Veterinary medicine - Repository of PHD, master's thesis
Veterinary medicine - Repository of PHD, master's thesisNot a member yet
9490 research outputs found
Sort by
Cardiopulmonary Resuscitation during the Perioperative Period and Postresuscitation Management in Cardiac Surgical Patients
No full textZastoj rada srca hitno je stanje koje nastaje kao posljedica prestanka mehaničke aktivnosti srčanog mišića i dovodi do zastoja cirkulacije. Ukoliko se cirkulacija, odnosno perfuzija perifernih tkiva, ne uspostavi u kratkom vremenskom periodu dolazi do nepovratnog oštećenja organa. Perioperacijsko razdoblje za kardiokirurške bolesnike predstavlja specifično razdoblje ranjivosti u smislu pojave zastoja rada srca. Iako je incidencija perioperacijskog zastoja rada srca u kardiokirurških bolesnika niska, mortalitet kod bolesnika koji inicijalno prežive je i dalje izuzetno visok. Postoperacijski period nosi visok rizik za neprepoznate ili kasno prepoznate potencijalne uzroke zastoja rada srca. U postupke s pacijentom sa zastojem rada srca u perioperacijskom ili ranom postoperacijskom razdoblju treba uključiti standardni ABCDE algoritam inicijalne procjene i primarnog zbrinjavanja. Za poststernotomijske zastoje rada srca ključna je intervencija resternotomija učinjena unutar pet minuta od zastoja rada srca kada je indicirana. Dodatni modaliteti liječenja uključuju razne oblike farmakološke terapije, mehaničke vaskularne potpore te ECMO-kardiopulmonalnu reanimaciju. Kod bolesnika s implantiranim ventrikularnim potpornim uređajima, kao što je LVAD, klinička procjena zahtijeva modifikaciju pristupa s usredotočenosti na otklanjanje neispravnosti uređaja uz pružanje standardnih intervencija. Nakon uspješne kardiopulmonalne reanimacije, postreanimacijska skrb predstavlja veliku ulogu u osiguravanju pozitivnog ishoda te u prevenciji komplikacija i sekundarnih oštećenja. Postreanimacijska skrb uključuje adekvatno osiguravanje prohodnosti dišnog puta s održavanjem oksigenacije te normokapnije, uspostavljanje hemodinamske stabilnosti s ciljem održavanja adekvatne perfuzije perifernih tkiva i cerebralne perfuzije te regulaciju tjelesne temperature neuroprotektivnom hipotermijom uz prevenciju hipertermijeCardiac arrest constitutes an emergent condition precipitated by the cessation of mechanical myocardial activity and results in the loss of spontaneous circulation. In the absence of timely restoration of circulation and by correlation peripheral tissue perfusion, irreversible organ damage ensues. The perioperative interval for cardiac surgery patients epitomizes a period of heightened susceptibility to cardiac arrest. Although the incidence of perioperative cardiac arrest in this patient population is low, the mortality among survivors is exceedingly high. The postoperative phase harbours a significant potential for unrecognized or belatedly identified pathophysiological mechanisms, which may serve as precipitating factors for cardiac arrest. It is imperative to monitor for procedural complications, frequently characterized by surgical site bleeding leading to cardiac tamponade or anastomotic dehiscence with successive myocardial ischemia. Management protocols for patients experiencing cardiac arrest in the perioperative or early postoperative period necessitate adherence to the standard ABCDE algorithm for initial assessment and primary intervention. For post-sternotomy cardiac arrests, early resternotomy done within 5 minutes of arrest is a key option when reversible causes of cardiac arrest are suspected. Resternotomy is invaluable in this setting in order to control surgical site bleeding and facilitate direct cardiac massage. Complementary therapeutic modalities include pharmacological treatments, mechanical circulatory support devices such as IABP/Impella/ECMO-assisted CPR. Post-resuscitation care assumes a paramount role, arguably surpassing the resuscitative measures themselves, in ensuring favourable outcomes. Such post-resuscitative care must incorporate airway management, adequate oxygenation, establishment of hemodynamic stability, as well as targeted temperature management with the goal of neuroprotective hypothermia and hyperthermia prevention
Differences in Diagnostic Approach and Treatment of Helicobacter pylori Infection in Children and Adults
No full textHelicobacter pylori je spiralna, Gram-negativna bakterija koja kolonizira sluznicu želuca i jedan je od glavnih uzročnika kroničnog gastritisa, peptičke ulkusne bolesti i adenokarcinoma želuca. Infekcija se najčešće stječe u ranom djetinjstvu, a prevalencija ovisi o dobi, geografskom području i socioekonomskim uvjetima. Klinička slika, dijagnostika i terapijski pristupi značajno se razlikuju između djece i odraslih. Kod djece infekcija često ne izaziva ili ima samo nespecifične simptome, dok odrasli češće razvijaju komplikacije poput ulkusa želuca ili malignih promjena. Kod djece se testiranje preporučuje samo kod jasnih kliničkih indikacija, dok se kod odraslih češće koristi strategija „testiraj i liječi“. Invazivne metode, uključujući endoskopiju i histologiju, predstavljaju zlatni standard kod djece, dok se u odraslih češće primjenjuju neinvazivni testovi poput urejnog izdisajnog testa i testa određivanja antigena u stolici. Kod liječenja, rezistencija na antibiotike predstavlja glavni izazov i u pedijatrijskoj i u odrasloj populaciji, a izbor terapije zahtijeva prilagođen pristup. Liječenje se temelji na eradikacijskoj terapiji koja uključuje kombinaciju inhibitora protonske pumpe i antibiotika, ali učinkovitost ovisi o uzrastu, pridržavanju terapije i rezistenciji bakterije na antibiotike. U pedijatrijskoj populaciji terapijski izbori su ograničeniji, a uspješnost eradikacije često niža. U obje dobne skupine preporučuje se prilagodba terapijskog pristupa na temelju kliničke slike, epidemioloških podataka i rezultata dijagnostičkih testova. Cilj ovog rada je usporediti pristupe u dijagnostici i liječenju ove infekcije s obzirom na dobnu skupinu te ukazati na važnost individualiziranog pristupa.Helicobacter pylori is a spiral-shaped, Gram-negative bacterium that colonizes the gastric mucosa and is one of the main causes of chronic gastritis, peptic ulcer disease, and gastric cancer. The infection is most commonly acquired in early childhood, and its prevalence depends on age, geographic region, and socioeconomic conditions. Clinical presentation, diagnostics, and treatment approaches differ between children and adults. In children, the infection is often asymptomatic or accompanied by nonspecific symptoms, while in adults, complications such as ulcers or malignant changes are more common. In children, testing is recommended only when clear clinical indications are present, whereas in adults, the "test and treat" strategy is more frequently used. Invasive methods, including endoscopy and histology, represent the gold standard in pediatric patients, while non-invasive tests such as the urea breath test and stool antigen test are more commonly used in adults. In treatment, antibiotic resistance represents a major challenge in both pediatric and adult populations, and therapy selection requires a tailored approach. Treatment is based on eradication therapy that includes a combination of proton pump inhibitors and antibiotics, but its effectiveness depends on the patient's age, adherence to therapy, and antibiotic resistance patterns. In children, therapeutic options are more limited, and eradication success is often lower. In both age groups, it is recommended that the therapeutic approach is tailored according to the clinical presentation, epidemiological data, and diagnostic test results. The aim of this paper is to compare diagnostic and treatment approaches to this infection according to age group and to highlight the importance of individualized care
Diagnosis and treatment of spinal deformities in the sagittal plane
No full textKifoza predstavlja fiziološku zakrivljenost kralježnice prema straga u sagitalnoj ravnini, koja je najizraženija u torakalnom dijelu. Kada zakrivljenost prelazi normalne granice, govori se o patološkoj kifozi, koja može biti primarna ili sekundarna. Primarne kifoze su rezultat strukturnih promjena kralježaka koje se razvijaju tijekom rasta i razvoja kralježnice. Tipičan primjer takve deformacije je adolescentna idiopatska kifoza koju karakterizira je klinast oblik trupova kralježaka, čime dolazi do progresivne pogrbljenosti. S druge strane, sekundarne kifoze nastaju kao posljedica drugih bolesti ili stanja, poput trauma, infekcija, neuromuskularnih bolesti ili sistemskih upalnih bolesti. Ankilozantni spondilitis, kronična upalna reumatska bolest, predstavlja važan uzrok sekundarne kifoze. Ova bolest prvenstveno zahvaća sakroilijakalne zglobove i kralježnicu, dovodeći do progresivne ukočenosti i stvaranja tzv. „bambus-kralježnice“, uz izraženu kifozu i nemogućnost održavanja uspravnog stava. Spondilolisteza je deformacija kralježnice koje se karakterizira pomicanjem jednog kralješka u odnosu na onaj ispod njega, najčešće na lumbosakralnom spoju, a uzroci mogu biti kongenitalne anomalije, degenerativne promjene, traume ili sistemske bolesti. Ove deformacije mogu uvelike smanjiti kvalitetu života pacijenata i imati ozbiljne posljedice, stoga su pravovremena dijagnostika i liječenje od velike važnosti.Kyphosis represents a physiological curvature of the spine towards the back in the sagittal plane, most prominently in the thoracic region. When the curvature exceeds normal limits, it is referred to as pathological kyphosis, which can be either primary or secondary. Primary kyphoses result from structural changes in the vertebrae that develop during the growth and development of the spine. A typical example of such a deformity is adolescent idiopathic kyphosis characterized by wedge-shaped vertebral bodies, leading to progressive spinal rounding. On the other hand, secondary kyphoses arise as a consequence of other diseases or conditions, such as trauma, infections, neuromuscular disorders, or systemic inflammatory diseases. Ankylosing spondylitis, a chronic inflammatory rheumatic disease, is a significant cause of secondary kyphosis. This condition primarily affects the sacroiliac joints and spine, leading to progressive stiffness and the formation of so-called "bamboo spine" with pronounced kyphosis and inability to maintain an upright posture. Spondylolisthesis is a spinal deformity characterized by the displacement of one vertebra relative to the one below it, most commonly at the lumbosacral junction, and can result from congenital anomalies, degenerative changes, trauma, or systemic diseases.These deformities can significantly reduce patient's quality of life and lead to serious consequences, making timely diagnosis and treatment critically important
Hormonal changes impact on psoriasis in females
No full textPsorijaza je multifaktorijalna bolest s izraženom genetskom predispozicijom. Predstavlja jednu od najčešćih kroničnih imunološki posredovanih bolesti kože kod odraslih. Klinički se očituje pojavom eritematoznih, ljuskavih plakova koji se mogu javiti na bilo kojem dijelu tijela. Psorijatična upala posljedica je disregulacije T-staničnog imunološkog odgovora, u kojoj dominiraju Th1 i Th17 limfociti. Patogeneza uključuje složene interakcije infiltriranih leukocita, rezidentnih stanica kože i niza proupalnih citokina, kemokina i kemijskih medijatora proizvedenih u koži. Okolišni čimbenici poput infekcije, traume, pretilosti, stresa i lijekova također mogu značajno pridonositi nastanku i pogoršanju bolesti.
Dijagnoza psorijaze u većini slučajeva temelji se na kliničkoj slici. Danas je u liječenju psorijaze na raspolaganju širok spektar terapijskih mogućnosti. Liječenje započinje lokalnim pripravcima, među kojima su ditranol, keratolitici, lokalni kortikosteroidi, derivati vitamina D3, topički retinoidi i imunomodulatori. Nadalje, dostupne su fototerapijske metode te sustavna terapija retinoidima, metotreksatom i ciklosporinom. Suvremeni oblik liječenja predstavlja biološka terapija, koja cilja ključne upalne puteve inhibicijom TNF-alfa, IL-12/IL-23, IL-17 i IL-23.
Uz genske i okolišne čimbenike, sve je jasnije kako hormonalne promjene - osobito u žena - imaju važnu ulogu u kliničkoj slici psorijaze. Budući da ženski hormoni osim na reproduktivni sustav djeluju i imunomodulatorno, njihove oscilacije tijekom života žene odražavaju se i u kliničkoj slici psorijaze. Brojna istraživanja pokazala su da do pogoršanja kliničke slike često dolazi u razdobljima kada su estrogen i progesteron niski, primjerice prije menstruacije, nakon poroda i u menopauzi. Nasuprot tome - za vrijeme trudnoće - kada su razine hormona visoke, simptomi psorijaze kod nekih žena se poboljšavaju.Psoriasis is a multifactorial disease with a strong genetic predisposition. It is one of the most common chronic immune-mediated skin disorders in adults. Clinically, it presents as erythematous, scaly plaques that can appear on any part of the body. Psoriatic inflammation is the result of dysregulated T-cell immune responses, predominantly involving Th1 and Th17 lymphocytes. The pathogenesis involves complex interactions between infiltrating leukocytes, resident skin cells, and a network of pro-inflammatory cytokines, chemokines, and mediators produced in the skin. Environmental factors such as infections, trauma, obesity, stress, and certain medications also play a significant role in disease onset and exacerbation.
Psoriasis is most commonly diagnosed based on clinical features. Today, a wide range of therapeutic options is available for the treatment of psoriasis. Management typically begins with topical agents such as dithranol, keratolytics, topical corticosteroids, vitamin D3 analogues, topical retinoids, and immunomodulators. In addition, phototherapy and systemic treatments including retinoids, methotrexate, and cyclosporine are also used. The most advanced form of treatment is biological therapy, which targets key inflammatory pathways by inhibiting TNF-alpha, IL-12/IL-23, IL-17, and IL-23.
In addition to genetic and environmental factors, it is becoming increasingly evident that hormonal changes, particularly in women, significantly influence the clinical manifestation of psoriasis. Female sex hormones, beyond their role in reproductive physiology, exert immunomodulatory effects, and their fluctuations throughout a woman's life are reflected in psoriasis activity. Numerous studies have shown that disease exacerbation frequently occurs during periods of low estrogen and progesterone levels, such as premenstrually, postpartum, and during menopause. In contrast, during pregnancy—when hormone levels are elevated—many women experience an improvement in symptoms
Molekularna i strukturna obilježja izvanstaničnog matriksa mozga u epilepsiji
No full textEpilepsija je kronični neurološki poremećaj koji karakteriziraju ponavljani napadaji izazvani
prekomjernom i sinkroniziranom neuronskom aktivnošću. Iako se tradicionalno promatrala kao
poremećaj na razini živčanih stanica, novija istraživanja sve više ukazuju na ključnu ulogu
izvanstanične tvari (nazvane još ekstracelularni matriks, ECM) u patofiziologiji epilepsije, osobito
u procesima epileptogeneze. ECM nije statična struktura, već dinamični dio neuronskog
mikrookoliša koja regulira sinaptičku stabilnost, plastičnost i ekscitabilnost neuronskih mreža.
Poseban oblik ECM-a čine perineuronske mreže (PNN), specijalizirane strukture koji okružuju
brzo izbijajuće inhibicijske interneurone, štite ih od oksidativnog i upalnog oštećenja te
ograničavaju sinaptičku reorganizaciju.
U epilepsiji dolazi do strukturne i molekularne reorganizacije ECM-a, uključujući povećanu
aktivnost MMP-ova (osobito MMP-9), razgradnju CSPG-ova te poremećaje u distribuciji i gustoći
PNN-ova. Ove promjene dovode do disregulacije sinaptičke transmisije, narušavanja integriteta
krvno moždane barijere (BBB, od engl. blood-brain barrier) pojačane neuroinflamacije i
formiranja aberantnih neuronskih mreža - čimbenika koji snižavaju prag za nastanak niza
poremećaja koji dovode do epileptičkih napadaja i pogoduju njihovom ponavljanju.
Eksperimentalni podaci iz životinjskih modela i analiza ljudskih tkiva upućuju na to da se ciljanim
djelovanjem na sastavnice ECM-a može smanjiti epileptička aktivnost, usporiti progresija bolesti
i postići neuroprotekcija, zbog čega postoji rastući interes za identifikacijom komponenata ECM
a kao biomarkera bolesti i potencijalnih terapijskih meta.Epilepsy is a chronic neurological disorder characterized by recurrent seizures resulting from excessive and synchronized neuronal activity. While traditionally regarded as a disorder rooted in neuronal hyperexcitability, recent research increasingly emphasizes the pivotal role of extracellular matrix (ECM) in the pathophysiology of epilepsy, particularly in epileptogenesis. Far from being a passive scaffold, the ECM is a dynamic regulator of the neuronal microenvironment, critically involved in maintaining synaptic stability, modulating plasticity, and controlling neuronal excitability. A particularly important ECM component is the perineuronal net (PNN), a specialized lattice-like structure that surrounds fast-spiking inhibitory interneurons, providing structural protection against oxidative and inflammatory damage and restricting maladaptive synaptic remodeling.
In the epileptic brain, significant molecular and structural changes occur within the ECM, including upregulated activity of MMPs (especially MMP-9), degradation of CSPGs, and disrupted organization and density of PNNs. These alterations contribute to impaired synaptic transmission, compromised blood-brain barrier integrity, increased neuroinflammation, and the formation of aberrant neuronal networks. These factors collectively lower the seizure threshold and promote seizure recurrence. Evidence from both animal models and human tissue studies suggests that targeted modulation of ECM components can reduce seizure susceptibility, slow disease progression, and confer neuroprotective effects. As a result, there is growing interest in the ECM as a source of novel biomarkers and therapeutic targets for disease-modifying interventions in epilepsy
Classical and sling operations in the treatment of stress urinary incontinence
No full textUrinarna kontinencija definira se kao sposobnost zadržavanja mokraće i
odgovarajućeg pražnjenja mjehura. U održavanju kontinencije sudjeluju periferni,
neuralni i središnji čimbenici. Normalna anatomska potpora donjem urinarnom traku i
uredna sfinkterska funkcija uretre preduvjeti su za kontinenciju. Urinarna
inkontinencija definira se kao nemogućnost zadržavanja mokraće odnosno nevoljni
gubitak i ona značajno utječe na kvalitetu života. Sve više žena ima simptome urinarne
inkontinencije koja je povezana s rizičnim čimbenicima poput više dobi, većeg BMI-ja,
porođaja i drugih. Od mnogih vrsta inkontinencije stresna urinarna inkontinencija je
najviše zastupljena, dok su ostali glavni oblici poput urgentne i miješane manje
zastupljeni. Stresna urinarna inkontinencija definira se kao nevoljno otjecanje urina
kroz uretru pri povišenom intraabdominalnom tlaku (tjelesna aktivnost, kašljanje,
kihanje, Valsalvin manevar) a da je pri tome odsutna aktivnost detruzora. Dijagnoza
stresne urinarne inkontinencije uključuje nekoliko važnih koraka kako bi se precizno
utvrdilo stanje i odabrao optimalan način liječenja. Metode za dijagnozu stresne
urinarne inkontinencije uključuju anamnezu, ginekološki pregled, kliničke testove,
dnevnik mokrenja, analizu urina, mjerenje rezidualnog volumena nakon mokrenja,
urodinamsku obradu i slikovne metode. Konzervativne metode u liječenju stresne
urinarne inkontinencije obuhvaćaju promjenu načina života, fizikalnu terapiju,
farmakološku terapiju i pesare. Kirurške metode liječenja dijele se na klasične i sling
metode. Sling metode danas predstavljaju zlatni standard u liječenju stresne urinarne
inkontinencije među kojima se ističu transopturatorni i retropubični sling postupci.
Klasični operacijski postupci poput kolposuspenzije po Burchu mogu biti terapija
izbora u određenim slučajevima.Urinary continence is defined as the ability to retain urine and appropriately empty the
bladder. Maintaining continence involves peripheral, neural, and central factors.
Normal anatomical support of the lower urinary tract and proper urethral sphincter
function are prerequisites for continence. Urinary incontinence is defined as the
inability to retain urine—that is, involuntary leakage—and it significantly affects the
quality of life. An increasing number of women experience symptoms of urinary
incontinence, which is associated with risk factors such as older age, higher BMI,
childbirth, and others. Among the various types of incontinence, stress urinary
incontinence is the most prevalent, while other major forms such as urge and mixed
incontinence are less common. Stress urinary incontinence is defined as the
involuntary leakage of urine through the urethra during increased intra-abdominal
pressure (e.g., physical activity, coughing, sneezing, Valsalva maneuver) in the
absence of detrusor muscle activity.
The diagnosis of stress urinary incontinence involves several important steps to
accurately determine the condition and select the optimal treatment. Diagnostic
methods include patient history, gynecological examination, clinical tests, a voiding
diary, urinalysis, measurement of post-void residual volume, urodynamic evaluation,
and imaging techniques. Conservative treatment methods for stress urinary
incontinence include lifestyle modifications, physical therapy, pharmacological
therapy, and pessaries. Surgical methods are divided into conventional and sling
procedures. Today, sling procedures represent the gold standard in treating stress
urinary incontinence, with transobturator and retropubic sling procedures being
particularly notable. Traditional surgical procedures such as Burch colposuspension
may be the treatment of choice in certain cases
Injuries of the flexor tendons of the hand
No full textBez obzira što je unazad nekoliko godina njihova incidencija u padu, ozljede fleksornih tetiva, i dalje zauzimaju istaknuto mjesto među hitnim kirurškim prijemima. Zbog složene anatomije i funkcionalne važnosti šake pripadaju u skupinu kompliciranih ozljeda. Izostankom funkcije fleksornih tetiva onemogućeno je ostvarenje adekvatnog hvata, čime je svakodnevni život značajno otežan. U radu je prikazan pregled stručne literature koja obuhvaća kompleksnu anatomiju, klasifikaciju ozljeda prema anatomskoj lokalizaciji, etiologiju i epidemiološke podatke koji ukazuju na razlike među skupinama ispitanika u pojavnosti ovih ozljeda. Prikazani su klinički testovi i metode slikovne dijagnostike koji se koriste u dijagnostici ozljeda fleksornih tetiva, zasebno za svaki mišić, a poseban naglasak je na važnosti pravovremenog prepoznavanja ozljede uz uzimanje detaljne anamneze i kliničkog pregleda. Nadalje, detaljno su opisane mogućnosti liječenja, razmotreni su kirurški pristupi, tehnike šivanja, za primarne i primarne odgođene rekonstrukcije. Objašnjeni su postupci sekundarne rekonstrukcije u jednom i dva akta, uz korištenje tetivnih transplantata, kao i kriteriji za svaku metodu. Obraćena je pažnja na parcijalne ozljede, ozljede tetive mišića flexor pollicis longus ali i na ozljede po zonama, s naglaskom na unikatnost ozljeda u svakoj zoni. U završnom dijelu rada prikazan je postoperativni oporavak i važnost pravilno vođene rehabilitacije, koja ključnu ulogu nalazi u sprječavanju priraslica, očuvanju opsega pokreta, ali i izbjegavanju postupka reoperacije.Despite a decline in their incidence over recent years, flexor tendon injuries of the hand continue to hold a prominent place among emergency surgical admissions. Due to the complex anatomy and functional importance of the hand, these injuries are considered complicated. Loss of flexor tendon function prevents the formation of an adequate grip, significantly impairing daily activities. This paper presents a review of relevant scientific literature encompassing the complex anatomy of the hand, injury classification according to anatomical location, etiology, and epidemiological data that reveal differences in injury occurrence among various subject groups. The paper outlines clinical tests and imaging methods used in the diagnosis of flexor tendon injuries, with individual assessment for each muscle. Special emphasis is placed on the importance of timely recognition, thorough patient history, and physical examination. Furthermore, treatment options are described in detail, including surgical approaches and suturing techniques for both primary and delayed primary reconstructions. The procedures for secondary reconstructions—whether performed in one or two stages—are explained, including the use of tendon grafts and the specific criteria for each method. Attention is also given to partial tendon injuries, injuries of the flexor pollicis longus tendon, and zone-specific injuries, with a focus on the unique characteristics of injuries in each zone. The final section of the paper addresses postoperative recovery and emphasizes the crucial role of properly guided rehabilitation in preventing adhesions, preserving range of motion, and avoiding the need for reoperation
Quality of life in patients with contact dermatitis
No full textKontaktni dermatitis značajno utječe na kvalitetu života bolesnika kroz fizičke, psihološke i socijalne aspekte. Fizičke manifestacije uključuju svrbež, eritem, edem, vezikule i kronične promjene poput lihenifikacije i ragada, što otežava svakodnevno funkcioniranje. Psihološki i socijalni utjecaji uključuju smanjenje samopouzdanja, iskrivljenu sliku o vlastitom tijelu, stigmatizaciju, anksioznost i depresiju. Posebno su pogođene skupine koje su zbog prirode posla izložene većem riziku, poput zdravstvenih djelatnika, frizera, radnika prehrambene industrije i građevinskih radnika. Zbog toga se sve češće koriste mjerni instruemnti za procjenu kvalitete života povezane sa zdravljem (HRQoL), uključujući generičke i specifične upitnike. Takvi alati omogućuju bolju prilagodbu terapije i razumijevanje utjecaja bolesti na pacijenta.Contact dermatitis significantly affects patients' quality of life by impacting physical, psychological, and social domains. Physical symptoms such as itching, erythema, edema, vesicles, and chronic skin changes impair daily functioning. Psychological and social consequences include low self-esteem, distorted body image, stigmatization, anxiety, and depression. Particularly affected groups such as healthcare workers, hairdressers, food industry workers, and construction workers are at greater risk due to the nature of their work. Therefore, instruments for assessing health-related quality
of life (HRQoL), including both generic and disease-specific questionnaires, are increasingly used. These tools improve therapeutic approaches and offer deeper insight into the disease’s impact on patients’ lives
Endoscopic ultrasound in diagnosis and monitoring of portal hypertension treatment
No full textPortalna hipertenzija predstavlja kliničko stanje koje se javlja uslijed porasta tlaka u portalnom venskom sustavu, najčešće zbog ciroze jetre. Definira se porastom gradijenta portalnog tlaka iznad 5 mmHg, dok vrijednosti iznad 10 mmHg predstavljaju klinički signifikantnu portalnu hipertenziju koja može rezultirati ozbiljnim komplikacijama poput varikoziteta jednjaka, ascitesa, jetrene encefalopatije i hepatorenalnog sindroma. Krvarenje iz varikoziteta jednjaka značajno doprinosi mortalitetu bolesnika sa cirozom. Zlatni standard u dijagnozi portalne hipertenzije je transjugularno mjerenje gradijenta jetrenog venskog tlaka, no zbog njegove invazivnosti i tehničke zahtjevnosti razvijaju se alternativne metode. Endoskopski ultrazvuk sve više dobiva na značaju zbog svojih prednosti u vidu minimalne invazivnosti i mogućnosti izvođenja više postupaka tijekom jednog endoskopskog pregleda. Iniciranje sklerozirajućih sredstava i embolizacije zavojnicom varikoziteta jednjaka omogućuju endoskopskom ultrazvuku prelaz iz dijagnostičke u relevantnu terapijsku metodu.
Ovaj rad pruža uvid u anatomiju jetre, etiologiju i patofiziologiju nastanka portalne hipertenzije te detaljnu analizu dijagnostičkih i terapijskih mogućnosti, od kojih su neke tradicionalne, a neke tek ulaze u svijet gastroenterologije i hepatologije.Portal hypertension is a clinical condition that arises due to increased pressure in the portal venous system, most commonly as a consequence of liver cirrhosis. It is defined as a portal pressure gradient exceeding 5 mmHg, while values above 10 mmHg indicate clinacally significant portal hypertension, which can lead with to serious complications such as esophageal varices, ascites, hepatic encefalopathy and hepatorenal syndrome. Bleeding from esophageal varices significantly contributes to the mortality of patients with cirrhosis. The gold standard for diagnosing portal hypertension is transjugular measurement of the hepatic venous pressure gradient. However, due to its invasiveness and technical complexity, alternative methods are being developed. Endoscopic ultrasound is gaining increasing importance due to its minimally invasive nature and the ability to perform multiple procedures during a single endoscopic examination. The injection of sclerosing agents and coil embolization enables endoscopic ultrasound to move beyond a purely diagnostic tool to become a relevant therapeutic modality.
This paper provides insight into liver anatomy, the etiology and pathophysiology of portal hypertension and a detailed analysis of both diagnostic and therapeutic approaches- some of which are well- established, while others are just emerging in the fields of gastroenterology and hepatology
Perioperative management of adult patients with pulmonary hypertension
No full textPlućna hipertenzija obuhvaća heterogenu skupinu bolesti koje karakterizira tlak u plućnoj cirkulaciji iznad 20 mmHg u mirovanju i često rezultira zatajivanjem desne klijetke. Bolest se može razviti na prekapilarnoj, postkapilarnoj ili kombiniranoj razini, a klasificira se u pet skupina prema etiologiji i hemodinamskim parametrima. Procjenjuje se da oko 1 % populacije boluje od PH, pri čemu najveći udio čini skupina 2, povezana s bolestima lijevog srca. Klinička slika je često nespecifična, a rana dijagnoza ključna je za uspješno liječenje i prevenciju razvoja desnostranog zatajivanja srca. Terapijski pristup ovisi o skupini PH. U skupini 1 primjenjuje se ciljana farmakoterapija plućnim vazodilatatorima. Skupine 2 i 3 nemaju specifičnu terapiju te se liječenje temelji na zbrinjavanju osnovne bolesti. Skupina 4 smatra se potencijalno izlječivom primjenom plućne trombendarterektomije. Kirurški zahvati kod ovih bolesnika nose visok rizik zbog sklonosti akutnom desnostranom zatajivanju srca. Uspješno perioperativno zbrinjavanje zahtijeva detaljnu preoperacijsku procjenu funkcionalnog statusa i funkcije desne klijetke, uz optimizaciju volumnog statusa, ventilacijskih strategija i farmakoterapije. Tijekom operacije nužno je održavanje srednjeg arterijskog tlaka ≥ 65 mmHg kako bi se osigurala adekvatna koronarna perfuzija, dok se istodobno moraju spriječiti stanja koja povećavaju plućni vaskularni otpor poput hipoksemije, hiperkapnije, acidoze i povišenog pozitivnog tlaka na kraju izdisaja. Pristup anesteziji individualizira se prema tipu zahvata i riziku bolesnika, uz preferenciju regionalne anestezije kada je moguće. Sve češće se primjenjuje pristup monitorirane anesteziološke skrbi, koji podrazumijeva kombinaciju svjesne sedacije i lokalne ili regionalne anestezije. Neinvazivni i invazivni hemodinamski nadzor, usmjeren na optimizaciju predopterećenja, naknadnog opterećenja i srednjeg arterijskog tlaka, ključan je za održavanje intraoperativne stabilnosti. U slučaju intraoperativne dekompenzacije, važno je rano uvođenje inotropa, plućnih vazodilatatora, a kod refraktorne desne srčane insuficijencije i mehaničke potpore poput ekstrakorporalne membranske oksigenacije. U postoperativnom razdoblju najveći je rizik u prvih 48–72 sata, kada je nužna intenzivna skrb i praćenje respiratornih i kardiovaskularnih funkcija. Uspješni ishodi temelje se na multidisciplinarnom pristupu, pravovremenoj intervenciji i individualiziranom liječenju koje uključuje razumijevanje specifične patofiziologije PH i izazova koje ona nosi u perioperativnom kontekstu.Pulmonary hypertension encompasses a heterogeneous group of diseases characterized by pressure in the pulmonary circulation above 20 mmHg at rest and often results in right ventricular failure. The disease may develop at a precapillary, postcapillary, or combined level, and it is classified into five groups based on etiology and hemodynamic parameters. It is estimated that around 1% of the population suffers from PH, with the largest proportion belonging to group 2, associated with left heart disease. The clinical presentation is often nonspecific, and early diagnosis is crucial for successful treatment and prevention of right-sided heart failure. Therapeutic approach depends on the PH group. In group 1, targeted pharmacotherapy with pulmonary vasodilators is applied. Groups 2 and 3 lack specific therapy, and treatment is based on managing the underlying disease. Group 4 is considered potentially curable through pulmonary thromboendarterectomy. Surgical procedures in these patients carry a high risk due to the tendency toward acute right-sided heart failure. Successful perioperative management requires a detailed preoperative assessment of functional status and right ventricular function, along with optimization of volume status, ventilation strategies, and pharmacotherapy. During surgery, it is essential to maintain a mean arterial pressure ≥65 mmHg to ensure adequate coronary perfusion, while simultaneously avoiding conditions that increase pulmonary vascular resistance, such as hypoxemia, hypercapnia, acidosis, and elevated positive end-expiratory pressure. The anesthetic approach is individualized according to the type of procedure and patient risk, with a preference for regional anesthesia when possible. An approach of monitored anesthesia care is increasingly used, involving a combination of conscious sedation and local or regional anesthesia. Noninvasive and invasive hemodynamic monitoring, focused on optimizing preload, afterload, and mean arterial pressure, is key to maintaining intraoperative stability. In the event of intraoperative decompensation, early initiation of inotropes, pulmonary vasodilators, and, in cases of refractory right heart failure, mechanical support such as extracorporeal membrane oxygenation is crucial. In the postoperative period, the highest risk occurs within the first 48–72 hours, during which intensive care and monitoring of respiratory and cardiovascular functions are necessary. Successful outcomes rely on a multidisciplinary approach, prompt intervention, and individualized treatment that includes understanding the specific pathophysiology of PH and the challenges it presents in the perioperative context