Veterinary medicine - Repository of PHD, master's thesis
Veterinary medicine - Repository of PHD, master's thesisNot a member yet
9490 research outputs found
Sort by
Treatment of patients with obstructive hypertrophic cardiomyopathy using alcohol septal ablation
No full textHipertrofijska kardiomiopatija (HCM) je nasljedna bolest miokarda karakterizirana hipertrofijom lijeve klijetke u odsutnosti bilo kojeg drugog uzroka hipertrofije. HCM pogađa otprilike 1 od 500 osoba, a kod otprilike 60% pacijenata javlja se opstrukcija izlaznog trakta lijeve klijetke (LVOTO) te se u tom slučaju radi o opstruktivnoj hipertrofijskoj kardiomiopatiji (HOCM). Liječenje HOCM uključuje medikamentoznu i inzvazivnu terapiju, odnosno septalnu redukcijsku terapiju (SRT) koja uključuje kiruršku septalnu miektomiju (SM) i perkutanu alkoholnu septalnu ablaciju (ASA). SRT se primjenjuje kod pacijenata sa HOCM koji ostaju simptomatski unatoč farmakoterapiji. Alkoholna septalna ablacija (ASA) je minimalni invazivni postupak u kojem se koristi 96% etanol za ciljanu ablaciju hipertrofičnog septuma, a rezultat je dugoročno smanjenje LVOTO. Postupak uključuje identifikaciju ciljane septalne arterije pomoću ehokardiografije kako bi se osiguralo precizno mjesto ablacije, postavljanje balonskog katetera koji izolira ciljanu arteriju od ostatka koronarne cirkulacije i selektivno ubrizgavanje etanola u ovaj ogranak. Dugoročni ishodi ASA usporedivi su sa septalnom miektomijom (SM), uz niži rizik od perioperativnih komplikacija. ASA se sve više primjenjuje kao terapijska metoda izbora, ne samo kod starijih pacijenata s visokim operativnim rizikom, već i u širem spektru pažljivo odabranih pacijenata. Komplikacije povezane s ASA uključuju nastanak kompletnog atrioventrikularnog (AV) bloka, što može zahtijevati postavljanje trajnog elektrostimulatora srca (PPM). Važno je pažljivo monitorirati bolesnike tijekom i nakon postupka, posebno u prvih nekoliko dana zbog mogućnosti pojave odgođenog srčanog bloka. ASA je postala ključna metoda u liječenju HOCM, posebno u centrima s visokim brojem učinjenih zahvata i većim iskustvom, zbog čega su ishodi značajno bolji.Hypertrophic cardiomyopathy (HCM) is an inherited myocardial disease characterized by left ventricular hypertrophy in the absence of any other cause of hypertrophy. HCM affects approximately 1 in 500 people, and about 60% of patients develop left ventricular outflow tract obstruction (LVOTO), which then classifies as obstructive hypertrophic cardiomyopathy (HOCM). Treatment of HOCM includes both pharmacological and invasive therapy, that is septal reduction therapy (SRT), which encompasses surgical septal myectomy (SM) and percutaneous alcohol septal ablation (ASA). SRT is indicated for patients with HOCM who remain symptomatic despite pharmacotherapy. Alcohol septal ablation (ASA) is a minimally invasive procedure that uses 96% ethanol for targeted ablation of the hypertrophic septum, resulting in a long-term reduction of LVOTO. The procedure involves identification of the target septal artery using echocardiography to ensure precise ablation location, placing a balloon catheter that isolates the target artery from the rest of the coronary circulation, and selectively injecting ethanol into this branch. Long-term outcomes of ASA are comparable to septal myectomy (SM), with a lower risk of perioperative complications. ASA is increasingly used as the therapeutic method of choice, not only for older patients with high surgical risk but also for a broader spectrum of carefully selected patients. Complications associated with ASA include the development of complete atrioventricular (AV) block, which may require the placement of a permanent pacemaker (PPM). It is crucial to closely monitor patients during and after the procedure, particularly in the first few days, due to the possibility of delayed heart block. ASA has become a pivotal method in the treatment of HOCM, especially in centers with high procedural volume and greater experience, resulting in significantly better outcomes
Interventional radiology and its impact on bridging to liver transplantation
No full textTransplantacija jetre (TJ) se u posljednjih nekoliko desetljeća razvila kao sigurna opcija liječenja brojnih jetrenih akutnih i kroničnih patoloških stanja. Etiološki, hepatocelularni karcinom predstavlja jednu od najčešćih indikacija za ovaj zahvat. Uloga intervencijske radiologije (IR) je od presudne važnosti u smanjivanju veličine tumora kako bi pacijent ispunio određene kriterije i bio kandidat za transplantaciju. Od iznimne važnosti je njezina uloga premoštenja pred transplantaciju u pacijenata koji već ispunjavaju uvjete za istu kako ne bi zbog potencijalne tumorske progresije izgubili mjesto u listi čekanja za organ. Konvencionalna transarterijska kemoembolizacija (cTACE), transarterijska kemoembolizacija pomoću čestica s lijekom (DEB-TACE), balon-okluzivna kemoembolizacija (B-TACE), radioembolizacija, BLAND embolizacija, radiofrekvencijska ablacija (RFA), mikrovalna ablacija (MWA) i krioablacija su najčešće korištene IR metode u premoštenju za TJ. U cTACE-u kemoterapijski agens se doprema do žila hranilica tumora koje se potom emboliziraju. DEB-TACE predstavlja metodu kemoembolizacije u kojoj čestice-perle postepeno otpuštaju za sebe vezani citostatik u tumorskom okolišu. U B-TACE-u uporabom balonskog mikrokatetera neposredno pred embolizaciju smanjuje se lokalni krvni tlak i povećava izloženost citostatiku. BLAND embolizacija je metoda IR-a u kojoj se embolizacijskim česticama okludiraju žile hranilice tumora bez korištenja citostatika. U transarterijskoj radioembolizaciji u neposrednu blizinu tumora dopremaju se mikrosfere ispunjene radioaktivnom tvari. RFA je perkutana metoda liječenja pri kojoj se elektroda uvede u tumor, a primijenjena izmjenična struja generira visoke temperature koje uzrokuju koagulacijsku nekrozu. Kod MWA-a se također zagrijava tumor, ali putem perkutano uvedene igle koja mikrovalovima izravno zagrijava tkivo. Krioablacija je perkutana IR metoda u kojoj se niske temperature sa stalnim ciklusima zamrzavanja i odmrzavanja tumorskog tkiva koriste za njegovo uništavanje.Liver transplantation (LT) has evolved over the past few decades as a safe treatment option for various acute and chronic liver pathologies. Etiologically, hepatocellular carcinoma (HCC) represents one of the most common indications for this procedure. The role of interventional radiology (IR) is crucial in reducing tumor size to enable patients to meet specific criteria and become candidates for transplantation. Its role in bridging to transplantation is of utmost importance for patients who already qualify for LT, to prevent them from losing their place on the waiting list due to potential tumor progression. The most commonly used IR methods for bridging to LT include conventional transarterial chemoembolization (cTACE), drug-eluting bead transarterial chemoembolization (DEB-TACE), balloon-occluded transarterial chemoembolization (B-TACE), radioembolization, BLAND embolization, radiofrequency ablation (RFA), microwave ablation (MWA), and cryoablation. In cTACE, the chemotherapeutic agent is delivered to the tumor-feeding vessel, which is subsequently embolized. DEB-TACE involves chemoembolization with beads that gradually release the bound cytostatic drug into the tumor environment. In B-TACE, a balloon microcatheter is used to reduce local blood pressure immediately before embolization, increasing exposure to the cytostatic drug. BLAND embolization is an IR method where embolizing particles occlude the tumor-feeding vessels without the use of cytostatics. In transarterial radioembolization, microspheres filled with a radioactive substance are delivered close to the tumor. RFA is a percutaneous treatment method where an electrode is introduced into the tumor, and the applied alternating current generates high temperatures causing coagulative necrosis. In MWA, the tumor is also heated, but through a percutaneously introduced needle that directly heats the tissue with microwaves. Cryoablation is a percutaneous IR method that uses low temperatures with continuous cycles of freezing and thawing to destroy the tumor tissue
Long term follow-up of patients with non-functional pituitary tumors
No full textCilj ovog rada bio je procijeniti dugoročne ishode rezidua adenoma hipofize te vjerojatnost pojave recidiva nakon potpune resekcije. Ovim retrospektivnim kohortnim istraživanjem analizirani su pacijenti koju su podvrgnuti operaciji zbog nefunkcionalnog adenoma hipofize (NFPA) u razdoblju od 2005. do 2018. godine na Klinici za unutarnje bolesti KBC-a Zagreb. Dinamika rasta rezidua tumora ili pojava recidiva pratila se postoperativno putem MR-snimki te podataka prikupljenih iz medicinske dokumentacije pacijenata. U istraživanje je bilo uključeno 130 pacijenata, od kojih je većina bila muškog spola (N=85, 65,4%). Medijan dobi pacijenata bio je 57 (18 – 78) godina. Prosječno vrijeme praćenja pacijenata bilo je 90,5 (36 – 223) mjeseci. Postoperativno je uočena rezidua kod 65,4% pacijenata, a od 45 pacijenata kod kojih je postignuta potpuna resekcija, njih 10 (22,2%) razvilo je recidiv NFPA tijekom postoperativnog praćenja. Analizirajući skupine pacijenata s progresivnim i sta- bilnim reziduama NFPA uočena je statistički značajna razlika u dobi pacijenata i vrijednosti Ki- 67. Međutim, nije bilo statistički značajne razlike u veličini tumora ili invaziji kavernoznog sinusa između ovih skupina. Kod pacijenata kod kojih je zabilježena pojava recidiva NFPA nakon pot- pune resekcije nije bilo značajnih razlika u dobi, spolu i invaziji kavernoznog sinusa u odnosu na skupinu bez recidiva, međutim ova skupina imala je znatno duže vrijeme praćenja (p=0,05) Zaključno, zbog manjka jasnih prediktivnih čimbenika za porast rezidua ili pojavu recidiva potrebno je dugoročno pratiti pacijente redovnim MR-snimkama kako bi se na vrijeme uočila potreba za novom terapijskom intervencijom te smanjila mogućnost potencijalnih komplikacija rasta tumora.The aim of this study was to assess the long-term outcomes of pituitary adenoma residue and the probability of recurrence after complete resection. This retrospective cohort study analyzed patients who underwent surgery due to non-functional pituitary adenoma (NFPA) between 2005 and 2018 at the Clinic for Internal Medicine of the University Hospital Center Zagreb. The dynamics of tumor residue growth or recurrence were monitored postoperatively through MRI scans and data collected from patients' medical records. The study included 130 patients, the majority of whom were male (N=85, 65,4%). The median age of the patients was 57 (range 18 – 78). The average follow-up time for patients was 90.5 months (range 36 – 223). Postoperative residue was observed in 65.4% of patients, and among 45 patients who had complete resection of the tumor, 10 (22,2%) of them had a tumor recurrence during post- operative follow-up. Analyzing groups of patients with progressive and stable NFPA residues, a statistically significant difference was observed in the age of patients and Ki-67 values. However, there was no statistically significant difference in tumor size or invasion of the cavernous sinus between these groups. In patients with complete resection of NFPA, recurrence was recorded in 22.2% of patients, but there were no significant differences in age, gender, or invasion of the cav- ernous sinus compared to the group without recurrence. However, this group had a significantly longer follow-up time (p=0,05). In conclusion, due to the lack of clear predictive factors for residue growth or recurrence, it is necessary to monitor patients long-term with regular MRI scans to timely detect the need for new therapeutic interventions and reduce the possibility of potential tumor growth complications
Epilepsy and comorbidities
No full textEpilepsija je kronična bolest mozga koju karakteriziraju ponavljajući neprovocirani napadaji. Trajna sklonost generiranju epileptičkih napadaja pripisuje se abnormalnoj moždanoj električnoj aktivnosti. Procjenjuje se da 50 milijuna ljudi diljem svijeta boluje od epilepsije što je čini jednim od najčešćih neuroloških poremećaja. Iako pogađa osobe svih dobnih skupina, ipak se najčešće dijagnosticira kod djece i starijih od 65 godina. Općenito, incidencija i prevalencija su neznatno više kod muškaraca nego kod žena. Tijekom povijesti pacijenti s epilepsijom bili su izloženi društvenoj stigmi prouzrokovanoj nerazumijevanjem etiologije napadaja. Bitno je istaknuti da se kod približno 70% pacijenata uspostavlja zadovoljavajuća kontrola epileptičkih napadaja ako se bolest pravodobno dijagnosticira i liječi. Postavljanje dijagnoze epilepsije može predstavljati izazov čak i iskusnim kliničarima. Prema smjernicama Međunarodne lige protiv epilepsije (ILAE) dijagnoza se uglavnom postavlja nakon dva neprovocirana epileptička napadaja koja su se dogodila u vremenskom razmaku duljem od 24 sata. Zlatni standard u dijagnostici epilepsije je elektroencefalografija (EEG) kojom se bilježi abnormalni električni signal koji proizvode oštećene stanice mozga. Uzimanje detaljne anamneze i izvođenje slikovnih pretraga mozga doprinose postavljanju ispravne dijagnoze i započinjanju prikladne terapije. Antiepileptički lijekovi (AEL) su najčešće korištena metoda liječenja epilepsije dok se kirurški postupci razmatraju ako kontrola napadaja nije postignuta lijekovima i promjenom životnih navika. Komorbiditet se odnosi na stanje koje postoji istovremeno s glavnom bolesti i često zahtijeva kompleksan klinički pristup. Sve je više dokaza koji ukazuju da se brojna somatska i psihijatrijska stanja pojavljuju u pacijenata s epilepsijom. Prisutnost komorbiditeta u epilepsiji, koji su sastavni dio aktualne ILAE klasifikacije, povezana je s lošijim kliničkim ishodom, kvalitetom života i većom potrošnjom zdravstvenih resursa.Epilepsy is a chronic brain condition characterized by recurrent unprovoked seizures. Enduring predisposition to generate epileptic seizures is attributed to abnormal electrical brain activity. It affects an estimated 50 million people worldwide which
makes it one of the most common neurological disorders. Even though it affects individuals of all ages, it is most commonly diagnosed in children and people over the age of 65. In general, men have slightly higher incidence and prevalence of epilepsy than women. Throughout the history epileptic patients experienced social stigma associated with misunderstanding the origin of the seizures. It is important to note that up to 70% of people living with epilepsy could achieve good seizure control, if properly diagnosed and treated. Epilepsy can be challenging to diagnose even for experienced clinicians. According to the International League Against Epilepsy (ILAE) guidelines it is mainly defined as at least two unprovoked seizures occurring at least 24 hours apart. The gold standard diagnostic method for epilepsy is electroencephalography (EEG) which can detect abnormal electrical signals produced by damaged brain cells. Taking a detailed medical history and performing brain imaging methods contribute to making an accurate diagnosis and initiation of proper medical treatment. Antiepileptic drugs (AEDs) or anticonvulsants are the most commonly used treatment for epilepsy while surgical procedures are considered if the seizure control is not achieved with medications and lifestyle changes. Comorbidity refers to the condition that coexist with a disease of interest and often requires more complex clinical management. An increasing amount of evidence suggests the significant co-occurrence of epilepsy and multiple somatic and psychiatric conditions. The presence of epilepsy-associated comorbidities, which are part of the current ILAE classification, is associated with poorer clinical outcomes, decreased quality of life and greater use of health resources
Individualization of tamoxifen therapy and CYP2D6 polymorphism
No full textTamoksifen je hormonska terapija koja se koristi u liječenju i prevenciji karcinoma dojke ovisnih o estrogenu. Karcinomi dojke ovisni o estrogenu maligni su tumori koji na svojim stanicama eksprimiraju receptore za estrogen. Tamoksifen je selektivni modulator estrogenski receptora, koji na tkivo dojke ima antiestrogeni učinak, te time sprječava proliferacijski učinak estrogena na stanice i posljedično rast tumora. Da bi se postigao terapijski učinak, tamoksifen se u organizmu metabolizira uglavnom putem CYP2D6 enzima do svojeg temeljnog aktivnog metabolita, endoksifena. Gen koji kodira za enzim CYP2D6 je vrlo polimorfan, podložan varijabilnostima, što uzrokuje fenotipski raznoliku enzimatsku aktivnost. Definirana su četiri metabolička fenotipa CYP2D6: vrlo brzi, normalni, intermedijarni i spori metabolizatori. To utječe na učinkovitost lijekova koji se metaboliziraju putem CYP2D6. Razvojem personalizirane medicine i individualnog pristupa liječenju, razvijene su smjernice za odabir i doziranje nekih lijekova prema genetičkom profilu pojedinca. Tako vrlo brzi i normalni metabolizatori tamoksifena postižu terapijski učinak primjenom standardnih doza. Nasuprot tome, spori i intermedijarni metabolizatori imaju nižu koncentraciju endoksifena u plazmi, što smanjuje terapijski učinak tamoksifena i povećava rizik povrata bolesti pa im se preporuča alternativna terapija.Tamoxifen is a hormone therapy used in the treatment and prevention of hormone-dependent breast cancers. Estrogen dependent breast cancers are malignant tumors that express receptors for the estrogen. Tamoxifen acts as selective estrogen modulators with antiestrogen effect on breast tissue, which prevents the proliferative effect of estrogen on cells and consequently the growth of tumors. In order to achieve a therapeutic effect, tamoxifen in the body must first be metabolized mainly by the CYP2D6 enzyme to its main active metabolite, endoxifen. The gene that codes for the CYP2D6 enzyme is highly polymorphic, prone to variability, which causes phenotypically diverse enzymatic activity. By translating the genotype into the phenotype, four CYP2D6 phenotypes were defined: very fast, normal, intermediate and slow metabolizers. This affects the effectiveness of drugs that are metabolized by CYP2D6. With the development of personalized medicine and an individual approach to treatment, guidelines were developed for the selection and dosage of some drugs according to the individual's genetic profile. Thus, very fast and normal metabolizers of tamoxifen achieve a therapeutic effect using standard doses. In contrast, slow and intermediate metabolizers have a lower concentration of endoxifen in plasma, which reduces the therapeutic effect of tamoxifen and increases the risk of disease relapse, so alternative therapy is recommended for them
Salvage therapy in patients treated with corticosteroid first-line therapy for sudden sensorineural hearing loss
No full textIznenadna zamjedbena nagluhost predstavlja hitno medicinsko stanje koje zahtijeva brzo i učinkovito liječenje. Incidencija je između 11 do 77 na 100.000 osoba godišnje, često praćena tinitusom, vrtoglavicom i osjećajem pritiska u uhu. Može se javiti u bilo kojoj dobi, najčešće između 30. i 60. godine, te je obično jednostrana. Etiologija uključuje virusne infekcije, vaskularne probleme i autoimune procese, dok dijabetes, hipertenzija i odgađanje liječenja pogoršavaju prognozu. Dijagnoza se postavlja na temelju anamneze, kliničkog pregleda i audiološke obrade, pri čemu je tonska audiometrija ključna za potvrdu. Zlatni standard liječenja se temelji na kortikosteroidima, no jedan dio bolesnika ne pokazuje poboljšanje nakon inicijalne pravovremene kortikosteroidne terapije. Osim kortikosteroida, terapija kisikom u hiperbaričnoj komori također se pokazala učinkovitom. Intratimpanalna primjena kortikosteroida može se koristiti i kao inicijalno liječenje kod pacijenata kod kojih su sistemski kortikosteroidi i hiperbarična oksigenoterapija kontraindicirani. Od alternativnih metoda koje služe kao dopuna zlatnom standardu, trenutni fokus je na tri metode: terapiji glazbom/zvukom uz ograničenje (CIMT), primjeni antioksidativnih vitamina (A, C i E) i akupunkturi. CIMT koristi neuroplastičnost za poticanje oporavka sluha, antioksidativni vitamini neutraliziraju oksidativni stres koji oštećuje stanice, a akupunktura poboljšava protok krvi i potiče regeneraciju. Iako su potrebna daljnja istraživanja za potvrdu dugoročne učinkovitosti ovih terapija, trenutni rezultati sugeriraju da bi ove metode mogle ponuditi učinkovite alternative s manje nuspojava u liječenju iznenadne zamjedbene nagluhosti.Sudden sensorineural hearing loss (SSNHL) represents a medical emergency that requires prompt and effective treatment. Its incidence ranges from 11 to 77 per 100,000 individuals annually and is often accompanied by tinnitus, vertigo, and a feeling of pressure in the ear. It can occur at any age, most commonly between 30 and 60 years, and is typically unilateral. Etiology includes viral infections, vascular issues, and autoimmune processes, while diabetes, hypertension, and delayed treatment worsen the prognosis. Diagnosis is based on patient history, clinical examination, and audiological evaluation, with pure-tone audiometry being crucial for confirmation. Traditional treatment is based on corticosteroids, but not all patients respond adequately to this method. In addition to corticosteroids, hyperbaric oxygen therapy has also proven effective. Intratympanic corticosteroid administration can be used as initial treatment in patients for whom systemic corticosteroids and hyperbaric oxygen therapy are contraindicated. Among alternative methods, the focus is on three promising approaches: music/sound therapy with constraint-induced movement therapy (CIMT), the use of antioxidant vitamins (A, C, and E), and acupuncture. CIMT leverages neuroplasticity to promote hearing recovery, antioxidant vitamins neutralize oxidative stress that damages cells, and acupuncture improves blood flow and stimulates regeneration. Although further research is needed to confirm the long-term effectiveness of these therapies, current results suggest that these methods could offer effective alternatives with fewer side effects in the treatment of SSNHL
School environment as a predictor of overweight and obesity in second- and third-grade children in Croatia
No full textUVOD: Debljina u dječjoj dobi poseban je javnozdravstveni problem zbog negativnog utjecaja na cjeloživotno zdravlje. Cilj doktorskog rada bio je istražiti povezanost školskih okruženja u kojima je djeci dostupna pravilna prehrana i koja im pruža mogućnost bavljenja tjelesnom aktivnošću s učestalošću prekomjerne tjelesne mase i debljine u djece drugih i trećih razreda osnovnih škola u Republici Hrvatskoj.
UZORAK I METODE: Doktorski rad dio je istraživanja Childhood Obesity Surevillance Initiative. Istraživanje je provedeno u 182 druga i 182 treća razreda iz 164 osnovne škole Republike Hrvatske.
REZULTATI: Na nacionalnoj razini nije utvrđena povezanost između proučavanih odrednica mogućnosti za pravilnu prehranu u školama s prosječnim udjelima prekomjerne tjelesne mase i debljine u djece. U Kontinentalnoj regiji utvrđena je povezanost postojanja trgovine ili kafića unutar škole s prosječnim udjelom djece s prekomjernom tjelesnom masom po školi (F(5,80)=5,794, p<0,001, R2=0,266), uz kontrolu utjecaja razvijenosti jedinice lokalne samouprave i socioekonomskih obilježja majke. Na nacionalnoj razini i u Kontinentalnoj regiji utvrđene su statistički značajne povezanosti prosječnog udjela djece s debljinom u školi i ukupne mogućnosti sudjelovanja u tjelesnim aktivnostima u školi. Ove povezanosti potvrđene su i nakon kontroliranja razvijenosti jedinice lokalne samouprave i socioekonomskih odrednica majki; nacionalno (F (6,139) = 3,630, p = 0,002, R2 = 0,135) i u Kontinentalnoj regiji (F (6,139) = 3,630, p = 0,002, R2 = 0,135). U Kontinentalnoj regiji su, uz kontrolu mogućeg utjecaja socioekonomskih varijabli, postojanje vanjskog školskog igrališta (B = - 18,130, 95% IP [- 28,793; - 7,467]) i provedbe nastave Tjelesne i zdravstvene kulture 135 minuta tjedno (B = - 10,316, 95% IP [- 18,896; - 1,737]) utvrđeni statistički značajni prediktori prosječnog broja djece s debljinom po školi.
ZAKLJUČAK: Sukladno dobivenim rezultatima, neophodno je javnozdravstveno djelovanje da bi se pozitivno utjecalo na razvoj zdravih navika i smanjenje učestalosti prekomjerne mase i debljine u djece.INTRODUCTION: Childhood obesity is a particular public health issue due to its negative impact on lifelong health. The aim of this doctoral dissertation was to investigate the association between school environments that provide children with access to proper nutrition and opportunities for physical activity, and the prevalence of overweight and obesity in second and third grade children in elementary schools in the Republic of Croatia.
SAMPLE AND METHODS: The doctoral dissertation is part of the Childhood Obesity Surveillance Initiative research. The study was conducted in 182 second grades and 182 third grades from 164 elementary schools in the Republic of Croatia.
RESULTS: At the national level, no association was found between the studied determinants of proper nutrition availability in schools and the average rates of overweight and obesity in children. In the Continental region, an association was found between the presence of a store or café within the school and the average rate of overweight children per school (F (5,80) = 5.794, p < 0.001, R2 = 0.266), controlling for the impact of local government unit development and mothers' socioeconomic characteristics. At both the national level and in the Continental region, statistically significant associations were found between the average rate of obese children in schools and the total opportunities for physical activity in schools. These associations were confirmed even after controlling for the development of local government units and mothers' socioeconomic determinants; nationally (F (6,139) = 3.630, p = 0.002, R2 = 0.135) and in the Continental region (F (6,139) = 3.630, p = 0.002, R2 = 0.135). In the Continental region, after controlling for the possible impact of socioeconomic variables, the existence of an outdoor school playground (B = - 18.130, 95% CI [- 28.793; - 7.467]) and conducting Physical and Health Education classes for 135 minutes per week (B = - 10.316, 95% CI [- 18.896; - 1.737]) were identified as statistically significant predictors of the average number of obese children per school.
CONCLUSION: According to the obtained results, public health action is necessary to positively influence the development of healthy habits and reduce the prevalence of overweight and obesity in children.Obesity is a growing public health problem worldwide. Its consequences have a negative effect on all aspects of an individual's health, including physical, mental and social health
Molekularna epidemiologija, kliničke osobitosti i skrb za osobe zaražene HIV-om - plan upravljanja istraživačkim podacima
No full textUsprkos uspješnom liječenje zaraza HIV-om je i nadalje važan javnozdravstveni problem. Molekularna epidemiologija se mijenja u smislu sve veće pojave klastera infekcija, rezistencija na nove lijekove, osobito inhibitora integraze se sve češće otkriva. Popratne bolesti poput glavnih kliničkih događaja (npr. infarkt miokarda, maligne bolesti, dijabetes, kronična bubrežna bolest, dekompenzacije jetre) se sve češće opažaju, a neke poput periferne ateroskleroze su nedovoljno ispitane. Epidemiologija sifilisa se proteklih godina značajno promijenila. Pristup skrbi se danas također mijenja jer postoje brojni novi uređaji i nove metode komunikacije. Mnoge ot tih novih komunikacija mHealth nisu dovoljno ispitane u odnosu na kvalitetu i dostupnost zdravstvene skrbi. Radi se o istraživanju koje ima više ciljeva: 1) Istraživanje molekularne epidemiologije HIV-1 infekcije (cilj A), 2) istraživanja prevalencije primarne rezistencije HIV-a na antiretrovirusne lijekove (cilj B), 3) Ispitati prevalenciju i incidenciju glavnih kliničkih događaja u osoba zaraženih HIV-om u Hrvatskoj te utvrditi čimbenike povezane s tim događajima, u razdoblju od 2019. do 2022. g. (cilj C) 4) Istražiti utjecaj HIV infekcije na perifernu ateroskleroze (cilj D), 5) odrediti incidenciju i prevalenciju sifilisa te učinkovitost liječenja u osoba zaraženih HIV-om u Hrvatskoj (cilj E) te 6) ispitati kako aplikacija mHealth „EmERGE“ utječe na skrb osoba zaraženih HIV-om (cilj F). Krajnji cilj je da rezultati ovog istraživanja doprinesu unaprjeđivanju skrbi oboljelih od HIV-infekcije, a da se putem molekularne epidemiologe uspješnije provodi prevencija HIV-infekcije
Orbitalni celulitis
No full textOrbital cellulitis is a serious and possibly life-threatening disease, that affects the structures located behind the orbital septum, including fat, the lacrimal gland, neovascular structures, and extraocular muscles. Children are primarily affected, and if misdiagnosed or without the proper treatment, it can lead to severe complications such as permanent visual loss, intracranial
complications, and even death.
The thesis explores the core elements of OC, including its etiology, clinical presentation, diagnostic approaches, and therapy options. It emphasizes the distinct difficulties and characteristics particular to pediatric instances, such as their evolving architecture and underdeveloped immune systems, which make them more prone to orbital infections.
In addition, the thesis investigates the shifting microbial environment, specifically focusing on the development of antibiotic-resistant strains such as methicillin-resistant Staphylococcus aureus (MRSA). The modifications have increased the complexity of diagnosing and treating Orbital Cellulitis, requiring a more comprehensive and tailored approach to healthcare.
The primary objective of this thesis is to raise awareness and thereby improve the understanding of healthcare professionals about the significance of OC in children and the necessity of timely identification and intervention. The goal is that by sharing knowledge and encouraging a deeper understanding of the disorder, it will be possible to improve patient outcomes and reduce morbidity and mortality associated with orbital cellulitis.Orbitalni celulitis (OC) je upalno stanje koje pogađa strukture smještene iza orbitalnog septuma. Te strukture uključuju masno tkivo, suznu žlijezdu, neovaskularne strukture i ekstraokularne mišiće. Ovo stanje prvenstveno pogađa djecu, a ako se ne dijagnosticira ispravno ili bez odgovarajućeg liječenja, može dovesti do ozbiljnih komplikacija kao što su trajni gubitak vida, intrakranijalne komplikacije, pa čak i smrt. Ova bolest smatra ozbiljnom i opasnom po život.
Diplomaski ad se fokusira na akutnu patologiju orbitalnog celulitisa i naglašava ključnu potrebu za hitnim prepoznavanjem i intervencijom kako bi se smanjile fatalne posljedice bolesti. Nadalje, u radu se posebno osvrće na primjetnu promjenu u bakterijskim uzročnicima bolesti, što je postao izazov u liječenju bolesti u posljednjih nekoliko godina.
Rad istražuje osnovne elemente orbitalnog celulitisa, uključujući etiologiju, kliničku sliku, dijagnostičke pristupe i mogućnosti terapije. Naglašava specifične poteškoće i karakteristike koje su posebno povezane s pedijatrijskim slučajevima, kao što su njihova dob i nerazvijeni imunološki sustavi, što ih čini sklonijima orbitalnim infekcijama.
Osim toga, rad istražuje promjenjivo mikrobno okruženje, s posebnim fokusom na razvoj sojeva otpornih na antibiotike kao što je meticilin-rezistentni Staphylococcus aureus (MRSA). Ove promjene povećale su složenost dijagnosticiranja i liječenja orbitalnog celulitisa, zahtijevajući sveobuhvatniji i prilagođeniji pristup zdravstvenoj skrbi.
Primarni cilj ovog rada je podizanje svijesti i poboljšanje razumijevanja zdravstvenih djelatnika o značaju orbitalnog celulitisa kod djece i potrebi za pravovremenim prepoznavanjem i intervencijom. Cilj je da se dijeljenjem znanja i poticanjem dubljeg razumijevanja poremećaja, poboljšaju ishodi pacijenata i smanji morbiditet i mortalitet povezani s orbitalnim celulitisom
Transplantacija hondrocita u regeneraciji zglobne hrskavice
No full textChondrocytes transplantation in articular cartilage regeneration combines new and recent surgical and scientific advancements in cell therapy which is used to treat acute or overuse injuries of the articular cartilage. This surgical technique is called Autologous Chondrocyte Implantation (ACI) and has been performed, studied and improved over the last thirty years.
Autologous Chondrocyte Implantation is done by harvesting chondrocytes from a healthy area of the cartilage, then the chondrocytes are cultured in a laboratory, before being implanted again in the area of the injured cartilage. ACI is a surgical procedure that mainly targets the repair and regeneration of the articular cartilage of the knee joint.
This procedure can be performed with three slightly different modifications known as three generations. While first generation includes placing a periosteal cover over the defect area of cartilage to house the autologous chondrocytes, second generation uses a collagen membrane as a cover instead of the periosteal cover from the first generation. The third generation is based on biomaterials in which the autologous chondrocytes are embedded before being implanted to the area of the defect.
ACI is the topic of many studies which try to conclude how does this technique fit in the world of articular cartilage surgery, meaning how does this procedure compete with other different available procedures. First, studies were being done to measure the short and mid-term effectiveness of the surgery while later as the different generations emerged studies focused on challenging them against one another. Finally, and still on-going, ACI is being tested and studied in the long-term post-surgery period, to measure the success and the incidence of osteoarthritis as well as preserved function of the joint.
ACI is an expensive option for the patients and also requires them to be actively and highly involved in the long process of physical therapy and rehabilitation. It was concluded at this point that ACI is an effective technique both in the short and mid-term periods as well as the long-term periods post-surgery. Many of the patients that were studied reported excellent or good outcomes and this is also supported with the data provided by clinical scoring methods and imaging done during this studies.Transplantacija hondrocita u regeneraciji zglobne hrskavice kombinira novija kirurška i znanstvena dostignuća u staničnoj terapiji koja se koristi za liječenje akutnih ili kroničnih ozljeda zglobne hrskavice. Ovaj kirurška tehnika naziva se autologna transplantacija hondrocita (eng. autologous chondrocyte implantation – ACI) te se izvodi, proučava i poboljšava posljednjih trideset godina.
Metoda autologne transplantacije hondrocita podrazumijeva uzimanje hondrocita iz zdravog područja hrskavice, njihovo obrađivanje i umnožavanje u laboratoriju te ponovnu implantaciju u područje ozlijeđene hrskavice. Cilj autologne transplantacije hondrocita je oporavak i regeneracija zglobne hrskavice koljena.
Ova se metoda može izvesti s tri različite modifikacije, poznatije kao generacije. Dok prva generacija obuhvaća postavljanje periostalnog presadka preko oštećenog područja hrskavice za smještaj autolognih hondrocita, druga generacija kao presadak koristi kolagenu membranu kao pokrov umjesto periostalnog presadka iz prve generacije.Treća generacija koristi biomaterijale u koje su autologni hondrociti dodani prije implantacije u oštećeno područje
Mnoge studije pokušavaju uklopiti ACI metodu u svijet kirurgije zglobne hrskavice, odnosno usporediti je s drugim različitim dostupnim postupcima. Prvo su se studije radile kako bi se izmjerila kratkoročna i srednjoročna učinkovitost operacije, dok su se kasnije, s pojavom različitih generacija, studije usredotočile na njihovu međusobnu usporedbu. Još uvijek su u tijeku studije koje testiraju i proučavaju ACI u dugotrajnom postoperativnom razdoblju kako bi se izmjerila uspješnost i učestalost pojave osteoartritisa te očuvala funkcija zgloba. Studije su došle do zaključka da je ACI učinkovita metoda kako u kratkoročnom, tako i u srednjoročnom te dugotrajnom postoperativnom razdoblju.
Uz to što je skupa opcija za pacijente, ACI također zahtijeva od pacijenata da budu aktivno uključeni u dugi proces fizikalne terapije i rehabilitacije. Međutim, mnogi od pacijenata koji su sudjelovali u ispitivanjima pokazuju izvrsne ili dobre ishode, što je također potkrijepljeno podacima dobivenim kliničkim metodama bodovanja i snimanjima učinjenim tijekom ovih studija