Veterinary medicine - Repository of PHD, master's thesis
Veterinary medicine - Repository of PHD, master's thesisNot a member yet
9490 research outputs found
Sort by
Reconstructive options and functional outcomes in treatment of hypopharyngeal defects
No full textDefekti hipofarinksa nastaju kao posljedica resekcije patološkog procesa hipofarinksa, najčešće karcinoma, od kojih većinu čini karcinom pločastih stanica, dok manje česti uzroci uključuju traumu, granulomatozne, autoimune i upalne procese. Ovisno o opsegu, defekti hipofarinksa mogu dovesti do poremećaja funkcije probavnog sustava u smislu nemogućnosti oralnog unosa hrane i pića te ometanja produkcije govora. Sijela hipofarinksa koja mogu biti zahvaćena tumorom uključuju piriformne sinuse, stražnju stijenku ždrijela i postkrikoidni prostor. Zbog manjka ranih simptoma ovaj karcinom se često otkriva u uznapredovaloj fazi. U svrhu planiranja rekonstruktivnog zahvata i postizanja maksimalnog smanjenja morbiditeta visokorizične populacije, kao i zadovoljavajućih funkcionalnih rezultata, defekti se klasificiraju u tri tipa. Tip I označava parcijalne defekte, defekti tipa II su svi cirkumferencijalni defekti, dok se u tip III svrstavaju ekstenzivni defekti sa zahvaćanjem okolnih anatomskih struktura, od kojih je najčešći korijen jezika. Razvijeno je više metoda rekonstrukcije, od lokalnih i regionalnih aksijalnih režnjeva, regionalnih intestinalnih režnjeva do slobodnih fasciokutanih režnjeva (radijalni režanj podlaktice, anterolateralni režanj natkoljenice) te slobodnih intestinalnih režnjeva (jejunalni režanj). Prednost slobodnih režnjeva u odnosu na ostale navedene metode nalazi se u mogućnosti izvođenja resekcije patološkog procesa i rekonstrukcije u jednom zahvatu, a njihovu upotrebu prate i dobri funkcionalni rezultati koji izravno utječu na kvalitetu života. Za rekonstrukciju cirkumferencijalnih defekata hipofarinksa preferira se upotreba jejunalnog režnja, ukoliko za to ne postoje kontraindikacije. Taj režanj oblikom idealno nadomješta hipofarinks, zadržava autonomnu peristaltiku te pokazuje manju incidenciju nastanka fistula jer ne zahtjeva kreiranje uzdužne anastomoze u svrhu tubuliranja. Gledajući funkcionalne ishode rekonstruktivnih zahvata, važan je oporavak gutanja što eliminira potrebu za gastrostomom kod ovih bolesnika, kao i postoperativna rehabilitacija govora.Hypopharyngeal defects arise from resection of pathological processes affecting the hypopharynx, most commonly carcinoma, predominantly squamous cell carcinoma. Other etiologies include trauma, granulomatous diseases, autoimmune conditions, and inflammatory processes. Depending on the extent, these lesions can significantly impair the function of the digestive system, resulting in an inability to ingest oral diet and a disruption of speech production. The most common sites of hypopharyngeal carcinoma include piriform sinuses, posterior pharyngeal wall, and postcricoid region. However, due to absence of early symptoms, these malignancies are often diagnosed at an advanced stage, making it difficult to identify the primary site of origin. To facilitate surgical planning and to minimize morbidity in high-risk patient populations, while achieving optimal functional outcomes, hypopharyngeal defects are categorized into three types. Type I defects refer to partial defects, type II includes all circumferential defects and type III encompasses extensive defects involving adjacent anatomical structures, most commonly base of the tongue. A range of reconstructive techniques has been developed, including local and regional axial flaps, regional intestinal flaps, as well as free fasciocutaneous flaps (radial forearm flap, anterolateral thigh flap) and free intestinal flaps (jejunal flap). Free flap reconstruction offers the advantage of allowing simultaneous tumor resection and defect reconstruction in a single-stage procedure, while also being associated with favorable functional outcomes that directly influence quality of life. For the reconstruction of circumferential hypopharyngeal defects, jejunal flap is preferred, provided there are no contraindications for its use. The jejunum is anatomically well-suited to replace the hypopharynx, retains autonomous peristalsis and is associated with a lower incidence of fistula formation, as there is no need for a longitudinal anastomosis to form a tubular conduit. From a functional standpoint, the restoration of swallowing eliminates the need for gastrostomy in these patients, while enabling effective speech remains equally essential to overall rehabilitation
Croatian national survey of causative agents of urosepsis and antimicrobial resistance profile in maternity wards, neonatal intensive care units and divisions for pediatric nephrology
No full textInfekcije mokraćnog sustava (IMS) jedan su od najčešćih uzroka infekcija u neonatalnoj dobi, posebno u nedonoščadi i onih niske rodne mase. Nepravilno liječena IMS može dovesti do dugoročnih komplikacija ožiljčenja bubrega, razvoja ponavljanih uroinfekcija (cistični cistitis, hipertenzije i renalnog zatajenja u odrasloj dobi. Uz sepsu, IMS najčešće su hospitalne infekcije u jedinicama intenzivnog liječenja novorođenčadi. Identifikacija uzročnika u hemokulturi ključna je za primjenu odabranog antibiotika za liječenje urosepse jer rana primjena odgovarajuće terapije smanjuje smrtnost, ali i mogućnost trajnog oštećenja organskih sustava. U Hrvatskoj nisu provedene nacionalne studije o prevalenciji IMS kao ishodištu novorođenačke sepse, njihovim uzročnicima kao ni otpornosti patogena na antibiotike. Cilj istraživanja bio je ispitati epidemiologiju i etiologiju novorođenačke urosepse, kao i rezistenciju bakterijskih uzročnika na antibiotike u Hrvatskoj. Istraživanje je retrospektivna multicentrična analiza svih zabilježenih slučajeva urosepse u novorođenčadi 2005. i 2015. godine u Hrvatskoj. Utvrđeno je ukupno 114 slučajeva IMS, 16 slučajeva urosepse s identifikacijom identičnog uzročnika u urinokulturi i hemokulturi. Procijenjena incidencija urosepse iznosi 0,33 na 1.000 živorođenih 2005. godine te 0,24 na 1.000 živorođenih 2015. godine. Rezultati upućuju na potrebu daljnjih istraživanja u svrhu ispitivanja razlika u prevalenciji patogena i njihovoj otpornosti na antibiotike.Urinary tract infections (UTIs) are among the most common infections in neonates, particularly in premature and low birth weight infants. If untreated properly, UTIs can lead to kidney scarring, recurrent UTI (cystitis cystica), hypertension, and renal failure in adulthood. Alongside sepsis, UTIs are the most prevalent infections in neonatal intensive care units. Identifying the causative pathogen in blood cultures is crucial for guiding antibiotic treatment for urosepsis, since early appropriate therapy can reduce mortality and prevent permanent organ damage. In Croatia, there are no national studies assessing UTI prevalence as a source of neonatal sepsis, neither causative agents were analysed, nor their antibiotic susceptibility. This study examined the epidemiology, etiology, and antibiotic resistance of neonatal urosepsis in Croatia. A retrospective multicenter analysis was conducted on all recorded cases of neonatal urosepsis in 2005 and 2015. Out of 114 UTIs identified, there were 16 cases of urosepsis with matching pathogens in urine and blood cultures. The incidence of urosepsis regardless of identification of pathogen in blood was 0.33 per 1,000 live births in 2005 and 0.24 per 1,000 in 2015, accompanied with low
antibiotic resistance rates. Results indicate a need for further research to explore differences in pathogen prevalence and their resistance to antibiotics
Clinical features and management of monogenic types of diabetes in children and adolescents
No full textMonogenski dijabetes čini 2,5% do 6,5% svih dijabetesa u djetinjstvu. Uzrokuju ga mutacije
koje utječu na razvoj i funkcioniranje beta stanica gušterače. Monogenski dijabetes uključuje
neonatalni dijabetes melitus (NDM), dijabetes zrele dobi kod mladih (engl. maturity-onset
diabetes of the young, MODY) i sindromske oblike dijabetesa - monogenske sindrome
inzulinske rezistencije i dijabetes vezan uz ekstrapankreatične karakteristike (mitohondrijski
dijabetes i Wolframov sindrom). Neonatalni dijabetes melitus najčešće se očituje u prvih šest
mjeseci života i može biti permanentan ili tranzitoran. Najčešće se veže uz mutacije gena za
kalijev ATP kanal ili poremećaje genskog utiskivanja na lokusu 6q24, a može biti praćen i
sindromskim karakteristikama. Na MODY bi trebalo posumnjati kod svake osobe kod koje se
dijabetes dijagnosticira u dječjoj ili mladoj odrasloj dobi, a postoji pozitivna obiteljska anamneza
dijabetesa te izostaju karakteristike tipične za dijabetes tip 1 i 2. Najčešće mutacije koje se vežu
uz MODY su mutacija gena HNF1A, GCK i HNF4A. Neke od tih mutacija mogu uzrokovati i
neonatalni dijabetes melitus. Na monogenski dijabetes može se posumnjati na temelju nalaza
biokemijskih testova, a konačna dijagnoza se postavlja molekularno-genetičkim testiranjem.
Postavljanje ispravne genetske dijagnoze može omogućiti korekciju terapije ili čak potpuno
prekidanje farmakološkog liječenja. U radu su prikazana četiri bolesnika s mutacijama gena
HNF1A, GCK, HNF1B i KCNJ11 uz osvrt na kliničke osobitosti i liječenje pojedinih tipova
monogenskog dijabetesa.Monogenic diabetes accounts for between 2,5% and 6,5% of childhood diabetes. It is caused
by mutations that affect the development and function of pancreatic beta cells. Monogenic
diabetes includes neonatal diabetes mellitus (NDM), maturity-onset diabetes of the young
(MODY) and syndromic forms of diabetes - monogenic insulin resistance syndromes and
diabetes with extrapancreatic features (mitochondrial diabetes and Wolfram syndrome). The
onset of symptoms in neonatal diabetes usually begins during the first six months of life and
can present as permanent or transient form. Most often it is caused by mutations in the KATP
channel gene or imprinting errors in the 6q24 locus, but syndromic features are also common. .
A diagnosis of MODY should be considered in every person diagnosed with diabetes in
childhood or early adulthood with a family history of diabetes and with features not associated
with type 1 and 2 diabetes. The most common genes related to MODY are HNF1A, GCK and
HNF4A. Some of these mutations can also cause neonatal diabetes. Biochemical testing can
aid in establishing a correct diagnosis but final confirmation is usually made by genetic testing.
Establishing the correct genetic diagnosis can make a difference in treatment or mean
discontinuing medication altogether. Four patients are described with HNF1A, GCK, HNF1B
and KCNJ11 gene mutations with outlines of clinical features and management of some
subtypes of monogenic diabetes
Risks of foreign body ingestion in children
No full textIngestija stranih tijela jedno je od najčešćih hitnih gastroenteroloških stanja u pedijatriji. Većina slučajeva prolazi spontano i bez posljedica, no određeni predmeti mogu uzrokovati ozbiljne komplikacije, uključujući opstrukciju, perforaciju, kemijske ozljede probavnog trakta, infekcije i u rijetkim slučajevima smrtni ishod. Povezani rizici ovise o dobi djeteta, vrsti predmeta i njegovoj lokalizaciji u probavnom traktu. Rizik za najteže ozljede i komplikacije predstavljaju disk baterije, koje mogu izazvati teške kemijske ozljede jednjaka već unutar dva sata od ingestije, kao i višestruki magneti koji mogu uzrokovati nekrozu crijeva i stvaranje fistula. Oštri predmeti nose opasnost od perforacije, dok dugi i veliki objekti često zaostaju u želudcu ili duodenumu. U slučaju simptoma kao što su bol, povraćanje, disfagija, hipersalivacija ili respiratorna nelagoda obavezan je odgovarajući dijagnostički i terapijski pristup. Procjena rizika i odluka o načinu liječenja temelje se na vrsti, veličini i lokalizaciji stranog tijela, kliničkoj slici, dobi djeteta te vremenu koje je proteklo od ingestije. U skladu sa smjernicama NASPGHAN-a, ESPGHAN-a i HPDGHP-a, indikacije za hitnu endoskopiju uključuju baterije u jednjaku, oštre predmete, potpune opstrukcije i višestruke magnete. S obzirom na ozbiljnost potencijalnih posljedica, nužna je i snažna preventivna komponenta kroz edukaciju roditelja, regulaciju sigurnosti proizvoda i javnozdravstvene kampanje. Pravovremeno prepoznavanje i liječenje, u kombinaciji s preventivnim mjerama, ključni su za smanjenje morbiditeta i mortaliteta povezanih s ingestijom stranih tijela u dječjoj dobi.Foreign body ingestion is one of the most common pediatric gastroenterological emergencies. While most cases resolve spontaneously and without complications, certain objects can cause serious consequences, including obstruction, perforation, chemical injuries, infection, and, in rare cases, a fatal outcome. The associated risks depend on the child’s age, the nature of the object, and its location within the gastrointestinal tract. The greatest risk for severe injury and complications is associated with button batteries, which can cause significant esophageal damage within just two hours of ingestion, as well as multiple magnets, which can lead to intestinal necrosis and fistula formation. Sharp objects carry a high risk of perforation, while long and large items frequently become retained in the stomach or duodenum. In the presence of symptoms such as pain, vomiting, dysphagia, hypersalivation, or respiratory distress, appropriate diagnostic and therapeutic intervention is essential. Risk assessment and treatment decisions depend on the type, size, and location of the foreign body, the child's clinical presentation, their age, and the time elapsed since ingestion. Following NASPGHAN, ESPGHAN, and HPDGHP guidelines, indications for emergent endoscopy include button batteries lodged in the esophagus, sharp objects, complete obstructions, and multiple magnets. Given the potential severity of complications, a strong preventive approach is necessary, emphasizing parental education, product safety regulation, and public health campaigns. Timely recognition and management, combined with preventive strategies, are essential in reducing morbidity and mortality associated with foreign body ingestion in children
Current interventional treatment options for congenital heart diseases
No full textPrirođene srčane greške (PSG) predstavljaju najčešće malformacije kardiovaskularnog sustava, s učestalošću od 8 do 10 na 1000 živorođenih, te su jedan od vodećih uzroka morbiditeta i mortaliteta u dječjoj dobi. Ove greške mogu varirati od jednostavnih defekata poput atrijskog ili ventrikularnog septalnog defekta, do složenih anomalija kao što su tetralogija Fallot, transpozicija velikih krvnih žila i sindrom hipoplastičnog lijevog srca. U većini slučajeva nastaju tijekom embriogeneze, često kao rezultat međudjelovanja genetskih, kromosomskih i okolišnih čimbenika. Napredak u fetalnoj i postnatalnoj dijagnostici, osobito razvojem ehokardiografije, omogućio je pravovremeno otkrivanje i planiranje liječenja ovih kompleksnih stanja. Suvremene terapijske mogućnosti sve se više oslanjaju na intervencijsku kardiologiju, koja kroz kateterske i hibridne metode omogućuje minimalno invazivno liječenje, često zamjenjujući klasične kirurške pristupe.
U ovom diplomskom radu prikazane su današnje mogućnosti intervencijskog liječenja prirođenih srčanih grešaka u Hrvatskoj, s naglaskom na iskustva iz Kliničkog bolničkog centra Zagreb, Zavoda za pedijatrijsku kardiologiju. U razdoblju od 2020. do 2024. godine analizirano je ukupno 866 kateterizacija, od kojih je njih 289 (33,4 %) imalo intervencijski karakter. Među učestalim postupcima ističu se balonska atrioseptostomija po Rashkindu, balonska dilatacija kritične aortne i pulmonalne stenoze te biopsije miokarda, osobito u bolesnika nakon transplantacije srca.
Poseban naglasak stavljen je na nove metode uvedene nakon 2018. godine, koje su tijekom navedenog razdoblja etablirane u kliničkoj praksi. Među njima su implantacija Melody valvule u izlazni trakt desne klijetke, umetanje stentova u nativnu koarktaciju aorte, rekoarktaciju i stenozirane grane plućne arterije, dilatacija postojećih stentova, kao i zatvaranje aortopulmonalnih i venovenskih kolaterala u pacijenata s univentrikulskim srcem. Navedeni zahvati sve se češće provode i u najnižim dobnim skupinama – uključujući novorođenčad i dojenčad – čime se dodatno potvrđuje visoka razina stručnosti i tehnološke opremljenosti centra.
U zaključku, može se reći da intervencijsko liječenje prirođenih srčanih grešaka u Republici Hrvatskoj doseže visoku razinu složenosti i učinkovitosti. Zahvaljujući tehnološkom napretku, povećanoj ekspertizi i individualiziranom pristupu svakom bolesniku, intervencijske metode danas zauzimaju ključno mjesto u liječenju djece s prirođenim srčanim greškama, uz kontinuiran porast broja zahvata i širenje indikacija za njihovu primjenu.Congenital heart defects (CHDs) are the most common congenital malformations of thecardiovascular system, with an incidence of 8 to 10 per 1,000 live births. They represent a leading cause of morbidity and mortality in the pediatric population. CHDs range from simple defects, such as atrial or ventricular septal defects, to complex anomalies like
tetralogy of Fallot, transposition of the great arteries, and hypoplastic left heart syndrome. In most cases, they arise during embryogenesis as a result of interactions between genetic, chromosomal, and environmental factors. Advances in prenatal and postnatal diagnostics, particularly in echocardiography, have enabled earlier detection and better treatment planning. Modern therapeutic approaches increasingly rely on interventional cardiology, offering minimally invasive treatment options that often replace traditional surgical procedures.
This thesis presents current interventional treatment possibilities for congenital heart defects in Croatia, with a focus on clinical experience from the University Hospital Centre Zagreb, Department of Pediatric Cardiology. Between 2020 and 2024, a total of 866 cardiac catheterizations were analyzed, 289 of which (33.4%) involved interventional procedures. Common interventions included Rashkind balloon atrial septostomy, balloon dilatation of critical aortic and pulmonary stenosis, and myocardial biopsies—primarily in patients after heart transplantation.
Special emphasis is placed on newer methods introduced after 2018, which have been established in clinical practice over the analyzed period. These include Melody valve implantation in the right ventricular outflow tract, stent implantation in native and recurrent coarctation of the aorta as well as stenosed pulmonary artery branches, dilation of existing stents, and closure of aortopulmonary and venovenous collaterals in patients with univentricular hearts. These procedures are increasingly performed even in the youngest age groups, including neonates and infants, confirming the high level of expertise and technological capability of the center.
In conclusion, interventional treatment of congenital heart defects in the Republic of Croatia has reached a high level of complexity and effectiveness. Ongoing technological advancements, increasing clinical experience, and an individualized approach to patients have positioned interventional methods as a central component of pediatric cardiac care, with a continuous rise in procedure volume and expanding indications for their application
Liquid biopsy in neurosurgery
No full textGlioblastom je najčešći primarni malignom mozga u odraslih, te predstavlja jedno od najvećih izazova u neurokirurgiji. Unatoč standardnom multimodalnom liječenju, bolest se i dalje povezuje s lošom prognozom i visokom učestalošću recidiva. Slikovne metode često ne omogućuju pouzdano razlikovanje progresije bolesti od terapijski induciranih promjena, dok su ponovljene biopsije ograničene anatomskim položajem neoplazme, te kliničkim stanjem bolesnika. Tekuća biopsija nudi mogućnost neinvazivnog molekularnog profiliranja tumora putem analize bioanalita iz krvi i cerebrospinalne tekućine, uključujući slobodnu staničnu DNA, slobodnu staničnu RNA, izvanstanične vezikule i cirkulirajuće tumorske stanice. Bioanaliti omogućuju praćenje tumorske dinamike, stratifikaciju bolesnika i raniju detekciju terapijske rezistencije. Cerebrospinalna tekućina pokazuje osobit potencijal u kontekstu neoplazmi središnjeg živčanog sustava zbog svoje bliske anatomske povezanosti s tumorskim tkivom i niže razine pozadinske DNA, što povećava osjetljivost i specifičnost tekuće biopsije. Tehnologije poput fokusiranog ultrazvuka tema su mnogih istraživanja budući da omogućuju privremeno narušavanje krvno-moždane barijere, veće razine bioanalita u plazmi, te njihovu uspješniju detekciju. Osim u glioblastomu, tekuća biopsija nalazi primjenu i u dijagnostici metastaza, limfoma, pedijatrijskih neoplazmi i novotvorina kralježnice. Brojna klinička ispitivanja su u tijeku za sve četiri vrste bioanalita, s ciljem njihove validacije i integracije u rutinsku neurokiruršku i neuroonkološku praksu. Cilj ovog rada je prikazati principe i tehnologiju tekuće biopsije, raspraviti njezinu primjenu u dijagnostici zloćudnih novotvorina mozga, i ukazati na ograničenja i budući razvoj.Glioblastoma is the most common primary malignant brain tumor in adults and represents one of the greatest challenges in the field of neurosurgery. Despite standard multimodal treatment, the disease remains associated with poor prognosis and a high recurrence rate. Imaging techniques often fail to reliably distinguish true tumor progression from therapy-related changes, while repeated biopsies are limited by anatomical constraints and patients clinical condition. Liquid biopsy offers a non-invasive method for molecular tumor profiling by analyzing circulating biomarkers in plasma and cerebrospinal fluid, including cell-free DNA, cell-free RNA, extracellular vesicles, and circulating tumor cells. These analytes enable real-time tumor monitoring, patient stratification, and early detection of therapeutic resistance. Cerebrospinal fluid demonstrates particular potential in intracranial tumors due to its anatomical proximity to tumor tissue and lower background DNA levels, which improve analytical sensitivity and specificity. Technologies such as focused ultrasound are currently being explored as a strategy for temporarily disrupting the blood–brain barrier to enhance biomarker release into the peripheral circulation. In addition to glioblastoma, liquid biopsy shows potential applications in brain metastases, central nervous system lymphomas, pediatric brain tumors, and spinal neoplasms. Numerous clinical trials are currently underway across all four analyte classes, aiming to validate this approach and support its integration into routine neurosurgical and neuro-oncological practice. The aim of this report is to present the principles and technology of liquid biopsy, discuss its application in the diagnosis of malignant brain tumors, and highlight its limitations and future development
Pneumothorax and pneumomediastinum in adults
No full textPneumotoraks predstavlja prisutnost zraka u pleuralnom prostoru. Klasificira se na spontani,
traumatski i jatrogeni. Primarni spontani pneumotoraks (PSP) javlja se bez prethodno
dijagnosticirane plućne bolesti, najčešće kod mladih, mršavih muškaraca, a obično je
uzrokovan rupturom subpleuralnih bula. Sekundarni spontani pneumotoraks nastaje kao
komplikacija već postojeće plućne bolesti, najčešće kronične opstruktivne plućne bolesti, te
ima lošiju kliničku prognozu zbog smanjene plućne rezerve. Pneumomedijastinum označava
prisutnost zraka u medijastinumu te se dijeli na spontani, koji je uglavnom benignog tijeka i
javlja se kod mladih muškaraca, te sekundarni, koji nastaje kao posljedica traume ili perforacije
jednjaka i traheje, a zahtijeva hitnu intervenciju. Tenzijski pneumotoraks predstavlja životno
ugrožavajuće stanje koje nastaje mehanizmom jednosmjernog ventila, što dovodi do pomaka
medijastinuma i kardiovaskularnog kolapsa. Klinička slika pneumotoraksa i
pneumomedijastinuma obuhvaća iznenadnu bol u prsima i dispneju, dok je kod
pneumomedijastinuma karakterističan potkožni emfizem vrata te ponekad Hammanov znak -
škripavi ili pucketavi zvuk sinkroniziran s otkucajima srca, koji nastaje zbog prisutnosti zraka u
medijastinumu i njegovog pomicanja tijekom srčane aktivnosti. Dijagnostički pristup temelji se
na slikovnim metodama, pri čemu rendgenska snimka prsnog koša predstavlja osnovnu
dijagnostičku metodu, a ultrazvuk ima značajnu ulogu kao brza metoda za otkrivanje
pneumotoraksa. Kompjutorizirana tomografija (CT) smatra se „zlatnim standardom“ zbog
visoke osjetljivosti, mogućnosti detekcije minimalnih količina zraka te identifikacije osnovne
patologije, poput bula kod pneumotoraksa ili perforacije jednjaka kod pneumomedijastinuma.
Liječenje se prilagođava uzroku i težini kliničke slike: kod pneumotoraksa cilj je evakuacija
zraka, reekspanzija pluća i prevencija recidiva, a terapijske mogućnosti uključuju promatranje
i primjenu kisika kod manjih PSP-ova, aspiraciju iglom, torakalnu drenažu te kirurško liječenje
najčešće video-asistiranu torakoskopiju kod recidiva ili perzistentnog curenja zraka. Liječenje
spontanog pneumomedijastinuma u većini slučajeva je konzervativno i suportivno, uz
mirovanje i analgetsku terapiju, dok sekundarni pneumomedijastinum zahtijeva hitan pristup
usmjeren na rješavanje osnovne patologije, najčešće kirurškim putem.Pneumothorax is defined as the presence of air in the pleural space. It is classified as spontaneous, traumatic, or iatrogenic. Primary spontaneous pneumothorax (PSP) occurs without previously diagnosed lung disease, most commonly in young, thin men, and is usually caused by the rupture of subpleural blebs. Secondary spontaneous pneumothorax arises as a complication of pre-existing lung diseases, most often chronic obstructive pulmonary disease (COPD), and is associated with a worse clinical prognosis due to reduced pulmonary reserve. Pneumomediastinum refers to the presence of air in the mediastinum and is classified as spontaneous - which is generally benign in nature and occurs in young men or secondary, which results from trauma or perforation of the esophagus or trachea, and requires urgent intervention. Tension pneumothorax is a life-threatening condition caused by a one-way valve mechanism, leading to a shift of the mediastinum and cardiovascular collapse. The clinical presentation of pneumothorax and pneumomediastinum includes sudden chest pain and dyspnea. In pneumomediastinum, subcutaneous emphysema of the neck is often present, along with Hamman’s sign - a crunching or crackling sound synchronized with the heartbeat, caused by the presence and movement of air within the mediastinum during cardiac activity. The diagnostic approach relies on imaging techniques, with chest X-ray as the primary diagnostic method, and ultrasound playing a significant role as a rapid method for detecting pneumothorax. Computed tomography (CT) is considered the “gold standard” due to its high sensitivity, ability to detect even small volumes of air, and capacity to identify underlying pathologies such as blebs in pneumothorax or esophageal perforation in pneumomediastinum. Treatment is tailored to the cause and severity of the clinical picture. For pneumothorax, the goal is to evacuate air, re-expand the lung, and prevent recurrence. Therapeutic options include observation and oxygen therapy for small PSPs, needle aspiration, chest tube drainage, and surgical treatment most often video-assisted thoracoscopic surgery in cases of recurrence or persistent air leak. Treatment of spontaneous pneumomediastinum is mostly conservative and supportive, including rest and analgesia, while secondary pneumomediastinum requires urgent management aimed at treating the underlying pathology, most often through surgical intervention
Contemporary diagnostics and treatment of aortic stenosis
No full textAortna stenoza najčešća je bolest zalistaka u odrasloj populaciji, osobito među osobama starije životne dobi, s progresivnim tijekom i značajnim utjecajem na morbiditet i mortalitet. Etiološki najčešće nastaje kao posljedica degenerativnih promjena, a danas rjeđe zbog reumatske bolesti ili kongenitalnih anomalija poput bikuspidnog zalistka. Razvoj bolesti karakteriziraju fibroza, kalcifikacija i postupno suženje aortnog ušća, što dovodi do opterećenja lijeve klijetke i posljedične disfunkcije. Dijagnostička obrada temelji se primarno na transtorakalnoj ehokardiografiji koja omogućuje morfološku i funkcionalnu procjenu zalistka te određivanje težine stenoze putem parametara poput maksimalne brzine protoka, srednjeg gradijenta i površine aortnog zalistka. U specifičnim situacijama koriste se dodatne metode poput transezofagealne ehokardiografije, kompjutorizirane tomografije i magnetske rezonancije, a u slučajevima niskog protoka korisna je dobutaminska stres-ehokardiografija. Kalcifikacija aortnog zalistka kvantificira se pomoću višeslojne kompjutorizirane tomografije, što može pomoći u razlikovanju teške od umjerene stenoze kod nedosljednih nalaza. Terapijske mogućnosti uključuju konzervativno liječenje u asimptomatskih bolesnika, uz redovito praćenje, dok se kod simptomatskih bolesnika ili onih sa znakovima disfunkcije lijeve klijetke indicira zamjena aortnog zalistka. Ovisno o dobi, komorbiditetima i kirurškom riziku, odabire se kirurška ili transkateterska zamjena zalistka (SAVR ili TAVR), pri čemu se ugrađuje mehanička ili biološka protetska valvula. Kod visokorizičnih pacijenata važnu ulogu u odluci o liječenju ima multidisciplinarni srčani tim. Nakon ugradnje proteze, redovito ehokardiografsko praćenje ključno je za procjenu funkcionalnosti valvule i pravovremeno otkrivanje mogućih komplikacija.Aortic stenosis is the most common valvular disease in the adult population, particularly among the elderly, with a progressive course and significant impact on morbidity and mortality. The most frequent aetiology is degenerative changes, while rheumatic disease or congenital anomalies such as a bicuspid aortic valve are less common causes. The pathogenesis is characterized by fibrosis, calcification, and gradual narrowing of the aortic orifice, leading to increased left ventricular workload and subsequent dysfunction. Diagnostic evaluation is primarily based on transthoracic echocardiography, which allows for morphological and functional assessment of the valve and determination of stenosis severity using parameters such as peak velocity, mean pressure gradient, and aortic valve area. In specific cases, additional methods such as transesophageal echocardiography, computed tomography, and cardiac magnetic resonance imaging are used, while dobutamine stress echocardiography is useful in low-flow conditions. Aortic valve calcification can be quantified using multidetector computed tomography, which helps differentiate between severe and moderate stenosis when findings are inconclusive. Treatment options include conservative management in asymptomatic patients with regular monitoring, while in symptomatic patients or those with signs of left ventricular dysfunction, aortic valve replacement is indicated. Depending on age, comorbidities, and surgical risk, either surgical (SAVR) or transcatheter (TAVR) aortic valve replacement is chosen, involving the implantation of a mechanical or bioprosthetic valve. In high-risk patients, the decision-making process relies significantly on a multidisciplinary heart team. Following prosthetic valve implantation, regular echocardiographic follow-up is essential for evaluating valve function and timely detection of potential complications
Early total care versus damage control strategy in the management of polytrauma patients
No full textOzljede su vodeći uzrok smrti mladog radno aktivnog stanovništva, a u razvijenim državama najčešće su uzrokovane prometnim nesrećama i padovima. Time one predstavljaju ne samo javnozdravstveni, već i socioekonomski problem. Cilj ovog rada bio je analizirati indikacije, prednosti i ograničenja različitih pristupa liječenju, uzimajući u obzir najnovija znanstvena saznanja i kliničke smjernice. Odluka o najboljoj metodi liječenja politraumatiziranih pacijenata nije jednostavna i treba uzeti u obzir niz parametara kako bi se pacijentu osigurao najbolji mogući ishod. Osnovne metode liječenja su rano definitivno zbrinjavanje (ETC) i kirurgija kontrole štete (DCO). ETC predstavlja kirurški pristup liječenju politraumatiziranih pacijenata koji podrazumijeva ranu stabilizaciju svih prijeloma, najčešće unutar 24 do 48 sati nakon ozljede. Ova metoda omogućuje bržu mobilizaciju, skraćuje boravak u bolnici te smanjuje komplikacije povezane s dugotrajnom imobilizacijom. Osamdesetih godina prošlog stoljeća razvija se DCO, koja fokus stavlja na zbrinjavanje životno ugrožavajućih ozljeda prije definitivnog zbrinjavanja prijeloma. Pokazalo se da pacijenti zbrinuti DCO pristupom imaju manju incidenciju komplikacija u vidu SIRS-a i MODS-a, te se ovaj pristup počeo sve češće primjenjivati. Pregledom literature ističu se prednosti i mane pojedinog pristupa, kao i najnovije strategije liječenja koje su se u posljednjih nekoliko godina pojavile. Danas se naglašava važnost individualiziranog pristupa, koji je sinteza ETC i DCO kirurgije u obliku rane primijenjene skrbi (EAC) i sigurnog definitivnog kirurškog zbrinjavanja (SDS).Injuries are the leading cause of death among young, working-age populations, and in developed countries they are most often caused by traffic accidents and falls. As such, they represent not only a public health concern but also a socioeconomic problem. The aim of this paper was to analyze the indications, advantages, and limitations of different treatment approaches, taking into account the latest scientific evidence and clinical guidelines. Choosing the most appropriate treatment method for polytraumatized patients is not straightforward and requires the consideration of multiple parameters to ensure the best possible outcome for each patient. The main treatment strategies are Early Total Care (ETC) and Damage Control Orthopaedics (DCO). ETC represents a surgical approach to the treatment of polytraumatized patients, involving early stabilization of all fractures, typically within 24 to 48 hours after injury. This method allows for faster mobilization, shorter hospital stays, and reduced complications associated with prolonged immobilization. In the 1980s, DCO emerged, focusing on the management of life-threatening injuries prior to definitive fracture fixation. It has been shown that patients treated with the DCO approach have a lower incidence of complications such as SIRS and MODS, and as a result, this method has become increasingly adopted in clinical practice. A review of the literature highlights the advantages and disadvantages of each approach, as well as the most recent treatment strategies that have emerged in recent years. Today, emphasis is placed on an individualized approach, representing a synthesis of ETC and DCO principles in the form of Early Appropriate Care (EAC) and Safe Definitive Surgery (SDS)
Cholangiocellular carcinoma
No full textKolangiocelularni karcinom agresivna je zloćudna novotvorina žučnog epitela koja može nastati cijelom dužinom bilijarnog stabla, od intrahepatalnih žučnih kanalića pa sve do duodenalne ampule gdje zajednički žučni vod ulazi u dvanaesnik. Na temelju anatomskog smještaja unutar bilijarnog stabla razlikuju se intrahepatalni, perihilarni i distalni oblik kolangiocelularnog karcinoma. Najčešća je primarna novotvorina bilijarnog trakta i druga najčešća primarna novotvorina jetre, a čini oko 3 % svih tumora gastrointestinalnog sustava. Kolangiocelularni karcinom povezan je s vrlo lošom prognozom i niskim petogodišnjim preživljenjem. Iako se često razvija bez genetske predispozicije i jasnog uzroka, prepoznati su brojni rizični čimbenici povezani s kolangiocelularnim karcinomom poput infestacije jetrenim metiljima, primarnog sklerozirajućeg kolangitisa i hepatolitijaze. Klinička slika često je nespecifična, a najčešće se prezentira bezbolnom žuticom, gubitkom tjelesne mase i tupom boli u desnom gornjem kvadrantu trbuha. Kirurška resekcija jedina je terapijska opcija koja pruža mogućnost potpunog izlječenja, no prikladna je za samo mali broj bolesnika. Prije resekcije potrebno je obaviti predoperativnu pripremu koja uključuje bilijarnu drenažu i izračun budućeg ostatka jetre. Kod lokalno uznapredovalog perihilarnog kolangiocelularnog karcinoma moguća je transplantacija jetre kod strogo odabranih bolesnika, dok je transplantacija kod lokalno uznapredovalog intrahepatalnog kolangiocelularnog karcinoma još u začetcima. Ako je tumor neresektabilan, može se pokušati drugim oblicima liječenja poput lokoregionalne terapije, kemoterapije ili radioterapije. Također, kod bolesnika s uznapredovalim stadijima bolesti mogu se izvesti palijativni zahvati kojima se osigurava adekvatna bilijarna drenaža.Cholangiocellular carcinoma is an aggressive malignant neoplasm of the biliary epithelium that can arise along the entire length of the biliary tree, from the intrahepatic bile ducts to the duodenal ampulla where the common bile duct enters the duodenum. Based on its anatomical location within the biliary tree, intrahepatic, perihilar and distal forms of cholangiocellular carcinoma are distinguished. It is the most common primary neoplasm of the biliary tract and the second most common primary neoplasm of the liver, accounting for approximately 3% of all gastrointestinal tumors. Cholangiocellular carcinoma is associated with a very poor prognosis and low five-year survival rates. Although it often develops without a genetic predisposition or identifiable cause, numerous risk factors associated with cholangiocellular carcinoma have been recognized, such as a liver fluke infestation, primary sclerosing cholangitis and hepatolithiasis. The clinical presentation is often nonspecific, with the most common symptoms being painless jaundice, weight loss and dull pain in the right upper quadrant of the abdomen. Surgical resection is the only treatment that offers a potential cure, but it is suitable for only a small number of patients. Before resection, preoperative management is necessary, which includes biliary drainage and the calculation of the future liver remnant. In cases of locally advanced perihilar cholangiocellular carcinoma, liver transplantation may be considered in carefully selected patients, while transplantation for locally advanced intrahepatic cholangiocellular carcinoma is still in its infancy. For unresectable tumors, other treatment options such as locoregional therapy, chemotherapy or radiotherapy may be employed. Also, in patients with advanced disease, palliative procedures can be performed to ensure adequate biliary drainage