assessment tools for the Serbian population,
providing a comprehensive and culturally sensitive approach to the evaluation of language
disorders.
Method
Data using the SAST were collected from 240 participants: 120 Serbian speakers with apha-
sia after stroke compared to 120 neurotypical individuals. The assessment included the fol-
lowing subtests: conversation, verbal automatized sequences, auditory comprehension,
visual confrontation naming, responsive naming, repetition of words, repetition of sen-
tences, oral word reading, oral sentence reading, reading comprehension, and writing. The
main objectives were to ascertain the psychometric qualities of the SAST, including inter-
rater reliability of scoring, test-retest reliability, reliability of the individual subtests, overall
test reliability, and inter-correlations among subtests. Additionally, the study evaluated the
discriminatory capability of the SAST in distinguishing between individuals with aphasia and
neurotypical controls, as well as between individuals with different types of aphasia.
Results
The findings revealed that the SAST has excellent inter-rater reliability, test-retest reliability,
and internal consistency. There were statistically significant differences between individuals
with aphasia and neurotypical controls on all SAST subtests. Furthermore, the study identi-
fied significant differences in language profiles among participants with different types of
aphasia. The significant correlations between scores on the SAST and on the Boston Diag-
nostic Aphasia Examination (BDAE) suggest good convergent validity of the SAST.
Conclusions
The results underscore the robust psychometric properties of this novel screening assess-
ment (SAST) and its ability to effectively discriminate between diverse linguistic abilities
within different aphasia syndromes in Serbian speaking individuals
Am I a math person? Linking math identity with students’ motivation for mathematics and achievement
No full textBased on the expectancy-value perspective on identity and identity formation, this paper explores the relationship between math identity (MI) and the dimensions of motivation (i.e. intrinsic value, attainment value, utility value and perceived competence) and math achievement in primary school. An additional aim of our research was to explore these relationships in different cultural contexts and investigate potential gender and grade differences concerning MI. The participants were 11,782 primary school students from Norway, Sweden, Estonia, Finland, Portugal and Serbia. All predictors from the motivation spectrum were significant for students’ MI across the examined countries and had a stronger association with MI than math achievement. Among the motivational dimensions, intrinsic value had the strongest association with students’ MI. Boys had significantly more positive math identities than girls in Estonia, Finland, Norway and Portugal. The results showed that the grade 4 students perceived themselves less as “math persons” than their grade 3 peers in all countries