University of Split School of Medicine Repository
Not a member yet
2312 research outputs found
Sort by
Risk assessment of sarcopenia in hospitalized patients with diabetes
No full textCilj istraživanja: Cilj ovog istraživanja bio je procijeniti rizik za sarkopeniju u hospitaliziranih bolesnika sa šećernom bolesti te utvrditi povezanost sa sastavom tijela, regulacijom glikemije, prisustvom kroničnih komplikacija šećerne bolesti i farmakoterapijom. Ispitanici i postupci: U presječno istraživanje je uključeno 40 bolesnika hospitaliziranih na Zavodu za endokrinologiju Kliničkog bolničkog centra Split. Podatci su prikupljeni iz bolničkog informacijskog sustava i obuhvaćali su antropometrijske mjere, laboratorijske vrijednosti HbA1c, eGFR, podatke o prisustvu dijabetičkih komplikacija i farmakoterapiji. Podaci o sastavu tijela dobiveni su mjerenjem metodom bioelektrične impedancije (TANITA vaga). Rizik za sarkopeniju procijenjen je pomoću validiranog SARC-F upitnika. Rezultati: Ukupno 60% ispitanika imalo je izražen rizik za sarkopeniju (SARC-F ≥ 4). Ispitanici s povećanim rizikom za sarkopeniju bili su značajno stariji (P < 0,001), imali su značajno veći ITM (P = 0,009), veći udio masnog tkiva (P = 0,003) i niži eGFR (P = 0,001) u usporedbi s ispitanicima bez povećanog rizika za sarkopeniju. Nije bilo statistički značajne razlike među skupinama s obzirom na rizik za sarkopeniju u mišićnoj masi (P = 0,132) i vrijednosti HbA1c (P = 0,300). Potvrđena je značajna pozitivna korelacija rizika za sarkopeniju i ITM-a (ρ = 0,397; P = 0,011), udjela masnog tkiva (ρ = 0,509; P < 0,001), a značajna negativna korelacija s mišićnom masom (ρ = -0,346; P = 0,029). Nije bilo značajne razlike u riziku za sarkopeniju s obzirom na prisustvo komplikacija šećerne bolesti (P = 0,179). Najčešća farmakoterapija hospitaliziranih bolesnika sa šećernom bolesti bila je inzulinska terapija (67,5 %) te nije pokazana značajna povezanost obzirom na rizik za sarkopeniju (P = 0,414). Zaključak: Najveći udio hospitaliziranih bolesnika sa šećernom bolesti ima povećan rizik za sarkopeniju koji je povezan s ITM-om, udjelom masnog tkiva, a negativno s mišićnom masom. Bolesnici s povećanim rizikom za sarkopeniju su bili stariji, s većim ITM-om, većim udjelom masnog tkiva, a nisu se razlikovali u vrijednostima HbA1c, prisustvu komplikacija i farmakoterapiji šećerne bolesti.Objectives: The aim of this study was to assess the risk of sarcopenia in hospitalized patients with diabetes mellitus and to examine its association with body composition, glycemic control, the presence of chronic diabetes-related complications, and pharmacotherapy. Subjects and methods: This cross-sectional study included 40 patients hospitalized at the Department of Endocrinology, University Hospital of Split. Data were collected from the hospital information system and included anthropometric measurements, laboratory values of HbA1c and eGFR, as well as information on the presence of diabetic complications and pharmacotherapy. Body composition data were obtained using bioelectrical impedance analysis (TANITA scale). The risk of sarcopenia was assessed using the validated SARC-F questionnaire. Results: A total of 60 % of participants were identified as having an increased risk of sarcopenia (SARC-F ≥ 4). Patients at higher risk for sarcopenia were significantly older (P < 0.001), had a significantly higher BMI (P = 0.009), greater body fat percentage (P = 0.003), and lower eGFR (P = 0.001) compared to those without increased sarcopenia risk. No statistically significant differences were found between the groups regarding muscle mass (P = 0,132) and HbA1c levels (P = 0.300). A significant positive correlation was observed between sarcopenia risk and BMI (ρ = 0.397; P = 0.011) as well as fat mass percentage (ρ = 0.509; P < 0.001), while a significant negative correlation was found with muscle mass (ρ = -0.346; P = 0.029). No significant difference in sarcopenia risk was found based on the presence of diabetes-related complications (P = 0.179). The most common pharmacotherapy among hospitalized diabetic patients was insulin therapy (67.5 %), with no significant association observed with sarcopenia risk (P = 0.414). Conclusion: The majority of hospitalized patients with diabetes were found to be at increased risk of sarcopenia, which was positively associated with BMI and body fat percentage, and negatively associated with muscle mass. Patients at higher risk of sarcopenia were older, had higher BMI and a greater proportion of body fat, while no significant differences were observed in HbA1c levels, the presence of diabetic complications, or pharmacotherapy
Artificial sweeteners consumption frequency in children and young people as well as the analysis of the their concentration in selected food products
No full textUvod: Prekomjerna tjelesna masa je najčešće posljedica nepravilne prehrane praćene smanjenom tjelesnom aktivnošću. Unatoč brojnim preporukama o kreiranju zdravih jelovnika, velika većina stanovnika svih uzrasta konzumira znatne količine šećera, što značajno utječe na njihov prehrambeni status. Posebno je važno razvijati pravilne prehrambene navike kod djece. Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije u 2022. godini 37 milijuna djece u dobi do 5 godina starosti je imalo prekomjernu tjelesnu masu koja je dodatni rizik za razvoj kroničnih nezaraznih bolesti, kasnije tijekom života. Istovremeno se sve više u prehrambenim proizvodima šećeri zamjenjuju umjetnim sladilima kako bi se namirnicama smanjila kalorijska vrijednost, a sačuvao slatki okus. Za većinu umjetnih sladila se smatralo da nemaju štetnih učinaka, međutim, provedene novije studije ukazuju na činjenicu da umjetna sladila mogu imati obrnuto djelovanje od njihove prvotne namjene, odnosno mogu štetno utjecati na zdravlje. Konzumacija umjetnih sladila rezultira žudnjom za šećerom, jer smanjena kalorijska vrijednost stimulira apetit, što može dovesti do povećane konzumacije namirnica, debljanja i intolerancije na glukozu. Prema svim dostupnim podatcima njihovi dugoročni učinci na zdravlje djece i mladih su kontradiktorni, odnosno nedovoljno ispitani. Cilj: Stoga je cilj ovog istraživanja bio ispitati informiranost, znanja i stavove roditelja i mladih o prisutnosti umjetnih sladila u prehrambenim proizvodima te ispitati njihove navike konzumacije takvih proizvoda. Jedan od ciljeva je bio analizirati upravo takve proizvode na prisustvo umjetnih sladila te provjeriti ispravnost isticanja deklaracija na njima. Na temelju rezultata ispitivanja prehrambenih proizvoda i odgovora iz upitnika pokušalo se procijeniti jesu li dnevni unosi određenih umjetnih sladila mogli prijeći PDU vrijednosti kod djece i mladih. Ispitanici i postupci: Studija, kao presječno istraživanje, je uključila ukupno 649 ispitanika: 324 roditelja djece predškolske i školske dobi i 325 srednjoškolaca i studenata, a na sastav i koncentracije umjetnih sladila (acesulfama-K, aspartama, saharin-dihidrata i ciklamata) analiziran je 121 prehrambeni proizvod. Rezultati: Istraživanje je pokazalo kako negativne stavove prema konzumaciji umjetnih sladila imaju obje skupine ispitanika, s tim da su roditelji u većoj mjeri (74,1%) smatrali da su umjetna sladila štetna u odnosu na srednjoškolce i studente (54,2%). Deklaraciju proizvoda uvijek čita samo 16 % roditelja i 8 % studenata i srednjoškolaca. Prema rezultatima multivarijantne korelacijske analize uočena je pozitivna povezanost između konzumacije gaziranih napitaka i kupovnih voćnih sokova, kao i između izotoničnih napitaka i aromatizirane vode s okusom. Statistički značajna povezanost je uočena između ITM za one ispitanike koji svakodnevno konzumiraju gazirane bezalkoholne napitke u odnosu na one koji to rade rijetko ili nikada (β = -1,48; 95% CI -2,88– -0,08; P= 0,039). Od ukupno 121 uzorka različitih napitaka, žvakaćih guma i mliječnih prehrambenih proizvoda, umjetna sladila su se nalazila u 82 proizvoda. Neki proizvodi su sadržavali više od jednog sladila. U jednom proteinskom napitku su dva umjetna sladila prelazila najviše dopuštene vrijednosti. Zaključci: Dobiveni rezultati pokazali su kako je negativan stav prema konzumaciji umjetnih sladila imala većina ispitanika. Uočena je povezanost između svakodnevne konzumacije bezalkoholnih napitaka i povećanog stupnja uhranjenosti. Nadalje, proizvođači ne ističu točno deklaraciju o sadržaju umjetnih sladila na prehrambenim proizvodima. Uz nizak postotak osoba koje čitaju deklaracije svjesnost o unosu umjetnih sladila je upitna, a kod osoba niske tjelesne težine unos proizvoda koji sadrže visoke koncentracije umjetnih sladila rezultirat će s prelaskom PDU vrijednosti. Kao moguća prevencija potrošače je potrebno educirati o važnosti čitanja deklaracije kako bi se informirali što konzumiraju oni sami kao i njihova djeca.Introduction: Excess body weight is most often the result of an unhealthy diet accompanied by reduced physical activity. Despite numerous recommendations on creating healthy menus, the vast majority of people of all ages consume significant amounts of sugar, which significantly affects their nutritional status. Developing children's healthy eating habits are particularly crucial. According to World Health Organization estimates in 2022. 37 million children under the age of 5 were overweight, which is an additional risk for developing chronic non-communicable diseases later in life. At the same time, sugars are increasingly being replaced with artificial sweeteners in food products in atempt to reduce the calorie content of food while preserving the sweet taste. Most artificial sweeteners were thought to have no harmful effects. However, recent studies have shown that artificial sweeteners may have the opposite effect of their original purpose and they may have a detrimental effect on health. Namely, consumption of artificial sweeteners results in sugar cravings, as the reduced caloric value stimulates appetite, which can lead to increased food consumption, weight gain and glucose intolerance According to available data, their long-term effects on the health of children and young people are contradictory, or insufficiently researched. Objectives: Therefore, the aim of this research was to examine the awareness, knowledge and attitudes of parents and young people about the presence of artificial sweeteners in food products and to examine their consumption habits. One of the aims was to analyse selected products for the presence of artificial sweeteners and to check the correctness of the labels. Based on the results of the food product analyses and the responses to the questionnaire, an attempt was made to assess whether the daily intakes of certain artificial sweeteners could exceed the PDU values in children and young people. Respondents and procedures: The study, as a cross-sectional survey, included a total of 649 respondents: 324 parents of preschool and school-age children and 325 high school students and students. Selected food (121 in total) were analyzed for the composition and concentrations of artificial sweeteners (acesulfame-K, aspartame, saccharin and cyclamate). Results: The research showed that both groups of respondents have negative attitudes towards the consumption of artificial sweeteners, with parents being more likely (74.1%) to believe that artificial sweeteners are harmful compared to high school students and university students (54.2%). Only 16% of parents and 8% of university students and university students always read the product label. According to the results of the multivariate correlation analysis, a positive association was observed between the consumption of carbonated beverages and purchased fruit juices, as well as between isotonic beverages and flavored flavored water. There was a statistically significant correlation between the BMI of respondents who regularly drank carbonated soft drinks and those who drank them infrequently or never (β = -1,48; 95% CI -2,88– -0,08; P= 0,039). Out of 121 samples of various beverages, chewing gums and dairy food products, artificial sweeteners were found in 82 products. Some products contained more than one sweetener. In one protein drink, two artificial sweeteners exceeded the maximum permitted amounts. Conclusions: The results showed that the majority of respondents had a negative attitude towards the consumption of artificial sweeteners. A connection was observed between the daily consumption of soft drinks and an increased level of nutrition. Furthermore, manufacturers do not accurately state the declaration of the content of artificial sweeteners on food products. With a low percentage of people reading the declarations, awareness of the intake of artificial sweeteners is questionable, and in people with low body weight, the intake of products containing high concentrations of artificial sweeteners will result in exceeding the PDU value. As a possible prevention, consumers need to be educated about the importance of reading the declaration in order to be informed about what they themselves and their children are consuming
Perforated peptic ulcers in children: A systematic review
No full textCilj istraživanja: Studija nastoji objediniti informacije iz postojećih istraživanja o perforiranim peptičkim ulkusima (PPU) u dječjoj populaciji, uključujući njihove čimbenike rizika, etiologiju, mogućnosti liječenja i ishode, budući da trenutačno ne postoji sveobuhvatan pregled u dostupnoj literaturi. Ispitanici i metode: Sustavni pregled proveden je u skladu s PRISMA smjernicama. Pretraživanje literature obavljeno je 24. studenoga 2024. godine korištenjem četiri internetske baze podataka: PubMed, ScienceDirect, Scopus i Web of Science. U pregled su uključene studije objavljene na engleskom jeziku koje su se bavile perforiranim peptičkim ulkusima (želučanim ili duodenalnim) u osoba mlađih od 18 godina. Rezultati: Od ukupno 1963 pretražena zapisa, 12 studija zadovoljilo je unaprijed definirane kriterije uključivanja i uključeno je u ovaj sustavni pregled. Ukupna analiza obuhvatila je 239 pedijatrijskih bolesnika s dijagnozom perforiranog peptičkog ulkusa, s medijanom dobi od 11,0 godina (raspon: 3,2 do 16,5 godina). Rezultati ukazuju na veću učestalost perforacija ulkusa kod muške djece (74,8%). Duodenalne perforacije bile su znatno češće (73%) od želučanih (27%). Najčešće prijavljeni klinički simptomi uključivali su bol u trbuhu (n=175; 73,2%), povraćanje (n=82; 34,3%), znakove peritonealnog nadražaja (n=79; 33%) i povišenu tjelesnu temperaturu (n=38; 15,9%). Radiološki je slobodan zrak ispod dijafragme zabilježen u 141 slučaju (58,9%). Od ukupnog broja bolesnika, njih 207 (86,6%) podvrgnuto je kirurškom liječenju, dok je 32 bolesnika (13,4%) liječeno konzervativnim pristupom. Kada je riječ o kirurškim tehnikama, u većini slučajeva izvedena je otvorena operacija (n=143; 69%), dok su laparoskopskim putem operirana 64 bolesnika (31%). Od kirurški liječenih bolesnika, 114 zahvata uključivalo je jednostavno šivanje, s ili bez omentalnog režnja. Poslijeoperacijske komplikacije zabilježene su u 30 bolesnika (14,5%), ponovna operacija bila je potrebna u 4 slučaja (1,9%), a smrtnost je zabilježena u 9 slučajeva (3,8%). Zaključci: PPU je bila učestalija u dječaka, a najčešće je bila lokalizirana u duodenumu. Šivanje ulkusa, s ili bez omentalnog režnja, predstavljalo je glavni terapijski postupak, uz relativno nisku stopu komplikacija. Potrebna su dodatna istraživanja kako bi se dobili temeljitiji i nepristraniji podaci o PPU u dječjoj populaciji, što bi doprinijelo boljem razumijevanju epidemiologije, čimbenika rizika i ishoda povezanih s ovom bolešću, a time i unaprjeđenju strategija prevencije i liječenja.Objectives: This study seeks to consolidate information from existing research on pediatric perforated peptic ulcers (PPU), including its risk factors, etiology, therapeutic modalities, and prognoses, as no comprehensive evaluation presently exists in the literature. Materials and methods A systematic review was performed in accordance with PRISMA principles. A literature review was conducted on 24 November 2024, utilizing four internet databases: PubMed, Science Direct, Scopus and Web of Science. The inclusion criteria were publications written in English that concentrated on PPU (gastric or duodenal) in patients aged under 18 years. Results: Out of a total of 1,963 records screened, 12 studies met the predefined inclusion criteria and were incorporated into this systematic review. The collective analysis encompassed 239 pediatric patients diagnosed with perforated peptic ulcers, with a median age of 11.0 years (range: 3.2 to 16.5 years). The results indicate a higher prevalence of ulcer perforation among male patients (74.8%). Duodenal perforations were notably more frequent (73%) than gastric ones (27%). The most commonly reported clinical symptoms included abdominal pain (n=175, 73.2%), vomiting (n=82, 34.3%), signs of peritoneal irritation (n=79, 33%), and fever (n=38, 15.9%). Radiological evidence of subdiaphragmatic free air was present in 141 cases (58.9%). Of the total cohort, 207 children (86.6%) underwent surgical intervention, while 32 patients (13.4%) were managed conservatively. Regarding surgical techniques, open surgery was performed in the majority of cases (n=143, 69%), whereas laparoscopic procedures were carried out in 64 patients (31%). Among those who received surgery, 114 operations involved simple suturing, with or without reinforcement using an omental patch. Postoperative complications occurred in 30 patients (14.5%), reoperation was required in 4 cases (1.9%), and mortality was reported in 9 patients (3.8%). Conclusions: PPU was more common in males and mostly located in the duodenum. Ulcer suturing, with or without an omental patch, was the predominant therapeutic method, exhibiting a comparatively low complication rate. Additional research is required to yield more thorough and impartial evidence regarding PPU in children, which may augment the comprehension of the epidemiology, risk factors, and outcomes linked to this condition in pediatric populations, thereby informing enhanced prevention and treatment approaches
Rezultati artroskopske rekonstrukcije tetiva rotatorne manžete u Kliničkom bolničkom centru Split
No full textObjectives: The aim of this study was to assess the success of arthroscopic rotator cuff tendon repair in University Hospital of Split by comparing clinical scores before and six months after surgery. Outcome measures included the Constant Shoulder Score (CSS) Oxford Shoulder Score (OSS), and Visual Analogue Scale (VAS). It was hypothesised that CSS and OSS would improve significantly, while VAS scores would decrease, indicating reduced pain and better shoulder function. Subjects and methods: This prospective cohort study included twelve patients with complete full-thickness isolated supraspinatus and combined supraspinatus and infraspinatus tendon tears. Inclusion criteria were acute tears or chronic symptomatic tears unresponsive to six months of conservative treatment. Exclusion criteria included prior shoulder surgery, long head of biceps pathology, subscapularis tendon involvement, severe osteoarthritis, rheumatological conditions, or recent cortisone injections. All patients underwent arthroscopic single-row repair under general and regional anaesthesia, followed by a structured rehabilitation program. CSS, OSS, and VAS scores were recorded preoperatively and at six months postoperatively. Results: Twelve patients (8 women, 4 men; aged 49-76) underwent arthroscopic rotator cuff repair, nine had isolated supraspinatus tears, while three had additional infraspinatus involvement. Three cases were classified as acute and nine as chronic. CSS improved with a mean gain of 35.25±4.938, and improvement was observed in all patients. Every patient also demonstrated improvement in OSS with a mean gain of 15.42±5.098 points. While pain levels significantly decreased postoperatively, proven with VAS score having a mean reduction of 3.833±1.115 points. No surgical complications were recorded in any of the twelve cases and all patients showed improvement in clinical scores after six months. Conclusion: Arthroscopic rotator cuff repair resulted in significant improvements in shoulder function and pain reduction across all patients. The observed outcomes support the effectiveness of this surgical technique and align with findings in published literature.Ciljevi: Cilj studije bio je procijeniti uspjeh operacije artroskopske rekonstrukcije tetiva rotatorne manžete u Kliničkom bolničkom centru Split usporedbom kliničkih zbrojeva prije i šest mjeseci nakon operacijskog zahvata. Mjere ishoda uključivale su Constant Shoulder Score (CSS), Oxford Shoulder Score (OSS) i Vizualno Analognu Ljestvicu (VAL). Hipoteza istraživanja je kako će 6 mjeseci nakon operacije vrijednosti CSS i OSS biti više a vrijednosti VAL biti manje što bi ukazivalo na smanjenje boli i bolju funkciju ramena. Materijali i metode: Ova prospektivna kohortna studija obuhvatila je dvanaest bolesnika s potpunom rupturom tetive supraspinatusa te rupturom tetive supraspinatusa udruženom s rupturom tetive infraspinatusa. Kriterij uključenja zadovoljili su ispitanici s akutnim rupturama kao i ispitanici s kroničnim simptomatskim rupturama tetiva rotatorne manžete nakon neuspješnog konzervativnog liječenja koje je trajalo 6 mjeseci. Kriteriji isključenja su bili: prethodni operacijski zahvati ramena, patologija tetive duge glave bicepsa, ruptura tetive supskapularisa, izraženi osteoartritis glenohumeralnog zgloba, reumatološke bolesti te intra-artikularna i subakromijalna primjena kortikosterioda u razdoblju do tri mjeseca prije operacije. Svi bolesnici su operirani artroskopskom rekonstrukcijom tetiva rotatorne manžete u općoj i regionalnoj anesteziji, nakon čega je slijedio rehabilitacijski program. CSS, OSS i VAL zbrojevi zabilježeni su prije operacije i šest mjeseci nakon operacije. Rezultati: Dvanaest ispitanika (8 žena, 4 muškarca; u dobi od 49 do 76 godina) podvrgnuto je artroskopskom zahvatu rekonstrukcije tetiva rotatorne manšete, devet je imalo izolirane rupture tetive supraspinatusa, dok je troje imalo udružene rupture tetiva suprapinatusa i infraspinatusa. Tri rupture klasificirane su kao akutne, a devet kao kronične. Prosječno povećanje vrijednosti CSS iznosilo je 35,25±4,938, a poboljšanje je uočeno kod svih ispitanika. Kod svakog bolesnika zabilježeno je povećanje vrijednosti OSS s prosječnim porastom od 15,42±5,098 bodova. Poslijeoperacijska razina boli je bila manja, što je dokazano prosječnim smanjenjem vrijednosti VAL za 3,833 ± 1,115 bodova. Nisu zabilježene kirurške komplikacije ni u jednom od dvanaest slučajeva, a kod svih ispitanika je došlo do poboljšanja vrijednosti kliničkih zbrojeva. Zaključci: Artroskopski popravak rotatorne manžete rezultirao je značajnim poboljšanjem funkcije ramena i smanjenjem boli kod svih pacijenata. Uočeni ishodi podupiru učinkovitost ove kirurške tehnike i u skladu su s podacima iz objavljene literature
The role of prealbumin as a biomarker of starvation in pediatric anorexia nervosa
No full textCILJ ISTRAŽIVANJA: Cilj ovog istraživanja bio je utvrditi povezanost između koncentracije prealbumina i kliničkih pokazatelja kod pedijatrijskih pacijenata s anoreksijom nervozom, tipičnim i atipičnim fenotipom te procijeniti njegovu potencijalnu ulogu kao biomarkera starvacije za procjenu težine bolesti. MATERIJALI I METODE: U svrhu izrade ovog istraživanja retrospektivnom analizom obuhvaćeni su podatci 65 pacijenata u dobi od 10 do 18 godina, s dijagnozom tipične ili atipične anoreksije nervoze postavljene prema kriterijima DSM V. Pacijenti su u periodu od studenog 2022. do listopada 2023. godine bili zaprimljenih na obradu i liječenje u Centar za poremećaje u jedenju kod djece i adolescenata KBC-a Sestre milosrdnice, na klinici za pedijatriju. Podatci su preuzeti bolničkog informatičkog sustava (Bis) Centra za poremećaje u jedenju kod djece i adolescenata, Klinike za pedijatriju KBC-a Sestre milosrdnice. REZULTATI: U istraživanje je uključeno 65 pacijenata s dijagnozom AN, od čega je 96,9 % ženskog spola. Najzastupljeniji fenotip bila je tipična AN, odnosno njezin restriktivni podtip (AN-RT), kojim se prezentiralo 60 % ispitanika. Analizom antropometrijskih parametara ispitanika utvrdi se medijan gubitka tjelesne mase 19,8 %, dok je prosječni ITM iznosio 15,93 kg/m², što ukazuje na izraženu pothranjenost. Poseban naglasak stavljen je na analizu serumske koncentracije prealbumina kao mogućeg biomarkera nutritivnog statusa. Analizom koncentracije prealbumina, medijan vrijednosti u skupini s atipičnom anoreksijom (AAN) iznosio je 0,21 g/L (IQR: 0,19–0,25), a u skupini s tipičnom anoreksijom (AN) 0,23 g/L (IQR: 0,19–0,26), što ukazuje na izostanak statistički značajne razlike među skupinama (P = 0,504). Međutim, pri razvrstavanju pacijenata prema ITM-u, zabilježena je statistički značajna razlika među vrijednostima prealbumina (P = 0,014) s tim da su pacijenti s ITM –2,0), utvrđene su statistički značajno više vrijednosti transferina (P = 0,004), ceruloplazmina (P = 0,004) i C3 komplementa (P –2.0), significantly higher levels of transferrin (P = 0.004), ceruloplasmin (P = 0.004), and C3 complement (P < 0.001) were observed in the group with mild to moderate malnutrition. Ferritin concentrations were also markedly higher in individuals with more severe degrees of malnutrition (P = 0.013), which may reflect iron redistribution in the context of chronic undernutrition. CONCLUSION: The findings indicate that serum prealbumin levels are reduced in most pediatric patients with AN; however, its concentration did not show a significant correlation with Z-score-defined malnutrition severity or clinical features. Although lower prealbumin levels were statistically associated with lower BMI, its sensitivity as an independent biomarker of nutritional status appears limited. In contrast, several biochemical markers—such as transferrin, ceruloplasmin, complement C3, and ferritin—showed statistically significant differences depending on disease phenotype and malnutrition severity, suggesting their potential value in the clinical assessment of disease severity
Fluorescentno navođenje u tireoidektomiji: poboljšanje detekcije paratireoidnih žlijezda autofluorescentnim snimanjem
No full textObjectives: Evaluate whether intraoperative near-infrared (NIR) autofluorescence (AF) imaging improves identification of parathyroid glands (PGs) during thyroidectomy versus the surgeon’s unaided eye. Secondary aims: (1) assess if autotransplantation of devascularized or inadvertently removed PGs into the ipsilateral sternocleidomastoid preserves early postoperative calcium homeostasis; (2) determine whether autotransplantation reduces symptomatic postoperative hypocalcemia. Methods: In a prospective cohort of 307 patients undergoing total or partial thyroidectomy, surgeons first attempted PG identification by visual inspection, then with AF imaging (intrinsic NIR fluorescence). Two analysis groups were defined: those with two expected PGs (n = 132) and four expected PGs (n = 175). Numbers of glands identified by each method were compared by Wilcoxon signed-rank test; agreement was assessed via Spearman’s rank correlation. Patients with intraoperative devascularized or excised PGs were offered autotransplantation: minced PG tissue implanted in the ipsilateral sternocleidomastoid. Postoperative care included serial serum calcium measurements; symptomatic hypocalcemia managed per protocol. Results: Two-Gland Group (n = 132): AF imaging detected significantly more PGs than visual inspection (Wilcoxon S = 2559.00, P < 0.001); Spearman’s ρ = 0.722. Four-Gland Group (n = 175): AF again outperformed the naked eye (S = 2452.50, P < 0.001); Spearman’s ρ = 0.653. Overall Gain: AF revealed on average 1.2 more glands per case than visual inspection. Autotransplantation & Biochemical Outcomes: Among 103 hypocalcemic patients, 28 underwent autotransplantation and 75 did not. Median serum-calcium drop did not differ significantly (Mann–Whitney U, P = 0.761). Autotransplantation & Symptomatic Hypocalcemia: Symptomatic hypocalcemia occurred in 15/75 (20%) non-transplanted versus 2/28 (7.1%) transplanted patients; Fisher’s exact P = 0.145. All events arose within 72 hours postoperatively. Conclusion: NIR AF imaging significantly enhances intraoperative PG detection (P < 0.001), offering clear clinical and educational benefits. While parathyroid autotransplantation showed no early biochemical advantage, it trended toward fewer symptomatic hypocalcemic events. Further large-scale, long-term studies are required to confirm graft functionality and clinical impact. Despite initial setup costs, AF imaging is recommended in high-volume thyroid centers.Ciljevi: Procijeniti poboljšava li intraoperativno snimanje near-infrared (NIR) autofluorescencijom (AF) identifikaciju paratireoidnih žlijezda (PG) tijekom tiroidektomije u odnosu na neovisnu procjenu kirurgovim okom. Sekundarni ciljevi: (1) utvrditi čuva li autotransplantacija devaskulariziranih ili slučajno odstranjenih PG u ipsilateralni m. sternocleidomastoideus ranu postoperativnu kalcijsku homeostazu; (2) procijeniti smanjuje li autotransplantacija incidenciju simptomatske postoperativne hipokalcijemije. Metode: U prospektivnu kohortu uključeno je 307 bolesnika podvrgnutih totalnoj ili parcijalnoj tiroidektomiji. Kirurg je prvo pokušao prepoznati PG klasičnom vizualnom inspekcijom, a zatim AF-sistemom temeljenim na intrinzičnoj NIR-fluorescenciji. Definirane su dvije analitičke skupine: očekivane dvije žlijezde (n = 132) i četiri žlijezde (n = 175). Broj detektiranih žlijezda uspoređen je Wilcoxonovim testom potpisanih rangova; slag je procijenjen Spearmanovim koeficijentom korelacije. Pacijenti s intraoperativno devaskulariziranim ili uklonjenim PG bili su ponuđeni autotransplantaciju: usitnjeno tkivo ugrađeno je u isti m. sternocleidomastoideus. Postoperativno su provođene serijske mjere serumnog kalcija; simptomatska hipokalcijemija liječena je prema bolničkom protokolu. Rezultati: Grupa s dvije žlijezde (n = 132): AF je detektirala značajno više PG od vizualne inspekcije (Wilcoxon S = 2559,00; P < 0,001); Spearman ρ = 0,722. Grupa s četiri žlijezde (n = 175): AF je ponovno nadmašila golim okom (S = 2452,50; P< 0,001); Spearman ρ = 0,653. Ukupan dobitak: U prosjeku 1,2 žlijezde više po slučaju u odnosu na sam vizualni pregled. Autotransplantacija i biokemijski ishodi: Među 103 hipokalcemijska bolesnika, 28 je primilo autotransplantaciju, a 75 nije. Medijan pada serumnog kalcija bio je sličan u obje skupine (Mann–Whitney U; P = 0,761). Autotransplantacija i simptomatska hipokalcijemija: Simptomatska hipokalcijemija javila se u 15/75 (20 %) ne-transplantiranih nasuprot 2/28 (7,1 %) transplantiranih bolesnika; Fisherov test P = 0,145. Svi su se događaji pojavili unutar 72 sata postoperativno. Zaključak: NIR AF snimanje značajno poboljšava intraoperativnu detekciju PG (P < 0,001), pružajući jasne kliničke i edukacijske koristi. Iako autotransplantacija nije pokazala ranu biokemijsku prednost, zabilježen je pad incidencije simptomatske hipokalcijemije. Za potvrdu dugoročne funkcionalnosti presađenog tkiva i kliničkog učinka potrebne su veće prospektivne studije. Unatoč inicijalnim troškovima, AF-tehnika se preporučuje u centrima s velikim brojem tiroidektomija
Usporedba ablacije visokom snagom i kratkog trajanja s 'CLOSE'-vođenom izolacijom plućnih vena u srčanoj magnetskoj rezonanci tri mjeseca nakon ablacije
No full textObjective: To compare lesion formation after HPSD versus CLOSE-guided PVI using LGE-MRI three months after ablation. Secondarily, the procedural efficiency was also compared. Methods: A retrospective study of 46 patients who underwent either HPSD or CLOSE-guided PVI for atrial fibrillation at the Sana Klinikum Coburg. After three months, scar formation in 12 anatomical segments around the PVs was assessed using cardiac MRI with late gadolinium enhancement. 19 patients underwent HPSD and 27 patients CLOSE-guided PVI. All of them were relatively similar in terms of age and pre-existing conditions, so that the sample groups are as representative as possible for the population undergoing PVIs. Results: Scar prevalence was generally similar in both groups. While the CLOSE group showed numerically higher scarring in two segments, these differences were not significant after Bonferroni correction. The HPSD group demonstrated a significantly shorter ablation time, left atrial dwell time, and fewer applications. Conclusion: Both ablation groups yielded comparable scar extent on cardiac MRI, but the HPSD group showed greater procedural efficiency, indicating it may be a superior alternative to the CLOSE protocol in clinical practice.Cilj: Usporediti stvaranje ožiljaka nakon ablacije visoke snage i kratkog trajanja (HPSD) u odnosu na „CLOSE“-vođenu izolaciju plućnih vena (PVI) pomoću MRI s kasnim pojačanjem gadolinijem (LGE-MRI) tri mjeseca nakon zahvata. Sekundarno, uspoređena je i proceduralna učinkovitost. Metode: Retrospektivna studija na 46 pacijenata koji su zbog atrijske fibrilacije podvrgnuti HPSD ili „CLOSE“-vođenoj PVI u bolnici Sana Klinikum Coburg. Tri mjeseca nakon zahvata, stvaranje ožiljaka u 12 anatomskih segmenata oko plućnih vena procijenjeno je pomoću srčanog MRI-a s kasnim pojačanjem gadolinijem. 19 pacijenata je bilo u HPSD skupini, a 27 u „CLOSE“-skupini. Obje skupine bile su slične po dobi i prethodnim bolestima, čime su uzorci što reprezentativniji za populaciju koja se podvrgava PVI-u. Rezultati: Učestalost stvaranja ožiljaka bila je općenito slična u obje skupine. Iako je „CLOSE“-skupina pokazala numerički veće stvaranje ožiljaka u dva segmenta, razlike nisu bile statistički značajne nakon Bonferroni korekcije. Skupina HPSD imala je značajno kraće vrijeme ablacije, kraće zadržavanje u lijevom atriju te manji broj aplikacija. Zaključak: Obje metode ablacije rezultirale su usporedivim stvaranjem ožiljaka na srčanom MRI-u, no HPSD protokol pokazao je veću proceduralnu učinkovitost, što ukazuje na njegovu moguću prednost u kliničkoi praksi
Indeks izvrsnosti : Znanstveni uzlet MEFST-a: Deseterostruko povećanje produkcije u samo dva desetljeća
No full textIncidence and delivery methods of twin pregnancies over a two-year period at the University Hospital of Split
No full textCilj istraživanja: Cilj ovog istraživanja bio je analizirati učestalost i načine dovršenja blizanačkih trudnoća u KBC-u Split tijekom 2023. i 2024. godine. Istraživanje je obuhvatilo usporedbu spontanih i MPO trudnoća, zastupljenost tipova placentacije, trajanje gestacije te povezanost prethodnog poroda s odabirom metode dovršenja. Ispitanici i metode: Istraživanje je provedeno kao retrospektivna presječna studija na uzorku od 160 žena koje su rodile blizance u KBC-u Split tijekom 2023. i 2024. godine. Podatci su prikupljeni iz rađaonskih protokola i Bolničkog informacijskog sustava. Analizirane su demografske, kliničke i neonatalne varijable uključujući dob majke, način začeća, paritet, gestacijsku dob, tip blizanačke trudnoće, način dovršenja trudnoće, prisutnost komplikacija i neonatalne ishode. Rezultati: Blizanačke trudnoće činile su 2 % ukupnih poroda (160 od 7986 poroda). Najčešći načini dovršenja bili su elektivni carski rez (44 %), hitni carski rez (43 %), vaginalni porod (12 %) i kombinirani porod (1 %), s ukupnom stopom carskog reza od 88,1% bez značajne razlike između spontanih i MPO trudnoća. Medijan dobi trudnica iznosio je 31,5 godina. Trudnice s MPO bile su statistički značajno starije (35 naspram 30 godina, P<0,001) i imale su manji broj prethodnih poroda. Medijan gestacijske dobi bio je 36 tjedana. Stopa prijevremenih poroda iznosila je 50,6 % bez značajne razlike između skupina. Prethodni carski rez pokazao se kao najznačajniji prediktor ponovnog operativnog dovršenja (sve žene s prethodnim carskim rezom ponovno su rodile operativno). Bikorionske trudnoće bile su zastupljenije u MPO skupini (86,3 % naspram 78,9 %), ali bez statistički značajne razlike. Korionicitet nije pokazao statistički značajnu povezanost s načinom dovršenja trudnoće. Neonatalni ishodi bili su povoljni s visokim udjelom živorođene djece (96,25 %). Zaključci: Učestalost blizanačkih trudnoća u Splitu odgovara globalnim trendovima, no većina završava carskim rezom, znatno iznad preporuka. Način začeća nije značajno utjecao na dovršenje trudnoće, dok je prethodni carski rez bio ključan faktor. Visoka stopa živorođene djece i dobri Apgar rezultati ukazuju na kvalitetnu perinatalnu skrb. Nalazi upućuju na potrebu za promjenom kliničke prakse s ciljem sigurnog povećanja udjela vaginalnih poroda u odabranim slučajevima.Objectives: The aim of this study was to analyze the incidence and delivery methods of twin pregnancies at the University Hospital of Split during 2023 and 2024. The research included a comparison between spontaneous and medically assisted conceptions, the distribution of placentation types, gestational duration, and the association between previous childbirth and the chosen method of delivery. Patients and methods: The study was conducted as a retrospective cross-sectional analysis on a sample of 160 women who delivered twins at the University Hospital of Split during 2023 and 2024. Data were collected from delivery room records and the hospital information system. Demographic, clinical, and neonatal variables were analyzed, including maternal age, mode of conception, parity, gestational age, type of twin pregnancy, mode of delivery, presence of complications, and neonatal outcomes. Results: Twin pregnancies accounted for 2% of all deliveries (160 out of 7,986 births). The most common delivery methods were elective cesarean section (44%), emergency cesarean section (43%), vaginal delivery (12%), and combined delivery (1%), with a total cesarean section rate of 88.1%, showing no significant difference between spontaneous and medically assisted pregnancies. The median maternal age was 31.5 years. Women who conceived through medically assisted reproduction were significantly older (35 compared to 30 years, P<0.001) and had fewer previous births. The median gestational age was 36 weeks. The rate of preterm births was 50.6%, with no significant difference between the groups. A previous cesarean section was the strongest predictor of repeat surgical delivery (all women with a prior cesarean gave birth operatively again). Dichorionic pregnancies were more common in the medically assisted group (86.3% compared to 78.9%), although the difference was not statistically significant. Chorionicity showed no significant association with the mode of delivery. Neonatal outcomes were favorable, with a high rate of live births (96.25%). Conclusions: The incidence of twin pregnancies in Split corresponds to global trends, but most are completed by cesarean section, well above recommended levels. The mode of conception did not significantly affect the delivery method, while a previous cesarean section was a key factor. The high rate of live births and good Apgar scores indicate quality perinatal care. The findings suggest a need to change clinical practice to safely increase the rate of vaginal deliveries in selected cases