Veterinary medicine - Repository of PHD, master's thesis
Veterinary medicine - Repository of PHD, master's thesisNot a member yet
9490 research outputs found
Sort by
Molecular Profiling of Non-Small Cell Lung Cancer
No full textCilj ovog diplomskog rada je dati pregled aktualnih smjernica dijela patološke dijagnostike, molekularne patološke dijagnostike nesitnostaničnih karcinoma pluća.
Aktualne smjernice molekularnog profiliranja različite su za različite neoplazme pluća. Patohistološka dijagnoza daje se sukladno aktualnoj klasifikaciji Svjetske zdravstvene organizacije iz 2021. godine prema kojoj se neoplazme pluća dijele na epitelne, mezenhimalne neoplazme, hematolimfoidne tumore i tumore ektopičnog tkiva. Smjernice i preporuke za dijagnostiku, liječenje i praćenje bolesnika s nesitnostaničnim karcinomom pluća pružaju NCCN (Nacionalni komprehenzivni centar za rak) i ESMO (Europsko društvo za medicinsku onkologiju). Smjernice se temelje na rezultatima najnovijih kliničkih studija, naglašavajući važnost molekularnog testiranja za personalizirani pristup liječenju. Naglasak je stavljen na ključne molekularne alteracije i njihovu ulogu u razvoju karcinoma te metode detekcije i terapijske pristupe povezane s njima. Zahvaljujući incidenciji te postojećim lijekovima vezanim uz njihovo postojanje dominantne su molekularne promjene slijedećih gena: EGFR, ALK, ROS1 i KRAS.
Detekcija molekularnih promjena temelji se na dvjema laboratorijskim metodama: lančanoj reakciji polimeraze (PCR) i sekvenciranju nove generacije (NGS). PCR metoda omogućuje brzo i precizno umnažanje specifičnih dijelova DNA ili RNA za otkrivanje pojedinačnih genetskih mutacija. NGS tehnologija predstavlja veliki napredak u sekvenciranju DNA i RNA, omogućujući brzu i sveobuhvatnu analizu istovremeno većeg broja gena pa i cijelog genoma. Opisane su različite NGS metode i njihovi principi rada, uključujući Roche 454, SOLiD, Illumina i Ion PGM, kao i tehnologije treće generacije poput SMRT i sekvenciranja nanoporama, koje imaju mogućnost sekvenciranje pojedinačnih molekula DNA u stvarnom vremenu.
Aktualne smjernice naglašavaju važnost integriranja molekularnih analiza u svakodnevnu dijagnostiku kliničke patologije kako bi pacijenti, sada s naglaskom na pacijente s nesitnostaničnim karcinomom pluća, imali mogućnost ciljanog liječenja.The aim of this master's thesis is to provide an overview of current guidelines in certain areas of pathological diagnostics, specifically molecular pathological diagnostics of non-small cell lung cancer.
Current guidelines for molecular profiling differ for various lung neoplasms. Pathohistological diagnosis is made per the latest classification by the World Health Organization from 2021, which divides lung neoplasms into epithelial, mesenchymal neoplasms, hematolymphoid tumours, and tumours of ectopic tissue. Guidelines and recommendations for diagnosing, treating, and monitoring patients with non-small cell lung cancer are provided by the NCCN (National Comprehensive Cancer Network) and ESMO (European Society for Medical Oncology). These guidelines are based on the results of the latest clinical studies, emphasising the importance of molecular testing for a personalised treatment approach. Emphasis is placed on key molecular alterations and their roles in cancer development, as well as the associated detection methods and therapeutic approaches. Due to their incidence and the existing drugs related to their presence, the dominant molecular changes are in the following genes: EGFR, ALK, ROS1 and KRAS.
Detection of molecular changes is based on two laboratory methods: polymerase chain reaction (PCR) and next-generation sequencing (NGS). The PCR method allows rapid and precise amplification of specific parts of DNA or RNA to detect individual genetic mutations. NGS technology represents a significant advancement in sequencing DNA and RNA, enabling rapid and comprehensive analysis of a larger number of genes simultaneously, including the entire genome. Various NGS methods and their principles of operation are described, including Roche 454, SOLiD, Illumina, and Ion PGM, as well as third-generation technologies such as SMRT and nanopore sequencing, which are capable of sequencing individual DNA molecules in real time.
Current guidelines highlight the importance of integrating molecular analyses into everyday clinical pathology diagnostics so that patients, with a current focus on patients with non-small cell lung cancer, have access to targeted treatment
Evaluation of cell-mediated immune response by QuantiFERON Monitor Assay in kidney transplant recipients presenting with infective complications
No full textTeško je procijeniti ukupnu razinu imunosupresije kod bolesnika s transplantiranim bubregom. QuantiFERON Monitor (QFM) je in vitro dijagnostički test koji mjeri razinu otpuštanja interferona-γ (IFN-γ) u perifernoj krvi. Cilj naše studije bilo je usporediti rezultate
QFM testa kod stabilnih bolesnika s transplantiranim bubregom i kod bolesnika koji imaju akutno infektivno zbivanje. Istraživanje je provedeno u našem Centru te je uključen 71 bolesnik. Podijeljeni su u dvije skupine ovisno o kliničkoj slici (stabilni bolesnici ili bolesnici s akutnom infekcijom). Nije bilo statistički značajnih razlika u razini otpuštanja IFN-γ između dvije skupine bolesnika (stabilni bolesnici 140.59 ± 215.28 IU/ml, bolesnici s akutnom infekcijom 78.37 ± 197.03 IU/ml, P = .24). Dodatnom analizom nađena je statistički značajna razlika u otpuštanju interferona kod bolesnika s bakterijskim infekcijama u usporedbi sa stabilnim bolesnicima (26.52 ± 42.46 IU/ml vs 140.59 ± 215.28 IU/ml, P = .04). QFM test može biti koristan alat za pomoć prilikom vođenja imunosupresivne terapije kod bolesnika s transplantiranim bubregom, ali potrebne su daljnje studije kako bi se potvrdila njegova
dijagnostička vrijednost.The net level of immunosuppression in kidney transplant recipients is difficult to assess. QuantiFERON Monitor (QFM) is an in vitro diagnostic test that detects interferon-γ (IFN-γ) release in peripheral blood. The aim of our study was to compare QFM testing results in stable kidney transplant recipients and kidney transplant recipients with infection, in a single-centre cohort.We enrolled 71 kidney transplant recipients from our transplantation centre. They were divided into 2 groups according to clinical presentation (Stable kidney transplant recipients or Infection).There were no significant differences in interferon-γ release between the 2 groups (Stable kidney transplant recipients 140.59 ± 215.28 IU/ml, Infection group 78.37 ± 197.03 IU/ml, P = .24). A further analysis revealed that kidney transplant recipients presenting with bacterial infection had significantly lower IFN-γ release when compared to stable kidney transplant recipients (26.52 ± 42.46 IU/ml vs 140.59 ± 215.28 IU/ml, P = .04). Kidney transplant recipients presenting with bacterial infection had lower IFN-γ release when compared to stable kidney transplant recipients. The QFM test may be useful as a tool to help guide immunosuppression dosing in kidney transplant recipients, but further studies are required to confirm its diagnostic value
SAPHO (synovitis, acne, pustulosis, hyperostosis and osteitis) syndrome
No full textSAPHO-sindrom, kratica za sinovitis, akne, pustulozu, hiperostozu i osteitis, predstavlja izazovan kronični upalni poremećaj koji prvenstveno zahvaća kosti, zglobove i kožu. Ovo stanje karakteriziraju različite kliničke manifestacije, uključujući bolne, otečene zglobove i različita kožna izbijanja. Složenost SAPHO-sindroma leži u njegovim različitim simptomima i preklapanju s drugim bolestima, što dijagnozu i liječenje čini posebno izazovnim. Točan uzrok SAPHO-sindroma ostaje nepoznat, ali vjerojatno uključuje genetske čimbenike i imunološki odgovor koji pokrene Cutibacterium acnes. SAPHO-sindrom je često neprepoznat, jer njegove kožne manifestacije mogu biti blage ili potpuno odsutne. Zbog složene anatomije često zahvaćenih područja, kao što je prednji zid prsnog koša, točna dijagnoza zahtijeva integrirani pristup korištenjem različitih modaliteta radiološkog prikazivanja. Iako ne postoji standardni protokol liječenja za SAPHO-sindrom zbog njegove rijetkosti, koristi se nekoliko terapijskih opcija temeljenih na simptomatskom olakšanju i mišljenju stručnjaka; NSAIDi i analgetici su prva linija liječenja SAPHO-sindroma, iako su često potrebni dodatni lijekovi. Kortikosteroidi nude brzo olakšanje, ali se preporučuju samo za kratkotrajnu upotrebu kako bi se izbjegle nuspojave. Za dugotrajne i uporne simptome koriste se DMARD lijekovi. U rezistentnim slučajevima učinkoviti su TNF-inhibitori poput infliksimaba i drugih bioloških lijekova koji ciljaju IL-1 i IL-17. Bisfosfonati pomažu u upravljanju osteitisom zbog svojih protuupalnih učinaka na kosti. Liječenje često zahtijeva prilagodbu kako bi se učinkovito riješili i koštano-zglobni i kožni simptomi, što potencijalno uključuje i kombiniranje sistemnih lijekova za kožu i imunosupresiva za zglobove. Zbog kronične prirode SAPHO-sindroma, potrebna je kontinuirana prilagodba liječenja temeljena na odgovoru pacijenta i aktivnosti bolesti. Interdisciplinarna suradnja neophodna je za optimizaciju ishoda i poboljšanje kvalitete života pacijenata.SAPHO syndrome, an abbreviation for synovitis, acne, pustulosis, hyperostosis and osteitis, represents a challenging chronic inflammatory disorder that primarily affects the bones, joints, and skin. This condition is characterized by diverse clinical manifestations, including painful, swollen joints, and varying skin eruptions. The complexity of SAPHO syndrome lies in its varied symptoms and the overlap it shares with other diseases, making diagnosis and treatment particularly challenging. The exact cause of SAPHO syndrome remains unknown, but may involve genetic factors and an immune response possibly triggered by Cutibacterium acnes. SAPHO syndrome is often underrecognized, as its skin manifestations can be mild or entirely absent. Due to the complex anatomy of commonly affected areas like the anterior chest wall, accurate diagnosis requires an integrated approach using multiple imaging modalities. While there is no standard treatment protocol for SAPHO syndrome due to its rarity, several therapeutic options are utilized based on symptomatic relief and expert opinion; NSAIDs and analgesics are the initial treatments for SAPHO syndrome, though they often need additional therapies. Corticosteroids offer quick relief but are only recommended for short-term use to avoid side effects. For persistent symptoms, DMARDs are used. In resistant cases, TNF-inhibitors like infliximab and other biologics targeting IL-1 and IL-17 are effective. Bisphosphonates help manage osteitis due to their anti-inflammatory effects on bone. Treatment often needs customization to address both osteoarticular and cutaneous symptoms effectively, potentially combining systemic medications for skin and immunosuppressants for joint involvement. Due to its chronic nature, SAPHO syndrome requires ongoing adjustments in treatment based on patient response and disease activity. Interdisciplinary cooperation is essential for optimizing outcomes and improving patient quality of life
Antiarrhythmics poisoning first aid
No full textAntiaritmici su lijekovi koji se koriste u liječenju srčanih aritmija. Podijeljeni su u pet klasa koje imaju različite mehanizme djelovanja i specifične toksične učinke koji mogu dovesti do ozbiljnih zdravstvenih problema, pa čak i smrti. U prvom dijelu rada dan je pregled farmakoloških svojstava antiaritmika prema klasama: klasa I koja blokira brze natrijeve kanale, klasa II koja uključuje β-blokatore, klasa III koja djeluje na kalijeve kanale, klasa IV koja blokira kalcijeve kanale, te klasa V koja uključuje specifične lijekove kao što su digoksin, adenozin, magnezij sulfat, atropin i ostali. Detaljno su opisani njihovi mehanizmi djelovanja te indikacije i nuspojave. Središnji dio rada posvećen je epidemiologiji trovanja lijekovima, a posebno antiaritmicima, analizirajući učestalost i uzroke takvih trovanja. Posebna pažnja posvećena je metodama liječenja trovanja antiaritmicima. Za svaku klasu antiaritmika opisane su uobičajene doze, načini primjene lijeka, simptomi i znakovi trovanja uključujući kardiovaskularne, gastrointestinalne, neurološke i druge sustavne učinke te specifični protokoli prve pomoći i medicinske intervencije. Razmotrena je upotreba antidota, kao i suportivnih terapija poput intravenske nadoknade tekućine i elektrolita, medicinskog aktivnog ugljena i drugih potpornih mjera. Rad također analizira suvremene terapijske pristupe, uključujući hiperinzulinemijsko-euglikemijsku terapiju ( HIET ) visokodoznim inzulinom ( HDI ) te intravensku terapiju lipidnom emulzijom.Antiarrhythmics are drugs used in the treatment of cardiac arrhythmias. Antiarrhythmics are divided into five classes, each with different mechanism of action and specific toxic effects that can lead to serious health problems, even death. The first part of this paper provides an overview of the pharmacological properties of antiarrhythmics according to classes: class I blocks fast sodium channels, class II includes β-blockers, class III affects potassium channels, class IV blocks calcium channels, and class V includes specific drugs such as digoxin, adenosine, magnesium sulfate, atropine, and others. Their mechanisms of action, indications, and side effects are described in detail. The central part of the paper talks about the epidemiology of drug poisonings, particularly antiarrhythmics, analyzing the frequency and causes of such poisonings. Special attention is given to the methods of treating antiarrhytmic poisonings. For each class of antiarrhythmics, dosage, symptoms, and signs of poisonings are described, including cardiovascular, gastrointestinal, neurological and other systemic effects, along with specific protocols for first aid and medical interventions. The use of antidotes is also discussed, as well as supportive therapies such as intravenous fluid and electrolyte replenishment, medical activated charcoal, and other supportive measures. The paper also analyzes modern therapeutic approaches, including hyperinsulinemia-euglycemia therapy ( HIET ) with high-dose insulin ( HDI ) and intravenous lipid emulsion therapy
Rheumatologic emergencies
No full textOvaj diplomski rad opisuje hitna stanja u reumatologiji, naglašavajući teške komplikacije koje
ova stanja mogu izazvati ako se ne liječe pravovremeno i učinkovito. Stanja o kojima se
raspravlja su atlantoaksijalna subluksacija, katastrofalni antifosfolipidni sindrom, sindrom
aktivacije makrofaga, pulmonalno-renalni sindrom, septički artritis, sklerodermijska bubrežna
kriza, vaskulitis središnjeg živčanog sustava i neonatalni lupus. Svako od ovih stanja poznato
je po svom potencijalu izazivanja ozbiljnih i po život opasnih komplikacija.
Atlantoaksijalna subluksacija može dovesti do neuroloških problema zbog dislokacije prvog i
drugog kralješka vratne kralježnice, dok katastrofalni antifosfolipidni sindrom obilježavaju
multiple organske disfunkcije uzrokovane mikrotrombozama u malim krvnim žilama. Sindrom
aktivacije makrofaga karakterizira nekontrolirana aktivacija imunološkog sustava i naknadno
hiperinflamatorno stanje, a pulmonalno-renalni sindrom je karakteriziran istovremenim
difuznim alveolarnim krvarenjem i brzoprogredirajućim glomerulonefritisom. Septički artritis je
infekcija zgloba koja može brzo dovesti do propadanja zglobne hrskavice i trajnih oštećenja
zgloba, dok sklerodermijska bubrežna kriza uzrokuje akutno zatajenje bubrega kod pacijenata
sa sistemskom sklerozom. CNS vaskulitis je upalna bolest krvnih žila u središnjem živčanom
sustavu koja može izazvati ozbiljne neurološke simptome. Neonatalni lupus, autoimuna bolest
koja se javlja kod novorođenčadi majki s autoimunim bolestima, može uzrokovati kožne,
hematološke i srčane probleme.
Rad se usredotočuje na važnost prepoznavanja ozbiljnosti simptoma, nužnost rane i precizne
dijagnoze te primjenu obuhvatnih strategija upravljanja koje su ključne za osiguranje
preživljavanja i oporavka pacijenata.Here, we describe emergency conditions in the field of rheumatology, emphasizing the severe
complications that these conditions can cause if not treated promptly and effectively. The
thesis discusses conditions such as atlantoaxial subluxation, macrophage activation
syndrome, pulmonary-renal syndrome, septic arthritis, scleroderma renal crisis, central
nervous system vasculitis, and neonatal lupus. Each of these conditions is known for its
potential to cause serious and life-threatening complications.
Atlantoaxial subluxation can lead to neurological problems due to the dislocation of the first
and second cervical vertebrae, while catastrophic antiphospholipid syndrome is characterized
by multiple organ dysfunction caused by microthromboses in small blood vessels.
Macrophage activation syndrome is characterized by uncontrolled activation of the immune
system and a subsequent hyperinflammatory state, while pulmonary-renal syndrome is
characterized by simultaneous diffuse alveolar hemorrhage and rapidly progressive
glomerulonephritis. Septic arthritis is a joint infection that can lead to joint cartilage
deterioration and permanent joint damage, whereas scleroderma renal crisis causes acute
renal failure in patients with systemic sclerosis. CNS vasculitis is an inflammatory disease of
the central nervous system blood vessels that can cause severe neurological symptoms.
Neonatal lupus, an autoimmune disease that affects newborns of mothers with autoimmune
diseases, can cause skin, hematological, and cardiac problems.
This master's thesis focuses on the importance of recognizing the severity of symptoms, the
necessity of early and accurate diagnosis, and the application of comprehensive management
strategies that are crucial for ensuring patient survival and recovery
Difficult embryo transfer and assisted reproductive technology outcome
No full textMetode medicinski pomognute oplodnje (MPO) su skup kliničkih i laboratorijskih postupaka kojima se liječi neplodnost. Embriotransfer (ET) je posljednji korak u metodama izvantjelesne oplodnje kojim se embrij smješta u šupljinu maternice sa svrhom implantacije.
Otežani embriotransfer (OT) podrazumijeva otežani prolazak kateterom za prijenos embrija kroz cervikalni kanal, a događa se u 7 do čak 32% slučaja. Najčešći uzrok OT-a su anatomske karakteristike pacijentice poput cervikalne stenoze, cervikalnih kripta, vijugavosti cervikalnog kanala te iznimne anteverzije maternice. Veliki problem predstavlja neusuglašenost oko kriterija za definiranje OT-a. Ipak, dosadašnja istraživanja pokazuju kako OT-i dovode do smanjenja stope kliničkih trudnoća i živorođene djece nakon MPO za čak 30%. Pretpostavlja se kako traumatski dodir cerviksa ili endometrija dovodi do povećanih kontrakcija maternice koje ometaju implantaciju. Kao posebne komplikacije ET-a izdvajaju se ponovljeni embriotransfer i prisutnost krvi u kateteru koje vjerojatno nisu povezane s negativnim ishodima MPO. Utjecaj boli tijekom ET-a na ishode MPO još je nedovoljno istražen. Dodatni problem predstavlja nedostatak preporuka o intervencijama u slučaju OT-a. Prije samog ET-a moguće je pristupiti probnom ET-u ili cervikalnoj dilataciji. U slučaju OT-a, moguće je odustati od prijenosa te zamrznuti embrije. Primjena antagonista oksitocina još je nedovoljno istražena no mogla bi biti korisna.
S obzirom na to da je OT uzrok gubitka održivih embrija u čak jedne od četiri žena u postupcima MPO, nužno je postići konsenzus oko definicije OT-a kako bi se kroz multicentrične studije istražile intervencije kojima bi se umanjili ovi značajni gubitci.Assisted reproductive technology (ART) is a set of procedures used to treat infertility. Embryo transfer (ET) is a procedure in which the embryo is placed in the uterine cavity for implantation.
Difficult embryo transfer (DT) involves difficult passage of the catheter through the cervical canal and occurs in 7 to 32% of cases. The most common causes of DT are the patient's anatomical characteristics, such as cervical stenosis, tortuosity of the cervical canal, and anteversion of the uterus. Inconsistency regarding the criteria for defining DT poses a major problem. Nevertheless, research shows that DTs reduce the rate of clinical pregnancies and live births after ART by as much as 30%. It is assumed that traumatic contact with the cervix or endometrium leads to increased contractions of the uterus, which interfere with implantation. Repeated embryo transfer and the presence of blood in the catheter are probably not related to the negative outcomes of ART. The impact of pain during ET on ART outcomes is still insufficiently investigated. Before the actual ET, it is possible to access a trial ET or cervical dilatation. In the case of DT, it is possible to abandon the transfer and freeze the embryos. The use of oxytocin antagonists is still insufficiently researched but could be useful.
Given that DTs are the cause of the loss of viable embryos in as many as one in four women in ART procedures, it is necessary to reach a consensus on the definition of DT. This would enable the investigation of interventions through multicenter studies to reduce these significant losses
Mucoid impactions in asthma
No full textAstma je jedna od najčešćih kroničnih bolesti dišnog sustava, prisutna u svim dobnim skupinama, karakterizirana upalom i suženjem dišnih puteva. Mukoidne impakcije (MI) igraju ključnu ulogu u fatalnoj astmi i u opstrukciji dišnih puteva kod bolesnika s teškim oblikom astme. MI u bolesnika s astmom sastoje se od sluzi, fibrina i raznih upalnih stanica. Problem proizvodnje sluzi središnji je uzrok stvaranja MI. Sluz koja se proizvodi kod astme tipa 2 pokazuje znatno viši modul elastičnosti što je čini puno viskoznijom i težom za iskašljavanje što doprinosi stvaranju MI. Glavni mucini u plućima, MUC5B i MUC5AC, određuju viskoelastična svojstva sluzi na temelju međusobnog omjera. Eozinofili, dominantne stanice u upali tipa 2 povezanoj s astmom, doprinose stvaranju MI oslobađanjem proupalnih citokina, citotoksičnih proteina i oksidansa koji oštećuju epitel i povećavaju viskoznost sluzi. EEToza, proces stvaranja eozinofilnih izvanstaničnih zamki (EET), dodatno pogoršava situaciju stvaranjem Charcot-Leyden kristala koji mijenjaju fizička svojstva sluzi. Novija istraživanja istaknula su ključnu ulogu neutrofila u formiranju mukoidnih impakcija, osobito kod teške astme. Neutrofili se često nalaze u većem broju u sputumu bolesnika s teškom astmom, pridonoseći upali putem oslobađanja proupalnih citokina i abnormalne aktivnosti NLRP3 (eng. NOD-like receptor protein 3) inflamasoma, stvaraju neutrofilne izvanstanične zamke (NET) i lipoksine. Mukoidne impakcije mogu uzrokovati opstrukciju protoka zraka, što dovodi do dispneje, smanjene oksigenacije krvi i povećanog rizika od bakterijskih infekcija. Hidratacija, ovlaživanje zraka i fleksibilna bronhoskopija ključni su koraci u početnom liječenju, dok biološki lijekovi poput benralizumaba značajno smanjuju broj mukoidnih impakcija. Novi mukolitici poput tris (2-karboksietil) fosfina (TCEP), također pokazuju obećavajuće rezultate u razgradnji sluzi i poboljšanju klirensa.Asthma is one of the most common chronic respiratory diseases, present in all age groups, characterized by inflammation and narrowing of the airways. Mucoid impactions (MI) play a key role in fatal asthma and in airway obstruction in patients with severe asthma. MI in asthma patients consist of mucus, fibrin, and various inflammatory cells. Mucus production is the central cause of MI formation. Mucus produced in type 2 asthma shows a significantly higher modulus of elasticity, making it much more viscous and difficult to expectorate, contributing to MI formation. The main mucins in the lungs, MUC5B and MUC5AC, determine the viscoelastic properties of the mucus based on their mutual ratio. Eosinophils, the dominant cells in type 2 inflammation associated with asthma, contribute to MI formation by releasing pro-inflammatory cytokines, cytotoxic proteins, and oxidants that damage the epithelium and increase mucus viscosity. EETosis, the process of forming eosinophilic extracellular traps (EET), further exacerbates the situation by creating Charcot-Leyden crystals that alter the physical properties of the mucus. Recent studies have highlighted the key role of neutrophils in the formation of mucoid impactions, especially in severe asthma. Neutrophils are often found in greater numbers in the sputum of patients with severe asthma, contributing to inflammation by releasing pro-inflammatory cytokines and abnormal activity of the NLRP3 (NOD-like receptor protein 3) inflammasome, forming neutrophil extracellular traps (NETs), and lipoxins. Mucoid impactions can cause airway obstruction, leading to dyspnea, reduced blood oxygenation and an increased risk of bacterial infections. Hydration, air humidification, and flexible bronchoscopy are key steps in initial treatment, while biological drugs like benralizumab significantly reduce the number of mucoid impactions. New mucolytics such as tris (2-carboxyethyl) phosphine (TCEP) also show promising results in mucus breakdown and clearance improvement
Interactions of psychopharmaceuticals with drugs and food
No full textPsihijatrijske bolesti važan su javnozdravstveni izazov kako u Hrvatskoj tako i u svijetu. Pacijenti koji se suočavaju s tim poremećajima često imaju i somatske bolesti kao komorbiditete, što dodatno komplicira njihovo liječenje. Zbog toga nije rijetka pojava da ti pacijenti istovremeno koriste različite lijekove za tretiranje svojih psihičkih i fizičkih tegoba. Još 1960-ih godina prepoznato je da lijekovi mogu imati međusobne interakcije koje bitno utječu na terapijski ishod. Razumijevanje farmakokinetičkih i farmakodinamičkih aspekata tih interakcija od ključne je važnosti za pružanje optimalne skrbi pacijentima. Farmakokinetika se bavi procesima apsorpcije, distribucije, metabolizma i eliminacije lijekova u organizmu, dok farmakodinamika proučava biološke učinke lijekova i mehanizme njihova djelovanja na receptore, a kombinacija tih disciplina omogućuje razumijevanje kako lijekovi međusobno djeluju i kako to može utjecati na terapijski učinak. Interakcije psihofarmaka međusobno, ali i s drugim lijekovima te s hranom su od iznimne važnosti jer mogu značajno utjecati na efikasnost i sigurnost terapije. Integrirani pristup koji uključuje razumijevanje farmakokinetičkih i farmakodinamičkih navedenih interakcija omogućuje primjenu individualizirane terapije, što minimizira rizik od štetnih interakcija istovremeno osiguravajući optimalnu sigurnost i efikasnost liječenja pacijenata sa psihičkim poremećajima i somatskim komorbiditetima. Takav pristup ne samo da poboljšava terapijske ishode, nego i znatno pridonosi ukupnoj kvaliteti života pacijenata smanjujući rizik od nuspojava i povećavajući učinkovitost liječenja.Psychiatric illnesses represent a significant public health challenge both in Croatia and worldwide. Patients dealing with these disorders often have somatic diseases as comorbidities, which further complicates their treatment. Consequently, it is not uncommon for these patients to simultaneously use different medications to treat their psychological and physical ailments. Since the 1960s, it has been recognized that different drugs can have interactions that significantly impact therapeutic outcomes. Understanding these interactions' pharmacokinetic and pharmacodynamic aspects is crucial for optimal patient care. Pharmacokinetics deals with the processes of absorption, distribution, metabolism, and elimination of drugs in the body, while pharmacodynamics studies the biological effects of drugs and their mechanisms on cell receptors. The combination of these disciplines enables an understanding of how drugs interact with each other and how this can affect the therapeutic outcomes. Interactions between psychopharmaceuticals themselves, but also with other medications and food, are of utmost importance as they can significantly impact the efficacy and safety of the therapy.An integrated approach that includes understanding pharmacokinetic and pharmacodynamic of aforementioned interactions allows for the application of individualized therapy, which minimizes the risk of harmful effects while ensuring the optimal safety and efficacy of treatment for patients with psychiatric disorders and somatic comorbidities. Such an approach improves therapeutic outcomes and significantly contributes to patients' overall quality of life, reducing the risk of side effects and increasing treatment efficiency
Ruptured abdominal aortic aneurysm
No full textRupturirana aneurizma abdominalne aorte (rAAA) predstavlja hitno stanje u kojem krv istječe uslijed prsnuća izvan aneurizmatski dilatiranog segmenta abdominalne aorte. Aneurizma aorte definirana je kao lokalizirano proširenje koje prelazi 50% normalnog promjera aorte, a može biti prava ili pseudoaneurizma te sakularna ili fuziformna oblika. Aneurizme abdominalne aorte klasificiraju se kao infrarenalne, jukstarenalne ili suprarenalne, pri čemu su infrarenalne najčešće. Etiopatogenetski mehanizam uključuje prisutnost rizičnih čimbenika, embriološke i histološke karakteristike, hemodinamske čimbenike i genetsku predispoziciju. Klinički se aneurizme abdominalne aorte (AAA) dijele na asimptomatske i simptomatske, pri čemu se simptomatske dodatno dijele na rupturirane i nerupturirane. Većinu slučajeva čine slučajno otkrivene asimptomatske nerupturirane aneurizme. Rupturirana aneurizma zahtijeva hitnu medicinsku intervenciju, pri čemu se pacijenti prezentiraju s jakom boli u trbuhu i leđima, hipotenzijom i pulsirajućom abdominalnom masom. Može se javiti i hemoragijski šok, praćen hipotenzijom, tahikardijom, tahipnejom, hladnom i blijedom kožom, oligurijom te poremećajem svijesti. Dijagnoza tijekom asimptomatskog razdoblja je ključna, budući da se rizik rupture povećava s povećanjem promjera aneurizme. Preporučenu dijagnostiku čini ultrazvučni pregled zbog mogućnosti pouzdane vizualizacije aorte, time smanjujući incidenciju rupture, posebice kod visokorizičnih pacijenata. U slučaju rAAA, dijagnoza se temelji na anamnezi, fizikalnom pregledu i slikovnim metodama, pri čemu je kompjuterizirana tomografija preporučena metoda u slučaju rupture. Hitna kirurška intervencija je gotovo uvijek nužna. Endovaskularna rekonstrukcija pogodna je za hemodinamski stabilne pacijente s odgovarajućom anatomijom, dok je otvorena kirurška rekonstrukcija nužna za ostale pacijente. Komparativne studije pokazuju perioperativne prednosti endovaskularne rekonstrukcije (REVAR) u odnosu na otvorenu rekonstrukciju, no uzevši u obzir hemodinamsku stabilnost, ishodi obje metode su jednaki.Ruptured abdominal aortic aneurysm (rAAA) is a critical condition where blood extravasates outside the aneurysmally dilated segment of the abdominal aorta through the ruptured aortic wall. An aortic aneurysm is defined as a localized dilation exceeding 50% of the normal diameter, can be a true or pseudoaneurysm and has either saccular or fusiform shape. Abdominal aortic aneurysms (AAA) are classified as infrarenal, juxtarenal, or suprarenal, while infrarenal is the most common. Etiopathological mechanism includes the presence of risk factors, embryological and histological characteristics, hemodynamic factors, and genetic predisposition. Clinically, AAAs are categorized as asymptomatic or symptomatic, whilst symptomatic AAAs are further divided into ruptured and non-ruptured. Most cases present as asymptomatic, non-ruptured AAAs discovered incidentally. Ruptured AAA presents urgently, with severe pain, hypotension, and a pulsating abdominal mass. Hemorrhagic shock may also occur, characterized by hypotension, tachycardia, tachypnea, cold and pale skin, oliguria, and altered consciousness. Early diagnosis during the asymptomatic period is crucial, as is known that risk of rupture increases with the aneurysm's enlargement. Ultrasound screening can reliably visualize the aorta and offers significant advantages, thus reducing rupture incidence, especially in high-risk patients. In rAAA diagnosis relies on patient history, physical examination and imaging, with computed tomography being the most accurate method in rupture cases. Immediate surgical intervention is mandatory for rAAA. Endovascular repair is suited for hemodynamically stable patients with anatomically suitable conditions, while open repair remains necessary for others. Comparative studies indicate perioperative benefits of REVAR over open repair, but when hemodynamic stability is considered, outcomes of both methods are equivalent
Liver transplantation in primary and secondary liver tumors
No full textTransplantacija jetre predstavlja važnu metodu liječenja za različite maligne bolesti jetre. Dok
se glavnina transplantacija u malignomima provodi uslijed hepatocelularnog karcinoma,
indikacije za transplantaciju se kontinuirano proširuju te se transplantacija danas primjenjuje i
za određene oblike kolangiokarcinoma, hepatalni epitelioidni hemangioendoteliom, kao i za
izolirane jetrene metastaze kolorektalnog karcinoma i neuroendokrinih tumora.
Transplantacijska onkologija polje je koje spaja brojne grane medicine, a njenom razvoju
znatno je doprinijelo unaprjeđenje kirurških tehnika, proširenje izbora donora, optimizacija
kriterija za odabir primatelja, formiranje multinacionalnih udruženja sa svrhom bolje
dostupnosti transplantata, primjena novih imunosupresivnih protokola, bolje razumijevanje
biologije tumora i mnogi drugi uspjesi medicine. Hepatocelularni karcinom često je povezan sa
cirozom jetre. Transplantacija jetre je ključna opcija liječenja za neresektabilni HCC. Objava
Milanskih kriterija značila je preokret pri odabiru kandidata. Kriteriji su prošireni nastankom
UCSF kriterija, a danas se koriste i različiti noviji sustavi, kao što su MT2, French AFP ili
UPTS, koji u obzir uzimaju i biologiju tumora. Transplantacija jetre za kolangiokarcinom se
koristi selektivno zbog visokog rizika povrata, ali može biti uspješna u pažljivo odabranim
slučajevima intrahepatalnog kolangiokarcinoma. Hepatoepitelijalni karcinom je rijedak tumor
jetre gdje transplantacija često nudi dobre dugoročne rezultate. Neuroendokrine metastaze u
jetri mogu se liječiti transplantacijom u slučaju dobro diferenciranih tumora bez
ekstrahepatalnih metastaza, dok je transplantacija jetre za kolorektalne metastaze pokazala
poboljšane ishode u novijim studijama, ali još nije standardna praksa. Hrvatska se istaknula kao
zemlja s visokom stopom transplantacija jetre, posebice u kontekstu malignih bolesti.Liver transplantation is an important treatment method for various malignant liver diseases.
While the majority of transplants for malignancies are performed due to hepatocellular
carcinoma, the indications for transplantation are continually expanding. Today, transplantation
is also used for certain forms of cholangiocarcinoma, hepatic epithelioid
hemangioendothelioma, as well as for isolated liver metastases from colorectal cancer and
neuroendocrine tumors. Transplant oncology is a field that integrates numerous branches of
medicine, significantly benefiting from advancements in surgical techniques, the expansion of
donor selection, optimization of recipient selection criteria, the formation of multinational
associations aimed at improving transplant accessibility, the application of new
immunosuppressive protocols, a better understanding of tumor biology, and many other
medical achievements. Hepatocellular carcinoma is often associated with liver cirrhosis. Liver
transplantation is a key treatment option for unresectable HCC. The publication of the Milan
criteria marked a turning point in candidate selection. These criteria were expanded with the
creation of the UCSF criteria, and today various newer systems are also used, such as MT2,
French AFP, or UPTS, which consider tumor biology. Liver transplantation for
cholangiocarcinoma is used selectively due to the high risk of recurrence, but it can be
successful in carefully selected cases of intrahepatic cholangiocarcinoma. Hepatic epithelioid
hemangioendothelioma is a rare liver tumor where transplantation often offers good long-term
outcomes. Neuroendocrine liver metastases can be treated with transplantation in the case of
well-differentiated tumors without extrahepatic metastases, while liver transplantation for
colorectal metastases has shown improved outcomes in recent studies, but it is not yet standard
practice. Croatia has distinguished itself as a country with a high rate of liver transplants,
especially in the context of malignant diseases