729 research outputs found
Analiza Koanda strujanja oko kružnog cilindra
No full textU radu se numerički analizira ravninsko optjecanje cilindra promjera D tangencijalnim
mlazom debljine h s ciljem kvantifikacije Coanda efekta. Ispituje se utjecaj debljine
mlaza, odnosno omjer debljine mlaza i promjera cilindra i utjecaj Reynoldsova broja,
Re =(Uul·h)/ν,
gdje je Uul = 1 [m/s] (ulazna brzina mlaza) i h = 1 [m] (debljina mlaza),
a kinematička viskoznost ν je mijenjana ovisno o Reynoldsu koji se htio dobiti, na kut
odvajanja strujanja i sile na cilindar. Učinjene su simulacije za tri omjera,
h/D= 1/5, 1/10, 1/15,
za Reynoldsove brojeve od 10 do 200000, ovisno o omjeru. Za sve slučajeve proračunska
domena je diskretizirana korištenjem računalnih programskih paketa Salome i cfMesh dok
su numerički proračuni izvršeni u programskom paketu OpenFOAM.
Numeričke simulacije su pokazale da što je navedeni omjer manji to je kut odvajanja strujanja veći, npr. za Re = 1000 za omjer h/D=1/5
iznosi 17,983 stupnjeva dok za omjer
h/D = 1/10
iznosi već 41,461 stupanj, a za omjer h/D =1/20
iznosi 85,04 stupnjeva, a jednako
vrijedi i za koef. otpora na cilindar, npr. za Re = 1000 za omjer h/D=1/5 koef. otpora je
iznosa 0,0126027 dok za omjer
h/D=1/20 iznosi 0,08775555. Koeficijent uzgona pokazuje u
svakom slučaju zasebno specifične karakteristike za Re 1000 pokazuje
generalnu karakteristiku, a to je da se povećava povećanjem Re za kut odvajanja manji
ili jednak 90 stupnjeva. Usporedbom slučajeva za iste Re pokazalo se da za Re ≥ 100
omjer h/D=1/10
daje najveći koef. uzgona, npr. za Re = 1000 za slučaj h/D=1/10 koef. uzgona iznosi
0,0983423, dok za slučaj h/D=1/5 iznosi 0,0377455 i za slučaj h/D=1/20 0,088493. Također u
turbulentnom strujanju povećanjem Reynoldsova broja povećava se i kut odvajanja, npr.
za omjer h/D=1/10
kut odvajanja za Re = 1000 iznosi 41,4461 stupanj, a za Re = 5000 iznosi 57,618 stupanj
Systemic exposure, systemic adverse reactions and risk minimization measures of bevacizumab applied intravitreally in senile macular degeneration treatment
No full textTema ove doktorske disertacije je minimizacija rizika primjene IVT bevacizumaba od
sustavnih neželjenih događaja u liječenju AMD. Učinjen je sustavni pregled svih publiciranih
kliničkih studija kojim se ne može utvrditi da li postoji i koliki je rizik KV/CV događaja.
Evaluirana je kohorta bolesnika liječenih u KBSD s primjenom postupnika u kojoj je nađeno
4,1% KV/CV događaja (vs. 12,4% u sličnoj kohorti bez probira u literaturnoj kontroli) i 4,1%
ne-okularnih krvarenja. Više vrijednosti kreatinina i dulje trajanje liječenja IVT
bevacizumabom nezavisno su združeni s većim rizikom ozbiljnih kardio-/cerebrovaskularnih
štetnih događaja. Više vrijednosti kreatinina i više vrijednosti D-dimera nezavisno su
združene s većim rizikom krvarenja. Dulje vrijeme trajanja (povremene) izloženosti IVT
bevacizumabu nezavisno je združeno s višim razinama kreatinina i D-dimera tijekom
vremena. Koncentracije VEGF-a i bevacizumaba određivanih PEA metodom povezane su
linearno - porast koncentracije bevacizumaba dovodi do pada koncentracije VEGF-a. Opaženi
odnos između sistemskih koncentracija bevacizumaba i VEGF-a očekivan je, no valja uočiti
da je opažen nakon IVT primjene svega 1,25 mg bevacizumaba. VEGF pokazuje kompleksan
odnos koji odražava kompleksnu molekularnu biologiju molekule i brojne (pato)fiziološke
učinke koji se još moraju detaljnije istraživati. Predloženi postupnik mjera je minimizacije
rizika sustavnih štetnih događaja intravitrealno primijenjenoga bevacizumaba i služi odabiru
bolesnika u kojih će omjer koristi i rizika terapije biti povoljan.The main objective of this doctoral dissertation is risk minimisation measures of systemic
adverse events of IVT bevacizumab in AMD treatment. We did a systematic review of all
published clinical studies and, based on the results, we cannot determine whether IVT
bevacizumab affects cardio-/cerebrovascular risk and in which direction. Treated patients
were evaluated through a 3-year period at University Hospital Sveti Duh with selection
protocol applied. Adverse cardio-/cerebrovascular events and non-ocular bleeding events
occurred each in 4.1% patients (vs. 12.4% patients in bibliographic control). Higher serum
creatinine levels and longer IVT bevacizumab treatment were independently associated with
higher cardio-/cerebroascular adverse event risk. Higher serum creatinine and D-dimer levels
were independently associated with higer bleeding risk. Longer treatment exposure was
independetly associated with higher serum creatinine and D-dimer levels in time. VEGF and
bevacizumab plasma concentrations, measured by PEA, were associated in linear relationship
– increase in bevacizumab concentration decreased VEGF concentration. This is in
accordance with the known mechanism of action, but achieved after intravitreal application of
only 1.25 mg bevacizumab. VEGF had shown complex relationship with measured laboratory
parameters, which mirrors complex (patho)-physiological and molecular biology, yet to be
elucidated. The recommended selection protocol is the risk minimisation measure for IVT
bevacizumab and could be a useful tool for patients with positive benefit/risk ratio in off-label
setting
Systemic exposure, systemic adverse reactions and risk minimization measures of bevacizumab applied intravitreally in senile macular degeneration treatment
No full textTema ove doktorske disertacije je minimizacija rizika primjene IVT bevacizumaba od
sustavnih neželjenih događaja u liječenju AMD. Učinjen je sustavni pregled svih publiciranih
kliničkih studija kojim se ne može utvrditi da li postoji i koliki je rizik KV/CV događaja.
Evaluirana je kohorta bolesnika liječenih u KBSD s primjenom postupnika u kojoj je nađeno
4,1% KV/CV događaja (vs. 12,4% u sličnoj kohorti bez probira u literaturnoj kontroli) i 4,1%
ne-okularnih krvarenja. Više vrijednosti kreatinina i dulje trajanje liječenja IVT
bevacizumabom nezavisno su združeni s većim rizikom ozbiljnih kardio-/cerebrovaskularnih
štetnih događaja. Više vrijednosti kreatinina i više vrijednosti D-dimera nezavisno su
združene s većim rizikom krvarenja. Dulje vrijeme trajanja (povremene) izloženosti IVT
bevacizumabu nezavisno je združeno s višim razinama kreatinina i D-dimera tijekom
vremena. Koncentracije VEGF-a i bevacizumaba određivanih PEA metodom povezane su
linearno - porast koncentracije bevacizumaba dovodi do pada koncentracije VEGF-a. Opaženi
odnos između sistemskih koncentracija bevacizumaba i VEGF-a očekivan je, no valja uočiti
da je opažen nakon IVT primjene svega 1,25 mg bevacizumaba. VEGF pokazuje kompleksan
odnos koji odražava kompleksnu molekularnu biologiju molekule i brojne (pato)fiziološke
učinke koji se još moraju detaljnije istraživati. Predloženi postupnik mjera je minimizacije
rizika sustavnih štetnih događaja intravitrealno primijenjenoga bevacizumaba i služi odabiru
bolesnika u kojih će omjer koristi i rizika terapije biti povoljan.The main objective of this doctoral dissertation is risk minimisation measures of systemic
adverse events of IVT bevacizumab in AMD treatment. We did a systematic review of all
published clinical studies and, based on the results, we cannot determine whether IVT
bevacizumab affects cardio-/cerebrovascular risk and in which direction. Treated patients
were evaluated through a 3-year period at University Hospital Sveti Duh with selection
protocol applied. Adverse cardio-/cerebrovascular events and non-ocular bleeding events
occurred each in 4.1% patients (vs. 12.4% patients in bibliographic control). Higher serum
creatinine levels and longer IVT bevacizumab treatment were independently associated with
higher cardio-/cerebroascular adverse event risk. Higher serum creatinine and D-dimer levels
were independently associated with higer bleeding risk. Longer treatment exposure was
independetly associated with higher serum creatinine and D-dimer levels in time. VEGF and
bevacizumab plasma concentrations, measured by PEA, were associated in linear relationship
– increase in bevacizumab concentration decreased VEGF concentration. This is in
accordance with the known mechanism of action, but achieved after intravitreal application of
only 1.25 mg bevacizumab. VEGF had shown complex relationship with measured laboratory
parameters, which mirrors complex (patho)-physiological and molecular biology, yet to be
elucidated. The recommended selection protocol is the risk minimisation measure for IVT
bevacizumab and could be a useful tool for patients with positive benefit/risk ratio in off-label
setting
Systemic exposure, systemic adverse reactions and risk minimization measures of bevacizumab applied intravitreally in senile macular degeneration treatment
No full textTema ove doktorske disertacije je minimizacija rizika primjene IVT bevacizumaba od
sustavnih neželjenih događaja u liječenju AMD. Učinjen je sustavni pregled svih publiciranih
kliničkih studija kojim se ne može utvrditi da li postoji i koliki je rizik KV/CV događaja.
Evaluirana je kohorta bolesnika liječenih u KBSD s primjenom postupnika u kojoj je nađeno
4,1% KV/CV događaja (vs. 12,4% u sličnoj kohorti bez probira u literaturnoj kontroli) i 4,1%
ne-okularnih krvarenja. Više vrijednosti kreatinina i dulje trajanje liječenja IVT
bevacizumabom nezavisno su združeni s većim rizikom ozbiljnih kardio-/cerebrovaskularnih
štetnih događaja. Više vrijednosti kreatinina i više vrijednosti D-dimera nezavisno su
združene s većim rizikom krvarenja. Dulje vrijeme trajanja (povremene) izloženosti IVT
bevacizumabu nezavisno je združeno s višim razinama kreatinina i D-dimera tijekom
vremena. Koncentracije VEGF-a i bevacizumaba određivanih PEA metodom povezane su
linearno - porast koncentracije bevacizumaba dovodi do pada koncentracije VEGF-a. Opaženi
odnos između sistemskih koncentracija bevacizumaba i VEGF-a očekivan je, no valja uočiti
da je opažen nakon IVT primjene svega 1,25 mg bevacizumaba. VEGF pokazuje kompleksan
odnos koji odražava kompleksnu molekularnu biologiju molekule i brojne (pato)fiziološke
učinke koji se još moraju detaljnije istraživati. Predloženi postupnik mjera je minimizacije
rizika sustavnih štetnih događaja intravitrealno primijenjenoga bevacizumaba i služi odabiru
bolesnika u kojih će omjer koristi i rizika terapije biti povoljan.The main objective of this doctoral dissertation is risk minimisation measures of systemic
adverse events of IVT bevacizumab in AMD treatment. We did a systematic review of all
published clinical studies and, based on the results, we cannot determine whether IVT
bevacizumab affects cardio-/cerebrovascular risk and in which direction. Treated patients
were evaluated through a 3-year period at University Hospital Sveti Duh with selection
protocol applied. Adverse cardio-/cerebrovascular events and non-ocular bleeding events
occurred each in 4.1% patients (vs. 12.4% patients in bibliographic control). Higher serum
creatinine levels and longer IVT bevacizumab treatment were independently associated with
higher cardio-/cerebroascular adverse event risk. Higher serum creatinine and D-dimer levels
were independently associated with higer bleeding risk. Longer treatment exposure was
independetly associated with higher serum creatinine and D-dimer levels in time. VEGF and
bevacizumab plasma concentrations, measured by PEA, were associated in linear relationship
– increase in bevacizumab concentration decreased VEGF concentration. This is in
accordance with the known mechanism of action, but achieved after intravitreal application of
only 1.25 mg bevacizumab. VEGF had shown complex relationship with measured laboratory
parameters, which mirrors complex (patho)-physiological and molecular biology, yet to be
elucidated. The recommended selection protocol is the risk minimisation measure for IVT
bevacizumab and could be a useful tool for patients with positive benefit/risk ratio in off-label
setting
Spectrophotometric study of starch-triiodide system
No full textŠkrob je polisaharid pohranjen u biljkama kao rezervna hrana. Po kemijskom sastavu on je smjesa dvaju polimera D-glukoze, amiloze i amilopektina. Kada se otopini škroba doda otopina joda u kalijevom jodidu (otopina trijodida I3- ili Lugolova otopina) nastaje intenzivno modro ili, rjeđe, smeđe obojenje. To obojenje posljedica je nastajanja kompleksa škroba i trijodidnog iona. Koncentracija kompleksa, a samim time i koncentracija škroba može se odrediti spektrofotometrijski mjerenjem apsorbancije danog uzorka. Omjer amiloze i amilopektina varira ovisno o vrsti škroba. Kompleks s trijodidom čine obje komponente škroba, amiloza tvori jaki tamnoplavi, a amilopektin slabi smeđi kompleks. U istraživanju je pokazano kako se apsorpcijski spektri amiloza - trijodid kompleksa mogu uzeti kao parametar za određivanje botaničkog porijekla škroba. Uočene su razlike između različitih vrsta škroba u samom intenzitetu obojenja pri nastanku kompleksa, apsorpcijskom maksimumu te pomaku apsorpcijskog maksimuma u odnosu na reprezentativni uzorak.Starch is a polysaccharide stored in plants as a food reserve. According to its chemical composition it is a mixture of two D-glucose polymers, amylose and amylopectin. When a solution of iodine in potassium iodide (triiodide solution I3- or Lugol solution) is added to a starch solution, intensive dark blue or, rarely, brown coloration appears. This coloration is a result of yielded starch-triiodide complex. Concentration of this complex and thus the concentration of starch can be determined spectrophotometricaly by measuring the absorbance of the given sample. Volume fraction of amylose and amylopectin varies depending on the starch type. Both starch components yield complex with triiodide, amylose yields strong dark blue and amylopectin weak brown complex. Therefore the absorption spectra of amylose-triiodide complex can be taken as a parameter for determination of botanical origin of starch, as presented in this research. Noted differences between various starch types are in the intensity of coloration due to complex formation, maximum wavelength of absorbance and the shift of maximum wavelength of absorbance when compared to representative sample
Spectrophotometric study of starch-triiodide system
No full textŠkrob je polisaharid pohranjen u biljkama kao rezervna hrana. Po kemijskom sastavu
on je smjesa dvaju polimera D-glukoze, amiloze i amilopektina.
Kada se otopini škroba doda otopina joda u kalijevom jodidu (otopina trijodida I3- ili
Lugolova otopina) nastaje intenzivno modro ili, rjeđe, smeđe obojenje. To obojenje
posljedica je nastajanja kompleksa škroba i trijodidnog iona. Koncentracija kompleksa, a
samim time i koncentracija škroba može se odrediti spektrofotometrijski mjerenjem
apsorbancije danog uzorka.
Omjer amiloze i amilopektina varira ovisno o vrsti škroba. Kompleks s trijodidom
čine obje komponente škroba, amiloza tvori jaki tamnoplavi, a amilopektin slabi smeđi
kompleks. U istraživanju je pokazano kako se apsorpcijski spektri amiloza – trijodid
kompleksa mogu uzeti kao parametar za određivanje botaničkog porijekla škroba. Uočene
su razlike između različitih vrsta škroba u samom intenzitetu obojenja pri nastanku
kompleksa, apsorpcijskom maksimumu te pomaku apsorpcijskog maksimuma u odnosu na
reprezentativni uzorak.Starch is a polysaccharide stored in plants as a food reserve. According to its
chemical composition it is a mixture of two D-glucose polymers, amylose and
amylopectin.
When a solution of iodine in potassium iodide (triiodide solution I3- or Lugol
solution) is added to a starch solution, intensive dark blue or, rarely, brown coloration
appears. This coloration is a result of yielded starch-triiodide complex. Concentration of
this complex and thus the concentration of starch can be determined spectrophotometricaly
by measuring the absorbance of the given sample.
Volume fraction of amylose and amylopectin varies depending on the starch type.
Both starch components yield complex with triiodide, amylose yields strong dark blue and
amylopectin weak brown complex. Therefore the absorption spectra of amylose-triiodide
complex can be taken as a parameter for determination of botanical origin of starch, as
presented in this research. Noted differences between various starch types are in the
intensity of coloration due to complex formation, maximum wavelength of absorbance and
the shift of maximum wavelength of absorbance when compared to representative sample
Positron Annihilation Lifetime Spectroscopy Study of the Formation of Mesoporous Materials from the Zeolite Precursor
No full textIn this work, positron annihilation lifetime spectroscopy was used for the structural characterisation of porous materials prepared from amorphous zeolite precursors acting as the starting materials and hexadecyltrimethylammonium bromide acting as a mesoporous template. The best fits of the obtained lifetime spectra provide a four-component exponential decomposition. The lifetime values of the long-lived components point to the presence of mesoporous voids. Infrared and X-ray analyses show that the obtained materials consist partly of a crystalline zeolite structure
Corrigendum
No full textArticle The Impact of Patient’s Fear of COVID-19 Infection on Neurology Service in University Hospital Center Sestre Milosrdnice During COVID-19 Epidemic Outbreak in Volume 57. No. 2 was published with the missing name of one of the authors within the Neurology Collaboration Group.
Please be informed that the author Iris Zavoreo was previously not listed as one of the members within the Neurology Collaboration Group, named on page 174. The correct list of members within the Neurology Collaboration Group is as follows: Melanija Barbir, Vanja Bašić Kes, Marijana Bosnar Puretić, Breitenfeld Tomislav, Mislav Budišić, Lejla Čorić, Branimir Čulo, Lidija Dežmalj Grbelja, Ana Dimitrović, Sara Drnasin, Nevena Grbić, Marija Ivica, Miljenka-Jelena Jurašić, Vladimir Kalousek, Ivana Kobasić, Marijana Lisak, Ivan Malek, Irena Martinić Popović, Valentina Miler, Marta Polegubić, Ivan Stojić, Višnja Supanc, Zlatko Trkanjec, Helena Trputac, Ivana Vinski, Rafaela Vukasović, Lucija Zadro Matovina, Iris Zavoreo
Determination of diastase in honey using direct potentiometry
No full textDijastaza je i jedan od enzima u medu. Dijastazu u medu čine α-amilaza, koja razlaže
škrob na maltozu i izomaltozu te β-amilaza koja ga razlaže na β -maltozu. Amilaze su
probavni enzimi koji kataliziraju hidrolizu škroba dajući produkte u obliku dekstrina,
oligosaharida, maltoze ili D-glukoze, ovisno o tipu amilaze.
Škrob stvara plavo obojeni kompleks s trijodididnim ionom smanjujući tako početnu
koncentraciju trijodida u otopini. Zbog navedenog svojstva, ta reakcija se koristi pri
spektrofotometrijskom određivanju koncentracije škroba u otopini. S obzirom da ga
dijastaza razgrađuje, koncentracija škroba je obrnuto proporcionalna koncentraciji
dijastaze u medu, te se može pratiti promjena koncentracije škroba ovisno o aktivnosti
dijastaze.
Promjenom koncentracije trijodidnog iona u otopini kompleksa škrob-trijodid i dijastaze
dolazi do promjene vrijednosti omjera redoks-para trijodid/jodid, a to prema Nernstovoj
jednadžbi uzrokuje promjenu elektrodnog potencijala redoks senzora, što je direktno
povezano s koncentracijom dijastaze. Primjenom direktne potenciometrije prati se
promjena redoks potencijala otopine i vidljiva je različita aktivnost dijastaze u različitim
vrstama meda.Diastase is one of the most important ingredients of honey. Diastase in honey consist of α-
amylase, which breaks down starch to maltose and isomaltose and β-amylase, which
breaks it down to β-maltose. Amylases are digestive enzymes that catalyze the hydrolysis
of starch, giving the products in the form of dextrin, oligosaccharides, maltose or Dglucose, depending on the type of amylase.
Starch forms blue colored complex with triiodide ion reducing the initial concentration of
triiodide in solution. This reaction is used for spectrophotometric determination of starch
concentration in solution. As diastase breaks it down, starch concentration is inversely
proportional to the concentration of diastase in honey. This could be used to monitor
changes in concentration of starch depending of diastase concentration.
Changing the triiodide ion concentration in starch-triiodide complex the ratio of redox
couples triiodide / iodide changes. According to the Nernst eqation, this causes a change in
electrode potential of redox sensor, which is directly related to the concentration of
diastase. Redox potential changes in investigetad solution can be measured applying direct
potentiometry resulting in different diastase activity of different honey types
- …
