Repository of Academy of Dramatic Art
Not a member yet
624 research outputs found
Sort by
Zvuk i prostornost u filmovima Denisa Villeneuvea
No full textDenis Villeneuve jedan je od trenutno najpoznatijih redatelja znanstvenofantastičnih filmova u svijetu. Njegova sposobnost dočaravanja novih svjetova, ne samo kroz vizualno nego i auditivno iskustvo, redovito ga stavlja među nominirane pojedince za najprestižnije svjetske filmske nagrade. Villeneuve na zvuk gleda kao na jedan od fundamentalnih dijelova filmskog djela pa tako obraća veliku pažnju na atmosfere, šumove i efekte koje bira sa svojim suradnicima, brinući da njegova vizija bude pravilno prikazana do posljednjeg detalja
Alkemija izvedbe- duhovni aspekti glume
No full textU ovom radu, odnosno više dnevniku unutrašnje autorefleksije bavit ću se potragom smislenog unutrašnjeg, a onda posljedično i vanjskog putovanja koje teatar budi u meni. Nazvala bih tu crnu kutiju naglašenih svjetala, rendgenom naših empirijskih iskustava, snova, mišljenja, fantazija i duše kao takve. Upravo zato, mislim da je jako bitno raditi na sebi privatno i svakodnevno jer se to sve osjeti kada dođemo na scenu. Kazalište je za mene osvijetljeni (u svakom smislu te riječi) trenutak u kojem se ogleda naše bivanje na ovoj planeti Zemlji. Kao neki test života, npr. da nas promatraju vanzemaljci, što bi oni rekli zašto smo ''zaustavili'' vrijeme? Što želimo osvijetliti? Kako je jednom divno rekao profesor Saša Božić: ''Kazalište je isto sinkronicitet.'' Referirat ću se i na Grotowskog, Artauda, Junga iz područja psihologije, meksičkog redatelja Nuneza koji je napisao knjigu ''Antropokozmički teatar'', Fromma iz područja socijalne psihologije, yogu kao početak rada na tijelu, a posljedično i na duši te filozofijom, a ponajviše onom kakvu zagovara budizam i mindfulness kao takav. Isto tako navest ću i nekoliko znanstvenih radova do kojih sam došla preko rođake koja studira psihologiju u Londonu te sam na taj način imala pristup naučnim radovima, odnosno analizom utjecaja meditacije na stres, ''stage fright'', ''self awereness'' i empatiju.
Dugo sam razmišljala kako artikulirati zapravo određene spoznaje i ideje, ali ukoliko nešto bude nejasno, nejasno je i meni samoj, kao i gluma sama, i dalje mi je nejasna, bit će mi nejasna cijeli život, kao i sam život, jer je to zaustavljeni trenutak u nekom vremenu gdje sve maske padaju ili ne padaju ako se plašimo. To su možda jedini trenuci kada živim u SADA, a kada je SADA onda je sve, onda je paradoksalni, kristalno čisti beskonačni ocean neznanja u kojem se samo čudim i živim. Dok ovo pišem razmišljam koliko je dobro kada je nešto nejasno, jer iz toga dolazi čuđenje, a iz čuđenja mislim da dolazi mudrost. Kako bi rekli ruski formalisti : '' Učini stvari neobičnim da bi ih vidio.'' Čim sebe uhvatim da stavljam određeno mišljenje koje je nastalo iz iskustva u referentni okvir odmah ga promijenim. Pa ga opet promijenim pa opet i taj vrtlog dugo traje, dok ne dođe do jedne praznine koja nema okvir. Iz tog okvira bih napravila jedan silogizam -Čudim se, dakle, jesam. Također, pokušat ću dovesti u svezu Junga i Artauda i Artaudovo kazališno osvijetljavanje kolektivne sjenke i kolektivnog nesvjesnog. Osvijetljena sjenka reflektorima može postati prosvijetljena jer je svijesna, unaprijed određena, dovedena u novi kontekst. Isto tako, bavit ću se ''smrću'' ega, te koliko to može biti tanak teren, a koliko isto tako oslobađajući na sceni, ali i izvan nje. Preko ega, dolazimo do etike i moralne odgovornosti koju moramo svi imati ako se bavimo umjetnošću bilo koje vrste, a rekla bih i ako se bavimo životom kao takvim.In this paper, or my personal journal of inner autoreflection, I will search for the meaning of inward and outward experience that theater awakens in me. I would call this „black box with lights“ an x-ray of our experiences, dreams, thoughts, fantasies and soul as such. That’s why I think it’s very important to work on yourself in every possible way and every day, because it’s all visible once we’re in front of the audience.
For me, theater is an illuminated moment that mirrors our existence on planet Earth, or maybe the test of life. If we were watched by the aliens, what would they about why we stopped time? What do we want to emphasise or illuminate? As our professor Sasa Bozic once wonderfully said: „Theater is sincronicity.“ I will also refer myself to the works of Grotowski, Artaud, Jung from the field of psychology and Fromm in social psychology, mexican director and author of the book „ Antropocosmic theatre“ Nunez, and I will also refer myself to yoga as both physical and spiritual work, the one that coresponds to budism and mindfulness as such. I will also make references to some scientific studies on ''stage fright'', ''self awereness'', empathy and the impact that meditation has on stress levels in our body.
I thought for a long time how to actually articulate my knowledge and ideas, but if something is left unclear, that's because it's just as unclear to me. Acting itself still remains unclear to me, and it probably will do so forever, because it's a stopped moment in time where the masks fall off, or don't- if we're afraid. Those are maybe the only moments when I live in the NOW, and when it's NOW it's everything, it's paradoxical, crystal clear, infinite ocean of the unknown that makes me wonder and live. While I'm writing this, I'm also thinking of how good it is when something is unclear, because it makes people wonder, and wondering takes people to wisdom. As Russian formalists would say „Make things weird to see them“. As soon as I catch myself putting an experience derived opinion in a reference system, I immediately change it. And then again, and again, and that vortex takes a long time until it finally comes to a void that has no reference system. It also makes me make a syllogism- I wonder, so I am. Also, I will try to make connections between Jung and Artaud and his theater of illuminating the collective shadow and collective unconsciousness. Illuminated by the theater lights, the shadow can become enlightened, because it becomes conscious, predetermined and brought to a new context. I will also write about the „death“ of ego, a shallow terrain but also liberating, both on and off stage. Through ego, we learn ethics and moral responsibility that we have to have in order to make art of any kind, but also in life as such
Acting as spectacle of reality
No full textPolazeći od teze Juliana Becka, američkog avangardnog redatelja, da se u iskustvu
svakodnevice može pronaći bilo koja vrsta teatarskog spektakla, u svom radu bavim se onim
umjetničkim praksama sa kojima sam se upoznala tijekom školovanja na zagrebačkoj
Akademiji Dramske Umjetnosti te proučavajući različite strane i hrvatske kazališne i plesne
umjetnike koji u emocionalnoj, perceptivnoj, fenomenološkoj spoznaji svakodnevice te
prolaženja vremena u istoj mogu pronaći spektakl dostojan kazališne zajednice. Ta tvrdnja u
suprotnosti je sa procedurama reprezentacijskog teatra koji svojom artificijelnošću želi zadiviti
gledatelja. Referirat ću se na svoje iskustvo u nastavi scenskog pokreta, te na radove umjetnika
kao što su Oliver Fljić, Barbara Matijević i stranih umjetnika poput Pine Bausch, Roberta
Wilsona, Simone Aughterlony, Juliana Becka i Yvonne Reiner.
Inspirirana radom Juliana Becka: Život teatra, točnije njegovom esejističko-poetskom-
meditativnom i pjesničkom formom, odlučila sam se da format ovog rada, ostane naizgled
rasut; skup razbijenih misli, svojevrsni herbarij iskustava, arheologija jednog
dugogodišnjeg puta, ali i poetsko promišljanje uloge umjetnosti u današnjem svijetu i
moje pozicije u istoj. Stoga je rad radikalno vizualno podijeljen, analitički dio pisan je
uobičajenim pismom, dok su vlastita promišljanja, poetski dijelovi i fanztazme namjerno
izdvojeni podebljanim ili kosim tekstom.Starting from the thesis of Julian Beck, the American avant-garde director, that any kind of
theatrical spectacle can be found in everyday experience, in my thesis written work I deal with
those artistic practices that I got acquainted with during my education at the Academy of
Dramatic Arts in Zagreb while studying different foreign and Croatian theaters and dance artists
who can find a spectacle worthy of a theater community in the emotional, perceptive,
phenomenological knowledge of everyday life and the passage of time in it. This claim is in
contradiction with the procedures of representative theater, which wants to amaze the viewer
with its artificiality. I will refer to my experience in studying the stage movement at the Zagreb
Academy, and to the works of Croatian artists such as Oliver Fljić, Barbara Matijević and
foreign artists such as Pina Bausch, Robert Wilson, Simone Aughterlony, Julian Beck and
Yvonne Reiner.
Inspired by the work of Julian Beck: The life of the theater, more precisely by his essayistic-
poetic-meditative and poetic form, I decided that the format of this work should remain
seemingly scattered; a collection of broken thoughts, a sort of herbarium of experiences,
the archeology of a long-term journey, but also a poetic reflection on the role of art in
today's world and my position in it. Therefore, the work is radically visually divided, the
analytical part is written in the usual font, while the own reflections, poetic parts and
fantastmas are deliberately highlighted with bold or italic text
About control without monitoring
No full textO kontroli sam odlučila pisati jer sam tokom studija primijetila da je upravo želja za kontrolom jedna od najvećih uzročnika nastanka blokada u glumačkom procesu. Opisivanjem ključnih trenutka u školovanju nastojat ću prikazati kako se postepeno javljala svijest o problematičnosti želje za kontrolom, te na koji način sam uspostavila kontrolu nad istom. Nastojat ću prikazati na koje se sve načine kontroliranje sebe negativno manifestiralo u radu, na koji način sam to osvijestila i kojim metodama postigla da kontrola postane alat umjesto prepreke u stvaralaštvu.I decidetd to write about control because I noticed during my studies that the desire for control is one of the biggest causes of blockages in the acting process. I will be describing key moments in my education to show how the awareness of the problematic desire to control gradually emerged, and how I established control over it. I will attempt to show all the ways in which self-control manifestet itself negatively in my work, in which way I became aware of the negative impact and which methods I used to achive that control became a tool rather than an obstacle to creativity
Dance Floor as a Reflection of Inner States
No full textPraktični dio diplomskog rada pod naslovom 'Mama di sam?' fotografski istražuje kompleksnost i slojevitost međuljudskih odnosa unutar plesnog podija koji služi ne samo kao mjesto susreta već i kao izvor novih umjetničkih suradnji. Pisani dio diplomskog rada pod nazivom 'Plesni podij kao odraz nutrine' obuhvaća analizu metodologije procesa fotografiranja sa psihosociološkog stajališta. Kroz pregled suvremenih i relevantnih autora te crpeći uvide iz plesnih praksi, rad istražuje pojam intime u kontekstu plesnog podija. Plesni podij, pod okriljem elektroničke glazbe, postaje inkubator za izražavanje i razmjenu novih ideja koje su ostvarene kroz umjetničke suradnje te multimedijalnu diplomsku izložbu.The practical component of the thesis, titled 'Mama Where Am I?' delves into the complexities of interpersonal relationships on the dance floor, which not only serves as a meeting place but also as a source of new artistic collaborations. On the other hand, the theoretical part of the thesis, 'Dance Floor as a Reflection of Inner States', thoroughly examines the methods used in the photographic process from a psychological and sociological perspective. By studying contemporary and relevant authors and drawing insights from various dance practices, the thesis explores the concept of intimacy within the context of the dance floor. In the world of electronic music, the dance floor acts as an incubator for the generation and exchange of innovative ideas. These ideas come to life through artistic collaborations and find their culmination in a multimedia graduate exhibition
Korištenje Steadicam-a ili gimbala
No full text''Pokretna kamera je u funkciji redateljskog i snimateljskog stila te jedno od specifičnih i temeljnih izražajnih sredstava koje pripada samo filmskoj umjetnosti. Gotovo svi pokreti kamere koji se koriste na filmu oponašaju ljudsko iskustvo. Zbog toga se film više doima kao stvarni život, a manje kao dvodimenzionalna digitalna slika što ustvari i je. Kamera u pokretu upravo to i radi, pa su kroz povijest nastala mnoga rješenja koja su ''oslobodila'' kameru sa statične pozicije.'' Postoje dvije opcije kada govorimo o kameri u pokretu i to su tzv. ''hand held'' kamera ili kamera iz ruke i kamera na određenoj vrsti stabilizacije. Trešnja kamere koja se javlja snimanjem iz ruke u profesionalnim produkcijama nije prihvaćena iz razloga jer izgleda neprirodno. Ljudske oči imaju prirodnu stabilizaciju te dok hodamo ili trčimo ne vidimo trešnju nego fluidan pokret i upravo zbog toga se pokušava na što prirodniji način prikazati film. Od samih početaka filmskog stvaralaštva kamera se postavljala na razna postolja s kotačima kojima se dobivao koliko toliko fluidan pokret s malo trešnje. Valja istaknuti primjer iz filma ''Wings'' iz 1927-e godine, gdje imamo jedan kontinuirani kadar koji prolazi preko stolova u pariškoj kavani koji i skoro 100 godina kasnije izgleda vrlo moćno i impozantno. Snimatelj Harry Perry odlučio se staviti kameru na improvizirani dolly iznad stolova te je kamera bila postavljena naopačke da može prolaziti od stola do stola. Filmska umjetnost teži prirodnosti i upravo zato nam je miran pokret kamere izrazito bitan i mnogi uređaji kroz povijest rađeni su da riješe taj problem. Kada govorimo o stabilizaciji kamere u pokretu važno nam je napraviti podjelu uređaja i to na uređaje koji koriste mobilnost čovjeka kao što je Steadicam i gimbal te uređaje na koje se stavlja kamera bez potrebe mobilnosti čovjeka kao što su kran ili U-crane. Osim dva nabrojena sustava Steadicam i gimbal, na svim ostalim sustavima kamera se ne nalazi na čovjeku, što je temeljna razlika ova dva sustava od ostalih. Kad smo ustanovili razliku između sustava stabilizacije kamere u pokretu možemo ih podijeliti na aktivnu i pasivnu mehaničku stabilizaciju. Steadicam spada u pasivnu, dok gimbali u aktivnu stabilizaciju. Steadicam stabilizaciju postiže pomoću mehaničkog gimbala koji se nalazi na sledu, svakako i mehaničkom rukom te znanju operatera. Međutim o stabilizaciji najviše utječe gimbal. Gimbal je mehanička sprava koja omogućuje Steadicamu kretanje u tri osi i eliminira utjecaj okoline na stabilizaciju. Elektronički gimbal je gimbal koji je aktivno stabiliziran motorima. Putem kontrolera koji upravlja senzorima i motorima može neutralizirati sve neželjene trešnje. Radi se o stabilizaciji u tri osi preko tri motora. Kako u ovom radu namjeravam većinu teksta usmjeriti na sustave stabilizacije kamere u pokretu kao što je Steadicam i gimbal, započeo bi rad sustavima koji su nastali puno prije te su obilježili povijest filma, te ukratko objasnit neke izume koji su doveli do današnje stabilizacije kamere u pokretu. Osvrnut ću se na povijest tih izuma, sustave njihovog funkcioniranja i utjecaj na razvoj filma. Većina sustava stabilizacije koja će biti nabrojana koristi se u filmskoj industriji, dok neki tipa Cablecam-a ili Divecam-a većinom u reklamama te TV prijenosima raznih događanja, međutim mislim da je i njih potrebno spomenuti
All that I don't know: spaces between skill and inspiration
No full textU ovom radu u obliku dnevničkog zapisa nekih svojih iskustava na studiju glume na Akademiji Dramske Umjetnosti pri Sveučilištu u Zagrebu pokušat ću se osvrnuti sa fenomenološkog aspekta na sami trenutak izvedbe: pitanje što gluma jest, u procesu proba, u procesu glumačke pripreme i u procesu izvedbe pred publikom. Osvrnut ću se na za mene krucijalne teme i termine: svijest, odluka i vrijeme, koje sam posvojila na različite načine i kroz različita iskustva tijekom školovanja na Akademiji. U pripremi rada koristila sam se različitom literaturom većinom kazališnih autora koji su me privukli tijekom mog školovanja, poput Jerzija Grotowskog, Branka Gavelle, Antonina Artauda, no osvrnut ću se i na neke od mojih ispitnih produkcija, poglavito na ispit Bolest mladeži Ferdinarda Brucknera, kojim sam se bavila na 3 godini BA u ekstremnim okolnostima COVID izolacije.In this work, I will write in the form of a diary of some of my experiences of studying acting at the Academy of Dramatic Arts at the University of Zagreb. I will try to look back from the phenomenological aspect at the very moment of the performance: the question of what acting is, in the process of rehearsals, in the process of acting preparation and in the process of performing in front of the audience. I will refer to the crucial topics and terms for me: consciousness, decision and time, which I adopted in different ways and through different experiences during my education at the Academy. In the preparation of this thesis paper, I used various literature, mostly by theater authors who attracted my atention during my schooling, such as Jerzi Grotowski, Branko Gavella, Antonin Artaud, but I will also refer to some of my exam productions, especially the exam The Disease of Youth by Ferdinand Bruckner, which I studied on my 3ed year of Acting BA in the extreme circumstances of COVID isolation
Reflektivni prostor memorije, sentimenta i smrti
No full textU svojem umjetničkom radu pod nazivom Tamo sam gdje me nema prikupljala sam i fotografirala osobne predmete pokojnika koji su na određeni način bili ekstenzija njih samih. Kao okosnicu umjetničkog rada uvela sam koncept heterotopnih prostora filozofa Michela Foucaulta. S obzirom na to da Foucault navodi zrcalo kao primjer heterotopnog prostora koji je istovremeno stvaran i virtualan, u svoj rad sam uvela zrcalo kao bitan element. U umjetničkom radu koristila sam tehniku mokrog kolodija kojom sam fotografirala prikupljene predmete. Izvedeni radovi postali su primjerci negativa na staklu čime sam ih formalno i značenjski povezala s idejom zrcala. U pisanom dijelu rada Reflektivni prostor memorije, sentimenta i smrti posvetila sam se odnosu između materijalnih predmeta pokojnika te memorije i sentimenta upisanih u predmete. Kroz teoriju fotografije, povijesti umjetnosti i teorije arhiva analizirala sam na koji način predmeti pokojnika funkcioniraju kao metaforički i metonimijski tragovi tjelesne odsutnosti te njihov utjecaj na pamćenje i memoriju