Veterinary medicine - Repository of PHD, master's thesis
Veterinary medicine - Repository of PHD, master's thesisNot a member yet
9490 research outputs found
Sort by
Radiotherapy in treatment of lung cancer
No full textRak pluća jedan je od vodećih uzroka smrtnosti među malignim bolestima te i dalje
predstavlja velik izazov u suvremenoj medicini. Često se dijagnosticira u stadiju proširene
bolesti, kada su terapijske mogućnosti ograničene. Histološki se dijeli u dvije glavne skupine:
rak pluća malih stanica (SCLC) i rak pluća ne-malih stanica (NSCLC), a pušenje je glavni
faktor rizika za razvoj raka pluća.
Radioterapija ima iznimno važnu ulogu u liječenju raka pluća, s mogućnosti primjene u
kurativne ili palijativne svrhe. Posebno se ističe kod pacijenata koji nisu kandidati za kirurški
zahvat, kao i u slučajevima gdje se kombinira s kemoterapijom u svrhu postizanja boljih
rezultata. U određenim situacijama koristi se prije operacije u sklopu neoadjuvantne
konkomitantne kemoradioterapije, kao i nakon operacije kod pažljivo odabranih pacijenata.
Kod sitnostaničnog karcinoma, često se primjenjuje profilaktičko zračenje mozga radi
smanjenja rizika nastanka metastaza.
Napredak tehnologije omogućio je veliku preciznost u planiranju i izvođenju radioterapije.
Suvremeni plan terapije temelji se na sofisticiranim slikovnim tehnikama kao što je
četverodimenzionalna (4D) simulacija, gdje se u planiranje uključuje i vremenska
komponenta, što omogućuje preciznije praćenje tumora tijekom disanja i točnije definiranje
ciljanog volumena.
Različiti izazovi tijekom liječenja potaknuli su razvoj brojnih naprednih tehnika koje
omogućuju preciznu dostavu doze uz minimalno oštećenje zdravih struktura. Intenzitetom
modulirana radioterapija (IMRT) omogućila je bolju raspodjelu doze unutar tumora u
usporedbi s trodimenzionalnom konformalnom radioterapijom (3D-CRT), iako zahtijeva više
vremena za planiranje i provođenje terapije. Poseban napredak predstavlja stereotaksijska
radioterapija (SBRT), koja u kombinaciji s 4D planiranjem pruža izvanredne rezultate u
liječenju ranih stadija raka pluća te često predstavlja najbolju neinvazivnu kurativnu opciju za
odabrane pacijente.Lung cancer is one of the leading causes of death among malignant diseases and continues
to pose a significant challenge in modern medicine. It is often diagnosed at an advanced
stage, when therapeutic options are limited. Histologically, it is classified into two main
categories: small cell lung cancer (SCLC) and non-small cell lung cancer (NSCLC), with
smoking being the primary risk factor for its development.
Radiotherapy plays a crucial role in the treatment of lung cancer, with applications in both
curative and palliative settings. It is particularly important for patients who are not suitable
candidates for surgical intervention, as well as in cases where it is combined with
chemotherapy to achieve improved therapeutic outcomes. In certain scenarios, radiotherapy
is administered preoperatively as part of neoadjuvant concurrent chemoradiotherapy, or
postoperatively in carefully selected patients. For small cell lung cancer, prophylactic cranial
irradiation is frequently utilized to reduce the risk of brain metastases.
Technological advancements have significantly enhanced the precision of radiotherapy
planning and delivery. Modern treatment planning relies on sophisticated imaging techniques,
particularly four-dimensional (4D) simulation, which incorporates the time dimension to
account for tumor movement due to respiration. This enables more accurate tumor targeting.
Various clinical challenges have driven the development of advanced radiotherapy
techniques that allow for highly accurate dose delivery while sparing surrounding healthy
tissue. Intensity-modulated radiotherapy (IMRT) has improved dose distribution within the
tumor compared to three-dimensional conformal radiotherapy (3D-CRT), although it requires
more time for planning and execution. A significant advancement is the introduction of
stereotactic radiotherapy (SBRT), which, especially when combined with 4D planning, yields
excellent outcomes in early-stage lung cancer and is often considered the optimal
non-invasive curative option for selected patients
Fertility preservation options in breast cancer patients
No full textDojka je parni žljezdani organ smješten na prednjoj torakalnoj stijenci, sastavljena od žljezdanog, masnog i vezivnog tkiva, a njezina je glavna funkcija proizvodnja i izlučivanje mlijeka za dojenje. S vremenom dolazi do postupnog smanjenja žljezdanog tkiva i njegove zamjene masnim, u sklopu fiziološkog procesa koji se naziva involucija. Patološke promjene u dojci mogu biti benigne i maligne, pri čemu su benigne lezije puno češće, no unatoč tome, karcinom dojke i dalje predstavlja najčešći zloćudni tumor kod žena i jedan od vodećih uzrok smrti od raka kod žena diljem svijeta. Ipak, zahvaljujući napretku u terapijama, stopa preživljenja znatno se poboljšala, što je dovelo do sve većeg interesa za očuvanje kvalitete života nakon liječenja, uključujući očuvanje plodnosti među onkološkim pacijenticama reproduktivne dobi.
Utjecaj onkološkog liječenja na plodnost posebno je izražen kod mladih pacijentica. Kemoterapija, osobito alkilirajući agensi, najčešće oštećuje ovarijsku rezervu, a štetne učinke mogu imati i hormonska terapija te radioterapija. Zato je važno pravovremeno planirati strategije očuvanja plodnosti prije početka liječenja.
Postoje različite metode očuvanja plodnosti, a najčešće korištene i najučinkovitije su krioprezervacija oocita i embrija. Uz to, mogućnosti uključuju i krioprezervaciju ovarijskog tkiva, te primjenu GnRH analoga u svrhu supresije ovarijske funkcije. Kod odabira optimalne metode, uzimaju se u obzir brojni čimbenici poput dobi, stadija bolesti i dostupnog vremena do početka terapije. Razvijene su i metode poput random-start stimulacije, dvostruke stimulacije i primjene inhibitora aromataze radi smanjenja estrogenskog učinka tijekom stimulacije.
Genetski aspekti, posebice prisutnost BRCA mutacija, dodatno kompliciraju pristup očuvanju plodnosti, a u nekim slučajevima postoji mogućnost preimplantacijskog genetskog testiranja (PGT) kako bi se smanjio rizik prijenosa nasljednih mutacija. Uvođenjem onkofertilitetnih strategija naglašava se važnost multidisciplinarnog pristupa, koji uključuje onkologe, ginekologe i reproduktivne stručnjake, a cilj je omogućiti ženama donošenje informirane odluke.
Unatoč dostupnim metodama, pristup očuvanju plodnosti još uvijek je neravnomjerno organiziran. Ključni izazovi uključuju nedostatak pravovremenog savjetovanja, financijske prepreke i ograničen broj specijaliziranih centara. Prioritet treba biti uklanjanje tih prepreka i omogućavanje ženama donošenje odluka koje najbolje odgovaraju njihovim osobnim željama i mogućnostima. Daljnja istraživanja nužna su za poboljšanje učinkovitosti, sigurnosti i dostupnosti postupaka očuvanja plodnosti kod pacijentica s karcinomom dojke.The breast is a paired glandular organ located on the anterior thoracic wall, composed of glandular, adipose, and connective tissue. Its primary function is the production and secretion of milk for breastfeeding. Over time, glandular tissue gradually decreases and is replaced by fat as part of a physiological process known as involution. Pathological changes in the breast can be benign or malignant, with benign lesions being far more common. Nevertheless, breast cancer remains the most common malignant tumor in women and one of the leading causes of cancer-related death among women worldwide. However, advances in treatment have significantly improved survival rates, leading to increasing interest in quality of life after treatment, including fertility preservation in reproductive-aged oncology patients.
The impact of oncological treatment on fertility is particularly pronounced in young patients. Chemotherapy, especially alkylating agents, most often damages the ovarian reserve, and hormonal therapy and radiotherapy may also have harmful effects on reproductive function. Therefore, it is essential to plan fertility preservation strategies in a timely manner before treatment begins.
There are various fertility preservation methods, with the most commonly used and effective being oocyte and embryo cryopreservation. Additional options include ovarian tissue cryopreservation and the use of GnRH analogs to suppress ovarian function. When choosing the optimal method, several factors are considered, such as age, disease stage, and time available before the start of therapy. Techniques such as random-start stimulation, dual stimulation, and the use of aromatase inhibitors to reduce estrogen exposure during stimulation have also been developed.
Genetic factors, particularly the presence of BRCA mutations, further complicate the approach to fertility preservation. In some cases, preimplantation genetic testing (PGT) may help reduce the risk of transmitting hereditary mutations. The introduction of oncofertility strategies emphasizes the importance of a multidisciplinary approach involving oncologists, gynecologists, and reproductive specialists to enable informed decision-making.
Despite the available methods, access to fertility preservation remains unevenly organized. Key challenges include a lack of timely counseling, financial barriers, and a limited number of specialized centers. The priority should be removing these obstacles and enabling women to make decisions that best reflect their personal desires and circumstances. Further research is necessary to improve the efficacy, safety, and accessibility of fertility preservation procedures for breast cancer patients
Neurosurgical treatment of patients with melanoma brain metastasis
No full textMetastaze melanoma u mozgu predstavljaju terapijski izazov zbog svoje radiorezistencije i zahtijevaju individualiziranu terapijsku strategiju. U ovom radu istraživali smo koji modalitet neurokirurških i onkoloških terapija i njihove kombinacije dovodi do dobre lokalne kontrole unutar 6 mjeseci, postizanjem regresije ili stabilizacije metastatskih lezija.
Istraživanje je temeljeno na podacima prikupljenima na Klinici za neurokirurgiju Kliničkog bolničkog centra Zagreb, koji obuhvaćaju period od 2011. do 2023. godine. Prikupili smo opće i demografske podatke, te podatke o tijeku bolesti, metodi primijenjenog liječenja, te ishodu unutar 6 mjeseci od početka liječenja. Obrađeno je 63 pacijenta, a nakon pregleda dokumentacije i primjene kriterija isključenja, u studiju je uvedeno 44 bolesnika.
Najbolje rezultate u vidu najbolje lokalne kontrole unutar 6 mjeseci postigao je kombinirani pristup operacije i stereotaktičke radiokirurgije sa 63%. Liječenje isključivo stereotaktičkom radiokirurgijom donijelo je sveukupno dobar rezultat u regresiji i stabilizaciji metastatskih lezija, dok je uvođenje sustavne ciljane terapije BRAF/MEK inhibitorima donijelo nešto slabije rezultate. Leptomeningealna invazija je, iako rijetka (11%), važan negativni prognostički čimbenik. BRAF V600E mutacije je dokazana u 31%, te su ti pacijenti bili kandidati za liječenje ciljanom terapijom. Tradicionalne metode poput primjene isključivo kirurškog pristupa ili samostalne radioterapije pokazale su ograničenu učinkovitost u postizanju dobre lokalne kontrole, sa 32% i 43% progresije metastatskih lezija.
Stereotaktička radiokirurgija postiže odličnu lokalnu kontrolu bolesti, te dovodi do regresije ili stabilizacije metastatskih lezija, osobito kada je po potrebi nadopunjena kirurškim liječenjem.Melanoma brain mestastases present a significant therapeutic challenge due to their inherent radioresistance, requiring an individualized treatment strategy. This study aimed to evaluate which neurosurgical and oncological treatment modalities, and which of their combinations, lead to effective local disease control within six months, defined as regression of the disease or stabilization of metastatic lesions.
The research is based on data collected at the Department of Neurosurgery, University Hospital Centre Zagreb, covering the period from 2011 and 2023. General and demographic dana was collected, as well as information on disease course, treatment options used, and outcomes within six months of initiating therapy. A total of 63 patients were evaluated, and after reviewing medical documentation and applying exclusion criteria, 44 patients were included in the final study cohort.
The most favorable outcomes in terms of local disease control withing six months were observed in patients treated with a combination of surgical resection and stereotactic radiosurgery, achieving a 63% rate of disease regression. Stereotactic radiosurgery alone also demonstrated good results, while the introduction of systemic targeted therapy with BRAF/MEK inhibitors showed weaker outcomes. Although rare (11%), leptomeningeal spread proved to be a significant negative prognostic factor. The BRAF V600E mutation was confirmed in 31% of patients, who were eligible for targeted therapy. Tradiotional approaches, such as surgery or radiotherapy alone, showed limited effectiveness in achieving local control, with 32% and 43% progression rates, respectively.
Stereotactic radiosurgery provides excellent local diseae control, often resulting in regression of disease or stabilization of metastatic lesions, particularly when combined with surgical resection where indicated
The Efficacy of Transcranial Magnetic Stimulation in the Treatment of Gambling Addiction
No full textTranskranijalna magnetska stimulacija (TMS) je neinvazivna metoda neuromodulacije koja omogućuje stimulaciju moždanih regija magnetskim poljem koje inducira električnu struju. 2008. odobren za liječenje farmakorezistentne depresije, a posljednjih godina raste interes za primjenom TMS-a i u tretmanu drugih poremećaja, posebice shizofrenije, anksioznih poremećaja, opsesivno-kompulzivnih poremećaja i raznih ovisnosti. Nuspojave primjene TMS-a su najčešće rijetke i samoograničavajuće, a najučestalije su glavobolja, nelagoda na mjestu aplikacije lijeka, grčenje mišića lica, bolnost u donjoj čeljusti i vratu. Ovisnosti, odnosno poremećaji zbog uporabe psihoaktivnih tvari ili ovisničkog ponašanja, rastući su problem u medicini. Gotovo je trećina ambulantnih pregleda i hospitalizacija povezana s problemima ovisnosti, a najčešća je ovisnost o alkoholu. Ovisnost o kockanju spada u skupinu ponašajnih ovisnosti prema MKB-11, a podrazumijeva bilo koji oblik igre u kojem postoji šansa za dobitak, odnosno rizik za gubitak novca. Prema HZJZ-u, svaka treća osoba u Hrvatskoj igra igre na sreću, a oko 2% ljudi je ovisno o kockanju. Globalno, čak je 46% odraslih i 18% adolescenata kockalo u posljednjih godinu dana. Dosadašnje metode liječenja ovisnosti su kombinacija psihoterapije i farmakoterapije, no u novije vrijeme sve se češće primjenjuje i TMS. Liječenje ovisnosti TMS-om zasniva se na dokazima hipofunkcije dopaminskih neurona kod ovisnika. Primjenom TMS-a nastoje se stimulirati dopaminski putevi, čime bi se razina dopamina i osjetljivost receptora smanjila na razinu prije razvoja ovisnosti. Iako su dosadašnja istraživanja malobrojna i metodološki različita, empirijski podaci sugeriraju da je TMS učinkovita i sigurna metoda liječenja poremećaja ovisnosti s osobitim učinkom na fenomen žudnje.Transcranial Magnetic Stimulation (TMS) is a non-invasive neuromodulation method that enables stimulation of specific brain regions using a magnetic field that induces an electric current. Approved in 2008 for the treatment of pharmacoresistant depression, interest in the application of TMS has grown in recent years for the treatment of other disorders including schizophrenia, anxiety disorders, obsessive-compulsive disorder, and addictions. Side effects of TMS are generally rare and self-limiting, the most common being headache, discomfort at the site of stimulation, facial muscle twitching, and pain in the jaw or neck area. Addictions represent a growing concern in modern medicine. Nearly one-third of outpatient visits and hospital admissions are linked to addiction-related problems, alcohol dependence being the most prevalent. Gambling disorder, classified under behavioral addictions in the ICD-11, refers to any form of playing games of chance. According to the Croatian Institute of Public Health (HZJZ), every third person in Croatia engages in gambling, and approximately 2% of the population is addicted. Globally, as many as 46% of adults and 18% of adolescents have engaged in gambling activities in the past year. Traditional treatment methods for addiction involve a combination of psychotherapy and pharmacotherapy. Recently, the use of TMS has become increasingly common and is based on evidence of dopaminergic hypofunction in individuals with addiction. By applying TMS, the goal is to stimulate dopaminergic pathways, thereby reducing dopamine activity and receptor sensitivity to pre-addiction levels. Although existing studies are limited and methodologically diverse, empirical data suggest that TMS is a safe and effective treatment for addiction disorders, with particular benefit in reducing craving
Laminar organization of the cerebral cortex
No full textPrenatalni razvoj moždane kore obuhvaća precizno vremenski i prostorno reguliran slijed histogenetskih procesa koje čine proliferacija, migracija, diferencijacija neurona, rast aksona, sinaptogeneza i mijelinizacija. Tijekom ranog prenatalnog razvoja moždane kore neuroepitelne stanice proliferiraju u ventrikularnoj i subventrikularnoj zoni stijenke telencefalona te generiraju postmitotičke neurone. Radijalnom migracijom postmitotičkih neurona formiraju se prolazne fetalne zone po principu migracije “iznutra prema van”: neuroni rođeni ranije zauzimaju dublje kortikalne slojeve, a sljedeće skupine migriraju prema površinskim slojevima moždane kore. Neuroni se kreću duž vlakana radijalne glije, a molekularni signali poput glikoproteina Reelin-a određuju kada i gdje migracija završava. Ekscitacijski piramidni neuroni migriraju radijalno iz dorzalnog telencefalona, dok inhibitorni interneuroni migriraju tangencijalno iz ventralnog telencefalona, odnosno ganglijskog brežuljka. Iako se osnovna laminarna struktura moždane kore formira tijekom prenatalnog razvoja, sazrijevanje moždane kore nastavlja se postnatalno. Disfunkcije u prethodno navedenim histogenetskim procesima vode do niza malformacija kortikalnog razvoja, uključujući lizencefaliju, polimikrogiriju i periventrikularne nodularne heterotopije, koje mogu uzrokovati epilepsiju, intelektualne teškoće i neurorazvojne poremećaje poput poremećaja autističnog spektra (ASD, engl. autism spectrum disorder) i shizofrenije.Prenatal development of the cerebral cortex encompasses a precisely timed and spatially regulated sequence of histogenetic processes, including neuronal proliferation, migration, differentiation, axonal growth, synaptogenesis, and myelination. During early prenatal cortical development, neuroepithelial cells proliferate in the ventricular and subventricular zones of the telencephalic wall and generate postmitotic neurons. Through radial migration, these postmitotic neurons form the transient fetal zones according to an “inside‐out” migration pattern: neurons born earlier occupy the deeper cortical layers, while subsequent cohorts migrate toward the superficial layers of the cortex. Neurons travel along radial glial fibers, and molecular cues such as the glycoprotein Reelin determine when and where migration terminates. Excitatory pyramidal neurons migrate radially from the dorsal telencephalon, whereas inhibitory interneurons migrate tangentially from the ventral telencephalon, specifically the ganglionic eminences. Although the basic laminar structure of the cerebral cortex is established prenatally, cortical maturation continues postnatally. Dysfunctions in the aforementioned histogenetic processes can lead to a range of cortical development malformations—including lissencephaly, polymicrogyria, and periventricular nodular heterotopia—which may result in epilepsy, intellectual disability, and neurodevelopmental disorders, such as autism spectrum disorder (ASD) and schizophrenia
Immunohistochemical expression of cytokeratin 5/6 and transcription factor GATA3 in muscle-invasive urothelial bladder cancer
No full textIzbor terapije za pacijente s mišićnoinvazivnim karcinom mokraćnog mjehura mogao bi u budućnosti ovisiti o molekularnom podtipu tumora. Trenutno dobro definirani molekularni podtipovi temelje se na tzv. konsenzus klasifikaciji razvijenoj koristeći podatke iz mRNA microarray-ja. Jasno definirane kategorije temeljene na imunohistokemijskoj analizi potrebne su ne bi li molekularna klasifikacija zaživjela u rutinskom patohistološkom laboratoriju. Cilj ovog istraživanja bio je uspostavljanje pojednostavljene imunohistokemijske klasifikacije koristeći protutijela za proteine GATA3, CK5/6 i p16 čija je ekspresija mjerena u mišićnoinvazivnim dijelovima tumora na cjelovitom prerezu rutinski obrađenih arhivskih tkiva. Retrospektivno su analizirana 92 slučajeva dijagnostičkih biopsija mišićnoinvazivnog karcinoma mokraćnog mjehura dobivenih transuretralnom resekcijom. Podaci o pacijentima i doživljenju dobiveni su iz bolničke elektronske medicinske arhive te iz Registra za rak. Srednja dob pacijenata bila je 69,7 godina, a 73% bili su muškog spola. Konzervativno liječenje primijenjeno je u 56% slučajeva, a cistektomija s kemoterapijom u 44%. Ekspresija proteina GATA3 i CK5/6 podijelila je slučajeve u tri skupine: luminalnu (GATA3+/CK5/6-), bazalnu/skvamoznu (GATA3-/CK5/6+) i dvostruko negativnu (GATA3-/CK5/6-). Ekspresija p16 unutar luminalne skupine je dodatno podijelila luminalne slučajeve u luminalne papilarne (p16-) i luminalne nestabilne (p16+) podtipove prema konsenzus molekularnoj klasifikaciji. Na multivarijatnoj analizi doživljenja dvostruko negativni slučajevi pokazali su značajno lošije doživljenje od ostalih skupina (medijan=20 mjeseci). U odnosu na ovu skupinu, najbolje doživljenje pokazali su luminalni nestabilni slučajevi (medijan=66 mjeseci, HR=0,09, p<0,001), potom bazalni/skvamozni slučajevi (medijan=49 mjeseci, HR=0,19, p<0,05) te luminalni papilarni (medijan=48 mjeseci, HR=0,15, p<0,01). Muškarci su pokazivali bolje doživljenje u odnosu na žene (medijan=62 vs. 43 mjeseca, HR=0,54, p<0,05). Dob, terapija i histološki podtip nisu statistički značajno utjecali na ishod. Imunohistokemijska molekularna tipizacija koristeći 3 rutinska protutijela na cjelovitim prerezima s mišićnoinvazivnim tumorom je efikasna i ekonomski isplativa metoda detekcije najčešćih molekularnih podtipova invazivnog karcinoma mokraćnog mjehura. Za daljnji razvoj ovog klasifikacijskog pristupa potrebna je integracija morfoloških te imunohistokemijskih podataka.Muscle-invasive bladder cancer (MIBC) therapy choice could be influenced by the tumour molecular subtype. Currently well-defined consensus subtypes are based on tumour micro-array mRNA data. In order to aid the development of a simple immunohistochemical classifier a retrospective single centre series of 92 diagnostic biopsy cases obtained via transurethral resection was identified. Routine immunohistochemistry for GATA3, CK5/6 and p16 was performed on whole tissue slides containing muscle-invasive disease. The mean population age was 69.7 years, and 73% were males. Conservative treatment was used in 56% of cases, while cystectomy with chemotherapy was applied in 44%. GATA3 and CK5/6 expression segregated cases into broad luminal (GATA3+/CK5/6-), basal/squamous (GATA3-/CK5/6+) and double negative (GATA3-/CK5/6-) subtypes, while p16 expression was used to subclassify luminal cases into luminal papillary (p16-) and luminal unstable (p16+) types according to the consensus molecular classification. On multivariate survival analysis double- negative cases showed the worst overall survival (median=20 months). Compared to this group, luminal unstable cases showed greater survival (median=66 months), followed by basal/squamous (median=49 months) and luminal papillary cases (median=48 months). Molecular subtyping of MIBC on whole slides containing muscle-invasive tumour using only 3 commonly used antibodies is a feasible and cost-effective method for detecting the three most common molecular subtypes of MIBC. Future work combining morphological analysis and immunohistochemistry is needed to fully translate the consensus molecular classification into a comprehensive cost-effective subtyping strategy
Developmental Borderline Personality Disorder in Adolescence
No full textGranični poremećaj ličnosti (BPD) sve se češće prepoznaje kao klinički relevantan poremećaj koji se može manifestirati već u adolescenciji. U novijoj literaturi ističe se i pojam razvojnog graničnog poremećaja ličnosti, koji se odnosi na adolescente s djelomično izraženim, ali stabilnim simptomima BPD-a. Takva stanja zahtijevaju pravovremeno prepoznavanje i liječenje kako bi se smanjio rizik od pogoršanja u odrasloj dobi.
Cilj ovog rada bio je prikazati suvremene dijagnostičke pristupe i psihoterapijske metode koje se koriste u liječenju adolescenata s BPD-om. U analizu je uključeno 30 znanstvenih radova objavljenih u razdoblju od 2020. do 2025. godine, preuzetih iz baze PubMed. Radovi su tematski obrađeni kroz više cjelina: kliničku sliku, dijagnostiku, terapijske pristupe, komorbiditete, hospitalizaciju i evaluaciju terapijskih ishoda.
Zaključno, rezultati rada ukazuju na izraženu potrebu za dostupnim, znanstveno utemeljenim i razvoju prilagođenim intervencijama koje uzimaju u obzir kompleksnost kliničke slike adolescentnog BPD-a i važnost rane detekcije simptoma.Borderline Personality Disorder (BPD) is increasingly recognized as a clinically relevant condition that can manifest as early as adolescence. Recent literature also highlights the concept of developmental borderline personality disorder, referring to adolescents who present with partially expressed but stable symptoms of BPD. Such presentations require timely recognition and treatment to reduce the risk of progression in adulthood.
The aim of this thesis was to present contemporary diagnostic approaches and psychotherapeutic methods used in the treatment of adolescents with BPD. The analysis included 30 scientific articles published between 2020 and 2025, retrieved from the PubMed database. The studies were thematically analyzed across several domains: clinical presentation, diagnostics, therapeutic approaches, comorbidities, hospitalization, and treatment outcomes.
In conclusion, the findings point to a clear need for accessible, evidence-based, and developmentally sensitive interventions that account for the complexity of the clinical presentation in adolescent BPD and the importance of early symptom detection
Robot-Assisted Abdominal Surgery
No full textRobotska kirurgija ili robotski asistirana kirurgija (RAK), predstavlja suvremeni oblik minimalno invazivne kirurgije koji integrira medicinu, robotiku i računalnu tehnologiju s ciljem poboljšanja kirurške preciznosti, vizualizacije i ergonomije.
Ovaj pregledni rad analizira povijesni razvoj RAK, tehničke karakteristike robotskih sustava, indikacije i ishode liječenja u različitim granama abdominalne kirurgije, uključujući kolecistektomiju, gastrektomiju, kolorektalne zahvate, kirurgiju jetre, kirurgiju gušterače te kirugiju hernija. Robotski pristup omogućuje trodimenzionalnu vizualizaciju, filtraciju tremora i veću pokretljivost instrumenata, što se osobito pokazuje korisnim u anatomskim regijama sa smanjenim prostorom, poput male zdjelice ili posterosuperiornih segmenata jetre. Usporedbe s laparoskopskom i otvorenom kirurgijom pokazuju da RAK u određenim zahvatima može dovesti do niže stope konverzije u otvoreni zahvat, manjeg gubitka krvi, bržeg oporavka, boljih funkcionalnih ishoda te kraće hospitalizacije, osobito u centrima s adekvatnom infrastrukturom i educiranim timovima. Unatoč kliničkim prednostima, glavni izazovi ostaju visoki troškovi opreme i održavanja, dulje trajanje operacija u početnim fazama učenja te ograničena dostupnost tehnologije u mnogim zdravstvenim ustanovama. Naglasak je stavljen i na edukaciju kirurga, koja uključuje simulatore, dvostruke konzole i mentorirani klinički rad, te na perspektive razvoja tehnologije u smjeru haptičke povratne informacije, integracije umjetne inteligencije i virtualne stvarnosti.
Zaključno, robotska kirurgija predstavlja važan iskorak u modernoj medicini, s jasnim tehničkim i kliničkim prednostima u odabranim skupinama pacijenata. Daljnji razvoj tehnologije, zajedno s edukacijom i ekonomskom optimizacijom, ključni su za širu implementaciju ove inovativne metode liječenja.Robotic surgery, also known as robot-assisted surgery (RAS), represents a modern form of minimally invasive surgery that integrates medicine, robotics, and computer technology with the aim of enhancing surgical precision, visualization, and ergonomics.
This review analyzes the historical development of RAS, the technical characteristics of robotic systems, indications, and treatment outcomes across various fields of abdominal surgery, including cholecystectomy, gastrectomy, colorectal procedures, liver surgery, pancreatic surgery, and hernia repair. The robotic approach enables three-dimensional visualization, tremor filtration, and greater instrument dexterity, which is particularly beneficial in anatomically constrained regions such as the pelvis or posterosuperior liver segments. Comparisons with laparoscopic and open surgery suggest that RAS may, in certain procedures, result in lower conversion rates to open surgery, reduced blood loss, faster recovery, improved functional outcomes, and shorter hospital stays, especially in centers with adequate infrastructure and trained teams. Despite these clinical advantages, the main challenges remain the high cost of equipment and maintenance, longer operating times during the early learning curve, and limited accessibility in many healthcare institutions. The importance of surgical education is also emphasized, including the use of simulators, dual-console systems, and supervised clinical training, as well as the technological advancements toward haptic feedback, integration of artificial intelligence, and virtual reality.
In conclusion, robotic surgery represents a significant advancement in modern medicine, offering clear technical and clinical benefits for selected groups of patients. Continued technological development, along with surgeon training and economic optimization, is essential for the broader implementation of this innovative treatment modality
Hereditary ovarian cancer
No full textKarcinom jajnika najsmrtonosniji je ginekološki tumor, što se prvenstveno pripisuje nespecifičnim simptomima, agresivnom širenju bolesti i posljedično kasnom postavljanju dijagnoze. Oko 10–20 % slučajeva karcinoma jajnika ima nasljednu podlogu, najčešće u sklopu sindroma nasljednog raka dojke i jajnika povezanog s mutacijama u genima BRCA1 i/ili BRCA2. Rjeđe nasljedni karcinom jajnika nastaje u okviru Lynchova sindroma, čiju osnovu čine mutacije u genima sustava popravka pogrešno sparenih baza. Mutacije u ovim skupinama gena narušavaju različite mehanizme popravka DNA, što dovodi do genomskog oštećenja i povećane sklonosti razvoju malignih bolesti. BRCA-povezani karcinomi jajnika najčešće pripadaju seroznom histološkom tipu visokog gradusa, koji je i najagresivniji, no karakterizira ih veća osjetljivost na kemoterapiju temeljenu na spojevima platine i na PARP inhibitore. Stoga oboljele nositeljice patogenih mutacija ovih gena imaju povoljniju početnu prognozu u odnosu na pacijentice sa sporadičnim oblicima bolesti. Karcinomi jajnika u sklopu Lynchovog sindroma češće se javljaju u ranijoj dobi te u ranim stadijima bolesti, a tumori su najčešće endometrioidnog i klarocelularnog tipa, uz specifičan molekularni profil. Uvođenje genetičkog testiranja omogućuje prepoznavanje osoba s povećanim rizikom i otvara mogućnosti za preventivno djelovanje s ciljem smanjena rizika. Osim toga, poznavanje genetskog profila bolesti pridonosi i individualiziranom pristupu u liječenju i praćenju. Rano otkrivanje patogenih mutacija omogućuje primjenu ciljane terapije, donošenje informiranih odluka o preventivnim zahvatima i uvođenje strategija koje značajno smanjuju vjerojatnost razvoja bolesti.Ovarian cancer is the most lethal gynecologic tumor, primarily due to nonspecific symptoms, aggressive disease progression, and consequently late diagnosis. Approximately 10-20% of ovarian cancer cases have a hereditary basis, most commonly within the hereditary breast and ovarian cancer syndrome associated with mutations in the BRCA1 and/or BRCA2 genes. Less frequently, hereditary ovarian cancer develops within the context of Lynch syndrome, which involves mutations in genes resposible for DNA mismatch repair. Mutations in these gene groups impair various DNA repair mechanisms, leading to genomic instability and an increased susceptibility to malignant transformation. BRCA-associated ovarian cancers are most commonly of high-grade serous histological subtype, which is also the most aggressive, but are characterized by higher sensitivity to platinum-based chemotherapy and PARP inhibitors. Consequently, affected carriers of pathogenic BRCA mutations tend to have a more favorable initial prognosis compared to patients with sporadic disease. Ovarian cancers associated with Lynch syndrome are more likely to occur at a younger age and in earlier stages, and are most commonly of endometrioid or clear cell histology, with a distinct molecular profile. The implementation of genetic testing enables identification of high-risk individuals and offers opportunities for preventive interventions aimed at risk reduction. Moreover, insight into the genetic background of the disease contributes to a more individualized approach to treatment and surveillance. Early detection of pathogenic mutations allows for the use of targeted therapies, informed decisions about preventive surgery, and the application of strategies that significantly reduce disease risk
Comparison of ablation methods for the treatment of atrial fibrillation
No full textFibrilacija atrija (FA) je najčešći oblik supraventrikularne aritmije, karakterizirana nekoordiniranom električnom aktivacijom atrija, što rezultira izostankom efektivne kontrakcije i nepravilnim ventrikularnim odgovorom. Prevalencija FA raste s dobi, a muški je spol povezan s višom prevalencijom.Etiopatogeneza FA uključuje remodelaciju atrija uslijed dilatacije, hipertrofije ili fibroze, pri čemu su plućne vene često izvori patoloških električnih impulsa. Klinička slika varira od asimptomatske do teških simptoma poput palpitacija, dispneje i umora. Liječenje uključuje prevenciju tromboembolije, kontrolu ritma i frekvencije, te katetersku ablaciju. Ovo retrospektivna studija uspoređuje radiofrekventnu (RF) ablaciju, krioablaciju i ablaciju pulsirajućim poljem (PFA) kod 150 pacijenata s paroksizmalnom ili ranom perzistentnom FA. Pacijenti su bili pretežno muškarci (69,3%) prosječne dobi 59.5 ± 11 godina. Uspjeh liječenja procijenjen je stopom recidiva. PFA metoda rezultirala je značajno kraćim ukupnim vremenom zahvata (46.1 ± 13.7 min), vremenom fluoroskopije (11.2 ± 3.6 min) i nižom dozom zračenja (351.5 ± 1219.4 mGy/m2) u usporedbi s RF i krioablacijom (p<0.00001). Nakon 12 mjeseci, stopa recidiva bila je najniža u PFA skupini (8%), dok je kod RF ablacije iznosila 30%, a kod krioablacije 22% (p=0.0208). Sve tri metode pokazale su nisku stopu većih komplikacija (ukupno 7,3%). Nije bilo atrio- ezofagealnih fistula, simptomatskih stenoza plućnih vena niti smrtnih ishoda. Perikardijalna tamponada zabilježena je u tri slučaja. Jedan slučaj prolazne paralize n. phrenicus (PNP) zabilježen je u skupini krioablacije. Vaskularne komplikacije, poput tromboza femoralne vene, arterijsko- venskih fistula i pseudoaneurizmi, bile su najčešće, ali nisu bile specifične za metodu ablacije. Zaključno, RF ablacija, krioablacija i PFA su učinkovite i sigurne metode. PFA ima prednosti u trajanju postupka, izloženosti zračenju i stopi recidiva, potvrđujući njezin potencijal u liječenju FA.Atrial fibrillation (AF) is the most common type of supraventricular arrhythmia, characterized by uncoordinated atrial electrical activation resulting in the absence of effective contraction and an irregular ventricular response. The higher prevalence of AF is associated with age, and male sex. The etiopathogenesis of AF includes atrial remodeling due to dilation, hypertrophy, or fibrosis, with pulmonary veins often being the origin of pathological electrical impulses. The clinical presentation ranges from asymptomatic to severe symptoms such as palpitations, dyspnea, and fatigue. Treatment includes thromboembolism prevention, rate and rhythm control, and catheter ablation. This retrospective study compares radiofrequency (RF) ablation, cryoablation, and pulsed field ablation (PFA) in 150 patients with paroxysmal or early persistent AF. Patients were predominantly male (69.3%) with a mean age of 59.5 ± 11 years. Treatment success was evaluated based on recurrence rates. The PFA method resulted in significantly shorter total procedure time (46.1 ± 13.7 min), fluoroscopy time (11.2 ± 3.6 min), and lower radiation dose (351.5 ± 1219.4 mGy/m2) compared to RF and cryoablation (p<0.00001). After 12 months, the recurrence rate was lowest in the PFA group (8%), compared to 30% in the RF group and 22% in the cryoablation group (p=0.0208). All three methods demonstrated a low incidence of major complications (total 7.3%). No atrioesophageal fistulas, symptomatic pulmonary vein stenosis, or procedure-related deaths were observed. Pericardial tamponade occurred in three cases. One case of transient phrenic nerve palsy (PNP) was observed in the cryoablation group. Vascular complications such as femoral vein thrombosis, arteriovenous fistulas, and pseudoaneurysms were most frequent but not method specific. In conclusion, RF ablation, cryoablation, and PFA are effective and safe treatment options. PFA demonstrated advantages in procedure duration, radiation exposure, and recurrence rate, supporting its potential role in AF treatment