University of Zagreb
Repository of Faculty of Pharmacy and Biochemistry University of ZgrebNot a member yet
2946 research outputs found
Sort by
Simultaneous analysis of fulvestrant and cyclin D dependent kinases with micellar electrokinetic chromatography
No full textRak dojke najčešće je sijelo raka među ženama. U z.adnjih desetak godina napravljena su opsežna klinička
istraživanja na temelju kojih su odobreni inhibitori o ciklinu D ovisnih kinaza. h1dicirani su za liječenje
lokalno uznapredovalog ili metastatskog raka dojke koji je HR+, HER2-, a koriste se, između ostalog, u
kombinaciji s fulvestrantom. Kako bi takva kombinacija bila što učinkovitija i sigurnija za pacijentice,
potrebno je razviti i jedinstvenu analitičku metodu kojom se može pouzdano odrediti njihova koncentracija
u krvi. Kapilarnoelektroforetske tehnike sve više nalaze primjenu u današnjici u području kontrole lijekova,
ali i detekcije lijekova u biološkom tkivu. Cilj ovog istraživanja bio je razviti novu kapilamoelektroforetsku
metodu kojom će se istovremeno moći detektirati i kvantificirati fulvestrant, palbociklib, ribociklib i
abemaciklib u krvi pacijenata u svrhu terapijskog praćenja lijekova te time i provesti odgovarajuću
individualizaciju terapije. Kao potencijalna metoda za njihovu analizu odabrana je micelama elektro kinetička
kromatografija.
Korištena je kapilara od izvučenog kvarca unutrašnjeg promjera 50 μm, ukupne duljine 40 cm, a uzorci su
injektirani u kapilaru tijekom 5 sekundi, pod tlakom od 50 mbar i pri temperaturi od 25 °C. Valna duljina na
kojoj su promatrani rezultati iznosila je 21 O nm. Kako bi nastale micele, dodan je surfaktant SDS u
koncentraciji od 60 mM. Od ostalih parametara, najbolja selektivnost i osjetljivost metode su utvrđeni
primjenom boratnog pufera u koncentraciji od 25 mM, dodatkom acetonitrila u pufer u udjelu od 1 O % te
primjenom napona od 28 kV.Breast cancer is the most common type of cancer among women. Cyclin D dependent kinases inhibitors have
been approved based on extensive clinical trials that were carried out in the last ten years. They are indicated
in treatment for locally progressed or metastatic breast cancer, which is hormone positive, HER2 negative,
and are used, among other, in combination with fulvestrant. In order to secure that the following combination
is effective and safe for patients, it is necessary to develop a unique analytical method which can reliably
determine their blood concentration. Capillary electrophoresis techniques are becoming more and more used
in today's drug quality control, but also drug detection in biological tissue. The aim of this research was to
develop a new capillary electrophoresis technique which will be able to detect and quantify fulvestrant,
palbociclib, ribociclib and abemaciclib in blood samples of patients in the purpose of therapeutic drug
monitoring and in order to apply appropriate therapy individualisation. As a potential method for its analysis,
micellar electrokinetic chromatography has been chosen.
Capillary that was used is made of extracted quartz with an inner diameter of 50 m and total length 40 cm.
The samples were injected in the capillary for 5 seconds, under the pressure of 50 mbar and temperature of 25 degrees Celsius. The results were observed at the wavelength of 210 nm. In order to form the micelles, surfactant SDS
was added in the concentration of 60 mM. Beside surfactant concentration, other parameters that resulted
with the best selectivity and sensitivity are borate buffer in the concentration of 25 mM, addition of
acetonitrile to buffer in the fraction of 10 % and applied voltage of 28 kV
N-glycosylation of total plasma proteins and immunoglobulin G in atrial fibrilation
No full textFibrilacija atrija je bolest kompleksne patofiziologije čiji razvoj i perzistencija nisu uzrokovani samo nepravilnim
električnim signaliziranjem u srcu nego i razvojem promjena u srčanom mišiću koje rezultiraju supstratom
podložnim za nastanak i progresiju bolesti. Promjene poput razvoja intersticijske fibroze i akumulacije
epikardijalnog adipoznog tkiva su uzrokovane lokalnim upalnim odgovorom te također potiču nastanak istog. Nglikani ukupnih plazmatskih proteina i imunoglobulina G su dokazani biljezi različitih bolesti, pogotovo onih u
kojima je izražena upalna ili metabolička komponenta kao što su dijabetes, hipertenzija i kardiovaskularne bolesti.
Sva navedena stanja su čimbenici rizika za fibrilaciju atrija te su stoga potencijalno povezani s razvojem i
progresijom bolesti. Važna uloga N-glikozilacije proteina plazme, a posebno imunoglobulina G (IgG) u upalnom
odgovoru, kao i spomenuta povezanost s čimbenicima rizika, motiviraju istraživanje N-glikozilacije ukupnih
plazmatskih proteina i izoliranog IgG-a u fibrilaciji atrija. Kako bi ispitali potencijalne promjene, analizirali smo
N-glikome IgG-a i ukupnih plazmatskih proteina 172 pacijenta s fibrilacijom atrija i usporedili ih s N-glikomima
54 kardiološki zdravih kontrola. Pacijenti su također bili podvrgnuti zahvatu kateterske ablacije te su uzorci
prikupljeni u dvije vremenske točke, neposredno prije zahvata i nakon šest mjeseci, tijekom kojih su pacijenti
praćeni za recidiv fibrilacije atrija. Analiza N-glikozilacije provedena je koristeći visoko-protočnu metodu
temeljenu na tekućinskoj kromatografiji ultra-visoke učinkovitosti. Jedan oligomanozni glikan iz N-glikoma
ukupnih plazmatskih proteina te šest glikana IgG-a pokazali su statistički značajne promjene između zdravih
kontrola i osoba oboljelih od fibrilacije atrija. Promjene su bile izraženije u IgG-u, te su promjene vezane uz
smanjenje razine struktura s račvajućim N-acetilglukozaminom bile specifične za fibrilaciju atrija. Uz to, četiri
glikana u N-glikomu plazme, pretežito oligomanozne strukture, pokazale su značajne razlike između podskupine
pacijenata koja je doživjela recidiv fibrilacije atrija nakon zahvata te one za koje je odsustvo fibrilacije atrija bilo
stabilno unutar vremena ove studije. IgG N-glikom je također opsežno korelirao s CHA2DS2-VASc procjenom
rizika od moždanog udara, gdje je opažen pomak IgG glikoma prema porupalnom fenotipu kako se CHA2DS2-
VASc vrijednost povećava. Ovo je prvo istraživanje koje je usporedilo N-glikome proteina plazme i izoliranog
IgG-a pacijenata s fibrilacijom atrija s zdravim kontrole te ovdje opisani rezultati daju temelj za daljnje glikomske
studije fibrilacije atrija.Atrial fibrillation is a disease with a complex pathophysiology whose onset and persistence are caused not only by
irregular electric signalling, but also the development of changes in the heart muscle itself which form the substrate
that is susceptible to disease progression. Changes such as interstitial fibrosis and the accumulation of epicardial
adipose tissue are caused by a local inflammatory response and also support further inflammation. N-glycans of
total plasma proteins and immunoglobulin G (IgG) have been shown to be biomarkers for many diseases,
especially those with pronounced inflammatory or metabolic components such as diabetes, hypertension and
cardiovascular diseases. These conditions are also risk factors for atrial fibrillation and are therefore potentially
connected to the development and progression of the atrial fibrillation. Important role of plasma protein Nglycosylation and IgG specifically in the inflammatory response, as well as the aforementioned association with
atrial fibrillation risk factors warrant the study of N-glycosylation of total plasma proteins and IgG in atrial
fibrillation. To assess potential changes in N-glycosylation we analysed IgG and total plasma protein N-glycomes
of 172 patients with atrial fibrillation and compared them to the glycomes of 54 healthy controls. Patients also
underwent catheter ablation and samples were collected in two timepoints, first immediately before the procedure,
and the second after the six-month follow-up during which time the patients were monitored for recurrence of
atrial fibrillation. N-glycosylation analysis was performed using a high-throughput ultra-high performance liquid
chromatography method. One oligomannose plasma N-glycan and six IgG N-glycans showed statistically
significant differences between patient and control groups. Changes were more extensive in IgG and the changes
specific to atrial fibrillation were the decreased levels of bisecting structures. Also, four plasma N-glycans, mainly
oligomannose structures were associated with recurrence of atrial fibrillation during the six-month period. IgG Nglycome also extensively correlated with the CHA2DS2-VASc risk score for stroke wherein a increase in risk score
was followed by a greater shift towards the proinflammatory IgG glycan profile. This was the first study that
compared patients with atrial fibrillation and healthy controls and the findings provide a basis for further glycomic
studies of atrial fibrillation
Čestična onečišćenja u parenteralnim lijekovima
No full textCILJ ISTRAŽIVANJA
Cilj ovog specijalističkog rada je pregledno prikazati vrste i izvore čestičnih onečišćenja
u parenteralnim lijekovima, njihove moguće kliničke učinke te postupke kontrole i prevencije
u farmaceutskoj industriji. Razumijevanjem zdravstvenih rizika nastoji se poboljšati
proizvodne procese, sigurnost pacijenata te smanjiti broj povlačenja proizvoda s tržišta.
MATERIJALI I METODE
Istraživanje u okviru ovog specijalističkog rada uključuje detaljan pregled dostupnih
stručnih članaka i regulatornih zahtjeva o problematici čestičnih onečišćenja u parenteralnim
lijekovima. Također su korišteni i podaci službenih internet stranica relevantnih za temu rada.
Ključne riječi za pretraživanje baze podataka (Pubmed, ScienceDirect, Scopus)
uključivale su sljedeće pojmove: particulate matter, particulates, visible particles, subvisible
particles, visual inspection, particles in parenterals, 100% visual inspection.
REZULTATI
Glavni uzroci povlačenja parenteralnih lijekova s tržišta posljednjih deset godina su bili
nedostatak osiguranja sterilnosti te prisutnost čestičnih onečišćenja.
Unatoč primjeni procijenjenih 15 milijardi doza parenteralnih lijekova svake godine,
nisu pronađena izvješća o štetnim događajima povezanim s ubrizgavanjem pojedinačnih
vidljivih čestičnih onečišćenja. Nema dovoljno dokaza da intravenozna primjena inertnih
vidljivih čestičnih onečišćenja čestična onečišćenja uzrokuje štetu pacijentima, a malo je
vjerojatno da će intramuskularne i supkutane injekcije sa sterilnim inertnim čestičnim
onečišćenjima uzrokovati značajne ozljede pacijenta. Općenito, rizik je veći za bolesnike s
postojećim oštećenjima organa zbog problema s krvožilnim sustavom, imunološki
kompromitirane bolesnike ili novorođenčad i dojenčad.
Kliničko oštećenje može izazvati primjena velikog volumena čestičnih onečišćenja
tijekom vremena (npr. pacijenti na intenzivnoj njezi), korištenje totalne parenteralne prehrane i
primjena velike količine čestičnih onečišćenja male veličine.
Vizualni pregled je probabilistički proces i specifična vjerojatnost detekcije vidljivih
čestičnih onečišćenja će varirati ovisno o razlikama u formulaciji proizvoda, karakteristikama
samih čestica i dizajnu spremnika.
ZAKLJUČAK
Predviđanje kliničkog ishoda primjene čestičnih onečišćenja može biti izazovno jer na
kliničke manifestacije nuspojava može utjecati više čimbenika kao što su: put primjene,
karakteristike pacijenata, svojstva samih čestica te učestalost i trajanje primjene lijeka.
Budući da postoje ograničeni izravni dokazi o riziku za pacijente za sterilna, inertna
čestična onečišćenja, nulta tolerancija čestičnih onečišćenja ne bi trebala biti uvjet, već bi se
trebala smatrati ciljem u proizvodnji parenteralnih lijekova.
Nijedan postupak pregleda, manualni ili automatizirani, ne može jamčiti potpuno
uklanjanje svih čestičnih onečišćenja i zato se očekuje kontinuirana primjena koncepta životnog
ciklusa čestičnih onečišćenja usmjerenog na prevenciju, kontrolu i poboljšanje procesa
proizvodnje.OBJECTIVES
The aim of this thesis is to present an overview of the types and sources of particles that
contaminate parenteral drugs, their possible clinical effects and the procedures for control and
prevention of particles in the pharmaceutical industry. By understanding health risks, efforts
are made to improve production processes, patient safety, and reduce the number of product
recalls from the market.
MATERIAL AND METHODS
The research within this thesis includes a detailed review of the available articles and
regulatory requirements on the issue of particles in parenteral drugs. Data from official websites
relevant to the topic of the thesis were also used.
Keywords for the database search (Pubmed, ScienceDirect, Scopus) included the
following terms: particulate matter, particulates, visible particles, subvisible particles, visual
inspection, particles in parenterals, 100% visual inspection.
RESULTS
The main reasons for the recall of parenteral preparations from the market in the last ten
years were the lack of sterility assurance and the presence of particles.
Despite the administration of an estimated 15 billion doses of injectable drugs each year,
no reports of adverse events associated with the injection of single visible particle have been
found. There is insufficient evidence that intravenous administration of inert visible particles
causes harm to patients, and intramuscular and subcutaneous injections of sterile inert particles
are unlikely to cause significant patient injury. In general, the risk is higher for patients with
end-organ disease, immunocompromised patients, or newborns and infants.
Clinical impairment can be caused by the administration of large volumes of particles
over time (e.g. intensive care patients), the use of total parenteral nutrition, and administration
of large amounts of small-sized particles.
Visual inspection is a probabilistic process and the specific probability of detecting
visible particles will vary depending on differences in product formulation, particle
characteristics and container design.
CONCLUSION
Predicting the clinical outcome of particle contamination can be challenging because
the clinical manifestations of side effects can be influenced by several factors such as: route of
administration, patient characteristics, properties of the particles themselves, frequency and
duration of drug administration.
Since there is limited direct evidence of risk to patients from sterile, inert particles, zero
particle tolerance should not be a requirement, but should be considered a goal in parenteral
drug production. No inspection process, manual or automated, can guarantee the complete
removal of all particles, and therefore the continuous application of the particle life cycle
concept aimed at prevention, control and improvement of the production process is expected
Forced degradation study of adalimumab using SE-HPLC technique
No full textUpalna bolest crijeva (engl. Inflammatory Bowel Disease, IBD) je kronična upalna bolest gastrointestinalnog
trakta, a dijeli se na Crohnovu bolest, ulcerozni kolitis i nedeterminirani kolitis. IBD je najviše zastupljena u
visoko razvijenom dijelu svijeta, a incidencija joj raste. Patofiziologija IBD-a je složena te uključuje različite
citokine od kojih je za terapijsku primjenu najviše iskorištena signalizacija faktora tumorske nekroze α (engl.
Tumor Necrosis Factor, TNF). Razvijeni su biološki lijekovi koji su po svojoj strukturi monoklonska
protutijela, a djeluju kao anti-TNF-α inhibitori. Ti lijekovi se koriste za liječenje različitih bolesti uključujući
i IBD. Biološki lijekovi su velike, složene molekule osjetljive na različite uvjete. Važno je osigurati im
kvalitetu, sigurnost i učinkovitost, a za to je potrebno koristiti složene analitičke tehnike.
Za određivanje sadržaja anti-TNF-α inhibitora adalimumaba i njegovih razgradnih produkata korištena je
kromatografija isključenjem po veličini (engl. Size Exclusion Chromatography, SEC) koja se temelji na
razdvajanju molekula s obzirom na veličinu čestica. Uzorci korišteni za razvoj metode dobiveni su prisilnom
razgradnjom uz korištenje stresnih uvjeta koji su uključivali kisele, bazične uvjete, povišenu temperaturu i
dnevno svjetlo. Razgradnja lijeka dogodila se pri svim uvjetima, najintenzivnije pri kiselim i bazičnim
uvjetima, a produkti razgradnje na 280 nm utvrđeni su nakon provedene kisele, bazične i razgradnje pri
povišenoj temperaturi. Svi produkti razgradnje pokazali su duža vremena zadržavanju u odnosu na
adalimumab. Ovom metodom uspješno su odvojeni ishodni analit i njegova onečišćenja te je eksperimentalno
utvrđeni sadržaj bio gotovo identičan onom deklariranom. Stoga je SE-HPLC prikladna metoda za
određivanje sadržaja bioloških lijekova u prisutnosti njihovih produkata razgradnje.Inflammatory bowel disease (IBD) is a chronical inflammatory disease of gastrointestinal tract, and it is
divided into Crohn's disease, ulcerative colitis, and indeterminate colitis. IBD is mostly prevalent in the highly
developed part of the world, and its incidence is rising. The pathophysiology of IBD is complex, and it
includes various cytokines, of which tumor necrosis factor α (TNF-α) signalling is the most used for
therapeutic application. Biological drugs have been developed that are monoclonal antibodies by their
structures, and act as TNF-α inhibitors. These drugs are used for treatment of various diseases, including IBD.
Biological drugs are big, complex molecules that are sensitive to different conditions. It is important to ensure
their quality, safety, and efficiency, and for this it is necessary to use complex analytical techniques.
For determining the content of the anti-TNF-α inhibitor adalimumab and its degradation products, size
exclusion chromatography (SEC) was used, which is based on the separation of molecules regarding particle
size. The samples used for the development of the method were obtained by forced degradation using stressconditions that included acidic, basic conditions, elevated temperature, and daylight. Degradation of the drug
occurred under all conditions, the most intensely under acidic and basic conditions, and degradation products
at 280 nm were determined after acid, basic degradation, and degradation under elevated temperature. All
degradation products had longer retention times compared to adalimumab. Using this method, the initial
analyte and its impurities were successfully separated, and the experimentally determined content was almost
identical to the declared one. Therefore, SE-HPLC is a suitable method for determining the content of
biological drugs in the presence of their degradation products
Phytochemical composition and antioxidant potential of the american blueberry fruit (Vaccinium corymbosum L.)
No full textU okviru ovog diplomskog rada provedena su istraživanja fitokemijskog sastava i antioksidacijske učinkovitosti plodova američke borovnice (Vaccinium corymbosum L.) Prisutnost fenolnih kiselina, flavonoida i antocijana u plodu je dokazana metodom tankoslojne kromatografije. Spektrofotometrijskim određivanjima ustanovljeno je da etanolno-vodeni ekstrakt ploda sadrži 0,72±0,10 %, fenolnih kiselina, 0,43±0,02 %, antocijana, 0,66±0,03 % trjeslovina i 0,11±0,01 % flavonoida. S obzirom da su ove polifenolne sastavnice poznate kao prirodni antioksidansi u radu je ispitan antioksidativni potencijal ploda. Utvrđeno je da ekstrakt ploda američke borovnice ima izraženu sposobnost hvatanja DPPH radikala i pokazuje 50 %-tnu učinkovitost pri koncentraciji 97,41 μg/mL, dok je djelovanje na NO radikale slabo izraženo. Dobiveni rezultati doprinose dosadašnjim znanstvenim spoznajama o bioaktivnim sastavnicama i antioksidativnoj aktivnosti ploda američke borovnice uzgojene u Hrvatskoj.Within the framework of this thesis, it was carried out the study of phytochemical composition and antioxidant activity of the fruits of the american blueberry (Vaccinium corymbosum L.). The presence of phenolic acids, flavonoids and anthocyanins in the fruit was confirmed by the thin-layer chromatography. Spectrophotometric determinations showed that the ethanol-water extract of the fruit contains 0.72±0.10% phenolic acids, 0.43±0.02% anthocyanins, 0.66±0.03% tannins and 0.11±0. 01% flavonoids, respectively. Given that polyphenol compounds are known as natural antioxidants, the antioxidant potential of the fruit was also evaluated. It was found that the american blueberry fruit extract has a pronounced ability to scavange DPPH radicals and shows 50% efficiency at a concentration of 97.41 μg/mL, while the effect on NO radicals is weak. The obtained results contribute to the current scientific knowledge on the bioactive compounds and antioxidant activity of the american blueberry fruit grown in Croatia
Assessment of reactive oxygen species in human plasma by use of fluorescent probes dihydroethidium and 2'7'-dichlorodihydrofluorescein-diacetate
No full textReaktivne kisikove vrste (ROS-ovi) su visoko reaktivni spojevi koji igraju ključnu ulogu u mnogim biološkim procesima, ali njihova prekomjerna proizvodnja može dovesti do oksidativnog stresa i oštećenja stanica, što je povezano s razvojem mnogih bolesti. Cilj ovoga istraživanja bio je ispitati dvije fluorescentne sonde 2',7'-diklordihidrofluorescein-diacetat (DCF-DA) i dihidroetidij (DHE) i procijeniti njihovu primjenjivost u mjerenju razine ROS-ova u ljudskoj plazmi. Više vrsta ROS-ova oksidira DCF-DA sondu pri čemu nastaje fluorescentni produkt 2',7'-diklorofluorescein što omogućuje detekciju svih ROS-ova. S druge strane kada superoksidni radikal oksidira DHE sondu nastaje 2-hidroksietidij te je tako moguće specifično odrediti razinu superoksidnog radikala u biološkom uzorku. Kako bi se odredila promjenjivost ovih dviju sondi, prvo je određena stabilnost produkta, a potom linearnost i osjetljivost metoda. Također, metoda određivanja ROS-ova pomoću DCF-DA fluorescentne sonde ispitana je i na različitim uzorcima ljudske plazme (n=7).
Rezultati istraživanja pokazali su da se obje fluorescentne sonde DCF-DA i DHE mogu koristiti za utvrđivanje razine ROS-ova u ljudskoj plazmi pri čemu treba paziti na vrijeme inkubacije fluorescentne sonde i uzorka jer nastali produkti nisu stabilni. Zbog utjecaja unutarnjeg filtera prije mjerenja potrebno je utvrditi razrjeđenje plazme u kojem je odaziv detektora linearan, a također preporučuje se korištenje unutarnjeg standarda. Ispitivanje promjene DHE sonde za mjerenje razine ROS-ova u ljudskoj krvi pokazalo je da DHE sonda nije prikladna za mjerenje ROS-ova u punoj krvi. Dobiveni rezultati ovoga istraživanja mogu pomoći znanstvenicima prilikom odabira fluorescentne sonde za praćenje ROS-ova u ljudskim uzorcima, prvenstveno plazmi.Reactive oxygen species (ROS) are highly reactive compounds that play a crucial role in many biological processes, but their excessive production can lead to oxidative stress and cell damage, which is associated with the development of many diseases. The aim of this study was to test two fluorescent probes 2',7'-dichlorodihydrofluorescein diacetate (DCF-DA) and dihydroethidium (DHE) in the assessment of ROS level in human plasma. The DCF-DA probe is oxidised by majority of ROS to produce 2',7'-dichlorofluorescein, thus detection of 2',7'-dichlorofluorescein level in sample indicate the presence of majority of ROS. DHE probe is oxidised by superoxide radical producing fluorescent 2-hydroxyethidium, therefore an increase in fluorescence can be use to quantify superoxide radicals in biological sample. To evaluate two methods, firstly stability of the product is estimated, followed by determination of linearity and sensitivity of the methods. In addition, the method using the DCF-DA fluorescent probe is tested on different human plasma samples (n=7).
The results of this study showed that both fluorescent probes DCF-DA and DHE are suitable for assessment of ROS level in human plasma. Since the products are not stable, careful management of incubation time of fluorescent probe and sample is necessary. Due to inner filter effect, it is necessary to establish linearity of the method, and use of internal standard is recommended. Testing of DHE probe for assessment of ROS level in human blood showed that the DHE probe is not suitable for measuring ROS in blood samples. The results of this study can help scientist in selecting appropriate fluorescence probe for assessment of ROS level in human samples, in particular in human plasma
Topikalna antifungalna terapija
No full textCilj istraživanja
Cilj specijalističkog rada je opisati topikalnu primjenu antifungika te pregledno prikazati
suvremene farmaceutske oblike lijekova za topikalno liječenje gljivičnih infekcija kože koji
su dostupni za kliničku primjenu ili su u kliničkim ispitivanjima.
Materijali i metode
Za potrebe ovog specijalističkog rada prikupljeni podatci iz kliničkih studija, metaanaliza,
preglednih članaka te sažetaka o svojstvima lijeka. Izvori su dobiveni pretraživanjem baza
podataka: PubMed (Medline), Cochrane Library, ScienceDirect te HALMED prema sljedećim
ključnim riječima i njihovim kombinacijama: antifungal topical treatment, antifungal therapy,
antifungal medication. Pri proučavanju izvora izdvojeni su rezultati, rasprave i zaključci koji
su prikazani u ovom specijalističkom radu.
Rezultati
Prva linija liječenja površinskih mikoza je topikalna primjena antifungalnih lijekova.
Trenutno na tržištu prisutni pripravci dolaze u obliku kreme, gela, losiona, otopine, laka ili
spreja. Vrsta formulacije te fizikalno-kemijska svojstva molekule lijeka određuju uspješnost
provedene terapije. Rezistenciju na antifungalne lijekove možemo smanjiti primjenom
antifungalnog lijeka s mehanizmom djelovanja koji ne uključuje staničnu stijenku, kao što je
slučaj kod prvih antifungalnih lijekova, već ima mehanizam djelovanja koji uključuje
metaboličke puteve. Kod kompliciranih infekcija, koje su praćene upalom i svrbežom,
provođenjem kombinirane terapije s kortikosteroidima dolazi do kumulativnog djelovanja i
smanjenja upale i svrbeža ali i izlječenja primarne gljivične infekcije. Adherencija pacijenata
je izuzetno bitna kod primjene topikalnih antifungalnih lijekova jer zbog dugotrajnog liječenja
(2 do 4 tjedna) i režima doziranja (uglavnom 1 do 2 puta dnevno) velik broj pacijenata
prestaje primjenjivati terapiju ili smanji učestalost primjene lijeka nakon prvih simptoma
poboljšanja.
Zaključak
Topikalna primjena antifungalnih lijekova prva je linija liječenja nekompliciranih površinskih
mikoza. Topikalnom primjenom izbjegava se sistemska apsorpcija i nuspojave, primjena je
jednostavna i pacijentu prihvatljiva te je povećana adherencija i samim time provedeno
liječenje je visoke djelotvornosti. Upravo zbog adherencije formulacija koja se primjenjuje
mora biti jednostavna, djelotvorna a sama primjena što kraća. Bolja adherencija pacijenata
postiže se primjenom antifungalnih lijekova koji su već dugo na tržištu ali uklopljeni u nove
podloge čime im je poboljšano djelovanje a suradljivost pacijenata je veća. Zbog čestih
mješanih infekcija, ekcema i svrbeži koje sam antifungik ne može riješiti potrebna je
kombinacijom s kortikosteroidima, čiji se kumulativan učinak očituje smanjenjem ekcema i
svrbeži te liječenjem gljivične infekcije. Pravilnom primjenom lijeka, odnosno primjenom
lijeka u odgovarajućoj dozi i odgovarajućem obliku kroz dovoljno dug period za pojedinog
pacijenta postiže se optimalno liječenje i povećanje suradljivosti pacijenata te izlječenje.Objectives
The aim of this work is to describe the topical application of antifungals and to present an
overview of modern pharmaceutical forms of drugs for the topical treatment of fungal skin
infections that are available for clinical use or are in clinical trials.
Materials and methods
For the purpose of this work, the results of clinical studies, meta-analyses, review articles and
summaries on the properties of the drug. Sources were obtained by searching the databases:
PubMed (Medline), Cochrane Library, ScienceDirect and HALMED using the following key
words and their combinations: antifungal topical treatment, antifungal therapy, antifungal
drugs. During the study of the sources, the results, discussions and conclusions that are
presented in this specialist paper were extracted.
Results
The first line of treatment for superficial mycoses is the topical application of antifungal
drugs. The currently available preparations on the market come in the form of cream, gel,
lotion, solution, varnish or spray. The type of formulation and the physicochemical properties
of the drug molecule determine the success of the therapy. Resistance to antifungal drugs can
be reduced by using an antifungal drug with a mechanism of action that does not involve the
cell wall, as is the case with the first antifungal drugs, but has a mechanism of action that
involves metabolic pathways. In the case of complicated infections, which are accompanied
by inflammation and itching, the implementation of combined therapy with corticosteroids
results in a cumulative effect and a reduction of inflammation and itching, but also cures the
primary fungal infection. Patient adherence is extremely important when using topical
antifungal drugs, due to the length of treatment (2 to 4 weeks) and the dosing regimen (mostly
1 to 2 times a day), a large number of patients stop using the therapy or reduce the frequency
of drug use after the first symptoms of improvement.
Conclusion
Topical application of antifungal drugs is the first line of treatment for uncomplicated
superficial mycoses. With topical application, systemic absorption and side effects are
avoided, the application is simple and acceptable to the patient, and adherence is increased,
and therefore the treatment carried out is highly effective. Precisely because of adherence, the
applied formulation must be simple, effective, and the application itself as short as possible.
Better patient adherence is achieved by the use of antifungal drugs that have been on the
market for a long time, but incorporated into new bases, which improves their effectiveness
and thus increases patient cooperation. The combination with corticosteroids further increases
adherence, due to frequent mixed infections, as well as eczema and itching, which the
antifungal alone cannot solve. The correct application of the drug, i.e. the application of the
drug in the appropriate dose and in the appropriate form over a sufficiently long period for an
individual patient, results in optimal treatment and increased patient cooperation and healing
The effect of bisphenol A on polyphenol content in bulbs of common onion (Allium cepa L.)
No full textBisfenol A (BPA) ima široku primjenu te se stoga nalazi u okolišu u sve većoj koncentraciji. Zbog toga je
izloženost BPA neminovna. Izloženost BPA povezuje se s nizom negativnih učinaka na zdravlje ljudi. Provode
se brojna istraživanja na biljnom i na animalnom modelu kako bi se razjasnio mehanizam djelovanja BPA. Cilj
ovog istraživanja bio je ispitati učinak BPA na razinu polifenola i njegovu akumulaciju u biljkama. Kao biljni
model korišten je običan luk (Allium cepa L.). Luk (šest skupina po 10 lukovica) izložen je otopinama BPA u
rasponu koncentracija 1-50 mg/L. U istraživanje je uključena skupina lukovica koja je bila izložena samo
destiliranoj vodi (10 lukovica, kontrola). Nakon trodnevnog izlaganja u lukovicama luka određena je razina
BPA pomoću FTIR-a, a sadržaj ukupnih fenola (TF), ukupnih flavnola (TFL) i ukupnih hidroksicimetnih
kiselina (THC) spektrofotometrijski.
Rezultati istraživanja pokazali su da se BPA može detektirati u lukovicama luka već i nakon tri dana izloženosti
otopinama BPA. Također, izloženost BPA dovela je do smanjenja sadržaja TF i THC ovisno o koncentraciji
BPA. Stoga se može zaključiti da biljke akumuliraju BPA te da BPA u biljkama uzrokuje oksidacijski stres koji
se očituje smanjenjem sadržaja polifenola koji se troše u obrani od stresa.Bisphenol A (BPA) has numerous uses and as consequence its concentration in the environment is increasing.
That makes exposure to BPA inevitable. Human exposure to BPA is associated with a range of adverse effects.
Numerous studies are conducting in both, plant and animal models in order to clarify the mechanisms of BPA
action. The aim of this study was to investigate the effect of BPA on the level of polyphenols and its
accumulation in plants. As study model common onion (Allium cepa L.) was used. Onions (six groups of 10
bulbs each) were exposed to BPA solutions in concentrations range 1-50 mg/L. The study also included a
control group (one group of 10 bulbs) that was exposed to distilled water. After three days of exposure, in the
onion bulbs the BPA levels were determined using FTIR, while the total phenol (TF), total flavanol (TFL), and
total hydroxycinnamic acid (THC) contents were determined spectrophotometrically.
The results of this study showed that BPA could be detected in the onion bulbs even after three days of exposure
to BPA. Additionally, exposure to BPA led to a reduction in TF and THC content, that was depended on the
BPA concentration. Therefore, it can be concluded that plants accumulate BPA and that BPA in plants causes
oxidative stress, which is manifested by a reduction in polyphenol content that is consumed for defence against
oxidative stress
AGP glycosylation site occupancy assessment at five glycosylation sites using the LC-MS method
No full textAlfa-1-kiseli glikoprotein (AGP) je jedan od glavnih proteina akutne faze koji se ističe svojom izrazitom glikoziliranošću. Sadrži pet glikozilacijskih mjesta na kojima su povezani strukturno raznoliki N-glikani kompleksnog tipa. Biološka uloga mu nije u potpunosti poznata, ali uključuje različite protuupalne i imunomodulatorne učinke te prijenos raznolikog niza endogenih i egzogenih liganada. Koncentracija AGP se mijenja u različitim akutnim i kroničnim stanjima, a promjene u glikoformama AGP-a, uključujući varijacije u njihovim antenskim strukturama, razinama α1,3-fukozilacije ili obrascima sijalinizacije, opažene su u različitim patološkim i fiziološkim stanjima (npr. diabetes mellitus tipa II i rak).
Poznato je da u različitim bolestima dolazi do promjene u obrascima glikozilacije AGP-a te se postavlja pitanje dolazi li do promjene i u zauzetosti glikozilacijskih mjesta proteina. U ovom radu po prvi puta se ispituje stupanj glikozilacije AGP-a. AGP je obogaćen taloženjem "seromukoidne" frakcije iz uzoraka ljudske plazme, nakon čega je uslijedila redukcija i alkilacija. Zauzetost glikozilacije određena je uporabom PNGaze F, koja uklanja glikane s proteina pri čemu se glikozilirani asparagin pretvara u asparaginsku kiselinu. Uzorci su podijeljeni u četiri skupine: PNGaza F dodana prije tripsinizacije, PNGaza F dodana nakon tripsinizacije, voda dodana prije tripsinizacije (kontrola) i voda dodana nakon tripsinizacije (kontrola). Nakon dodatka enzima ili vode, glikopeptidi su obogaćeni ekstrakcijom čvrste faze i analizirani kromatografijom reverzne faze spregnutom s qTOF masenim spektrometrom. Postotak neglikoziliranih peptida dobio se iz omjera zbroja nedeamidiranih i deamidiranih peptida kontrole te zbroja nedeamidiranih i deamidiranih peptida uzorka s dodanom PNGazom F.
Dokazana je potpuna glikozilacija triju mjesta (I_ORM1*S/ORM2*A, IV_ORM1, V_ORM1 i V_ORM2), djelomična, ali visoka glikoziliranost I_ORM1*F1/ORM1*F i II_ORM1/ORM2, a za mjesto III_ORM1/ORM2 nije bilo moguće odrediti zbog premalog intenziteta. Ove spoznaje mogu poslužiti za daljnju usporedbu sa stupnjem glikozilacije kod osoba oboljelih od različitih bolesti te bi onda stupanj glikozilacije potencijalno mogao biti dijagnostički alat tih bolesti.Alpha-1-acid glycoprotein (AGP) is one of the main acute-phase proteins, which is extremely glycosylated. It contains five glycosylation sites with structurally diverse N-linked complex glycans. Its biological role is not fully known, but it includes various anti-inflammatory and immunomodulatory effects, plus the transfer of a diverse range of endogenous and exogenous ligands. AGP concentration changes in various acute and chronic conditions, and changes in AGP glycoforms, including variations in their antenna structures, levels of α1,3-fucosylation or sialinization patterns, have been observed in various pathological and physiological conditions (e.g. diabetes mellitus type II and cancer).
It is known that in various diseases there is a change in the glycosylation patterns of AGP, and the question arises whether there is also a change in the occupancy of glycosylation sites of the protein. In this paper, AGP glycosylation site occupancy is examined for the first time. AGP was enriched by precipitation of the "seromucoid" fraction from human plasma samples, followed by reduction and alkylation. Glycosylation occupancy was determined using PNGase F, which removes glycans from proteins, converting glycosylated asparagine to aspartic acid. The samples were divided into four groups: PNGase F added before trypsinization, PNGase F added after trypsinization, water added before trypsinization (control group), and water added after trypsinization (control group). After addition of enzymes or water, glycopeptides were enriched by solid phase extraction and analyzed by reverse phase chromatography coupled to a qTOF mass spectrometer. The percentage of non-glycosylated peptides was obtained from the ratio of the sum of non-deamidated and deamidated control peptides and the sum of non-deamidated and deamidated peptides of the sample with added PNGase F.
Complete glycosylation of three sites (I_ORM1*S/ORM2*A, IV_ORM1, V_ORM1 and V_ORM2), partial glycosylation of I_ORM1*F1/ORM1*F and II_ORM1/ORM2 was demonstrated, and site III_ORM1/ORM2 gave no results. These findings can be used for further comparison with the glycosylation site occupancy in people suffering from various diseases, and then AGP glycosylation site occupancy could potentially be a diagnostic tool for these diseases
Metabolism of drugs for the treatment of cardiovascular diseases
No full textKardiovaskularne bolesti su vodeći uzrok mortaliteta, a lijekovi koji se koriste u terapiji pripadaju najkorištenijim lijekovima na svijetu. Imaju ključnu ulogu u kontroli simptoma, liječenju, usporavanju progresije bolesti, kao i smanjenju rizika od ozbiljnih komplikacija. Lijekove možemo podijeliti u nekoliko kategorija prema ciljevima terapije i mehanizmu djelovanja: antihipertenzivi (inhibitori angiotenzin konvertirajućeg enzima (ACEi), blokatori receptora angiotenzina II (ARB), blokatori adrenergičkih receptora, blokatori kalcijevih kanala, antitrombotici (antikoagulansi, inhibitori agregacije trombocita), antiaritmici, hipolipemici i diuretici. Cilj diplomskog rada bio je prikazati metabolizam navedenih skupina lijekova koji se koriste u terapiji kardiovaskularnih bolesti s naglaskom na reakcije biotransformacije, svojstva metabolita i enzime uključene u biotransformaciju. Navedeni su i čimbenici koji mogu utjecati na varijabilnost u odgovoru na terapiju poput genetskih polimorfizama enzima i interakcija lijek-lijek.
Rezultati pregleda literature naglašavaju važnost razumijevanja metabolizma lijekova i individualizirani pristup terapiji u skladu s postojećim komorbiditetima i specifičnostima pacijenta.Cardiovascular diseases are the leading cause of mortality, and the medications used in their therapy are among the most widely used drugs in the world. They play a crucial role in controlling symptoms, treating the disease, slowing its progression, and reducing the risk of serious complications. These medications can be categorized into several groups based on therapeutic goals and mechanisms of action: antihypertensives (angiotensin-converting enzyme inhibitors (ACE inhibitors), angiotensin II receptor blockers (ARBs), adrenergic receptor blockers, calcium channel blockers), antithrombotics (anticoagulants, platelet aggregation inhibitors), antiarrhythmics, hypolipidemics, and diuretics. The aim of this thesis was to present the metabolism of these groups of drugs used in the treatment of cardiovascular diseases, with a focus on biotransformation reactions, properties of metabolites, and enzymes involved in biotransformation. Factors that may influence variability in therapeutic response, such as genetic polymorphisms of enzymes and drug-drug interactions, were also described. The literature review results emphasize the importance of understanding drug metabolism and the individualized approach to therapy in accordance with existing comorbidities and patient-specific characteristics