1,721,046 research outputs found
Pancreatic and systemic effects of glucagon-like peptide-1 agonist therapy
No full textTerapijski pristup šećernoj bolesti tipa 2 sve češće uključuje terapiju temeljenu na inkretinskom sustavu, posebice analoge glukagonu sličnog peptida-1 (GLP-1). Ti pripravci oponašaju sekreciju endogeno proizvedenog inkretinskog hormona GLP-1, dovodeći do pojačane sekrecije inzulina i slabijeg lučenja glukagona, što je bitno za održavanje homeostaze glukoze. Pankreatični učinci analoga GLP-1 receptora očituju se pojačanim lučenjem inzulina iz β-stanica gušterače ovisnog o glukozi i inhibicijom lučenja glukagona iz α-stanica otočića gušterače. Proliferacija β-stanica, inhibicija apoptoze i pojačana sinteza inzulina još su neki od povoljnih učinaka na tkivo gušterače. Osim pankreatičnih učinaka, analozi GLP-1R pokazuju neke sustavne prednosti, osobito u protekciji kardiovaskularnog sustava i smanjenju tjelesne težine. Klinička istraživanja provedena u svrhu dokaza kardiovaskularne sigurnosti, pokazala su da analozi GLP-1 receptora smanjuju rizik od velikog štetnog kardiovaskularnog događaja, koji uključuje smrt kardiovaskularnog uzroka, infarkt miokarda ili moždani udar bez smrtnog ishoda. Kardioprotektivne učinke ostvaruje preko nekoliko mehanizama uključujući regulaciju glikemije, krvnog tlaka, razine lipida i tjelesne težine. Također, analozi GLP-1R pokazali su i renoprotektivna svojstva usporavajući progresiju dijabetičke nefropatije očuvanjem eGFR-a i smanjenjem albuminurije. Terapija analozima GLP-1 receptora utječe i na funkciju gastrointestinalnog sustava. Usporava pražnjenje želuca i motilitet crijeva te pruža osjećaj sitosti što sve zajedno rezultira smanjenim unosom hrane. Ta prednost iskorištava se za bolju kontrolu, odnosno redukciju tjelesne težine. Na kraju, noviji podaci pružaju informaciju o neuroprotektivnom djelovanju i ublažavanju kognitivnih poremećaja, pritom ostavljajući prostora za ostvarivanje terapijskog potencijala i na tom području.The therapeutic approach to type 2 diabetes mellitus increasingly includes therapy based on the incretin system, especially glucagon-like peptide-1 agonists. These agents mimic the secretion of the endogenously produced incretin hormone GLP-1, leading to increased insulin secretion and suppressed glucagon secretion, which is essential for maintaining glucose homeostasis. The pancreatic effects of GLP-1 receptor analogues are manifested by increased glucose-dependent insulin secretion from pancreatic β-cells and inhibition of glucagon secretion from α-cells of the pancreatic islets. β-cell proliferation, inhibition of apoptosis and enhanced insulin synthesis are some of the beneficial effects on pancreatic tissue. Beyond their pancreatic effects, GLP 1R analogues show some systemic benefits, especially in the protection of the cardiovascular system and weight loss. Clinical studies conducted to prove cardiovascular safety have shown that GLP-1 receptor analogues reduce the risk of a major adverse cardiovascular event, which includes cardiovascular death, non-fatal myocardial infarction or non-fatal stroke. It exerts cardioprotective effects through several mechanisms, including the regulation of glycemia, blood pressure, lipid levels and body weight. Also, GLP-1R analogues have shown renal protection by slowing the progression of diabetic nephropathy by preserving eGFR and reducing albuminuria. Therapy with GLP-1 receptor analogues also affects the function of the gastrointestinal system. It slows down gastric emptying and intestinal motility and provides a feeling of satiety, which all together results in reduced food intake. This advantage is used for better body weight management. Finally, recent data provide information on neuroprotective effects and alleviation of cognitive disorders, while leaving room for the realization of therapeutic potential in this area as well
Cardiorenal effects of new antidiabetic drugs
No full textŠećerna bolest je složen poremećaj metabolizma ugljikohidrata, proteina i lipida čija je temeljna karakteristika kronično povišena razina glukoze u krvi. Koliki je ta bolest teret za hrvatsko zdravstvo dovoljno govori podatak da je u Republici Hrvatskoj u 2022. godini, prema podacima CroDiab Registra, bilo 388.213 osoba sa šećernom bolešću. Patofiziološki, šećerna bolest nastaje kao posljedica smanjene sekrecije inzulina iz beta stanica gušterače ili zbog periferne inzulinske rezistencije. Postoje četiri osnovna oblika šećerne bolesti, a to su šećerna bolest tip 1 i tip 2, gestacijska šećerna bolest i specifični tipovi šećerne bolesti zbog drugih uzroka. Navedeni oblici šećerne bolesti prezentiraju se različitim kliničkim slikama. Liječenje šećerne bolesti provodi se regulacijom prehrane, povećanjem tjelesne aktivnosti te farmakoterapijom. Komplikacije šećerne bolesti dijele se na akutne i kronične. Kronične komplikacije rezultat su promjena na malim i velikim krvnim žilama te imaju velik utjecaj na kardiovaskularni sustav i bubrege. Kardiovaskularne komplikacije vodeći su uzrok smrti u populaciji dijabetičara, dok je dijabetička nefropatija vodeći uzrok kronične bubrežne bolesti općenito. Stoga je važno u terapijskom pristupu pacijentima s dijabetesom, osim adekvatne regulacije glikemije, smanjiti vjerojatnost nastanka neželjenih kardiovaskularnih događaja i kronične bubrežne bolesti. Navedena stanja mogu se spriječiti ili njihov razvoj usporiti primjenom kardioprotektivnih i nefroprotektivnih lijekova kao što su novi antidijabetici, preciznije agonisti GLP-1 receptora i SGLT-2 inhibitori. Brojne randomizirane kliničke studije pokazale su povoljne kardiorenalne učinke novih antidijabetika, ali i druge benefite kao što su smanjenje tjelesne mase, povoljan utjecaj na regulaciju lipida te protuupalni učinke.Diabetes mellitus is a complex disorder of the metabolism of carbohydrates, fats and proteins. Its main characteristic is chronic hyperglycemia resulting from defects in insulin secretion from beta cells of the pancreas or peripheral insulin resistance. Diabetes mellitus represents a great burden to the Croatian healthcare system. In 2022, there were 388.213 people registered in Croatia as diabetics by the CroDiab register. There are four main types of diabetes: type 1 diabetes mellitus, type 2 diabetes mellitus, gestational diabetes and other specific types of diabetes. Different types of diabetes also have different clinical presentations. The main therapeutic approaches include diet, increased physical activity and pharmacotherapy. Complications of diabetes mellitus are divided into two main groups: acute and chronic. Chronic complications result mainly from changes in small and large blood vessels. Moreover, chronic complications have a great impact on the cardiovascular and renal systems. Cardiovascular complications are the leading cause of death in the population of diabetics, while diabetic nephropathy represents the leading cause of chronic kidney disease generally. Consequently, in addition to glycemic control, it is crucial to minimize the probability of cardiovascular events and chronic kidney disease during treatment. New antidiabetic drugs, like GLP-1 receptor agonists or SGLT-2 inhibitors, are cardioprotective and nephroprotective and can prevent the onset or slow down the progression of cardiovascular complications and chronic kidney disease. Numerous randomized clinical trials have shown caridiorenal benefits of new antidiabetic drugs. Also, there are other benefits of new antidiabetic drugs, like weight reduction, blood lipid management and anti-inflammatory effects
Diabetic gastroenteropathy
No full textDijabetička gastroenteropatija predstavlja kroničnu komplikaciju šećerne bolesti koja nastaje kao posljedica autonomne neuropatije, najčešće kod dugogodišnjih bolesnika oboljelih od šećerne bolesti tipa 1 i tipa 2. Ona se može javiti zajedno s drugim kroničnim komplikacijama istovremeno, a češća je kod bolesnika s lošom kontrolom glikemije tijekom liječenja. Patofiziologija ove komplikacije iznimno je složena te je još uvijek velikim dijelom nerazjašnjena, a uključuje interakciju brojnih endogenih i egzogenih čimbenika. Dijabetička gastroenteropatija može zahvatiti čitavu dužinu gastrointestinalnog trakta, a simptomi najčešće uključuju disfagiju, dispepsiju, abdominalnu bol, nadutost, dijareju, konstipaciju i fekalnu inkontinenciju. Važno je naglasiti da su funkcionalni poremećaji gastrointestinalnog sustava česti u općoj populaciji, ali i populaciji dijabetičara (oko četvrtina svih oboljelih), te se stoga oni često ne mogu jednostavno razabrati od dijabetičke gastroenteropatije samo na temelju simptomatologije ili pozitivne osobne anamneze za šećernu bolest. S obzirom na rastuću prevalenciju šećerne bolesti, ova komplikacija će poprimati sve veći značaj zbog iznimnog utjecaja na kvalitetu života bolesnika s razvijenom komplikacijom. Iako je ona prvi puta opisana u literaturi prije gotovo pola stoljeća, dijagnoza i liječenje ovog patološkog stanja i dalje predstavljaju veliki izazov za modernu medicinu. U skladu s time, dijabetička gastroenteropatija je predmet velikog broja znanstvenih istraživanja s konačnim ciljem unaprjeđenja kvalitete života svih bolesnika koji su razvili ovu kroničnu komplikaciju. Kako bi se postigao standard u liječenju, važno je kvalitetno educirati liječnike s ciljem što ranijeg prepoznavanja, uz naglasak na multidiciplinarni pristup u pružanju zdravstvene skrbi ovih bolesnika.Diabetic gastroenteropathy is a chronic complication of diabetes mellitus resulting from autonomic neuropathy, most commonly seen in long-term patients with type 1 and type 2 diabetes. It can occur concurrently with other chronic complications and is more frequent in patients with poor glycemic control. The pathophysiology of this complication is extremely complex and remains largely unclear, involving the interaction of numerous endogenous and exogenous factors. Diabetic gastroenteropathy can affect the entire length of the gastrointestinal tract, with symptoms often including dysphagia, dyspepsia, abdominal pain, bloating, diarrhea, constipation, and fecal incontinence. It is important to note that functional gastrointestinal disorders are common in both the general population and among diabetics (affecting about one-quarter of all patients), making it difficult to distinguish diabetic gastroenteropathy based solely on symptoms or a positive medical history of diabetes. Given the increasing prevalence of diabetes, this complication is expected to become more significant due to its substantial impact on the quality of life of affected patients. Although firstly described in the literature nearly half a century ago, the diagnosis and treatment of this pathological condition remain major challenges for modern medicine. Consequently, diabetic gastroenteropathy is the subject of extensive scientific research aimed at improving the quality of life for all patients who develop this chronic complication. To achieve a standard in treatment, it is crucial to adequately educate physicians to ensure early recognition, emphasizing a multidisciplinary approach in providing healthcare for these patients
Diabetic gastroenteropathy
No full textDijabetička gastroenteropatija predstavlja kroničnu komplikaciju šećerne bolesti koja nastaje kao posljedica autonomne neuropatije, najčešće kod dugogodišnjih bolesnika oboljelih od šećerne bolesti tipa 1 i tipa 2. Ona se može javiti zajedno s drugim kroničnim komplikacijama istovremeno, a češća je kod bolesnika s lošom kontrolom glikemije tijekom liječenja. Patofiziologija ove komplikacije iznimno je složena te je još uvijek velikim dijelom nerazjašnjena, a uključuje interakciju brojnih endogenih i egzogenih čimbenika. Dijabetička gastroenteropatija može zahvatiti čitavu dužinu gastrointestinalnog trakta, a simptomi najčešće uključuju disfagiju, dispepsiju, abdominalnu bol, nadutost, dijareju, konstipaciju i fekalnu inkontinenciju. Važno je naglasiti da su funkcionalni poremećaji gastrointestinalnog sustava česti u općoj populaciji, ali i populaciji dijabetičara (oko četvrtina svih oboljelih), te se stoga oni često ne mogu jednostavno razabrati od dijabetičke gastroenteropatije samo na temelju simptomatologije ili pozitivne osobne anamneze za šećernu bolest. S obzirom na rastuću prevalenciju šećerne bolesti, ova komplikacija će poprimati sve veći značaj zbog iznimnog utjecaja na kvalitetu života bolesnika s razvijenom komplikacijom. Iako je ona prvi puta opisana u literaturi prije gotovo pola stoljeća, dijagnoza i liječenje ovog patološkog stanja i dalje predstavljaju veliki izazov za modernu medicinu. U skladu s time, dijabetička gastroenteropatija je predmet velikog broja znanstvenih istraživanja s konačnim ciljem unaprjeđenja kvalitete života svih bolesnika koji su razvili ovu kroničnu komplikaciju. Kako bi se postigao standard u liječenju, važno je kvalitetno educirati liječnike s ciljem što ranijeg prepoznavanja, uz naglasak na multidiciplinarni pristup u pružanju zdravstvene skrbi ovih bolesnika.Diabetic gastroenteropathy is a chronic complication of diabetes mellitus resulting from autonomic neuropathy, most commonly seen in long-term patients with type 1 and type 2 diabetes. It can occur concurrently with other chronic complications and is more frequent in patients with poor glycemic control. The pathophysiology of this complication is extremely complex and remains largely unclear, involving the interaction of numerous endogenous and exogenous factors. Diabetic gastroenteropathy can affect the entire length of the gastrointestinal tract, with symptoms often including dysphagia, dyspepsia, abdominal pain, bloating, diarrhea, constipation, and fecal incontinence. It is important to note that functional gastrointestinal disorders are common in both the general population and among diabetics (affecting about one-quarter of all patients), making it difficult to distinguish diabetic gastroenteropathy based solely on symptoms or a positive medical history of diabetes. Given the increasing prevalence of diabetes, this complication is expected to become more significant due to its substantial impact on the quality of life of affected patients. Although firstly described in the literature nearly half a century ago, the diagnosis and treatment of this pathological condition remain major challenges for modern medicine. Consequently, diabetic gastroenteropathy is the subject of extensive scientific research aimed at improving the quality of life for all patients who develop this chronic complication. To achieve a standard in treatment, it is crucial to adequately educate physicians to ensure early recognition, emphasizing a multidisciplinary approach in providing healthcare for these patients
Hypertension in metabolic syndrome: causes and treatment
No full textMetabolički sindrom je skupina metaboličkih i kardiovaskularnih simptoma koji su
snažno povezani s razvojem šećerne bolesti tipa 2 (ŠB2). Brojne ekspertne grupe su
dale svoju definiciju metaboličkog sindroma među kojima su najčešće korištene
definicija Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), Nacionalnog programa
proučavanja kolesterola, visoki kolesterol u krvi ATP III (NCEP ATP III) i
Međunarodnog dijabetološkog udruženja (IDF). Svim definicijama su zajednički
inzulinska rezistencija, povišena glukoza u krvi, dislipidemija (povišeni trigliceridi, niski
lipoproteini visoke gustoće - HDL), povišeni krvni tlak i centralna pretilost.
Patofiziologija metaboličkog sindroma je složena i nije potpuno jasna. Centralnu ulogu
u razvoju metaboličkog sindroma imaju inzulinska rezistencija, kronična upala i
neurohormonalna aktivacija. Liječenje metaboličkog sindroma uključuje mjere
prevencije kao što su fizička aktivnost, gubitak tjelesne težine, promjena prehrambenih
navika i farmakološko liječenje koje ima za cilj spriječiti daljnju progresiju sindroma i
razvoj kardiovaskularnih bolesti. Hipertenzija ima važnu ulogu u metaboličkom
sindromu u kojem su vaskularni poremećaji centralni dio. Temeljni mehanizmi za
razvoj hipertenzije u metaboličkom sindromu su vrlo kompleksni i nisu još u potpunosti
jasni. Kao mogući uzroci nastanka hipertenzije u metaboličkom sindromu su
predloženi visceralna pretilost, inzulinska rezistencija, prekomjerna aktivnost
simpatikusa, oksidativni stres i endotelna disfunkcija, aktivacija sustava reninangiotenzin-
aldosteron (RAAS), povećana razina upalnih medijatora i opstruktivna
apnea u spavanju. Nefarmakološko liječenje hipertenzije u metaboličkom sindromu
uključuje: promjenu životnih navika, gubitak težine, smanjenje unosa soli, fizičku
aktivnost i smanjenje unosa alkohola. Prema trenutnim smjernicama Europskog
društva za hipertenziju/Europskog kardiološkog društva (ESH/ESC) iz 2018. potrebno
je sniziti arterijski tlak na 130/80 mmHg unutar 3 mjeseca koristeći kombinaciju lijekova
prvog izbora RAAS inhibitora i blokatora kalcijskih kanala ili diuretik. Ukoliko se optimalni tlak ne postigne s dva lijeka uvodi se i treći lijek u terapiju. Po smjernicama
Europskog kardiološkog društva (ESC) iz 2018. u trojnoj terapiji se daje kombinacija
inhibitora angiotenzin konvertirajućeg enzima (ACE-inhibitor), kalcijskog blokatora i
diuretika.Metabolic syndrome is cluster of metabolic and cardiovascular symptoms which are
strongly associated with type 2 diabetes. Many expert groups gave their own definition
of metabolic syndrome among which most used ones are World Health Organization
(WHO), National Cholesterol Education Program High Blood Cholesterol ATP III
(NCEP ATP III) and International Diabetes Federation (IDF) definition. All definitions
have in common insulin resistance, blood glucose, dyslipidaemia (high triglycerides,
low High density lipoprotein - HDL), blood pressure and central obesity.
Pathophysiology of metabolic syndrome is complex and is not entirely clear. Insulin
resistance, chronic inflammation and neurohormonal activation have shown central
role in progression of metabolic syndrome. Management of metabolic syndrome
includes prevention measures such as physical activity, weight loss, change in diet
and pharmacological treatment which aims to prevent further progression of metabolic
syndrome and development of cardiovascular diseases. Hypertension has important
role in metabolic syndrome in which vascular disorders are central part. Core
mechanisms for developing hypertension in metabolic syndrome are very complicated
and they are not completely clear. Visceral obesity, insulin resistance, sympatic over
activity, oxidative stress and endothelial dysfunction, activation of renin-angiotensinaldosteron
system (RAAS), increased levels of inflammatory mediators and
obstructive sleeping apnea have been suggested as possible causes of hypertension
in metabolic syndrome. Non – pharmacological treatment of hypertension in metabolic
syndrome includes change in lifestyle, weight loss, reduced salt intake, physical
activity and reduced alcohol intake. According to current guidelines of European
Society of Hypertension/European Society of Cardiology (ESH/ESC) from 2018 it is
required to reduce blood pressure to 130/80 mmHg within three months using first
choice medications RAAS inhibitors with calcium channel blocker or diuretic. If optimal
blood pressure is not achieved with two medications, a third medication must be
introduced. According to European Society of Cardiology (ESC) guidelines in triple
therapy combination of angiotensin-converting enzyme inhibitor (ACE inhibitor),
calcium channel blocker and diuretic is given
New onset diabetes mellitus after organ transplantation
No full textNovonastala šećerna bolest nakon transplantacije organa česta je i ozbiljna posljedica transplantacije solidnih organa koja negativno utječe na funkciju presatka, preživljenje i kvalitetu života pacijenata. Dijagnosticira se na temelju kriterija za dijagnozu šećerne bolesti tipa 2, a zlatni standard za postavljanje dijagnoze je OGTT. Na razvoj NODAT-a utječu brojni rizični čimbenici koji se mogu podijeliti u dvije kategorije, promjenjive i nepromjenjive rizične čimbenike. Nakon transplantacije organa potrebno je u zadanim vremenskim intervalima kontrolirati glikemiju kako bi se dijagnoza NODAT-a postavila na vrijeme i što prije započela terapija te time spriječilo ili barem odgodilo nastajanje komplikacija šećerne bolesti. Terapijski pristup uključuje promjenu životnih navika te primjenu farmakoloških mjera, odnosno metformina, derivata sulfonilureje i glinida, tiazolidindiona, DPP-4 inhibitora, GLP-1 agonista, SGLT-2 inhibitora i inzulina. Smanjenje doze imunosupresivnih lijekova ili njihova zamjena drugim imunosupresivnim lijekovima koji imaju manje izražen dijabetogeni učinak, čest je pristup u prevenciji i terapiji NODAT-a, ali potreban je oprez zbog mogućnosti akutnog odbacivanja presatka što je znatno lošiji ishod za pacijenta od razvoja NODAT-a. Osim terapije šećerne bolesti, potrebno je djelovati i na druge komorbiditete, poput hipertenzije i dislipidemije, koji povećavaju rizik za nastanak neželjenih kardiovaskularnih događaja i povećavaju mortalitet pacijenata. Pacijenti s NODAT-om mogu razviti uobičajene komplikacije šećerne bolesti, dijabetičku nefropatiju, neuropatiju, retinopatiju i perifernu vaskularnu bolest, stoga su ključne redovite kontrole i adekvatna terapija kako bi se očuvala kvaliteta života i poboljšala prognoza.New onset diabetes mellitus after organ transplantation is a frequent and serious consequence of solid organ transplantation that negatively affects the function of the graft, survival and quality of patient's life. It is diagnosed based on the criteria for the diagnosis of type 2 diabetes, and the gold standard for diagnosis is OGTT. The development of NODAT is influenced by numerous risk factors that can be divided into two categories, modifiable and non-modifiable risk factors. After organ transplantation, it is necessary to control glycemia at set time intervals to establish the diagnosis of NODAT on time and to start therapy as soon as possible, thereby preventing or at least delaying the development of diabetes complications. The therapeutic approach includes a change in lifestyle and the use of pharmacological measures, namely metformin, sulfonylureas and glinides, thiazolidinediones, DPP-4 inhibitors, GLP-1 agonists, SGLT-2 inhibitors and insulin. Reducing the dose of immunosuppressive drugs or replacing them with other immunosuppressive drugs that have a less pronounced diabetogenic effect is a common approach in the prevention and treatment of NODAT, but caution is required due to the possibility of acute graft rejection, which is a significantly worse outcome for the patient than the development of NODAT. In addition to diabetes therapy, it is necessary to act on other comorbidities, such as hypertension and dyslipidemia, which increase the risk of unwanted cardiovascular events and increase patient mortality. Patients with NODAT can develop common complications of diabetes, diabetic nephropathy, neuropathy, ophthalmopathy and peripheral vascular disease, so regular check-ups and adequate therapy are essential to preserve the quality of life and improve the prognosis
Equivalent: Glucagon-like peptide-1 receptor agonists decrease total and LDL-cholesterol in obese type 2 diabetic patients.
No full textGlucagon-like peptide-1 receptor agonists (GLP-1 RAs) are increasingly utilized in the management of type 2 diabetes mellitus
(T2DM). GLP-1 RAs have been associated with improvements in serum lipid profiles in clinical trials. Their long-term cardiovascular safety and benefit have also been confirmed in the recently published LEADER trial. In the current study, we assessed the effects of GLP-1 RAs (exenatide and liraglutide) on serum lipid profiles (total, LDL, HDL-cholesterol and triglycerides) of obese patients with T2DM. A total of 85 patients were included in the study (43 on exenatide and 42 on liraglutide) and followed up for 22 and 13 months, respectively. Treatment with exenatide was associated with a significant decrease in total cholesterol from 5.1±1.3 to 4.9±1.2 mmol/L (p=0.02) and LDL-cholesterol from 3.0±1.1 to 2.6±0.8 mmol/L (p=0.01). Treatment with liraglutide was also associated with a significant decrease in total cholesterol from 4.8±1.2 to 4.2±0.8 mmol/L (p=0.001) and LDL-cholesterol from 2.5±0.8 to 2.1±0.5 mmol/L (p=0.006). Treatment with liraglutide and exenatide did not significantly affect HDL-cholesterol and triglyceride levels. The results of our study suggest that treatment with exenatide and liraglutide may significantly reduce total and LDL-cholesterol in obese patients with T2DM
Glucagon-like peptide-1 receptor agonists in the treatment of non-alcoholic fatty liver
No full textNealkoholna masna bolest jetre je najčešća kronična bolest jetre u zapadnom svijetu. NAFLD je dio metaboličkog sindroma u kojeg se ubrajaju centralna pretilost, povišene vrijednosti arterijskog tlaka, abnormalne vrijednosti kolesterola i triglicerida te inzulinska rezistencija sa šećernom bolesti tipa 2 (ŠB2). Nezdrava prehrana i smanjena tjelesna aktivnost čine glavne promjenjive čimbenike rizika u razvoju sastavnica metaboličkog sindroma, pa time i nealkoholne masne bolesti jetre. NAFLD se dijagnosticira kombinacijom laboratorijskih i slikovnih pretraga, te se u slučaju progresije u nealkoholni steatohepatitis, potvrđuje biopsijom jetre. NAFLD se definira nalazom ≥5% nakupljenih masti u jetri te isključivanjem sekundarnih uzroka, poput alkoholizma. Prema trenutnim smjernicama, liječenje NAFLD-a uključuje promjenu životnih navika, s naglaskom na zdraviju prehranu i povećanje tjelesne aktivnosti te liječenje pridruženih stanja. Do sada nije odobrena konkretna farmakološka terapija za liječenje NAFLD-a. Agonisti receptora glukagonu sličnog peptida-1 ubrajaju se u inkretinske mimetike koji se trenutno koriste u terapiji ŠB2 i pretilosti te se trenutno razmatraju kao nova terapijska opcija za NAFLD. Njihovom primjenom, postižu se različiti pozitivni metabolički učinci poput smanjenja inzulinske rezistencije, smanjenja apetita i produljenja osjećaja sitosti; beneficirajući učinci na metabolizam lipida s posljedičnim smanjenjem stupnja upale i fibroze u jetri.Non-alcoholic fatty liver disease is the most common chronic liver disease in the Western world. NAFLD is part of metabolic syndrome, which includes central obesity, elevated blood pressure, abnormal levels of cholesterol and triglycerides, and insulin resistance, including type 2 diabetes. An unhealthy diet and reduced physical activity are the main variable risk factors in the development of components of metabolic syndrome, thus, and non-alcoholic fatty liver disease. NAFLD is diagnosed by a combination of laboratory and imaging tests, and in the case of progression to non-alcoholic steatohepatitis, it is confirmed by liver biopsy. NAFLD is defined by the finding of ≥5% accumulated fat in the liver and by excluding secondary causes, such as alcoholism. According to current guidelines, the treatment of NAFLD involves lifestyle changes, with an emphasis on a healthier diet and increased physical activity, and treatment of associated conditions. So far, no specific pharmacological therapy has been approved for the treatment of NAFLD. Glucagon-like peptide-1 receptor agonists are the incretin mimetics currently used in the treatment of type 2 diabetes and obesity and are currently being considered as a new therapeutic option for NAFLD. By administering them, various positive metabolic effects are achieved, such as reducing insulin resistance; reducing appetite, and prolonging satiety; beneficial effects on lipid metabolism with a consequent reduction in the degree of inflammation and fibrosis in the liver
Cardiorenal effects of new antidiabetic drugs
No full textŠećerna bolest je složen poremećaj metabolizma ugljikohidrata, proteina i lipida čija je temeljna karakteristika kronično povišena razina glukoze u krvi. Koliki je ta bolest teret za hrvatsko zdravstvo dovoljno govori podatak da je u Republici Hrvatskoj u 2022. godini, prema podacima CroDiab Registra, bilo 388.213 osoba sa šećernom bolešću. Patofiziološki, šećerna bolest nastaje kao posljedica smanjene sekrecije inzulina iz beta stanica gušterače ili zbog periferne inzulinske rezistencije. Postoje četiri osnovna oblika šećerne bolesti, a to su šećerna bolest tip 1 i tip 2, gestacijska šećerna bolest i specifični tipovi šećerne bolesti zbog drugih uzroka. Navedeni oblici šećerne bolesti prezentiraju se različitim kliničkim slikama. Liječenje šećerne bolesti provodi se regulacijom prehrane, povećanjem tjelesne aktivnosti te farmakoterapijom. Komplikacije šećerne bolesti dijele se na akutne i kronične. Kronične komplikacije rezultat su promjena na malim i velikim krvnim žilama te imaju velik utjecaj na kardiovaskularni sustav i bubrege. Kardiovaskularne komplikacije vodeći su uzrok smrti u populaciji dijabetičara, dok je dijabetička nefropatija vodeći uzrok kronične bubrežne bolesti općenito. Stoga je važno u terapijskom pristupu pacijentima s dijabetesom, osim adekvatne regulacije glikemije, smanjiti vjerojatnost nastanka neželjenih kardiovaskularnih događaja i kronične bubrežne bolesti. Navedena stanja mogu se spriječiti ili njihov razvoj usporiti primjenom kardioprotektivnih i nefroprotektivnih lijekova kao što su novi antidijabetici, preciznije agonisti GLP-1 receptora i SGLT-2 inhibitori. Brojne randomizirane kliničke studije pokazale su povoljne kardiorenalne učinke novih antidijabetika, ali i druge benefite kao što su smanjenje tjelesne mase, povoljan utjecaj na regulaciju lipida te protuupalni učinke.Diabetes mellitus is a complex disorder of the metabolism of carbohydrates, fats and proteins. Its main characteristic is chronic hyperglycemia resulting from defects in insulin secretion from beta cells of the pancreas or peripheral insulin resistance. Diabetes mellitus represents a great burden to the Croatian healthcare system. In 2022, there were 388.213 people registered in Croatia as diabetics by the CroDiab register. There are four main types of diabetes: type 1 diabetes mellitus, type 2 diabetes mellitus, gestational diabetes and other specific types of diabetes. Different types of diabetes also have different clinical presentations. The main therapeutic approaches include diet, increased physical activity and pharmacotherapy. Complications of diabetes mellitus are divided into two main groups: acute and chronic. Chronic complications result mainly from changes in small and large blood vessels. Moreover, chronic complications have a great impact on the cardiovascular and renal systems. Cardiovascular complications are the leading cause of death in the population of diabetics, while diabetic nephropathy represents the leading cause of chronic kidney disease generally. Consequently, in addition to glycemic control, it is crucial to minimize the probability of cardiovascular events and chronic kidney disease during treatment. New antidiabetic drugs, like GLP-1 receptor agonists or SGLT-2 inhibitors, are cardioprotective and nephroprotective and can prevent the onset or slow down the progression of cardiovascular complications and chronic kidney disease. Numerous randomized clinical trials have shown caridiorenal benefits of new antidiabetic drugs. Also, there are other benefits of new antidiabetic drugs, like weight reduction, blood lipid management and anti-inflammatory effects
The influence of Dapagliflozin on foot microcirculation in patients with type 2 diabetes with and without peripheral arterial disease
No full textKod oboljelih od šećerne bolesti (ŠB) višestruko je povećan rizik od razvoja periferne arterijske bolesti (PAB) uz značajno lošiju prognozu, u smislu usporenog cijeljenja rana, razvoja gangrene i amputacija, u odnosu na pacijente s PAB a bez ŠB uz jednaki kardiovaskularni morbiditet i mortalitet. SGLT2 inhibitori, osim antihiperglikemijskog učinka, značajno smanjuju rizik od velikih štetnih kardiovaskularnih događaja, hospitalizacije zbog srčanog popuštanja, kardiovaskularnog i ukupnog mortaliteta te od progresije kronične bubrežne bolesti. Iako SGLT2 inhibitori pokazuju brojne povoljne učinke na mikrocirkulaciju, terapija SGLT2 inhibitorima povećava rizik od amputacija donjih ekstremiteta, no preporuke stručnih društava vezane uz terapiju SGLT2 inhibitorima, kod pacijenata s DFU nisu usuglašene. Cilj ovog istraživanja bio je utvrditi, dolazi li do promjena u mikrocirkulaciji tj. tkivnoj oksigenaciji stopala, koja je mjerena transkutanom tkivnom oksimetrijom (TcPO2), kod pacijenata sa ŠBT2 i PAB te bez PAB-a uz usporedbi s pacijentima koji imaju PAB a uzimaju druge antidijabetike (metformin, DPP-4 inhibitori, gliklazid, inzulin). Rezultati našeg istraživanja su pokazali da je učinak SGLT- 2 inhibitora dapagliflozina na mikrocirkulaciju stopala heterogen. Kod pacijenata sa hipoksijom stopala (TcPO2 = 40mmHg), a uzimali su dapagliflozin, došlo je do minimalnog poboljšanja mikrocirkulacije stopala (0.24, 1.22 mm Hg), bez značajne razlike između grupa. U grupi pacijenata s PAB koji su uzimali dapagliflozin, utvrđen je statistički značajno veći broj pacijenata kod kojih se mikrocirkulacija pogoršala (p = 0.037), dok u grupi bez PAB liječenoj dapagliflozinom i grupi s PAB liječenoj drugim antidijabeticima nije nađena značajna razlika između navedenih podgrupa. Ovi rezultati govore u prilog važnosti evaluacije dinamike promjene nalaza TcPO2 u procjeni ugroženosti stopala kod pacijenata sa ŠBT2 i PAB. Rezultati istraživanja ukazuju da među pacijentima sa ŠBT2 i PAB terapija dapagliflozinom značajno češće dovodi do pogoršanja, nego do poboljšanja mikrocirkulacije tj. tkivne oksigenacije stopala uz klinički značajan intenzitet pogoršanja nalaza. Potrebna su daljnja istraživanja, na većem broju pacijenata s PAB i TcPO2 = 40mmHg) at baseline and follow-up who were taking dapagliflozin, there was minimal improvement in foot microcirculation (0.24, 1.22 mm Hg), with no significant difference between the groups. In the group of patients with PAD taking dapagliflozin, a significantly higher number of patients with worsening microcirculation was found (p = 0.037), while in the group without PAD treated with dapagliflozin and in the group with PAD treated with other antidiabetic drugs, no significant difference was found between the mentioned subgroups. These results emphasise the importance of evaluating the dynamics of changes in TcPO2 findings when assessing foot risk in patients with T2DMand PAD. The results of the study suggest that dapagliflozin therapy worsens rather than improves microcirculation, i.e. tissue oxygenation of the feet, in patients with T2DM and PAD, with the intensity of the worsening being clinically significant. Further studies in a larger number of patients with PAD and TcPO2 < 40 mm Hg are needed to clarify the effects of SGLT2 inhibitors on microcirculation and tissue oxygenation of the feet and the potential risk of amputation
- …
