Repository of the Department of Marine Studies at the University of Split
Not a member yet
318 research outputs found
Sort by
Feeding of commercially important bivalve species in the Mali Ston Bay
No full textŠkoljkaši su brojna skupina u većini obalnih morskih ekosustava te imaju veliku važnost u morskim hranidbenim mrežama. Poznavanje ishrane školjkaša od velike je važnosti posebno na područjima njihovog uzgoja gdje se školjkaši nalaze u velikom broju. U ovoj disertaciji predstavljeni su rezultati istraživanja ishrane četiri komercijalno značajne vrste školjkaša na području Malostonskog zaljeva. Istraživane su dvije vrste iz uzgoja – daganja Mytilus galloprovincialis i kamenica Ostrea edulis, te dvije vrste prikupljene iz prirodnog staništa – dlakava dagnja Modiolus barbatus i kunjka Arca noae. Istraživanje je provedeno u razdoblju od svibnja 2009. godine do prosinca 2010. godine. Ishrana školjkaša istraživana je primjenom tri različite metode: analiza sadržaja stabilnih izotopa dušika i ugljika, analiza sastava masnih kiselina te direktna analiza sadržaja želudaca školjkaša. Analize stabilnih izotopa i masnih kiselina, provedene na dvije vrste tkiva – probavnoj žlijezdi i mišiću zatvaraču, potvrdile su sezonske varijabilnosti u ishrani te preklapanje trofičke niše istraživanih vrsta tijekom toplijeg dijela godine kad je fitoplankton najviše doprinosio ishrani istraživanih vrsta školjkaša. Tijekom hladnijeg dijela godine doprinos dodatnih izvora hrane, kao što su detritus i zooplankton, bio je važniji u ishrani školjkaša. Direktnom analizom sadržaja želudaca potvrđeno je da se sve istraživane vrste hrane različitim skupinama zooplanktona, te da su uzgajane vrste školjkaša konzumirale veći broj zooplanktonskih organizama u usporedbi s školjkašima prikupljenih iz prirodnog staništa. Najbrojniji zooplanktonski organizmi u želucima školjkaša bile su ličinke školjkaša, što dovodi u pitanje održivi uzgoj na području gdje se sav uzgoj temelji na mlađi prikupljenoj iz prirode. Rezultati ovog istraživanja doprinose boljem razumijevanju trofičkih interakcija između različitih vrsta školjkaša, što može služiti kao dobra osnova za buduća modeliranja morskih hranidbenih mreža kao i održivo upravljanje prirodnim i uzgojnim populacijama školjkaša.Bivalves are an abundant group of organisms in majority of costal marine ecosystems and they play an important role in the marine food webs. Understanding of bivalve feeding ecology has great importance especially in aquaculture areas where cultured species usually occur at high densities. This thesis presents data about feeding ecology of four commercially important bivalve species cooccurring in the Mali Ston Bay including two cultivated species – black mussel Mytilus galloprovincialis and European flat oyster Ostrea edulis, and two species from their natural habitat – bearded horse mussel Modiolus barbatus and Noah's ark shell Arca noae. Study was performed in the period from May 2009 to December 2010. Feeding ecology was investigated applying three different methods: nitrogen and carbon stable isotope analysis, fatty acid analysis and direct analysis of stomach content. Stable isotope and fatty acid analysis, performed on two tissues – digestive gland and adductor muscle, revealed seasonal variability in food sources and overlapping of bivalve trophic niche during the warmer period of the year when phytoplankton contributed the most to the bivalves diet. During the colder part of the year additional food sources like detritus and zooplankton contributed more to the bivalves diet. Direct analysis of stomach content confirmed carnivory in bivalves, both from natural and cultured populations, but cultured species had higher numbers of zooplankters than those living on the seabed. The most abundant taxa were bivalve larvae, what pointed out a question of sustainable bivalve aquaculture in the area were all production relies only on seeds collected form the nature. Results of this study contribute to the understanding of trophic interactions between different bivalve species what is important for future modelling of food webs and sustainable management of wild and cultured populations
Spatial and temporal distribution of Euphausiid larvae in the deep south Adriatic
Get PDFRezultati ovog istraživanja donose prve podatke o sastavu, brojnosti i vertikalnoj raspodjeli razvojnih stadija eufauzida Jadranskog mora. Istraživanja su obavljena u području dubokog južnog Jadrana tijekom svih godišnjih doba. Rezultati mjerenja hidrografskih parametara potvrdili su da su godišnje varijacije temperature ograničene na površinski sloj do 100 m dubine, dok su varijacije saliniteta bile male za cijeli vodeni stupac. Postojanje takvih stabilnih hidrografskih uvjeta doprinosi održavanju relativno konstantnog sastava planktonske zajednice u južnom Jadranu te su ovi rezultati o sezonskoj raspodjeli i brojnosti ličinki eufauzida reprezentativni za otvoreni južni Jadran. Od 13 vrsta poznatih za Sredozemno more i 12 u Jadranskom moru, zabilježeni su razvojne stadije 12 vrsta. Prilikom određivanja vrsta primijećena su manja odstupanja od do sada poznatih ključeva za razvojne stadije eufauzida pa u posebnom prilogu donosimo njihovu nadopunu. Po prvi put je za Jadran zabilježena prisutnost vrste Thysanoëssa gregaria. Najbrojnije vrste ličinki eufauzida Južnojadranske kotline su: Thysanopoda aequalis, Euphausia krohnii, Stylocheiron longicorne, S. abbreviatum i Nematoscelis megalops. Najveća ukupna brojnost svih razvojnih stadija utvrđena je u proljeće. U usporedbi s oskudnim podacima za Sredozemlje, uočene su više vrijednosti razvojnih stadija eufauzida. Primijećena su četiri migracijska obrasca razvojnih stadija: (i) noćno podizanje u pliće slojeve (kaliptopisi i furcilije: Euphausia brevis, E. hemigibba, E. krohnii, Nematoscelis megalops; kaliptopisi Nyctiphanes couchii; furcilije: Stylocheiron longicorne, S. maximum, Thysaönessa gregaria); (ii) migracija u gornji dio vodenog stupca tijekom podneva i noći te tonjenje tijekom jutra i večeri (kaliptopisi S. maximum); (iii) slabo migrirajuća ili nemigrirajuća populacija (kaliptopisi S. longicorne), (iv) nepravilna migracija koja ne ovisi o dnevnonoćnim promjenama (kaliptopisi i furcilije: S. abbreviatum, Thysanopoda aequalis). Prema srednjoj dubinskoj raspodjeli razvojni stadiji eufauzida podijeljeni su na četiri dubinska sloja (površinski, subpovršinski, mezopelagijalni i dubinski), a ovisno o rasponu dubinske raspodjele na raspršene i neraspršene populacije.In this paper the first data on the composition, abundance and vertical distribution of developmental stages of euphausiids in the Adriatic Sea are presented. The research was performed in the deepest area of the southern Adriatic during all seasons. Hydrographic measurements confirmed that the annual temperature variations are limited to the surface layer up to 100 m in depth with minor salinity variations for the entire water column. Such stable hydrographic conditions contribute to maintaining a relatively constant composition of planktonic community in the southern Adriatic which makes these results on the seasonal distribution and abundance of euphausiid larvae representative for the open southern Adriatic. Out of the 12 formerly known euphausiids for the Adriatic and 13 known in the Mediterranean, developmental stages of 12 species were recorded. Minor deviations from the existing keys for euphausiid developmental stages were observed, and for this reason, we present their complement in the special chapter. Thysanoëssa gregaria has been reported in the Adriatic Sea for the first time. The most numerous species were: Thysanopoda aequalis, Euphausia krohnii, Stylocheiron longicorne, S. abbreviatum and Nematoscelis megalops. The maximum abundance of all developmental stages was determined in the spring. In comparison with the scarce data for the Mediterranean, we recorded higher abundance of euphausiids developmental stages in the Adriatic. Four migration patterns were observed: (i) nocturnal ascent to upper layers (calyptopes and furciliae: Euphausia brevis, E. hemigibba, E. krohnii, Nematoscelis megalops; calyptopes Nyctiphanes couchii; furciliae: Stylocheiron longicorne, S. maximum, Thysaönessa gregaria), (ii) migration to upper layers at midday and night, and descent during the morning and evening (calyptopes S. maximum), (iii) weakly-migrating or non-migrating population (calyptopes S. longicorne), (iv) irregular migration independent from the day/night cycle (calyptopes and furciliae: S. abbreviatum, Thysanopoda aequalis). According to the mean depth distribution, euphausiid developmental stages inhabit four depth layers (surface, sub-surface, mesopelagic and bathypelagic), and depending on the range of depth distribution they are characterized as scattered or non-scattered populations
Population dynamics of horned octopus (Eledone cirrhosa Lamarck, 1798) and musky octopus (Eledone moschata Lamarck, 1798) in the south Adriatic
No full textU ovoj su disertaciji predstavljeni rezultati istraživanja vrsta crni muzgavac (Eledone moschata) i bijeli muzgavac (Eledone cirrhosa) na području južnog Jadrana. Uzroci su prikupljani iz komercijalnih koćarskih lovina na području Crnogorskog primorja, od 2009. do 2012. godine, u okviru nacionalnog projekta „Biološki resursi, jestivi i nejestivi, u koćarskom ribolovu na Crnogorskom primorju“ (2009–2011.) Ministarstva znanosti Crne Gore, a napravljena je i analiza podataka ulova iz ekspedicija MEDITS (1996–2012. godine) na području južnog i ekspedicije „Hvar“ (1948–1949.) na području jugoistočnog Jadrana. Obje vrste muzgavca su rasprostranjene na području južnog Jadrana, ali crni muzgavac preferira dubine do 100 m, a bijeli muzgavac od 100 do 200 m. Ukupno je analizirano 375 primjeraka crnog i 251 primjerak bijelog muzgavca. Srednja vrijednost dužine plašta crnog muzgavca iznosila je 81,98 ± 15,36 mm, a bijelog 77,3 ± 13,11 mm. Masa tijela crnog muzgavca imala je srednju vrijednost 140,6 ± 63,14 g, dok je kod bijelog bila 131,51 ± 61,72 g. Odnos ženki i mužjaka iznosio je 1,1:1 kod crnog i 1,7:1 kod bijelog muzgavca. Kod obiju vrsta mužjaci spolno sazrijevaju pri manjim dužinama plašta, a ženke dosežu veće dužine plašta, no osim toga nije uočen izražen spolni dimorfizam ni za jednu od istraživanih vrsta. Prosječni broj oocita u gonadama ženki iznosio je 370 kod crnog muzgavca, odnosno 2411 kod bijelog muzgavca. Vrijeme razmnožavanja kod crnog muzgavca odvija se u tokom gotovo čitave godine, s vrhuncem u ožujku, dok se kod bijelog muzgavca odvija od svibnja do rujna, s vrhuncem u kolovozu. U ishrani obje vrste izrazito preferiraju rakove, dok su ribe sekundarna hrana. Analize selektivnosti i relativnog prinosa po novačenju (Y'/R) ukazuju na to da muzgavci nisu prelovljeni na Crnogorskom primorju.The results of research on the octopods musky octopus (Eledone moschata) and horned octopus (E. cirrhosa) in the south Adriatic are presented in this thesis. The samples were collected from commercial catches in Montenegrin waters from 2009 to 2012 in frame of the “Biological resources, edible and inedible, in trawl fisheries along the Montenegrin coast” project (2009– 2011) funded by the Ministry of Science of Montenegro. An analysis of data from the MEDITS expedition (1996–2012) in the south Adriatic and the „Hvar“ expedition (1948–1949) in the south–east Adriatic is also presented. Both species are distributed throughout the southern Adriatic, with musky octopus preferring depths down to 100 m, and horned octopus depths between 100 and 200 m. A total of 375 specimens of E. moschata and 251 specimens of E. cirrhosa were analysed. Mean value of mantle length was measured at 81.98 ± 15.36 mm for E. moschata and 77.3 ± 13.11 mm for E. cirrhosa. Mean body mass was 140.6 ± 63,14 g for E. moschata and 131.51 ± 61.72 g for E. cirrhosa. Female–to–male ratio was 1.1:1 for musky octopus and 1.7:1 for horned octopus. Males of both species achieve sexual maturity at lower mantle lengths, and females eventually reach greater mantle lengths, but apart from that, sexual dimorphism is not pronounced in either species. The number of oocites in female gonads was estimated at 370 for E. moschata and at 2411 for E. cirrhosa. Spawning period of E. moschata lasts from February to April, with a peak in March, and from May to September, with a peak in August for E. cirrhosa. Both species feed primarily on crustaceans, with fish as secondary foods. The analysis of gear selectivity and relative yield–per–recruit (Y’/R) indicate that Eledone species along the Montenegrin coast are not overfished
Population dynamics of the Mediterranean rainbow wrasse, Coris julis (Linnaeus, 1758) in the Wastern Adriatic
Get PDFTijekom jednogodišnjeg istraživanja populacije kneza u istočnom dijelu Jadrana analizirane su ukupno 1393 jedinke, od čega 214 primarnih mužjaka (15,3%), 433 sekundarna mužjaka (31,1%), 570 ženki (40,9%), 104 jedinke u prijelaznom obliku (7,5%), te 72 jedinke neodređenog spola (5,2%). Omjer mužjaka i ženki nije se značajno razlikovao od 1:1. Raspon ukupne dužine tijela svih analiziranih primjeraka iznosio je od 4,8 do 22,2 cm (12,3 ± 2,55 cm), a mase od 0,9 do 104,4 g (18,8 ± 13,14 g). U dužinskim razredima od 6,0 do 12,0 cm zabilježen je veći broj ženki, dok u razredima od 13,0 do 22,0 cm dominiraju mužjaci. Dužinsko – maseni rast kneza je pozitivno alometrijski (b = 3,233), a vrijednost indeksa kondicije relativno je niska (IK = 0,862). Srednje vrijednosti morfometrijskih odnosa ne razlikuju se značajno između primarnih mužjaka i ženki, dok se sekundarni mužjaci razlikuju u osam odnosa. U ishrani kneza najzastupljenija su koljena Mollusca (razredi Gastropoda i Bivalvia) i Arthropoda (red Decapoda). Rast kneza opisan je von Bertalanffyevim modelom rasta (L∞ = 25,4 cm; k = 0,16; t0 = -1,19), a zabilježena je i značajna razlika u parametrima rasta među spolovima. Najveća zabilježena starost iznosila je 7 godina za mužjake i 5 godina za ženke. Starost kneza moguće je uspješno procijeniti na temelju dužine i mase otolita. Knez se u istočnom Jadranu razmnožava od travnja do rujna, s vrhuncem u lipnju i srpnju. Dužina prve spolne zrelosti primarnih mužjaka iznosi 8,5 cm, ženki 9,5 cm, a sekundarnih mužjaka 13,6 cm. Fekunditet kneza nalazio se u rasponu od 907 do 29582 zrelih oocita (8796,9 ± 5946,43), a uočeno je da se povećava s porastom veličine tijela, masom gonada i starosti jedinki. Ukupna smrtnost kneza u istočnom Jadranu je Z = 1,28, prirodna smrtnost iznosi M = 0,41, a ribolovna smrtnost F = 0,87. Udio kneza u lovinama obalne mreže potegače migavice iznosi 1,75% gledajući broj primjeraka, odnosno 1,60% gledajući masu ulova. Udio kneza u lovinama sportskih ribolovaca značajno je veći pri ribolovu s obale (48,0% broja ulovljenih primjeraka i 34,0% mase), nego pri ribolovu iz brodice (14,0% broja ulovljenih primjeraka i 9,7% mase). Srednja lovna dužina i masa kneza statistički su značajno manje pri ribolovu s obale (13,9 cm i 28,1 g), nego pri ribolovu iz brodice (16,7 cm i 48,3 g).A total of 1393 Coris julis specimens from the eastern Adriatic were analyzed: 214 primary males (15.3%), 433 secondary males (31.1%), 570 females (40.9%), 104 intermediate specimens (7.5%) and 72 specimens of undetermined sex (5.2%). Total length of specimens ranged from 4.8 to 22.2 cm (12.3 ± 2.55 cm) and weight from 0.9 to 104.4 g (18.8 ± 13.14 g). Females dominated in length classes from 6.0 to 12.0 cm and males in length classes from 13.0 to 22.0 cm. The length-weight relationship showed positive allometric growth (b = 3.233) and estimated condition factor was relatively low (CF = 0.862). No difference was found between primary males and females regarding measured morphometric characteristics, while secondary males differed from these two groups in eight characters. Diet of the Mediterranean rainbow wrasse was dominated by species in phylum Mollusca (classes Gastropoda and Bivalvia) and phylum Arthropoda (order Decapoda). The growth was described by von Bertalanffy growth model (L∞ = 25.4 cm; k = 0.16; t0 = -1.19) and significant difference in growth parameters between males and females was found. Maximum determined age for males and females was 7 and 5 years, respectively. Age of the Mediterranean rainbow wrasse was successfully estimated based on the otolith length and weight. Spawning of C. julis in the eastern Adriatic takes place from April until September, with a peak in June and July. Length of the first sexual maturity is 8.5 cm for primary males, 9.5 cm for females and 13.6 cm for secondary males. The female fecundity ranged from 907 to 29582 oocytes (8796.9 ± 5946.43) and it increased with body size, gonad size and age of the fish. Total mortality of C. julis in the eastern Adriatic was Z = 1.28, with natural mortality M = 0.41 and fishing mortality F = 0.87. In the landings of the coastal beach seine 'migavica', C. julis accounted for the 1.8% of the numbers caught and 1.6% of the total catch weight. In the 'hook and line' sport fishing, proportion of C. julis in overall catches was significantly higher for shore angling (48.0% of the numbers caught and 34.0% of the total weight), compared to the boat angling (14.0% of the numbers caught and 9.7% of the total weight)
Fishery-biological and ecological characteristics of the Axillary seabream, Pagellus acarne (Risso, 1827) in the eastern Adriatic sea
No full textIstraživanje je obavljeno na 1188 jedinki batoglavca Pagellus acarne (Risso, 1827) koje su ulovljene na području istočnog Jadrana. Raspon ukupnih dužina tijela analiziranih jedinki bio je u rasponu od 5,5 do 29,5 cm (16,9 ± 4,1 cm), a mase od 1,0 do 397,4 g (69,39 ± 45,71 g). Omjer mužjaka i ženki bio je 1:1,28, a značajna razlika je utvrđena između srednjih dužina mužjaka (18,7 cm) i ženki (20,2 cm). Dužinsko maseni rast batoglavca bio je pozitivno alometrijski (b=3,282), a vrijednost indeksa kondicije je bila 1,168. Statistički značajne razlike u morfometrijskim odnosima između mužjaka i ženki nisu utvrđene. Intenzitet hranjenja batoglavca bio je najveći u proljetnom, a najmanji u zimskom razdoblju. Batoglavac se uglavnom hrani pridnenim beskralježnjacima, a neohodni plijen su rakovi i mnogočetinaši. Starost batoglavca određena je izravnim očitavanjem otolita; najstariji mužjak imao je 6 godina, a najstarija ženka 11. Rast batoglavca opisan je von Bertalanffyevim modelom (L∞ = 27,0 cm; K = 0,29; t0 = -1,52; R2 = 0,902). Ovu vrsta je protoandrični dvospolac, a razdoblje mrijesta je od kolovoza do prosinca. Fekunditet ženki je nizak. Vrijednost koeficijenta ukupne smrtnosti (Z=0,76) posljedica je prirodne (M=0,34) i ribolovne smrtnosti (F=0,42). Razina iskorištavanja batoglavca je E=0,55.The study was conducted on 1188 individuals of axillary seabream Pagellus acarne (Risso, 1827) caught in the eastern Adriatic. Total body lengths of the analyzed specimens ranged from 5.5 to 29.5 cm (16.9 ± 4.1 cm), and weighed from 1.0 to 397.4 g (69.39 ± 45.71 g ). Male to female ratio was 1:1.28, and a significant difference was found between the mean length of males (18.7 cm) and females (20.2 cm). Length-weight relationship of P. acarne was positively allometric (b = 3.282), and the estimated condition factor was 1.168. Statistically significant differences in the morphometric relationships between males and females were not observed. Feeding activity was highest in spring and lowest in winter. Axillary seabream feeds mainly on benthic invertebrates and its prey constitutes mainly of crustaceans and polychaetes. Age was determined by direct reading of otoliths; the oldest male was 6 years old, and the oldest female 11 years old. Growth of axillary seabream was described with von Bertalanffy model (L ∞ = 27.0 cm, K = 0.29, t0 = -1.52, R2 = 0.902). This species is characterized by protandric hermaphroditism and its spawning period lasts from August to December. Females are characterized by relatively low fecundity. The value of the coefficient of total mortality (Z = 0.76) is a consequence of natural (M = 0.34) and fishing mortality (F = 0.42). The exploitation ratio was E = 0.55
Zooplankton dynamics in an enclosed marine ecosystems (Mljet lakes, NP "Mljet") : seasonal and long term changes
Get PDFIstraživanjima su obrađene su godišnje sukcesije sastava, brojnosti, biomase i vertikalne raspodjele mezozooplanktonskih populacija mljetskih jezera te vanjske postaje Gonoturska od veljače 2008. do veljače 2009. godine. Uspoređeni su povijesni podaci istraživanja Velikog jezera od 1952. do 2001. godine sa našim rezultatima. Uzorci su sakupljeni u dva vertikalna sloja s dvije zooplanktonske mreže različitih finoća tkanja, 125 i 200 µm. Zabilježen je prosječni gubitak ukupne gustoće od 51,8% (Veliko jezero, VJ), 60,4% (Malo jezero, MJ) i 22,2% (Gonoturska, G) u lovinama prikupljenima mrežom od 200 µm, dok nije bilo razlike u ukupnoj biomasi između korištenih mreža. Najveći broj taksona mezozooplanktona nađen je na vanjskoj postaji (79), a najmanji u Malom jezeru (45). Zbog stalno značajno veće brojnosti jedinki u uzorcima sakupljenim mrežom od 125 µm rezultati ove frakcije su upotrijebljeni za reprezentativni prikaz gustoće i biomase. Najviša ukupna prosječna gustoća mezozooplanktona zabilježena je u Malom jezeru (10602 jed./m3), dok su prosječne vrijednosi ukupne suhe mase bile najviše u Velikom jezeru (14,8 mg/m3). Godišnja dinamika ukupne gustoće populacija mezozooplanktona na sva tri područja pokazuje povećanje u toplijem dijelu godine, dok se jesenska hiposkija u pridnenim slojevima oba jezera podudara s godišnjim minimumom ukupne gustoće i biomase. Reprezentativne vrste na svim postajama su Oithona similis i Paracalanus parvus. U oba jezera znatni kvantitativni udio imali su taksoni Oithona nana i Limacina spp. te Oikopleura dioica (MJ), odnosno Acartia clausi i Calanus helgolandicus (VJ). Na Gonoturskoj veliki udio imali su kopepodi Oithona plumifera i Oncaea spp. Dugoročne promjene zooplanktonske zajednice u Velikom jezeru povezane su s hidrografskim promjenama koje su se dogodile nakon 1960. godine. Također, promjene u sastavu i brojnosti pojedinih vrsta podudaraju se s promjenama zabilježenim u Jadranskom i Sredozemnom moru. Rezultati ovog istraživanja predstavljaju dobru osnovu za buduća praćenja promjena u morskim ekosustavima, osobito što je istraživano područje pod visokim stupnjem zaštite i bez antropogenog utjecaja.Annual succession of composition, abundance, biomass and vertical distribution of mesozooplankton populations of the Mljet lakes and one referent coastal station (Gonoturska) was investigated between February 2008. and February 2009. Historical data from Veliko jezero since 1952. to 2001. were compared with out results. Samples were collected at two vertical layers with two different mesh-size plankton nets: 125 and 200 µm. We estimate average loss of 51,8% (Veliko jezero, VJ), 60,4% (Malo jezero, MJ) and 22,2% (Gonoturska, G) in samples collected with 200 µm mesh size while there were no differences in total biomass between fractions. The highest number of mesozooplankton taxa was found on the coastal station (79), and lowest in the Malo jezero (45). Due to constantly significantly greater abundances in samples collected with 125 µm mesh size, results of this fraction were used for presentation of abundance and biomass data. The highest average density was in Malo jezero (10602 Ind./m3), while the average total dry weight was highest in Veliko jezero (14,8 mg/m3). Annual dynamics of total density in all three areas showing an increase in the warmer part of the year, until the autumn hypoxia in the bottom layers of both lakes coincide with the annual minimum of total abundance and biomass. Oithona similis and Paracalanus parvus were found to be the representative species of all stations. In both lakes, numerous taxa were also Oithona nana and Limacina spp., then Oikopleura dioica (MJ) and Acartia clausi and Calanus helgolandicus (VJ). On Gonoturska high abundance was found for copepods Oithona plumifera and Oncaea spp. Long-term changes of zooplankton communities in the Veliko jezero are associated with hydrographic changes that occurred after the 1960s. Also, changes in the composition and abundance of some species coincide with changes recorded in the Adriatic and Mediterranean seas. We believe that our results are useful data for future monitoring of the general changes in marine ecosystems, particularly as this area is under a high degree of protection and without anthropogenic influence
Population dynamics of Illex coindetii (Vérany, 1839) (cephalopoda: ommastrephidae) in the eastern Adriatic
No full textU ovoj su disertaciji predstavljeni rezultati istraživanja vrste Illex coindetii (Vérany, 1839) na području istočnog Jadranskog mora. Dio uzoraka (N = 12113) je sakupljen tijekom višegodišnjih ribarstvenobioloških istraživanja obavljenih na području istočnog Jadrana, a drugi dio (N = 1287) tijekom jednogodišnjeg mjesečnog uzorkovanja na području srednjeg istočnog Jadrana. Rezultati pokazuju da je lignjun rasprostranjen uzduž istočnog Jadrana, a preferira veće dubine između 100 i 200 m na kojima se i
razmnožava. Najgušća naselja su na području Jabučke kotline i rubnih dijelova Južnojadranske kotline. Koćarski ulovi ove vrste su veliki, a lignjun je jedna od brojčano najzastupljenijih vrsta u ukupnom ulovu glavonožaca. Omjer spolova je iznosio 1:1,8 u korist mužjaka. Raspon dorzalne dužine plašta lignjuna je bio od 36 do 216 mm (101,20 ± 31,74 mm), a mase tijela od 1,79 do 356,90 g (37,19 ± 40,98 g). Između spolova postoji izraženi spolni dimorfizam koji se očituje u većoj dorzalnoj dužini plašta, dužini peraje i veličini kljuna kod ženki. Dužinsko-maseni rast lignjuna je pozitivno alometrijski (b = 3,040), a vrijednosti indeksa kondicije su između 0,016 i 0,052. Lignjun se tijekom cijelog životnog ciklusa intezivno hrani, i to većinom ribama (%F = 62,07), a onda rakovima (%F = 30,09) i glavonošcima (%F = 27,90). Preko zaraženog plijena, lignjun je u ranoj životnoj dobi izložen nametničkoj infekciji oblića Anisakis pegreffii i trakavice Phyllobothrium sp.. Životni vijek ove vrste je analizom mikrostrukture
statolita procijenjen na oko šest mjeseci. Kod oba spola je uočen širok raspon starosti pri kojoj se odvija sazrijevanje, a potpunu spolnu zrelost lignjun dostiže u četvrtom mjesecu života. Na području istočnog srednjeg Jadrana lignjun se razmnožava tijekom cijele godine, pri čemu postoji zimski te proljetno-ljetni vrhunac razmnožavanja. Prosječan broj spermatofora u spermatofornoj vreći mužjaka je 331, dok je prosječna vrijednost potencijalnog fekunditeta ženki 105184 oocita, a relativnog fekunditeta 705 oocita/g. Histološka analiza gonada je potvrdila postojanje sinkrone ovulacije i isprekidanog mrijesta kod lignjuna.In this thesis, results of research on the broadtail shortfin squid Illex coindetii (Vérany, 1839) inhabiting the eastern Adriatic Sea are presented. One part of the sample (N = 12113) was collected during multiannual fishery-biology investigations in the eastern Adriatic, while the other part (N = 1287) during one-year monthly sampling in the central part of the eastern Adriatic. Data show wide distribution of shortfin squid over the eastern Adriatic, prefering deeper depths between 100 and 200 m where this species also reproduces. The highest species density was found in the Adriatic Pit and South Adriatic Pit.
The trawl catches of this species are high and shortfin squid is one of the most represented species in the total cephalopod catch. Sex ratio was 1:1.8 in favor of males. Dorsal mantle length ranged from 36 to 216 mm (101.20 ± 31.74 mm), while body weight ranged from 1.79 to 356.90 g (37.19 ± 40.98 g). Conspicuous sexual dimorphism between sexes was found for dorsal mantle length, fin length and beak size always being bigger in females. The length-weight relationship showed positive allometric growth (b = 3.040), while values of condition index ranged from 0.016 to 0.052. During its life cycle, shortfin squid feeds intensively, mostly on fishes (%F = 62.07), crustaceans (%F = 30.09) and cephalopods (%F = 27.90). Shortfin squid acquires parasites, nematode Anisakis pegreffii and cestode Phyllobothrium sp., early in life stage by ingesting infected prey. Life span of this species was estimated at around six months by the analysis of statolith icrostructure. Both sexes mature over a wide range of age and full sexual maturity is reached at age of four months. In the central eastern Adriatic, this species reproduces throughout the whole year with two spawning peaks during winter and spring-summer months. Average number of spermatophores found in male spermatophoric sac was 331, while average potential fecundity estimated 105184 oocytes and relative fecundity 705 oocytes/g. Histological analysis of gonads confirmed synchronous ovulation and intermittent spawning of this species
Fishery – biological and ecological characteristics of the black scorpionfish, Scorpaena porcus (Linnaeus, 1758) in the eastern Adriatic sea
No full textTijekom ovog istraživanja u istočnom je Jadranu ulovljeno 1375 jedinki škrpuna, Scorpaena
porcus (Linnaeus, 1758), raspona ukupne dužine tijela od 2,0 do 28,1 cm (15,30 ± 3,47 cm) i
mase od 0,20 do 493,30 g (81,98 ± 55,75 g). Omjer ženki i mužjaka je iznosio 1:0,65, a pri
ukupnim su dužinama tijela većim od 24,0 cm u potpunosti dominirale ženke. Dužinsko –
maseni rast škrpuna je negativno alometrijski (b = 2,984), a vrijednost indeksa kondicije je
relativno visoka (IK = 2,062). Zabilježene su statistički značajne razlike u srednjim
vrijednostima sedam morfometrijskih odnosa između ženki i mužjaka. Intenzitet hranjenja
škrpuna je bio najveći tijekom ljeta, a neophodni plijen su deseteronožni rakovi i ribe. Starost
škrpuna je određena očitavanjem otolita na kojima su se opaki prstenovi stvarali ljeti. Rast
škrpuna je opisan von Bertalanffyevim modelom rasta (L∞ = 30,45 cm; K = 0,12; t0 = -2,60; R2
= 0,790), a u populaciji su najbrojnije bile jedinke starosti 4 i 5 godina. Najstarija je ženka škrpuna
imala 12 godina, a najstariji mužjak 10, pa je rast između spolova i statistički značajan. Starost
škrpuna se može najbolje procijeniti iz dužine otolita. Fekunditet ženki je relativno nizak, a ova
se vrsta u Jadranu mrijesti od svibnja do rujna, dok su najveće srednje vrijednosti
gonadosomatskog indeksa zabilježene u srpnju. Kod mužjaka je zabilježeno veće prisustvo
vakuola u hepatocitima, a koncentracije većine biokemijskih parametara u krvi škrpuna su
porasle tijekom toplijih mjeseci. Vrijednosti ribolovne smrtnosti škrpuna (0,553) su dosta veće
od vrijednosti prirodne smrtnosti (0,128). Škrpun je novi domaćin za 4 vrste vanjskih nametnika
u istočnom Jadranu. U razdoblju od 1993. do 2009. godine, uočen je pozitivan trend u brojčanom
i masenom ulovu škrpuna po mreži poponici, ali i smanjenje ukupne dužine i mase tijela ove
vrste u istočnom Jadranu.In the present study, a total of 1375 specimens of the black scorpionfish, Scorpaena porcus (Linnaeus, 1758), ranging from 2.0 to 28.1 cm (15.30 ± 3.47 cm) in total length and from 0.20 to 493.30 g (81.98 ± 55.75 g) in weight were collected in the eastern Adriatic. Female-to-male ratio was 1:0.65 and for lengths of over 24.0 cm, only females were caught. The length-weight relationship showed a negative allometric growth (b = 2.984) and estimated condition factor was relatively high (CF = 2.062). The differences between the seven mean values of the measured morphometric characteristics in females and males were statistically significant. The highest feeding intensity of the black scorpionfish was recorded during summer and the dominant food component were decapods and fish. Age of the fish was determined by otolith reading and the opaque zones were formed in summer. The growth of the black scorpionfish was described using the von Bertalanffy growth model (L∞ = 30.45 cm; K = 0.12; t0 = -2.60; R2 = 0.790) and the samples were dominated by 4 and 5 year old specimens. Maximum ages for females and males were 12 and 10 years, respectively, so growth of females and males was significantly different. The most precise age estimations were obtained from the otolith length. The fecundity of females was relatively low, while spawning takes place between May and September, with a peak in July. Hepatocyte vacuoles were more numerous in males, while concentrations of the most measured biochemistry parameters in blood were higher during warmer months of the year. Fishing mortality (0.553) was much higher than observed natural mortality (0.128). The black
scorpionfish is a new host record of four ectoparasite species. Between 1993 and 2009, positive trends for abundance and biomass catch per trammel net and a decline in total length and mass of the black scorpionfish were observed in the eastern Adriatic