1,720,984 research outputs found
Andrej Rahten: Izidor Cankar. Diplomat dveh Jugoslavij / A diplomat of two Yugoslavias. Mengeš, Ljubljana, CEP, ZRC SAZU, 2009, 420 str.
Get PDFAndrej Rahten: Izidor Cankar. Diplomat dveh Jugoslavij / A diplomat of two Yugoslavias. Mengeš - Ljubljana, CEP - ZRC SAZU, 2009, 420 str
Žibertova teorija zarote
No full textOn the anniversary of the Sarajevo assassination (28 June 1914), the booklet of Dr. Ivan Avguštin Žibert, Der Mord von Sarajevo und Tiszas Schuld an dem Weltkriege, provides a good motivation for reflection on the causes of this fateful event. Appearing as a facsimile is its third edition, which was self-published in 1919. Although comprising not more than forty-seven pages, it touches on many events and personages connected to the heir apparent Franz Ferdinand. In the introduction to the facsimile of Žibert’s booklet, Prof. Andrej Rahten, PhD, wrote the study “Ozadja in okoliščine nastanka Žibertove teorije zarote” [“The backgrounds and circumstances of Žibert’s conspiracy theory”], offering a clear view of the problem concerning the events that unfolded in Sarajevo. Rahten provides a detailed insight into the life of the heir apparent Franz Ferdinand and his morganatic wife Sophie von Hohenberg on the eve of the First World War.Ob obletnici sarajevskega atentata (28. junija 1914) je knjižica dr. Ivana Avguština Žiberta Der Mord von Sarajevo und Tiszas Schuld an dem Weltkriege dobra motivacija za razmišljanje o vzrokih za ta usodni dogodek. Kot faksimile je objavljena njena tretja izdaja, ki je izšla v samozaložbi leta 1919. Čeprav obsega zgolj 47 strani, se dotika številnih dogajanj in osebnosti, povezanih s prestolonaslednikom Francem Ferdinandom. Kot uvod v faksimile Žibertove knjižice je izr. prof. dr. Andrej Rahten napisal študijo Ozadja in okoliščine nastanke Žibertove teorije zarote, ki daje jesen vpogled v problematiko predsarajevskih dogajanj. Rahten podrobno prikaže življenje prestolonaslednika Franca Ferdinanda in njegove morganatične soproge Zofije Hohenberške na predvečer prve svetovne vojne
Trije politiki in umetnost
No full textNamen prispevka je ovrednotiti poglede slovenskih politikov na umetnost, pri čemer je v prvi vrsti opisana njihova zbirateljska in donatorska dejavnost. Predstavljeni so trije politiki slovenskega rodu, ki so delovali v prvi polovici 20. stoletja, a so bili različnih svetovnonazorskih prepričanj in strankarskih opredelitev: Josef Schwegel (1836–1914), Ivan Švegel (1875–1962) in Anton Korošec (1872–1940). Evalvacija temelji na arhivskih virih in biografski literaturi
Politika zastupnika Slovenskog kluba u Carevinskom vijeću 1908 - 1911
Get PDFPrilog opisuje politiku Slovenskog kluba u Carevinkom vijeću 1908 - 191
Going Beyond Counting First Authors in Author Co-citation Analysis
Get PDFThe present study examines one of the fundamental aspects of author co-citation analysis (ACA) - the way co-citation
counts are defined. Co-citation counting provides the data on which all subsequent statistical analyses and mappings
are based, and we compare ACA results based on two different types of co-citation counting - the traditional type that
only counts the first one among a cited work's authors on the one hand and a non-traditional type that takes into
account the first 5 authors of a cited work on the other hand. Results indicate that the picture produced through this non-traditional author co-citation counting contains more coherent author groups and is therefore considerably clearer. However, this picture represents fewer specialties in the research field being studied than that produced through the traditional first-author co-citation counting when the same number of top-ranked authors is selected and analyzed. Reasons for these effects are discussed
Anton Korošec i “hrvatsko pitanje” u Jugoslaviji
Get PDFIn the article are presented views of Anton Korošec on the “Croatian Question” in the interwar Yugoslavia. Despite relatively tense relations with most Croatian politicians, Korošec knew that certain concessions had to be made to the Croats in terms of the state administration reform. Yet, he made his support conditional on the simultaneous fulfilment of Slovene political demands. The paper is based mostly on the analysis of the press and publications of the Slovene People’s Party.100. godišnjica postanka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca
dobra je prilika za evaluaciju biografija njezinih utemeljitelja. Među
slovenskim političarima, nedvojbeno treba istaknuti ulogu Antona Korošca, dugogodišnjeg čelnika Slovenske pučke stranke. Posebno je zanimljivo njegovo viđenje državnopravnih pitanja u Jugoslaviji, prije svega njegov odnos prema „hrvatskom pitanju“. Prelazak Slovenaca i Hrvata iz austro-ugarskog u jugoslavenski državni okvir doveo je i do raspada većine tradicionalnih koalicija slovenskih i hrvatskih stranaka. Korošec je sudbinu Slovenske pučke stranke pragmatički vezao uz srpske stranke. Vjerojatno je zaključio da će pod srpskom dinastijom, bez obzira na sastav vlade, jedna od tih stranaka uvijek biti na vlasti. Uoči postanka jugoslavenske kraljevine, unitarističku formulu o jednom „trojednom narodu“ tako su isticali i slovenski katolički narodnjaci. Na taj način srušio se i politički koncept solidarnosti s hrvatskim pravašima i seljačkim pokretom Stjepana Radića, koji je Slovenska pučka stranka izgradila prije Prvoga svjetskog rata. A bez savezništva s Radićevom Hrvatskom republikanskom seljačkom strankom Korošec u svojoj politici doista nije mogao računati na podršku hrvatskog stanovništva. Korošec je, međutim, bio znatno uspješniji u povezivanju s Hrvatskom pučkom strankom. Na tu stranku oslonio se Korošec, nastojeći ostvariti ambicije da u novom državnom okviru svoj utjecaj proširi i izvan slovenskih granica. Hrvatska pučka stranka ostala je u Kraljevini SHS najlojalniji Koroščev saveznik u državnoj politici, osnivajući zajedno sa zastupnicima slovenske sestrinske stranke i Jugoslavenski klub u Narodnoj skupštini. Korošec nije bio isključivi krivac za zahlađenje odnosa između Slovenske pučke stranke i Radićeva pokreta. Činjenica je da je Radić svojim protuklerikalnim izjavama i pozivima na osnivanje republike i sam otežao uvjete za suradnju s Korošcem, koji je bio svećenik i monarhist. Uz to, Koroščev manevarski prostor za suradnju s Radićem bio je vrlo sužen. Naime, kao protivnik političkog katolicizma, Radić je bio i protivnik Hrvatske pučke stranke, pa je logično da se Korošec teško povezivao s njezinom neposrednom suparnicom na izborima. Mostove s najjačom hrvatskom strankom Korošec je srušio u ljeto 1928., kada je, nakon atentata na Stjepana Radića, pristao da bude predsjednik vlade. Iako je u vladu privukao i čelnika Hrvatske pučke stranke Stjepana Barića, Korošec je iz hrvatske javnosti bio zasut optužbama da na račun Hrvatske spletkari sa Srbima. Kao što je rekao Radićev nasljednik Vladko Maček, vođa Slovenske pučke stranke postavio se u borbi između Zapada i Istoka ondje „gdje se nije smio postaviti ni kao čovjek zapadnoeuropske civilizacije, niti kao Slovenac, ponajmanje pak kao katolički svećenik“. Korošec se sve do smrti nije uspio osloboditi predbacivanja za svojevrsnu izdaju, koja su u hrvatskoj povijesnoj svijesti i dandanas živa. Međutim, treba istaknuti da je nakon povratka iz internacije na Hvaru Korošec više puta pokazao da je svjestan težine „hrvatskog pitanja“. Dok je bio ministar unutrašnjih poslova u vladi Milana Stojadinovića, on se otvoreno sukobio s premijerom zbog provedbe izbora u Hrvatskoj. Pad Stojadinovićeve vlade bio je, prije svega, rezultat Koroščeve politike. Naime, slovenski se državnik, za razliku od Stojadinovića, zalagao za sporazum prema kojem bi došlo do ispunjenja barem dijela hrvatskih zahtjeva, pa je čak u početku bio ovlašten od kneza Pavla da radi na tom pitanju. Ali u nalu pregovora oko sporazuma Cvetković-Maček, Korošec više nije bio konzultiran, pa se tako osjećao prevarenim. Usprkos tome, Korošec je u ime državne konsolidacije podupro sporazum, ali je zahtijevao da se uz Banovinu Hrvatsku utemelji i slična slovenska tvorevina
Variations on the Author
Get PDF“Variations on the Author” discusses two of Eduardo Coutinho’s recent films (Um Dia na Vida, from 2010, and Últimas Conversas, posthumously released in 2015) and their contribution to the general question of documentary authorship. The director’s filmography is characterized by a consistent yet self-effacing form of authorial self-inscription: Coutinho often features as an interviewer that rather than express opinions propels discourses; an interviewer that is good at listening. This mode of self-inscription characterizes him as an author who is not expressive but who is nonetheless markedly present on the screen. In Um Dia na Vida, however, Coutinho is completely absent form the image, while Últimas Conversas, on the contrary, includes a confessional prologue that moves the director from the margins to the center of his films. This article examines the ways in which these works stand out in the filmography of a director who offers new insights into the notion of cinematic authorship
- …
