46 research outputs found
Upravljanje i organizacija rada unutar Objedinjenog hitnog bolničkog prijema
No full textHitni bolnički objedinjeni prijem predstavlja ustrojstvenu jedinicu bolničke ustanove.
Njezina je uloga prijem, obrada te zbrinjavanje hitnih pacijenta, bez obzira na inicijalnu dijagnozu.
Važnu ulogu u hitnom bolničkom objedinjenom prijemu ima medicinska sestra/tehničar. Prisutna
je u cjelokupnom procesu njege, od prijema do otpusta kući ili neki drugi odjel. Stoga je iznimno
važno da posjeduje izvrsno znanje tehničko-medicinske opreme. Uloga je medicinske
sestre/tehničara raznolika u hitnom bolničkom objedinjenom prijemu. Prema tome, ona je
neizostavan dio tima. Medicinske sestre/tehničari hitne pomoći svoj rad obavljaju u timu s
liječnicima, zdravstvenim radnicima te ostalim medicinskim sestrama koje prate pacijentovo
zdravstveno stanje, pružaju skrb, daju lijekove, planiraju i pripremaju potrebe dugotrajne njege,
primjenjuju medicinsku opremu, savjetuju pacijente i obitelj o bolesti, načinu njege te
kontinuiranoj skrbi nakon odlaska iz bolnice. U hitnom se prijemu s radom započinje
komunikacijom pacijenta i medicinske sestre, a od medicinske se sestre zahtijeva pozitivna i
učinkovita komunikacija. Uz to, očekuje se i etičnost tijekom obavljanja rada, empatija te
poštivanje humanosti pacijenata neovisno o spolu, vjeri, rasi ili kulturološkim razlikama.
Medicinska sestra/tehničar obavlja važnu ulogu tijekom kardiopulmonalne reanimacije, trijaže,
raznih invazivnih postupaka (postavljanje venskog centralnog katetera, pleuralna punkcija). Dakle,
važno je da posjeduje visoku razinu znanja, iskustva, vještina i odgovornosti. U većini postupaka
asistira liječniku, a u određenim postupcima, poput postavljanja imobilizacije, nazogastrične
sonde, venskog puta ili urinarnog katetera, medicinska sestra/tehničar postupak izvodi sama/sam
uz raniju indikaciju liječnika. Cerebrovaskularni infarkt, infarkt miokarda, prisutnost stranih tijela
u dišnim putevima, traume, razne ozljede nastale u prometnim nesrećama, samo su dio onoga s
čime se medicinska sestra/tehničar suočava na hitnom bolničkom objedinjenom prijemu. Nadalje,
medicinska sestra/tehničar mora poznavati mjere zaštite jer je ovaj hitni bolnički objedinjeni
prijem mjesto najveće frekvencije razmjene pacijenta, gdje se odvija njihov prvi doticaj sa
zdravstvenom zaštitom, a često se javljaju i pacijenti koji su bili u dodiru s nepoznatim
mikroorganizmima. Unapređenje medicinske struke, različita stanja pacijenta podrazumijeva i
obvezuje medicinsku sestru na cjeloživotno učenje i edukaciju. Na taj se način osigurava visoka
razina kvalitete njege. Upravljanje i organizacija rada unutar objedinjenog hitnog bolničkog
prijema ključni su faktori u osiguravanju učinkovitog i brzog pružanja zdravstvene skrbi
pacijentima. Sustavno planiranje rasporeda osoblja i resursa omogućuje optimizaciju procesa
prijema, trijaže i liječenja pacijenata u hitnim situacijama. Koordinacija između različitih timova
zdravstvenih djelatnika, uključujući liječnike, medicinske sestre i tehničko osoblje, ključna je za
postizanje kontinuirane brige i pravovremene intervencije. Implementacija jasnih protokola i
procedura za hitne slučajeve pridonosi smanjenju vremena čekanja i poboljšava kvalitetu pružene
zdravstvene skrbi. Redovito praćenje performansi objedinjenog hitnog bolničkog prijema kroz
analizu vremena obrade, stopa hitnosti i pacijentovih ishoda omogućuje kontinuirano poboljšanje
procesa rada. Edukacija osoblja o hitnim protokolima, pružanje mentorske podrške i sustavno
usavršavanje doprinose izgradnji kompetentnog tima sposobnog za učinkovito upravljanje i
organizaciju rada u hitnim bolničkim uvjetima
Upravljanje i organizacija rada unutar Objedinjenog hitnog bolničkog prijema
No full textHitni bolnički objedinjeni prijem predstavlja ustrojstvenu jedinicu bolničke ustanove.
Njezina je uloga prijem, obrada te zbrinjavanje hitnih pacijenta, bez obzira na inicijalnu dijagnozu.
Važnu ulogu u hitnom bolničkom objedinjenom prijemu ima medicinska sestra/tehničar. Prisutna
je u cjelokupnom procesu njege, od prijema do otpusta kući ili neki drugi odjel. Stoga je iznimno
važno da posjeduje izvrsno znanje tehničko-medicinske opreme. Uloga je medicinske
sestre/tehničara raznolika u hitnom bolničkom objedinjenom prijemu. Prema tome, ona je
neizostavan dio tima. Medicinske sestre/tehničari hitne pomoći svoj rad obavljaju u timu s
liječnicima, zdravstvenim radnicima te ostalim medicinskim sestrama koje prate pacijentovo
zdravstveno stanje, pružaju skrb, daju lijekove, planiraju i pripremaju potrebe dugotrajne njege,
primjenjuju medicinsku opremu, savjetuju pacijente i obitelj o bolesti, načinu njege te
kontinuiranoj skrbi nakon odlaska iz bolnice. U hitnom se prijemu s radom započinje
komunikacijom pacijenta i medicinske sestre, a od medicinske se sestre zahtijeva pozitivna i
učinkovita komunikacija. Uz to, očekuje se i etičnost tijekom obavljanja rada, empatija te
poštivanje humanosti pacijenata neovisno o spolu, vjeri, rasi ili kulturološkim razlikama.
Medicinska sestra/tehničar obavlja važnu ulogu tijekom kardiopulmonalne reanimacije, trijaže,
raznih invazivnih postupaka (postavljanje venskog centralnog katetera, pleuralna punkcija). Dakle,
važno je da posjeduje visoku razinu znanja, iskustva, vještina i odgovornosti. U većini postupaka
asistira liječniku, a u određenim postupcima, poput postavljanja imobilizacije, nazogastrične
sonde, venskog puta ili urinarnog katetera, medicinska sestra/tehničar postupak izvodi sama/sam
uz raniju indikaciju liječnika. Cerebrovaskularni infarkt, infarkt miokarda, prisutnost stranih tijela
u dišnim putevima, traume, razne ozljede nastale u prometnim nesrećama, samo su dio onoga s
čime se medicinska sestra/tehničar suočava na hitnom bolničkom objedinjenom prijemu. Nadalje,
medicinska sestra/tehničar mora poznavati mjere zaštite jer je ovaj hitni bolnički objedinjeni
prijem mjesto najveće frekvencije razmjene pacijenta, gdje se odvija njihov prvi doticaj sa
zdravstvenom zaštitom, a često se javljaju i pacijenti koji su bili u dodiru s nepoznatim
mikroorganizmima. Unapređenje medicinske struke, različita stanja pacijenta podrazumijeva i
obvezuje medicinsku sestru na cjeloživotno učenje i edukaciju. Na taj se način osigurava visoka
razina kvalitete njege. Upravljanje i organizacija rada unutar objedinjenog hitnog bolničkog
prijema ključni su faktori u osiguravanju učinkovitog i brzog pružanja zdravstvene skrbi
pacijentima. Sustavno planiranje rasporeda osoblja i resursa omogućuje optimizaciju procesa
prijema, trijaže i liječenja pacijenata u hitnim situacijama. Koordinacija između različitih timova
zdravstvenih djelatnika, uključujući liječnike, medicinske sestre i tehničko osoblje, ključna je za
postizanje kontinuirane brige i pravovremene intervencije. Implementacija jasnih protokola i
procedura za hitne slučajeve pridonosi smanjenju vremena čekanja i poboljšava kvalitetu pružene
zdravstvene skrbi. Redovito praćenje performansi objedinjenog hitnog bolničkog prijema kroz
analizu vremena obrade, stopa hitnosti i pacijentovih ishoda omogućuje kontinuirano poboljšanje
procesa rada. Edukacija osoblja o hitnim protokolima, pružanje mentorske podrške i sustavno
usavršavanje doprinose izgradnji kompetentnog tima sposobnog za učinkovito upravljanje i
organizaciju rada u hitnim bolničkim uvjetima
COMPLICATIONS OF TREATMENT OF THE CHRONIC SUBDURAL HAEMATOMA
No full textKronični subduralni hematomi su jedno od najčešćih neurokirurških stanja. Iako u većini slučajeva nema podataka o traumi u anamnezi, neki slučajevi mogu nastati kao posljedica koagulacijskih defekata, intrakranijalne hipotenzije i upotrebe antikoagulacijske i antitrombocitne terapije. Do povećanja CSDH dolazi zbog rekurentnog krvarenja, nakupljanja CSF i povećane eksudacije iz vanjske membrane hematoma. ˝Burr hole˝ kirurška drenaža je indicirana kod nekompliciranih CSDH, dok kod asimptomatskih i visokorizičnih pacijenata koristimo nekirurške metode, primjerice steroidnu terapiju. CSDH su povezani sa nekolicinom komplikacija među kojima su najčešća ponovna javljanja hematoma, infekcije, tenzijski pneumocefalus, moždani edem, epileptički napadaj kao i nemogućnost reekspanzije mozga.Chronic subdural hematoma (CSDH) is one of the most common neurosurgical conditions. Although definite history of trauma could be obtained in a majority of cases, some cases may be secondary to coagulation defect, intracranial hypotension, use of anticoagulants and antiplatelet drugs. Recurrent bleeding, increased exudates from outer membrane, and cerebrospinal fluid entrapment have been implicated in the enlargement of CSDH. Burr-hole surgical drainage is the treatment of choice for an uncomplicated CSDH, while nonsurgical treatment like steroid theapy is reserved for asymptomatic and high risk patients. CSDH could be associated with recurrence, infection, tension pneumocephalus, cerebral edema, seizure and failure of the brain to expand
Zdravstvena njega bolesnika s ventrikularnom drenažom
No full textVanjska ventrikularna drenaža (EVD) predstavlja invazivni medicinski postupak koji se
koristi u intenzivnoj neurološkoj i neurokirurškoj skrbi za kontinuirano praćenje intrakranijalnog
tlaka (ICP) te za odvodnju cerebrospinalne tekućine (likvora) kod bolesnika s akutnim i
kroničnim neurološkim stanjima. Postavljanje EVD-a primjenjuje se kod bolesnika koji pate od
hidrocefalusa, traumatskih ozljeda mozga, subarahnoidalnih ili intraventrikularnih krvarenja, te
kod onih s tumorskim tvorbama koje uzrokuju poremećaj cirkulacije likvora. Ovaj postupak
omogućava smanjenje intrakranijalnog tlaka, prevenciju sekundarnih oštećenja mozga i precizno
praćenje neurološkog statusa bolesnika. Međutim, EVD nosi određene rizike i potencijalne
komplikacije, uključujući infekcije (npr. meningitis, ventriculitis), povišen ICP, poremećaje
elektrolita i ravnoteže tekućina, promjene u razini svijesti, motoričke deficite te bol u području
umetanja katetera. Upravo zbog tih rizika, nužna je visoko organizirana, individualizirana i
kontinuirana zdravstvena njega, s naglaskom na preventivne i terapijske mjere koje provode
medicinske sestre/tehničari u okviru multidisciplinarnog tima. U ovom završnom radu je detaljno
opisana uloga medicinskih sestara/tehničara u skrbi za bolesnike s postavljenim EVD-om.
Ključne sestrinske dijagnoze uključuju povećan rizik od infekcije, akutnu bol, smanjenu
pokretljivost te potencijalne psihološke teškoće. Sestrinske intervencije usmjerene su na
svakodnevno praćenje i bilježenje ICP vrijednosti, neurološkog statusa (prema GCS ljestvici),
stanja svijesti i znakova infekcije, kao i provođenje strogih aseptičkih mjera prilikom njege
katetera. Osim toga, medicinske sestre/tehničari imaju važnu ulogu u edukaciji bolesnika i
njihovih obitelji, pružanju emocionalne podrške te koordinaciji s ostalim članovima
zdravstvenog tima – neurokirurzima, anesteziolozima, fizioterapeutima i drugima. Edukacija
obuhvaća upute o prepoznavanju znakova komplikacija, pravilnom održavanju higijene,
ograničenjima pokreta glave i tijela te značaju redovitog praćenja simptoma. Cilj zdravstvene
njege bolesnika s EVD-om jest pravovremeno prepoznavanje i sprječavanje komplikacija,
osiguravanje stabilnog neurološkog statusa te što brži i sigurniji oporavak bolesnika. Visoka
razina stručnosti, timska suradnja i sustavna edukacija ključni su za postizanje povoljnog ishoda
liječenja. Zdravstvena njega ovih bolesnika zahtijeva ne samo tehničke vještine, već i holistički
pristup koji uključuje fizički, psihološki i emocionalni aspekt skrbi
DATA COLLECTION USING SYNTHETIC APERTURE RADAR (SAR)
No full textOvaj rad istražuje principe, tehnologije i primjene radara sa sintetičkom aperturom (SAR). Počevši od povijesti razvoja SAR-a i njegove sposobnosti prodiranja kroz oblake, analiziraju se različiti načini snimanja, uključujući skeniranje (scan), traku (strip) i točku (spot). Objašnjavaju se osnovne funkcionalnosti i matematičke jednadžbe koje definiraju prostornu razlučivost SAR senzora te način na koji se podaci generiraju i obrađuju. Poseban naglasak stavljen je na kompleksne slike koje sadrže i amplitudu i fazu te na njihove specifične primjene poput interferometrije (InSAR), koja omogućuje precizna mjerenja deformacija površine tla. Kroz analizu različitih formata i metoda obrade SAR podataka, istaknuta je važnost SAR-a u daljinskom istraživanju i njegov potencijal za daljnje poboljšanje i primjenu u različitim područjima.This paper explores the principles, technologies, and applications of synthetic aperture radar (SAR). Starting from the history of SAR development and its ability to penetrate clouds, it examines various imaging modes, including scan, strip, and spot. The basic functionalities and mathematical equations that define the spatial resolution of SAR sensors, as well as how data is generated and processed, are explained. Special emphasis is placed on complex images that contain both amplitude and phase, and their specific applications, such as interferometry (InSAR), which enables precise measurements of surface deformations. Through the analysis of various formats and methods for SAR data processing, the paper highlights the importance of SAR in remote sensing and its potential for further improvement and application in various fields
Strategije u prevenciji komplikacija kirurškog liječenja gliomskih tumora mozga: analiza skupine slučajeva
No full textIntroduction: Brain glioma is the most common and lethal primary malignant intracranial tumor. Nonetheless, gross tumor resection remains the most successful treatment modality, which may prolong progression free survival of these patients. However, excessive surgery brings a danger of neurological, regional and systemic complications, which may be diminished/ avoided by better pre- and intra-operative care and by modern neurosurgical techniques.
Aim: To analyze the incidence and type of peri- and post-operative complications in surgical brain glioma patients. Computing the results, advice on complication prevention was made.
Methods: A single institution series of brain glioma patients operated on during a two-year period was analyzed. The incidence, type and time of complications were observed, as well as the patients’ gender and age, and the extent of tumor resection complications, dichotomized as peri- and post-operative variables, were correlated with investigated parameters to find out their possible association.
Results: Transitory neurological deficit was the most common peri-operative complication. Seizures, meningitis, and permanent neurological deficit were commonly recorded among post operative complications.
Conclusion: Patients’ gender and age, and the extent of tumor resection were not influential to the development of brain glioma complications. Aggressive surgery requires the avoidance of complications by cautious patient selection, multidisciplinary preoperative planning, and scrupulous neurosurgical technique augmented by up-to-date armamentarium.Uvod: Gliomi mozga najučestaliji su smrtonosni primarni intrakranijski tumori. Unatoč tomu, njihovo radikalno kirurško uklanjanje i nadalje ostaje najuspješnija metoda liječenja kojom se može usporiti napredovanje bolesti i donekle produljiti život ovakvih bolesnika. Međutim, agresivno kirurško liječenje može povećati opasnost nastanka neuroloških, regionalnih i sustavnih komplikacija, koje se može pokušati izbjeći boljom pripremom prije i tijekom operacije, kao i uporabom suvremenih neurokirurških tehnika.
Cilj: Analizirati učestalost i vrstu perioperacijskih i poslijeoperacijskih komplikacija u kirurški liječenih bolesnika s gliomom mozga. Na temelju obrade rezultata, uspostaviti preporuke za sprječavanje nastanka komplikacija. Metode: Analizirana je skupina bolesnika operiranih zbog glioma mozga tijekom dvogodišnjeg razdoblja. Promatrana je učestalost i vrsta komplikacija, kao i vrijeme njihova nastanka. Također su zabilježeni podaci o dobi i spolu bolesnika te stupnju tumorske resekcije. Komplikacije su dihotomizirane kao perioperacijske i poslijeoperacijske varijable čija je moguća povezanost uspoređivana s istraživanim pokazateljima.
Rezultati: Tranzitorni neurološki deficit bio je najučestalija perioperacijska komplikacija. Epileptički napadaj, meningitis i trajni neurološki ispad zabilježeni su kao najčešća poslijeoperacijska komplikacija.
Zaključak: Spol i dob bolesnika, kao i stupanj tumorske resekcije nisu utjecali na nastanak komplikacija kirurškog liječenja glioma mozga, koje je moguće izbjeći pažljivim odabirom bolesnika, multidisciplinarnim predoperacijskim planiranjem i primjenom obzirne neurokirurške tehnike poduprte uporabom najsuvremenije operacijske opreme
Hibridni mikrokirurški i endovaskularni pristup u liječenju višestrukih moždanih aneurizmi: ilustrativni prikaz slučajeva i usporedba s podacima iz literature
No full textContemporary cerebral aneurysm treatment has advanced due to the expansion of
microsurgical and endovascular techniques having different advantages and restraints. However, some
aneurysms cannot be effectively treated by a single method alone due to their specific anatomy, location,
complexity, and/or multiplicity. Subsequently, multiple aneurysms sometimes necessitate a hybrid
strategy integrating both methods. The study aims were to discuss indications, possibilities, and
challenges of a hybrid strategy in the decision making and treatment of multiple intracranial aneurysms.
A single-institution illustrative case series of multiple intracranial aneurysm patients treated by
a hybrid approach was analyzed and management outcome discussed and correlated with literature
data. Following the treatment, both patients from our case series recovered well, having complete and
stable aneurysmal occlusion with no relapse and no postoperative procedure-related complications or
long-lasting neurological symptoms. In conclusion, a hybrid approach is advised as a treatment option
for multiple cerebral aneurysms when a single modality is insufficient to bring satisfactory results. It
may be a suitable and safe addition to an assortment of treatments pledging clinical improvement and
enabling positive management outcome in patients with ruptured and non-ruptured multiple cerebral
aneurysms.Suvremeno je liječenje cerebralnih aneurizmi uvelike napredovalo zahvaljujući ekspanziji mikrokirurških i endovaskularnih
postupaka koji se odlikuju različitim podobnostima, ali i ograničenjima. Međutim, pojedine je aneurizme ponekad
nemoguće
uspješno liječiti samo jednom od metoda s obzirom na njihovu specifičnu anatomiju, lokalizaciju, složenost i/ili
višestrukost. Upravo su višestruke aneurizme gdjekad podobne za hibridni pristup koji objedinjuje obje navedene metode.
Namjera je ovoga rada raspraviti indikacije, mogućnosti i izazove hibridne strategije pri donošenju odluke o obliku liječenja
višestrukih intrakranijskih aneurizmi. U radu prikazujemo analizu bolesnika s navedenim aneurizmama u kojih je primijenjen
hibridni pristup i raspravljamo o rezultatima i ishodu liječenja uspoređujući ih s podacima iz literature. Oboje se je naših
bolesnika uspješno oporavilo nakon provedenog liječenja, kad je nastupila potpuna i stabilna okluzija aneurizme bez znakova
ponovne pojave aneurizme i bez komplikacija povezanih s provedenim postupkom, kao i bez trajnog neurološkog deficita.
Zaključujemo kako je hibridni pristup preporučena opcija liječenja višestrukih moždanih aneurizmi u slučajevima kada je
pojedinačna metoda liječenja nedostatna za osiguravanje zadovoljavajućih rezultata. Ovakav je pristup podoban i siguran kao
alternativa rasponu drugih oblika liječenja usmjerenih ka kliničkom poboljšanju i pozitivnom ishodu u bolesnika s rupturiranim
i nerupturiranim višestrukim moždanim aneurizmama
Late Aneurysm Relapse after Microsurgical Treatment of Middle Cerebral Artery Aneurysm: a Case Report and Literature Review of Treatment Options
No full textKasni nastanak recidivirajuće intrakranijske aneurizmatske tvorbe nakon mikrokirurškog liječenja je neuobičajen. Iako točna etiologija ostaje nepoznata, recidiv aneurizme može nastati u kirurških bolesnika s velikim i višekratnim aneurizmama, arterijskom hipertenzijom, neaterosklerotičkom cerebrovaskularnom arteriopatijom, kao i onih s obiteljskom anamnezom u povijesti bolesti. Recidivirajuća se aneurizma može očitovati tijekom dužeg razdoblja, u rasponu od nekoliko mjeseci do nekoliko godina nakon inicijalnog liječenja. Ipak, kasni nastanak aneurizme u vremenu dužem od 20 godina prilično je rijedak. U ovom radu prikazujemo slučaj 70-godišnje bolesnice s recidivirajućom aneurizmom srednje moždane arterije nastalom 30 godina nakon uspješnog mikrokirurškog liječenja. Također donosimo kratak pregled relevantne literature koja govori o etiologiji i patofiziologiji nastanka recidivirajuće aneurizme, kao i o različitim raspoloživim mogućnostima liječenja. Zaključujemo kako uvijek treba voditi računa o mogućnosti nastanka recidivirajuće intrakranijske aneurizme neovisno o načinu liječenja i vremenu proteklom od prvobitnog kirurškog zahvata. U ovakvom se slučaju preporuča multidisciplinarni pristup primjenom metode endovaskularnog preusmjerenog protoka kao najprimjerenije suvremene tehnike u odabranih bolesnika.Recurrence of intracranial aneurysm after initial microsurgical or endovascular treatment is uncommon. Although the exact etiology remains unknown, recurrent aneurysms may be observed in surgical patients with big and multiple aneurysms, arterial hypertension, non-atherosclerotic cerebrovascular arteriopathies, as well as in those with a familial history of the disease. Such recurrence can occur over a wide period ranging from several months to years after the initial aneurysm
treatment. Still, the occurrence delayed by more than 20 years is rather unusual. Herein, we present a case of a 70-year-old female patient who developed late intracranial aneurysm relapse 30 years after successful microsurgical clipping of the middle cerebral artery aneurysm. We also provide a brief review of relevant literature, discussing the etiology and pathophysiology of aneurysm reappearance, as well as different treatment options available. In conclusion, one should always consider the possibility of intracranial aneurysm recurrence regardless of the mode and time of primary surgery. In such a case, a multidisciplinary management approach using flow diverting endovascular techniques is advised in selected patients
MINIMALLY INVASIVE SURGERY IN TREATMENT OF LUMBAR INTERVERTEBRAL DISC HERNIATION
No full textKirurško liječenje hernije intervertebralnog diska slabinske kralježnice ubrajamo u najčešće neurokirurške zahvate. Uz klasične operacijske tehnike unatrag više od 30 godina istražuju se i uvode metode s minimalnim oštećenjima neuromuskularnih struktura kralježnice kako bi se smanjila poslijeoperacijska bol u leđima. Kao prednosti minimalno invazivne kirurgije kralježnice ističu se: mogućnost izvođenja u lokalnoj anesteziji, skraćeni poslijeoperacijski boravak u bolnici (2 – 3 dana), znatno manji gubitak krvi te smanjeno poslijeoperacijsko stvaranje ožiljnog tkiva. Nakon operacije bolesnici su znatno brže sposobni za povratak na posao i za svakodnevne životne aktivnosti. S ekonomskoga gledišta ovakav pristup liječenju hernije intervertebralnog diska bitno pridonosi smanjenju troškova liječenja. Donosimo opis triju metoda koje se primjenjuju u liječenju hernije intervertebralnog diska slabinske kralježnice: perkutana laserska dekompresija diska (PLDD), mikrodiskektomija s pomoću sustava tubularnih retraktora i selektivna endoskopska diskektomija (SED). Dosadašnje prospektivne studije pokazale su da su minimalno invazivne metode prikladna alternativa klasičnim metodama.Surgical treatment of lumbar intervertebral disc herniation is one of the most common neurosurgical procedures. Besides conventional surgical techniques, in the last more than 30 years, different methods with minimal damage to neuromuscular spine structures are being developed and introduced, all having the purpose of reducing postoperative back pain. The advantages of the minimally invasive spine surgery include: possibility of performing procedures under local anaesthesia, reduced hospital stay, limited blood loss with consecutively reduced fibrous tissue development. Patients are capable of return to work and everyday activities early after surgery. From the economical point of view, this kind of treatment is considered to be a cost-effective intervention. Three methods that are being used for treatment of lumbar intervertebral disc herniation are: percutaneous laser disc decompression (PLDD), microdiscectomy using tubular retractor system and selective endoscopic discectomy (SED). Conducted prospective studies have shown that minimally invasive methods are adequate alternative to classic surgical procedures
