Sveznalica
Not a member yet
8895 research outputs found
Sort by
Uloga fizioterapeuta u promociji koncepta aktivnog starenja
No full textFenomen starenja stanovništva postavlja pred društvo mnoge zdravstvene, socijalne i
ekonomske izazove. Aktivno starenje postaje ključni koncept za osiguranje kvalitete života
starijih osoba, a fizioterapeuti igraju značajnu ulogu u njegovoj promociji. Fokus fizioterapije
u starijoj dobi uključuje očuvanje funkcionalne sposobnosti, povećanje mobilnosti i smanjenje
rizika od bolesti povezanih s neaktivnošću.
Aktivno starenje uključuje niz čimbenika, uključujući tjelesnu aktivnost, pravilnu prehranu,
mentalnu stimulaciju i socijalnu angažiranost. Fizioterapeuti primjenjuju različite metode kako
bi starijim osobama omogućili kvalitetniji i samostalniji život. Među najvažnijim
fizioterapijskim intervencijama su vježbe snage, koordinacije i ravnoteže, koje pomažu u
prevenciji padova i ozljeda.
Osim fizičkih vježbi, fizioterapijska procjena i edukacija starijih osoba o važnosti tjelesne
aktivnosti predstavlja važnu ulogu u promociji aktivnog i zdravog starenja. Koriste se različiti
testovi, poput mjerenja mišićne snage, fleksibilnosti i kardiovaskularne izdržljivosti. Na temelju
tih procjena, kreiraju se prilagođeni programi vježbanja i rehabilitacije.
Uloga fizioterapeuta ne odnosi se samo na liječenje već i na prevenciju te podizanje svijesti o
zdravom starenju. Rad s multidisciplinarnim timovima, uključujući liječnike, nutricioniste i
psihologe, ključan je za holistički pristup skrbi za starije osobe.
Istraživanja pokazuju da tjelesna aktivnost može značajno smanjiti rizik od kroničnih bolesti
poput osteoporoze, artritisa i kardiovaskularnih oboljenja. Također, redovita tjelesna aktivnost
pozitivno utječe na mentalno zdravlje, smanjujući rizik od depresije i kognitivnih oštećenja.
Osim toga, redovita tjelesna aktivnost pozitivno utječe na mentalno zdravlje, smanjujući rizik
od depresije i kognitivnih oštećenja. Kroz promicanje aktivnog starenja, fizioterapeuti
omogućuju starijim osobama veći stupanj autonomije, smanjujući potrebu za institucionalnom
skrbi i unapređujući njihovu kvalitetu života
Fizioterapijski proces nakon prijeloma kralježnice kod osoba s osteoporozom
No full textPrijelom kralježnice u osteoporozi je jedan od vodećih uzroka invaliditeta u svijetu čije
su posljedice trajno prisutna bol, mišićno-koštana oštećenja, respiratorna disfunkcija i promjene u
posturi. Analiza uzroka nastanka osteoporoze i osteoporotičnog prijeloma kralježnice povezuje se
s prikazom fizioterapijskog procesa usmjerenog na osamostaljenje pacijenta i povratak
aktivnostima svakodnevnog života. Važno je poznavati čimbenike rizika koji utječu na pojavnost
bolesti kako bi se što ranije prevenirao njen nastanak. Koriste se različiti dijagnostički postupci
kojima se prvo dijagnosticira bolest zatim razina prijeloma kralješka. Primjenjuju se razne metode
liječenja poput medikamentozne terapije, kirurškog zahvata i fizioterapijskog postupka te se
koriste u kombinaciji za najbolji ishod liječenja. Fizioterapijski proces rehabilitacije pacijenta s
osteoporotičnim prijelomom kralješka uključuje neutraliziranje oštećenja i smanjivanje poteškoća
pri participaciji u svakodnevnim aktivnostima i prevenciju nastanka novih mišićno-koštanih
poremećaja povezanih s osteoporozom. Fizioterapeut ima i potpornu ulogu u smislu informiranja
i savjetovanja pacijenta o činjenicama te bolesti i upućivanja pacijenta o pravilnom izvođenju
svakodnevnih aktivnosti. Bitan je i timski rad fizioterapeuta s ostalim zdravstvenim djelatnicima
za najbolji mogući ishod rehabilitacije. Fizioterapijska procjena i intervencija se planira i sastavlja
ovisno o mogućnostima i željama pacijenta. Prilikom fizioterapijske procjene uzima se pacijentova
anamneza čime fizioterapeut dobiva podatke o pacijentovom trenutnom stanju i simptomima
bolesti, prijašnjim dijagnozama i načinu života. Objektivni dio pregleda čine funkcionalni testovi
i mjerenja kojima se dobiva uvid u stupanj onesposobljenja i ograničenja pacijenta. Najbitnija
komponenta fizioterapijske intervencije su terapijske vježbe. Koriste se vježbe snage, balansa i
aerobne vježbe u kombinaciji s vježbama istezanja za optimalno povećanje ili održavanje koštane
gustoće i mobilnosti zglobova. Poželjno je nastaviti s aktivnim načinom života i nakon završetka
rehabilitacije. Fizikalni agensi pomažu pri smanjenju akutne i kronične boli, opuštanju mišića,
zacjeljivanju kosti i oštećenog tkiva. Odabir odgovarajućeg fizikalnog agensa treba biti
individualan prema potrebama pacijenta. Prije kraja fizioterapijskog procesa evaluira se učinak
fizioterapijskih intervencija uporabom standardiziranih testova i mjerenja. Tijekom rehabilitacije
poželjno je nositi ortozu za kralježnicu kako bi se potaknulo što ranije zacjeljivanje tkiva s
istovremenom mobilizacijom
Fizioterapijski postupci kod osoba s traumatskom ozljedom glave
No full textU ovom radu razmotrit emo djelovanje fizioterapijskih postupaka kod pacijenata koji su
pretrpjeli traumatsku ozljedu glave. Traumatska ozljeda glave je ozljeda nastala zbog djelovanje
vanjske sili bilo da se radi o udarcu ili protresanju glave. Ozljede dijelimo na srednje tebke do tebke
ozljede mozga koje mogu dovesti do trajnog invaliditeta ili smrtnog ishoda. Do srednje tebkih i
tebkih ozljeda dolazi najebe zbog nesrea koje su u veini sluajeva prometne nesree. Posljedica
takvih nesrea mo~e biti potresi mozga, nagnjeenja mozga, subduralni i epiduralni hematom,
prostrijeljene ozljede glave, krvarenje u mozgu itd. Fizioterapeutskom procjenom se dobiva uvid u
funkcionalno stanje pacijenta, a testovi koji se koriste u tu svrhu mogu biti Glasgow Coma scale
(GCS) i Disability Rating Scale (DRS) kojim testiramo pacijentovu svijest i razinu nesposobnosti.
Osim testova GSC i DRS, koristimo i modificiranu Ashwortovu skalu koja nam slu~i za procjenu
spazma mibia i mnoge druge testove kao bto su “ustani, idi“, „ustajanje sa stolice“. Prikupljene
podatke upisujemo u fizioterapeutski karton na temelju kojeg pratimo pacijentovo stanje i
napredak. Ovakve ozljede zahtijevaju strunu i slo~enu rehabilitaciju, a od fizioterapeutskih
metoda najebe se primjenjuju Bobath, Vojta i PNF koncepta. Sa fizioterapijom se kree odmah
u jedinicama intenzivne njege, ukoliko stanje bolesnika to dopubta. Va~no je da od samog poetka
pacijent bude pravilno pozicioniran, pomou koncepata pravilno facilitiran na izvođenje aktivnog
pokreta, preko multisenzorikih receptora podi~emo razinu svijesti o samom sebi i o prostoru u
kojem se nalazi i iznad svega da pravilno educiramo medicinsko osoblje i obitelj o stanju i pomoi
pacijentu. Individualnim pristupom, strunobu i dobroj volji pacijenta, ishod rehabilitacije e biti
pozitivan odnosno pacijent e se uspjebno vratiti svojim svakodnevnim aktivnostima. Subtina
fizioterapije je vratiti pacijentu funkcionalnost
Rana komunikacija
No full textOvaj rad pruža pregled razvoja rane komunikacije kod djece, s fokusom na faze razvoja,
poteškoće i terapijske intervencije. U radu je postavljen kontekst za proučavanje rane komunikacije.
Također su uz kontekst prikazani i objašnjeni osnovni pojmovi, vrste rane komunikacije i faze
razvoja. Prikazane su faze komunikacije uključujući pre-verbalnu i verbalnu fazu te prijelaz u
intencijsku komunikaciju. Istražuje se kako zajednička pažnja podržava jezične vještine, te se ističe
važnost oponašanja i roditeljske uloge u ranim interakcijama. Razna su odstupanja u razvoju rane
komunikacije te dolazi do raznih izazova u razvoju koje treba proučiti s fokusom na djecu s
posebnim potrebama i ulogu radne terapije. Razne su metode koje koriste radni terapeuti, a
poboljšavaju govorne sposobnosti kod djece. U radu se također razmatraju procjene razvoja koje
utječu na komunikacijske sposobnosti, uključujući kognitivne, ponašajne, senzoričke i okolinske
čimbenike uz definiranje ključnih komunikacijskih i jezičnih ponašanja koja je procjenjuju u ranoj
fazi. Jedno od najčešćih odstupanja primjećuje se kod djece s poremećajem iz spektra autizma te
radna terapija ima definiran pristup i terapiju za poboljšanje njihove komunikacije
Odnos samosuosjećanja, otpornosti i stresa na poslu kod pedijatrijskih medicinskih sestara
No full textPretpostavka je kako je stres kod pedijatrijskih medicinskih sestara vrlo speci昀椀čan i intenzivan zbog prirode posla, koji uključuje brigu o bolesnoj djeci, emocionalno opterećene roditelje i zahtjevno radno okruženje. Njihova uloga kombinira visoke profesionalne odgovornos琀椀 s emocionalnim izazovima i psihičkim pri琀椀skom, što može doves琀椀 do akumulacije stresa i potencijalnog sagorijevanja. Samosuosjećanje i otpornost su zaš琀椀tni faktori u procesu upravljanja stresom koji pomažu pojedincima u razvijanju zdravijeg odnos prema sebi i izazovima na poslu, što smanjuje mogućnost izgaranja i poboljšava dugoročnu emocionalnu dobrobit i profesionalnu održivost. Ciljevi istraživanja bili su provjeri琀椀 rizik stresa i intenzitet sagorijevanja na poslu kod pedijatrijskih medicinskih sestara, odnos sagorijevanja, otpornos琀椀 na stres i samosuosjećanja te ispita琀椀 postoje li razlike u navedenim varijablama s obzirom na neka socio-demografska obilježja sudionika, obilježja posla i stres uzrokovan van posla. U istraživanju je sudjelovalo 80 pedijatrijskih medicinskih sestara, većinom žena iz kliničkih bolnica i bolničkih centara u Zagrebu. Podaci su prikupljeni anonimnom online anketom. Osim pitanja sastavljenih za potrebe istraživanja i socio-demografskih pitanja, korišteni su sljedeći mjerni instrumen琀椀: Upitnik intenziteta sagorijevanja, Kratka skala otpornos琀椀 i Skale samosuosjećanja. Rezulta琀椀 su pokazali da više od polovine sudionika ima simptome početnog ili visokog stupnja sagorijevanja. Usporedbom rezultata na subskalama samo-suosjećanja, može se zaključi琀椀 da su sudionici najskloniji poopćavanju iskustva i mindfulness-u, a najmanje samokri琀椀čnos琀椀. U sta琀椀s琀椀čki značajno većem riziku sagorijevanja su sestre s kraćim radnim stažem u pedijatriji, nižom otpornošću, nižim samosuosjećanjem i manjim zadovoljstvom poslom. Sudionici s višom razinom obrazovanja i oni koji su roditelji imaju višu razinu samosuosjećanja. Intenzivan stres nevezan za posao koji su sudionici doživjeli u posljednjih godinu dana predstavlja rizik za sagorijevanje, slabiju otpornost, niže samo-suosjećanje i manje zadovoljstvo poslom
Utjecaj timskog rada na unaprjeđenje kvalitete zdravstvene skrbi: pregled literature
No full textU današnjem zdravstvenom sustavu, gdje se pacijenti suočavaju s nizom složenih i često
međusobno povezanih zdravstvenih problema, uspjeh zdravstvene skrbi ovisi o sposobnosti
različitih profesionalaca da učinkovito surađuju. Kroz suradnju, koordinaciju i dijeljenje znanja,
timovi u zdravstvu mogu pružiti njegu koja je sveobuhvatna, sigurnija i usmjerena na pacijenta.
Kroz zajednički rad, članovi tima mogu razmjenjivati informacije i ideje, što dovodi do
sveobuhvatnijeg pristupa skrbi. Ovaj način rada omogućuje brzo prepoznavanje problema i
efikasno rješavanje složenih medicinskih situacija, čime se smanjuje mogućnost grešaka i
povećava sigurnost pacijenata. Timski rad u zdravstvu predstavlja jedan od najsloženijih oblika
suradnje među profesionalcima, budući da često uključuje širok spektar specijalnosti i
disciplina, svaka sa svojim specifičnim znanjem, vještinama i ulogama. S obzirom na složenost
zdravstvenog okruženja, kao i na činjenicu da zdravlje i život pacijenata ovise o učinkovitosti
ovog rada, timska dinamika u zdravstvu ima posebne karakteristike koje je razlikuju od drugih
oblika timskog rada
Uloga kompjuterizirane tomografije u dijagnostici kraniocerebralnih ozljeda u dječjoj dobi
No full textKompjuterizirana tomografija, poznatija kao CT, koristi se za prikaz poprečnog presjeka
anatomskih struktura koristeći ionizirajuće zračenje kako bi nastala slika. Može se koristiti za
pacijente svih uzrasta. Brza je, bezbolna i neinvazivna metoda. S obzirom na takve
karakteristike te vrhunske dijagnostičke kvalitete slike kada su u pitanju teška, hitna stanja
opasna po život, CT je pravi izbor. U takva stanja ubrajaju se ozljede kostiju lubanje i povrede
mozga koje nazivamo kraniocerebralne ozljede. Takve ozljede vrlo su česte kod djece zbog
njihove loše procjene opasnosti i zbog same anatomije njihove glave koja je veća u odnosu na
tijelo i lubanje koja zbog svoje nerazvijenosti lošije štiti mozak. U većini slučajeva radi se o
blažim ozljedama najčešće uzrokovanih padom. Do težih ozljeda najčešće dolazi prilikom
prometnih nesreća, a rastom djeca su sklona teškim ozljedama prilikom sportskih aktivnosti
primjerice biciklističkih nezgoda. U tim situacijama može doći do prijeloma lubanje,
kontuzije ili potresa mozga. Ozljedom neurokranija može doći do epiduralnog ili subduralnog
krvarenja. Smanjenju smrtnosti u ovakvim situacijama uvelike pridonosi današnja dostupnost
modernim aparatima i tehnikama te spremnost i uigranost medicinskih timova. Kod ozljeda
glave bitno je uzeti točnu anamnezu, procijeniti stanje svijesti, provesti neurološko ispitivanje
te provjeriti postoje li ekstrakranijalne ozljede
Fizioterapija u psihijatriji
No full textFizioterapija u psihijatriji primjenjuje se kao dopunski pristup u liječenju psihičkih
poremećaja, poput depresije, anksioznosti, posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP),
poremećaja pažnje i hiperaktivnosti (en. ADHD), demencije i poremećaja prehrane. Koristeći
terapijske vježbe, tehnike disanja i relaksaciju, fizioterapija pomaže u poboljšanju tjelesnog i
mentalnog stanja pacijenata. Dokazano je da vježbe snage i aerobne aktivnosti smanjuju simptome
anksioznosti i depresije, poboljšavaju koncentraciju kod ADHD-a i smanjuju napetost kod PTSPa. Individualizirani pristup je ključan; kod anoreksije se intenzitet vježbi pažljivo dozira, dok
redovita tjelesna aktivnost kod depresije stabilizira raspoloženje.
Fizioterapeuti koriste tehnike poput dijafragmalnog disanja i progresivne relaksacije mišića za
smanjenje stresa, a vođena imaginacija pomaže kod PTSP-a i anksioznosti. Fizioterapija
pacijentima ne samo da poboljšava tjelesnu funkcionalnost, već i razvija pozitivan odnos prema
tijelu, što doprinosi njihovoj kvaliteti života. Integracija fizioterapije u psihijatrijsku skrb donosi
značajne koristi za mentalno zdravlje, omogućavajući pacijentima dugoročno poboljšanje
psihofizičkog blagostanj
Utjecaj primjene hipoterapije na posturalnu stabilnost kod djece s neurorazvojnim poteškoćama
No full textHipoterapija predstavlja obećavajuću terapijsku intervenciju za poboljšanje posturalne
stabilnosti kod djece s neurorazvojnim poteškoćama. Integracija senzornih stimulacija i
aktivacija mišića tijekom jahanja konja pruža jedinstvenu platformu za razvoj ravnoteže i
koordinacije pokreta. Daljnja istraživanja i primjena hipoterapije mogu doprinijeti poboljšanju
kvalitete života i funkcionalnog statusa djece s ovim poteškoćama. Dječje neurorazvojne
poteškoće, kao što su poremećaj iz spektra autizma (PSA), Down sindrom, poremećaj pažnje
s hiperaktivnošću (ADHD), skolioza, pareza brachialis, arnold – chiari sindrom, epilepsija,
cerebralna paraliza, oštećenja vida i sluha i neuromuskularne bolesti, predstavljaju izazov za
roditelje, njegovatelje i terapeute. Tradicionalni pristupi rehabilitaciji često su usmjereni na
terapije u kliničkom okruženju, no sve više se istražuje i primjenjuje komplementarne terapije
poput hipoterapije, što otvara nova vrata u liječenju ovih stanja. Razumijevanje posturalne
stabilnosti ključno je za shvaćanje utjecaja hipoterapije na djecu s neurorazvojnim
poteškoćama. Posturalna stabilnost nije samo fizička sposobnost održavanja ravnoteže, već je
to kompleksan proces koji uključuje integraciju senzornih informacija, propriocepciju i
koordinaciju mišića. Kod djece s neurorazvojnim poteškoćama, ovi procesi često su narušeni,
što rezultira smanjenom posturalnom stabilnošću i povećanim rizikom od ozljeda i
funkcionalnih ograničenja. Hipoterapija, ili terapija konjičkom jahanju, koristi se kao
terapijska intervencija za poboljšanje fizičkog, emocionalnog i kognitivnog funkcioniranja
kod djece s različitim poteškoćama. Ova terapija uključuje strukturirane aktivnosti na konju
pod nadzorom obučenog terapeuta. Konji pružaju dinamičku platformu koja potiče
pokretljivost tijela i aktivira mišiće, dok se ritmički pokreti konja prenose na jahača, potičući
senzornu integraciju i propriocepciju. Brojna istraživanja sugeriraju da hipoterapija može
pozitivno utjecati na posturalnu stabilnost kod djece s neurorazvojnim poteškoćama.
Stimulacija mišića tijekom jahanja konja može ojačati mišiće potrebne za održavanje
stabilnosti, dok se ritmički pokreti konja mogu koristiti za poboljšanje koordinacije pokreta i
propriocepcije. Studije su pokazale poboljšanja u ravnoteži, kontroliranju trupa i sposobnosti
održavanja stabilnosti kod djece koja su redovito sudjelovala u hipoterapiji
TERAPIJSKI PRISTUPI KOD DJECE S PERVAZIVNIM RAZVOJNIM POREMEĆAJIMA
No full textPervazivni razvojni poremećaji su u značajanom porastu prevalencije tijekom posljednih
godina. Ova skupina poremećaja pojavljuje se u ranoj dječjoj dobi i značajno utječu na razvoj
socijalnih vještina, komunikacije i ponašanja. U ovu skupinu poremećaja spadaju poremećaj iz
spektra autizma, Aspergerov sindrom, Rettov sindrom, dezintegracijski poremećaj u djetinjstvu
te neodređen pervazivni razvojni poremećaj u kojeg spada i atipični autizam. Poremećaj iz
spekrta autizama se smatra prototipnim, odnosno temeljnim oblikom pervazivnih razvojnih
poremećaja te se često koristi kao sinonim za cijelu skupinu ovih poremećaja. Također, mogu
se pojaviti uz različita fizička, psihička i psihijatrijska stanja, a njihov razvoj najčešće je
posljedica kombinacije genetskih čimbenika i vanjskih utjecaja.
Istraživanje pervazivnih razvojnih poremećaja dovelo je do razvoja brojnih programa i
intervencija za djecu, koji se temelje na raznim pristupima i metodama. U ovom završnom radu
opisana su tri terapijska pristupa koja se koriste kod djece sa pervazivnim razovjnim
poremećajima, a to su Ayres senzorna integracija, floortime terapijski pristup te PECS (eng.
„Picture Exchange Communication system“). Kroz Ayres senzornu integraciju pokušava se
poboljšati sposobnost djeteta da organizira i obradi osjetilne podražaje (vid, sluh, miris, okus,
dodir, vestibularni osjet, proprioceptivni osjet, interocepicja) kako bi moglo bolje reagirati i
funkcionirati u svakodnevnim aktivnostima, a sama terapija se provodi kroz igru u opremljenoj
senzornoj sobi. Floortime pristup potiče emocionalno povezivanje i razvoj komunikacije kroz
igru u djetetovom prirodnom okruženju. Terapeut ili roditelj prati interese djeteta, potiče
interakciju i pomaže mu razvijati socijalne, emocionalne i kognitivne vještine. Kroz PECS djeca
uče izražavati potrebe i želje pomoću slika, što može poslužiti kao temelj za daljnji jezični
razvoj i poboljšanje socijalne interakcije. Korištenjem ovih pristupa moguće je postići vidljiv
napredak u razvoju komunikacijskih vještina, socijalnih odnosa i sposobnosti samostalnog
funkcioniranja djeteta. Takav napredak ne samo da poboljšava njihovu svakodnevicu, već
ujedno doprinosi višoj kvaliteti života i olakšava njihovu integraciju u obiteljsko, školsko i šire
društveno okruženje