Veterinary medicine - Repository of PHD, master's thesis
Veterinary medicine - Repository of PHD, master's thesisNot a member yet
9490 research outputs found
Sort by
Current therapy for melasma
No full textMelazma je stečena simetrična hipermelanoza obilježena smeđim makulama koje se najčešće nalaze na koži lica. Često je uzrok psiholoških smetnji u pacijenata, poput smanjenog samopouzdanja i osjećaja nezadovoljstva vlastitim izgledom. Dodatno, liječenje melazme je izazovno zbog izrazito složene etiopatogeneze i hormonskih okidača te čestih recidiva bolesti.
U ovom diplomskom radu obrađeni su svi aspekti melazme, uključujući njezinu etiopatogenezu, kliničku sliku, dijagnostiku i terapiju. Poseban je naglasak na fotoprotekciji, koja ostaje temelj i nezaobilazan dio svakog terapijskog plana. Glavni dio rada proučava današnje terapijske opcije koje obuhvaćaju lokalnu i sistemsku terapiju te minimalno invazivne tretmane poput kemijskog pilinga, lasera, terapije mikroiglicama i mezoterapije.
Glavne spoznaje upućuju na to da nijedan lokalni preparat, oralni lijek ili tretman kao monoterapija nije u jednakoj mjeri učinkovit kao kombinirana terapija. Među topičkim preparatima najveću učinkovitost pokazuje kombinacija hidrokinona, retinoida i kortikosteroida (tzv. trojna terapija) te zbog toga predstavlja zlatni standard lokalne terapije. Oralna terapija traneksamičnom kiselinom pokazuje zadovoljavajuće rezultate, osobito u pacijenata s recidivirajućom i terapijski rezistentnom melazmom, no potrebno je pomno odabrati pacijente koji su kandidati za ovu terapiju, odnosno isključiti postojanje kontraindikacija. Minimalno invazivni tretmani poput laserske terapije i terapije mikroiglicama u kombinaciji s aktivnim tvarima daju obećavajuće učinke, no zahtijevaju oprez zbog povećanog rizika za nastanak postinflamatornih hiperpigmentacija, pogotovo u viših fototipova kože prema Fitzpatricku.
Zaključno, rezultati pokazuju da je kombinacija različitih terapijskih metoda, odabranih prema karakteristikama i potrebama svakog pacijenta, uz strogu fotoprotekciju, najbolji pristup liječenju melazme. Upravo takav terapijski plan, koji djeluje na više patogenetskih mehanizama bolesti, pruža najbolje izglede za uspjeh terapije i dugoročnu kontrolu bolesti.Melasma is an acquired symmetrical hypermelanosis characterized by brown patches, most commonly on the face. It is often the cause of psychological issues in patients, such as reduced self-confidence and dissatisfaction with their appearance. Additionally, treating melasma is challenging due to its highly complex etiopathogenesis, hormonal triggers, and frequent relapses.
This thesis addresses all aspects of melasma, including its etiopathogenesis, clinical presentation, diagnosis, and treatment. Special emphasis is placed on photoprotection, which remains the essential foundation of any therapeutic plan. The main part of the paper examines current treatment options, including topical and systemic therapies, as well as minimally invasive procedures such as chemical peels, laser therapy, microneedling, and mesotherapy.
The main findings indicate that no single topical preparation, oral medication, or treatment is equally effective for every patient as a monotherapy compared to combination therapy. Among topical agents, the combination of hydroquinone, retinoids, and corticosteroids — the so-called triple therapy — shows the highest efficacy and is considered the gold standard. Oral tranexamic acid has proven beneficial, especially in recurrent and treatment-resistant melasma, though careful patient selection is essential due to possible contraindications and side effects. Minimally invasive procedures, including laser therapy and microneedling with active agents, show promise, but should be used with caution due to the risk of post-inflammatory hyperpigmentation, especially in patients with higher Fitzpatrick skin types.
In conclusion, results show that a combination of different therapeutic methods, selected according to the characteristics and needs of each patient, along with strict photoprotection, is the best approach to melasma treatment. Such a therapeutic plan, which targets multiple pathogenic mechanisms of the disease, offers the best prospects for treatment success and long-term disease control
Tongue cancer treatment
No full textKarcinomi jezika predstavljaju 34.8 % novo dijagnosticiranih karcinoma usne šupljine, stoga je bitno poznavanje patofiziologije i opcija liječenja karcinoma jezika. Najčešće je riječ o planocelularnom karcinomu jezika međutim postoje i drugi histološki podtipovi. Pušenje i alkohol su najvažniji rizični čimbenici koji povećavaju rizik od razvoja karcinoma jezika. Prezentiraju se kao ulkusi ili rane na jeziku koje ne cijele. Također rani znak bolesti može biti i oteklina na vratu koja odgovara metastazama u regionalnim limfnim čvorovima. Karcinomi jezika se mogu dijagnosticirati kliničkim pregledom usne šupljine te biopsijom suspektne lezije i patohistološkom obradom. Radiološke metode koje upotpunjuju dijagnostičku obradu su kompjutorizirana tomografija (CT) te magnetska rezonancija (MR). Klasificiraju se prema 8. izdanju TNM klasifikacije što pomaže u odlučivanju terapijskog pristupa. Osnova liječenja karcinoma jezika je kiruška ekscizija tumora i priležećeg tkiva. Pravodobno prepoznavanje i dijagnosticiranje bolesti je ključno zato što je petogodišnje preživljenje 80 % kod pacijenata s ranim stadijem bolesti, dok je kod svih pacijenata s potvrđenim karcinomom jezika preživljenje svega 40 %. Glosektomija je kirurški zahvat kojim se uklanja karcinom jezika. Prema opsegu se dijeli na parcijalnu i totalnu glosektomiju, a pristup može biti oralni, pull through i transmandibularni. Zaseban je oblik kompartment kirurgija jezika koja se preporuča u slučajevima kada je dubina invazije tumora (DOI) veća do 10 mm ili u slučaju recidiva bolesti. DOI je najznačajniji faktor koji određuje vjerojatnost razvoja regionalnih nodalnih metastaza. Osim uklanjanja primarnog tumora, potrebno je razmotriti i disekciju vrata s obzirom da karcinomi jezika najčešće metastaziraju u regionalne limfne čvorove. Ukoliko je moguće, defekt se primarno zatvara šavovima, međutim u slučajevima većih defekata potrebna je rekonstrukcija regionalnim ili slobodnim režnjevima kako bi se očuvale osnovne funkcije jezika. Radioterapija, kemoterapija i imunoterapija su adjuvantne metode liječenja. Sve je zastupljeniji pristup multimodalne terapije u kojem se kirurško liječenje upotpunjuje adjuvantnom kemoradioterapijom.Tongue cancer accounts for 34.8 % of newly diagnosed oral cavity cancers, therefore it is essential to understand the pathophysiology and treatment options for tongue cancer. The most common type is squamous cell carcinoma of the tongue, although other histological subtypes also exist. Smoking and alcohol consumption are the most significant risk factors that increase the risk of developing tongue cancer. The patients often present with ulcers or lesions of the tongue that do not heal. A lump in the neck can also be an early sign, due to metastases in the regional lymph nodes. Tongue cancers are diagnosed through clinical examination of the oral cavity, biopsy of the suspected lesion, and histopathological analysis. Computed tomography and magnetic resonance imaging are radiological methods that complement the diagnostic process. Classification follows the 8th edition of the TNM staging system, which determines the therapeutic approach. Surgical excision of the tumor with surrounding tissue is first-line therapy for tongue cancer. Early detection and diagnosis are crucial, as the five-year survival rate is 80 % for patients with early-stage disease, whereas the overall survival rate for all patients with confirmed tongue cancer is only about 40 %. Glossectomy is the surgical procedure used to remove tongue cancer. It is divided into partial and total glossectomy, based on the extent, and the surgical approach may be oral, pull-through, or transmandibular. Compartmental surgery of the tongue is a specific surgical method recommended in cases where the depth of invasion (DOI) is greater than 10 mm or in recurrent disease. DOI is the most important factor in determining the likelihood of developing regional nodal metastases. In addition to removing the primary tumor, neck dissection should also be considered, as tongue cancers frequently metastasize to regional lymph nodes. The defect is closed primarily with sutures if possible. In cases of larger defects, reconstruction with regional or free flaps is required to preserve the functions of the tongue. Radiotherapy, chemotherapy, and immunotherapy are adjuvant treatment methods. There is a growing trend toward multimodal therapy, in which surgical treatment is accompanied by adjuvant chemoradiotherapy
A Multidisciplinary Approach to Managing Head and Neck Paragangliomas
No full textParagangliomi glave i vrata (HNPGL) predstavljaju rijetke, sporo rastuće neuroendokrine tumore koji potječu iz kromafinskih stanica autonomnog živčanog sustava. Iako se mogu razviti na različitim anatomskim lokalizacijama, njihova pojava u području glave i vrata iznimno je rijetka, s godišnjom incidencijom od 0,3 do 1 slučaj na 100.000 stanovnika. Češće zahvaćaju žene (u 60 do 68 % slučajeva), a prosječna dob u trenutku dijagnoze kreće se između 42. i 56. godine života. U općoj populaciji razlikuju se sporadični i nasljedni oblici, pri čemu se procjenjuje da oko 24 % svih paraganglioma ima nasljednu osnovu. Taj se udio povećava na približno 35 % kada je riječ o paragangliomima glave i vrata. Nasljedni oblici češće se pojavljuju u mlađoj dobi, a tumori su nerijetko višestruki i obostrani. Mutacije u genima obitelji SDH, osobito u genima SDHD i SDHB, povezane su s povećanim rizikom nastanka bolesti. Tumori se najčešće nalaze u području karotidnog tjelešca, uz vagusni živac i u jugulotimpaničnoj regiji. Klinička slika obično uključuje bezbolnu, sporo rastuću tvorbu na vratu. U uznapredovalim slučajevima mogu se javiti neurološki simptomi poput disfonije, disfagije i pulsirajućeg tinitusa, a rijetko je moguće i pojavljivanje Hornerova sindroma. Dijagnostička obrada temelji se na slikovnim metodama (ultrazvuk, kompjutorizirana tomografija, magnetska rezonancija, angiografija), biokemijskoj analizi te genetskom testiranju. Premda većina ovih tumora ne luči katekolamine, hormonska aktivnost može se javiti u rijetkim slučajevima. U liječenju paraganglioma glave i vrata primjenjuju se različite terapijske strategije koje zahtijevaju multidisciplinarni pristup. Iako se kirurško odstranjenje tradicionalno smatra standardnom terapijskom opcijom, visoka stopa morbiditeta povezana s invazivnim zahvatima potaknula je razvoj konzervativnijih i manje invazivnih metoda. Donošenje terapijske odluke temelji se na individualnim karakteristikama tumora i bolesnika, a uključuje usku suradnju otorinolaringologa, patologa, onkologa, radiologa, genetičara i endokrinologa. S razvojem znanja o genetskim čimbenicima koji utječu na prognozu i odgovor na terapiju, sve se više naglašava potreba za individualiziranim terapijskim planom.Head and neck paragangliomas (HNPGLs) are rare, slow-growing neuroendocrine tumors originating from chromaffin cells of the autonomic nervous system. Although they can develop in various anatomical locations, their occurrence in the head and neck region is exceptionally rare, with an annual incidence of 0.3 to 1 case per 100,000 individuals. They are more commonly observed in women (60–68% of cases), with the average age at diagnosis ranging between 42 and 56 years. In the general population, both sporadic and hereditary forms are recognized. Approximately 24% of all paragangliomas are considered hereditary, with this proportion rising to around 35% specifically for head and neck paragangliomas. Hereditary cases tend to occur at a younger age and often present as multiple or bilateral tumors. Mutations in the SDH gene family, particularly SDHD and SDHB, are associated with an increased risk of tumor development. The most frequent tumor sites include the carotid body, vagus nerve, and jugulotympanic region. The clinical presentation usually involves a painless, slowly enlarging mass in the neck. In advanced cases, neurological symptoms such as dysphonia, dysphagia, and pulsatile tinnitus may occur, and in rare cases, Horner’s syndrome may be present. Diagnostic evaluation relies on imaging techniques (ultrasound, computed tomography, magnetic resonance imaging, angiography), biochemical testing, and genetic analysis. Although most of these tumors are non-secretory, catecholamine activity may rarely be observed. The management of HNPGLs involves various therapeutic strategies requiring a multidisciplinary approach. While surgical resection has traditionally been considered the standard treatment option, the high morbidity associated with aggressive procedures has led to the development of more conservative and less invasive methods. Therapeutic decision-making is based on the individual characteristics of both the tumor and the patient and requires close collaboration among otolaryngologists, pathologists, oncologists, radiologists, geneticists, and endocrinologists. With the growing understanding of genetic factors influencing prognosis and treatment response, the need for a personalized therapeutic plan is increasingly emphasized
The impact of visual functions on athletic performance in winter sports
No full textVidne funkcije čine temelj vizualne percepcije i imaju važnu ulogu u svakodnevnom funkcioniranju, a njihova važnost prisutna je i u kontekstu sportske izvedbe. U zimskim sportovima, koji često uključuju visoke brzine, promjenjive uvjete vidljivosti i zahtjevnu prostornu orijentaciju, adekvatna funkcija različitih komponenti vizualnog sustava izravno utječe na sigurnost i uspješnost sportaša. Ovaj pregledni rad analizira statičku, dinamičku i kinetičku vidnu oštrinu, kontrastnu osjetljivost, percepciju boja, dubine i pokreta, vidno polje te adaptaciju na svjetlost i tamu, te opisuje relevantne oftalmološke bolesti i dijagnostičke metode povezane sa svakom od njih. U sklopu rada obrađene su očne patologije koje zahvaćaju rožnicu, leću, mrežnicu, i vidni živac, a koje mogu rezultirati oštećenjem jedne ili više vidnih funkcija, uključujući glaukom, makularnu degeneraciju, retinopatije, refrakcijske greške, nasljedne optičke neuropatije te bolesti leće i rožnice. Poseban naglasak stavljen je na populaciju sportaša s oštećenjem vida, s ciljem evaluacije postojećih klasifikacijskih sustava u parasportu. Analiza literature ukazuje na to da trenutačni kriteriji, koji se temelje uglavnom na statičkoj vidnoj oštrini i vidnom polju, ne obuhvaćaju dovoljno širok spektar funkcionalnih oštećenja. Ovaj rad ističe potrebu za razvojem znanstveno utemeljenih, sport-specifičnih klasifikacija koje će bolje odražavati kompleksnu prirodu vizualne funkcije, s potencijalnim kliničkim i praktičnim implikacijama u oftalmologiji, sportskoj medicini, te osobito u klasifikaciji sportaša sa vidnim oštećenjima.Visual functions form the foundation of visual perception and play a critical role in daily functioning, as well as in athletic performance. In winter sports, which are often characterized by high speeds, variable visibility, and complex terrain, the proper functioning of visual components directly influences athlete safety and success. This review paper analyses key visual functions: static, dynamic, and kinetic visual acuity, contrast sensitivity, colour perception, motion perception, depth perception, visual field, and adaptation to light and darkness, alongside associated diagnostic approaches and ophthalmological pathologies. The paper discusses ocular conditions affecting the cornea, lens, retina, and optic nerve that can impair one or more visual functions, including glaucoma, macular degeneration, retinopathies, refractive errors, hereditary optic neuropathies, and disorders of the lens and cornea. Emphasis is placed on athletes with visual impairments, with a review of current classification systems used in parasports. The findings highlight the inadequacy of current classification criteria, which rely solely on static visual acuity and visual field, underscoring the need for evidence-based, sport-specific classification models. These insights contribute to a more accurate understanding of visual requirements and have important clinical and practical implications for ophthalmologic assessment, sports medicine, and the classification of athletes with visual impairments
The impact of sports and physical activities on the quality of life of adolescents with visual impairment
No full textOštećenje vida kod djece i adolescenata predstavlja značajan javnozdravstveni problem, a njegova učestalost i etiologija ovise o socioekonomskim uvjetima, kvaliteti zdravstvene skrbi te dostupnosti preventivnih mjera. Gubitak vida može znatno utjecati na sve aspekte razvoja, uključujući motoričke sposobnosti, socijalnu uključenost i psihološko blagostanje. Razina tjelesne aktivnosti kod ove populacije često je smanjena, osobito kod djece s težim oštećenjem vida i višim indeksom tjelesne mase. Sudjelovanje u sportu otežano je zbog brojnih prepreka, uključujući nedostatak prilagođene infrastrukture, nedovoljnu edukaciju nastavnika tjelesne i zdravstvene kulture u školama, društvene predrasude te individualne psihološke barijere. Posljedica toga je smanjeno sudjelovanje u grupnim aktivnostima i veći rizik od socijalne izolacije. Unatoč izazovima, djeca često izražavaju zadovoljstvo i osjećaj slobode prilikom sudjelovanja u tjelesnim aktivnostima, posebno kad su programi prilagođeni njihovim potrebama kao što je slučaj kod goalballa, plivanja i juda. Podrška obitelji i zajednice, kao i dostupnost prilagođenih sportskih sadržaja ističu se kao najvažniji čimbenici koji doprinose većem uključivanju. Istraživanja potvrđuju da redovita tjelesna aktivnost donosi brojne koristi. Od prevencije kroničnih bolesti i razvoja motoričkih vještina, do jačanja samopouzdanja i smanjenja socijalne isključenosti.
Zaključno, sport i fizička aktivnost predstavljaju važan alat u promicanju zdravlja i društvene integracije djece i adolescenata s oštećenjem vida, a njihovo sustavno poticanje i prilagodba ključni su za kvalitetnije i ravnopravnije sudjelovanje u zajednici.Visual impairment in children and adolescents represents a significant public health concern, with its prevalence and etiology influenced by socioeconomic conditions, the quality of healthcare, and the availability of preventive measures. Vision loss can significantly affect all aspects of development, including motor skills, social inclusion, and psychological well-being. Physical activity levels in this population are often reduced, particularly among those with more severe impairments and higher body mass index. Participation in sports is hindered by numerous barriers, including a lack of adapted infrastructure, insufficient training of physical education teachers, social stigma, and individual psychological obstacles. These factors contribute to reduced involvement in group activities and an increased risk of social isolation. Nevertheless, many children report enjoyment and a sense of freedom when engaged in physical activities, especially when programs are tailored to their needs, as seen in sports such as goalball, swimming and judo. Family and community support, along with access to adapted sports programs, are highlighted as key factors in increasing participation. Research confirms that regular physical activity offers multiple benefits, from the prevention of chronic diseases and improvement of motor skills to enhanced self-esteem and reduced social exclusion.
In conclusion, sport and physical activity are powerful tools in promoting the health and social integration of children and adolescents with visual impairments. Their systematic promotion and adaptation are essential for enabling better and more equitable participation in the community
Impact of endometrial injury on outcomes of in vitro fertilization procedures
No full textSve veći izazov reproduktivne medicine, u današnje doba, predstavlja rastući trend odgađanja roditeljstva koji postepeno prerasta u javnozdravstveni problem budući da se parovi sve češće suočavaju s neplodnosti. Zbog odgađanja roditeljstva i sve češće patologije reproduktivnog sustava potreba za postupcima medicinski potpomognute oplodnje (MPO) se povećala. U uvodnom dijelu rada opisani su neki od češćih uzroka ženske neplodnosti, a prikazan je i dijagnostički pristup s naglaskom na važnost individualiziranog pristupa liječenju. Izvantjelesna oplodnja (IVF) jedna je od najznačajnijih metoda MPO-a, no unatoč sve boljim protokolima stopa uspješnosti IVF-a i dalje je ograničena, a velik postotak neuspjeha otpada na probleme s implantacijom embrija. U fokusu novijih istraživanja nalazi se terapijska ozljeda endometrija uzrokovana grebanjem endometrija. Ozljeda endometrija ispituje se kao terapijska opcija s ciljem poboljšanja implantacije budući da potencijalno povećava receptivnost endometrija. Dosadašnja istraživanja donose rezultate koji podupiru benefit ozljede endometrija, no ima i onih koji ga opovrgavaju. Ovaj rad analizira ulogu ozljede endometrija na ishode IVF postupaka, s naglaskom na mehanizme djelovanja i prikaze rezultata prethodno provedenih kliničkih istraživanja. Zaključno, iako postoje naznake terapijskog potencijala ove metode, potrebna su dodatna istraživanja kako bi se precizno odredile indikacije za terapijski postupak grebanja endometrija i procijenila stvarna učinkovitost postupka na većem uzorku pacijentica.The trend of delayed parenthood presents a growing challenge and is increasingly recognized as a public health concern, as more couples face infertility. Contributing factors include postponement of childbearing and a rising prevalence of reproductive system pathologies, both of which have led to an increased reliance on assisted reproductive technologies (ART). This paper begins by outlining common causes of female infertility and the diagnostic approaches employed, highlighting the importance of individualized treatment strategies. In vitro fertilization (IVF) remains a cornerstone in infertility treatment. However, despite continuous advancements in stimulation protocols and laboratory techniques, success rates remain suboptimal, with implantation failure representing a major limiting factor. One area of growing interest is therapeutic endometrial injury, commonly referred to as endometrial scratching, which has been proposed as a method to enhance endometrial receptivity and thereby improve implantation rates. This paper explores the potential of endometrial injury as an adjunctive treatment in IVF, examining proposed mechanisms of action and summarizing the current evidence from clinical studies. While some research supports its beneficial role in enhancing implantation, other studies challenge its efficacy, leading to ongoing debate. In conclusion, although preliminary findings suggest that endometrial injury may have therapeutic potential, further high-quality research is required to clearly define its indications and to evaluate its true impact on IVF outcomes in larger and more diverse patient populations
High red cell mass and high plasma volume are independently associated with thrombotic risk in polycythemia vera
No full textAssociation of symptoms of anxiety and depression with work ability in women with breast cancer
No full textCilj istraživanja provedenog u Kliničkom bolničkom centru Zagreb bio je ispitati povezanost simptoma anksioznosti i depresije s radnom sposobnošću žena oboljelih od raka dojke. Istraživanje je uključilo 83 zaposlene žene s dijagnozom raka dojke stadija I–III, koje su u prva tri mjeseca nakon dijagnoze (M1) i godinu dana nakon M1 (M2) ispunile sociodemografski upitnik, Upitnik za procjenu indeksa radne sposobnosti (WAI), Beckov inventar depresije-II, Upitnik anksioznosti kao stanja i osobine ličnosti te EORTC upitnik za kvalitetu života sa specifičnim modulom za rak dojke. Klinički podaci preuzeti su iz medicinske dokumentacije.
Otprilike polovica ispitanica imala je klinički izražene simptome anksioznosti, a četvrtina simptome depresije, uz dobar rezultat WAI. Ispitanice su pokazale poboljšanje u općem zdravstvenom stanju/kvaliteti života, emocionalnom funkcioniranju, apetitu i perspektivi zdravlja, ali pogoršanje simptoma ruku. Pronađena je značajna negativna povezanost između simptoma anksioznosti kao osobine ličnosti i depresije u M1 te rezultata WAI u M2. Simptomi anksioznosti kao osobine ličnosti i depresije te obrazovanje značajni su prediktori radne sposobnosti. Ispitanice s manje izraženim simptomima i višim stupnjem obrazovanja u M1 imale su viši rezultat WAI u M2. Simptomi anksioznosti kao osobine ličnosti i depresije te rezultat WAI značajni su prediktori kvalitete života. Ispitanice s manje izraženim simptomima i višim rezultatom WAI u M1 imale su bolju kvalitetu života u M2. Rezultati ukazuju na potrebu da se u standardnu onkološku skrb uključe rane intervencije usmjerene na poboljšanje radne sposobnosti i upravljanje simptomima anksioznosti i depresije, što može doprinijeti boljem mentalnom zdravlju, radnoj sposobnosti i kvaliteti života oboljelih žena.The aim of the study conducted at the Clinical Hospital Centre Zagreb was to examine the association between symptoms of anxiety and depression and work ability in women with breast cancer (BC). This study enrolled 83 employed women with BC stages I–III who completed a sociodemographic questionnaire, the Work Ability Index (WAI), Beck Depression Inventory-
II, State-Trait Anxiety Inventory, and EORTC Quality of Life Questionnaire with a breast cancer-specific module in the first three months following a BC diagnosis (baseline) and one year after baseline (follow-up). Clinical data were obtained from medical records. Approximately half of the participants had clinically significant symptoms of anxiety, and a quarter had symptoms of depression, along with good WAI scores. Participants showed improvements in general health status/quality of life, emotional functioning, appetite, and future health perspectives but experienced worsening of arm-related symptoms. A significant negative correlation was found between the symptoms of trait anxiety and depression at baseline and the WAI scores at follow-up. Symptoms of trait anxiety and depression, along with education level, are significant predictors of work ability. Participants with lower symptoms and a higher educational level at baseline had higher WAI scores at follow-up. Symptoms of trait anxiety and depression, along with WAI scores, are predictors of quality of life. Participants with lower symptoms and a higher WAI score at baseline had a better quality of life at follow-up. The results highlight the need for early interventions focused on improving work ability and managing symptoms of anxiety and depression to be included in standard oncology care, which can contribute to better mental health, work ability, and quality of life for women with breast
cancer
Neoadjuvant therapy impact assessment with contrast enhanced ultrasound in patients diagnosed with breast cancer
No full textUvod: CEUS je novija slikovna dijagnostička metoda u radiologiji dojke. Metoda izbora za praćenje učinka neoadjuvantne terapije je MR, kojom je moguće osim morfološke analize procijeniti i imbibiciju te mikrostrukturu lezije. Primjenom ultrazvučnog kontrastnog sredstva također je moguće analizirati prokrvljenost lezije. Neoangiogeneza je odlika malignih lezija, a poznato je da neoadjuvantna terapija primarno djeluje na stanice krvnih žila. Učinci terapije već u ranim fazama liječenja mogu se primijetiti upravo u promjeni imbibicije lezije, dok morfološke promjene slijede naknadno.
Cilj: Utvrditi dijagnostičku točnost CEUS-a kod praćenja djelovanja neoadjuvantne terapije te usporedba s rezultatima MR-a.
Ispitanici i metode: Uključeno je 40 pacijentica te su učinjena 106 pregleda svakom dijagnostičkom metodom, prije početka primjene terapije u sklopu dijagnostičkog protokola te tijekom i/ili po završetku liječenja. Prikupljeni su i analizirani podatci obje metode, a dijagnostička točnost računata je na temelju patohistološkog nalaza i RCB klasifikacije.
Rezultati: Usporedba odgovora na terapiju tijekom i po završetku terapije pokazuje značajnu podudarnost radioloških metoda. CEUS pokazuje veći broj slučajeva podudaranja s patohistološkim nalazom, te nižu osjetljivost uz veću specifičnost i ukupnu dijagnostičku točnost u odnosu na MR. CEUS jednako dobro utvrđuje stupanj bolesti neovisno o podtipu karcinoma dojke.
Zaključak: CEUS dijagnostičkim performansama može parirati MR-u kod praćenja djelovanja neoadjuvantne terapije. Zbog jednostavnosti primjene i izvedbe omogućuje brzi uvid u dinamiku perfuzije karcinoma u stvarnom vremenu.Introduction: Contrast enhanced ultrasound (CEUS) is a relatively new diagnostic method in the breast imaging field. The golden standard for monitoring the effects of the neoadjuvant therapy (NACT) in patients diagnosed with breast cancer is magnetic resonance imaging (MRI), which can be used to assess not only morphological analysis but also imbibition and the microstructure of the lesion. By applying an ultrasound contrast agent it is possible to analyze the blood supply of the lesion. Neoangiogenesis is a feature of malignant lesions and it is well established that neoadjuvant therapy primarily affects the blood vessels that supply it. The effects of and response to the therapy in the early phase of treatment can be noticed precisely in the change in the lesion's imbibition, while morphologic changes usually follow later.
Objective: To determine the diagnostic accuracy of CEUS in monitoring the effect of neoadjuvant therapy and to compare it with MRI results.
Subjects and methods: 40 patients were included and 106 examinations were performed by each diagnostic method before the start of therapy as part of the diagnostic protocol and during and/or after the end of the treatment. The data of both methods was collected and analyzed, and the diagnostic accuracy was calculated based on the pathohistological findings and the RCB classification.
Results: The comparison of the therapy response during and after the completion of the therapy shows a significant congruence of radiological methods. CEUS shows a higher number of cases matching the pathohistological finding, and a lower sensitivity with higher specificity and overall diagnostic accuracy compared to MRI. CEUS determines the stage of the disease equally well regardless of the subtype of breast cancer.
Conclusion: CEUS’s diagnostic performance can match MRI when monitoring the effect of neoadjuvant therapy. Due to the simplicity of the application and performance, it allows a quick insight into the dynamics of cancer perfusions in real time
AI alat (Chat GPT) u svakodnevnom radu i edukaciji
No full textUzbudljivo područje umjetne inteligencije poznato kao GPT donosi revolucionarne mogućnosti koje već sada utječu na svakodnevni život. Njegova eksplozivna brzina razvoja oduzima nam dah i otvara horizonte u nekim uobičajenim aspektima svakodnevnog života (putovanja, komunikacija, igre i sl.), u istraživanju, edukaciji i praksi koji su do nedavno bili nezamislivi. Promjene koje umjetna inteligencija (AI, engl. Artificial Intelligence) donosi su već sada ogromne i nepredvidljive, i sve se odvija brže nego što možemo i zamisliti. Popularni alat koji može oponašati ljudski razgovor, nazvan ChatGPT zaokupio je pozornost kako korisnika tako i akademske i istraživačke zajednice širom svijeta jer pruža do sada neviđene mogućnosti koje su koliko do jučer bile tek tema IT zanesenjaka.Stoga sam, drage kolegice i kolege članovi IANUBIH smatrao da bi moglo biti korisno upoznati vas s povijesti ChatGPT modela, načinom njegova rada i potencijalnim utjecajem na svakodnevni život