Repository of the University of Rijeka
Not a member yet
40085 research outputs found
Sort by
Porphyrins in photodynamic inactivation of Legionella in wastewater
Bakterija Legionella pneumophila često se nalazi u okolišu, u prirodnim i umjetno stvorenim vodenim sustavima, a može se pronaći i u komunalnim i otpadnim vodama. Ova bakterija, koja može uzrokovati ozbiljne komplikacije, poput po život opasne pneumonije, predstavlja fakultativni unutarstanični patogen. L. pneumophila ima sposobnost stvaranja biofilma, što joj omogućava otpornost na različita sredstva i metode dezinfekcije. Iz tog razloga potrebne su alternativne metode eliminacije ovog patogena, kao i dezinfekcije voda, njenih čestih staništa. Ovo istraživanje proučavalo je fotofizikalna svojstva i primjenu porfirinskih spojeva, TMPyP3 i Zn(II)-TMPyP3, kao fotosenzibilizatora. Strukturalna razlika Zn(II)-TMPyP3 u usporedbi s TMPyP3 potvrđena je UV-Vis spektrofotometrijom i ukazuje na različite fotofizikalne karakteristike ova dva spoja. Zn(II)-TMPyP3 je odabran kao fotosenzibilizator zbog prethodnih istraživanja provedenih na metaloporfirinskim kompleksima i utvrđenih antimikrobnih svojstava cinkovih kompleksa. Stabilnost ovih spojeva u otpadnoj vodi implicira izazove uzrokovane zamućenošću i prisutnošću tvari, sugerirajući potrebu za dodatnim istraživanjima. Rezultati mjerenja generiranja singletnog kisika pokazuju prednost TMPyP3 nad Zn(II)-TMPyP3, s većom učinkovitošću TMPyP3 pri nižim koncentracijama. TMPyP3 pokazuje poboljšanu fotodinamičku učinkovitost pri dužem izlaganju svjetlosti, što ga čini povoljnim za različite terapije. Ispitivanja antiadhezijskih svojstava potvrđuju veću djelotvornost TMPyP3, posebno u vodi iz slavine, naglašavajući njegov potencijal za prevenciju bakterijske adhezije. Sveukupno, ovo istraživanje potvrđuje veću djelotvornost TMPyP3 nad Zn(II)-TMPyP3 kao fotosenzibilizatora u ispitanim uvjetima, ističući važnost optimizacije uvjeta osvjetljavanja i potrebu za daljnjim istraživanjima u širem spektru valnih duljina radi poboljšanja učinkovitosti fotodinamičke terapije i njene primjene u stvarnim uvjetima, poput upotrebe u pročišćavanju otpadnih voda, odnosno njene dezinfekcije.The bacterium Legionella pneumophila is often found in the environment, in natural and man-made water systems, and can also be found in municipal and wastewater. This bacterium, which can cause serious complications such as life-threatening pneumonia, is a facultative intracellular pathogen. L. pneumophila has the ability to form biofilms, which enables it to resist various disinfection agents and methods. Therefore, alternative methods for eliminating this pathogen, as well as for disinfecting water, its frequent habitat, are needed. This study examined the photophysical properties and application of porphyrin compounds, TMPyP3 and Zn(II)-TMPyP3, as photosensitizers. Structural change in Zn(II)-TMPyP3 compared to TMPyP3 was confirmed by UV-Vis spectrophotometry and indicated different photophysical characteristics. Zn(II)-TMPyP3 was chosen as photosensitizer due to previous research conducted on metalloporphyrin complexes, which identified antimicrobial properties of zinc(II) complexes. The stability of these compounds in wastewater implies challenges caused by turbidity and the presence of substances, suggesting the need for further research. Results of singlet oxygen generation studies show the advantage of TMPyP3 over Zn(II)-TMPyP3, with TMPyP3 being more efficient at lower concentrations. TMPyP3 shows improved efficiency with prolonged light exposure, making it favorable for various therapies. Tests on anti-adhesion properties confirm the greater effectiveness of TMPyP3, especially in tap water, highlighting its potential for preventing bacterial adhesion. Overall, this research confirms the higher efficency of TMPyP3 over Zn(II)-TMPyP3 as a photosensitizer in tested conditions, emphasizing the importance of optimizing irradiation conditions and the need for further research across a broader spectrum of wavelengths and other photosensitizers to improve the effectiveness of photodynamic therapy and its application in real-world conditions, such as wastewater purification and disinfection
Azabicikloheptan-tiourea derivati s jakim citotoksičnim učinkom na stanične linije nemalih stanica raka pluća
Cancer remains a leading cause of death worldwide, with lung cancer being the most prevalent and deadly. Key challenges in cancer therapy include molecular heterogeneity and drug resistance. Phenotypic drug discovery (PDD) approach was used to identify a subset of compounds from a small library of azabicycloheptane-thiourea derivatives, which exhibit significant antiproliferative effects in non-small cell lung cancer (NSCLC) cell lines.
The primary objective of this study was to elucidate the mode of action of selected compounds, with a focus on identifying the type of cell death they induce. To accomplish this, live-cell imaging and experiments assessing potential mitochondrial, cytoskeletal, and DNA damage were conducted. Live-cell imaging revealed the presence of vacuoles emerging shortly before cell death, suggesting a link between vacuole formation and the compounds' cytotoxic effects. These vacuoles were found to be non-acidic and ruled out as autophagosomes. No mitochondrial or cytoskeletal damage was observed, while DNA damage was only detected after prolonged exposure.
The findings suggest that these compounds induce a methuosis-like type of cell death in the SW1573 cell line. Methuosis is a non-apoptotic cell death pathway characterized by extreme vacuolization derived from macropinosomes. This research highlights the potential of non-apoptotic cell death pathways, like methuosis, as a novel approach to overcome drug resistance in cancer therapy.Rak ostaje vodeći uzrok smrti u svijetu, pri čemu je rak pluća najčešći i najsmrtonosniji. Ključni izazovi u terapiji raka uključuju molekularnu heterogenost i otpornost na lijekove. Fenotipski pristup otkrivanju lijekova (PDD) korišten je za identifikaciju podskupa spojeva iz male biblioteke derivata azabicikloheptan-tiouree, koji pokazuju značajne antiproliferativne učinke na stanične linije nemalih stanica raka pluća (NSCLC).
Primarni cilj ovog istraživanja bio je rasvijetliti mehanizam djelovanja odabranih spojeva, s posebnim naglaskom na identifikaciju vrste stanične smrti koju induciraju. Kako bi se to postiglo, provedeno je snimanje živih stanica te eksperimenti za procjenu potencijalnog oštećenja mitohondrija, citoskeleta i DNK. Snimanje živih stanica otkrilo je prisutnost vakuola koje se pojavljuju neposredno prije stanične smrti, što sugerira vezu između stvaranja vakuola i citotoksičnih učinaka spojeva. Ove vakuole su identificirane kao ne-kisele te su isključene kao autofagosomi. Oštećenje mitohondrija ili citoskeleta nije zabilježeno, dok je oštećenje DNK otkriveno tek nakon dugotrajne izloženosti.
Rezultati sugeriraju da ovi spojevi induciraju metuozi-sličnu vrstu stanične smrti u staničnoj liniji SW1573. Metuoza je ne-apoptotski put stanične smrti karakteriziran ekstremnom vakuolizacijom koja potječe iz makropinosoma. Ovo istraživanje naglašava potencijal ne-apoptotskih puteva stanične smrti, poput metuoze, kao novog pristupa za prevladavanje otpornosti na lijekove u terapiji raka
Stanična parabioza
Since the human lifespan has been extended in the past decades, age-related diseases have become a significant societal problem. Thus, life science research is increasingly attempting to develop approaches to delay or attenuate aging and age-related diseases. These attempts target mostly cell-autonomous factors. However, it has been shown that during aging cell populations become increasingly heterogenous, with some cells still young and functional and others damaged or dying. This has raised an interest in the role of non-cell-autonomous factors in aging, i.e. how cells with different phenotypes affect each other.
In this study I tested the hypothesis of cellular parabiosis, which states that the cellular damage may be phenotypically supressed by intercellular communication with the surrounding healthy cells. Cellular damage was induced in the immortalized hamster lung fibroblasts by staurosporine - an inducer of apoptosis. Sublethal dose of staurosporine that allows recovery of the cells after removal of the treatment was determined using a cell viability assay. Mammalian cells were then treated with such dose of staurosporine, and grown either in the monoculture or in the co-culture with healthy cells. Comparison of the numbers of surviving cells between the two conditions was performed by flow cytometry. The results showed that the recovery of the damaged cells was significantly higher in co-culture with the healthy cells compared to the monoculture conditions. Next, I tested the involvement of the tunneling nanotube-mediated intercellular communication in this recovery. The same experiment was performed in the presence or absence of the actin polymerization inhibitor latrunculin B, which also inhibits the formation of the tunneling nanotubes. The efficiency and lack of toxicity of latrunculin B was confirmed by imaging the actin cytoskeleton using fluorescent microscopy and by the cell viability assay, respectively. Comparing the results obtained in the presence or absence of latrunculin B showed that latrunculin B partially inhibited the recovery of the damaged cells in co-culture, suggesting the involvement of the tunneling nanotubes in the process. These results support the initial hypothesis of cellular parabiosis, as well as the importance of non-cell-autonomous factors in damaged phenotype supression.Budući da se ljudski vijek produžio u proteklim desetljećima, bolesti povezane sa starenjem postale su značajan društveni problem. Stoga istraživanje znanosti o životu sve više pokušava razviti pristupe za odgodu ili ublažavanje starenja i bolesti povezanih sa starenjem. Ti pokušaji uglavnom ciljaju čimbenike autonomnih staničnih procesa. Međutim, pokazalo se da tijekom starenja populacije stanica postaju sve heterogenije, pri čemu su neke stanice još uvijek mlade i funkcionalne, a druge su oštećene ili umiru. To je potaknulo interes za ulogu čimbenika neautonomnih staničnih procesa u starenju, tj. kako stanice s različitim fenotipovima utječu jedna na drugu.
U ovoj sam studiji testirala hipotezu stanične parabioze, koja predlaže da stanično oštećenje može biti fenotipski potisnuto međustaničnom komunikacijom s okolnim zdravim stanicama. Stanično oštećenje inducirano je u imortaliziranim fibroblastima pluća hrčka koristeći staurosporin - induktor apoptoze. Subletalna doza staurosporina koja omogućuje oporavak stanica nakon uklanjanja tretmana određena je ispitivanjem stanične viabilnosti. Stanice sisavaca zatim su tretirane takvom dozom staurosporina i uzgojene ili u monokulturi ili u kokulturi sa zdravim stanicama. Usporedba broja preživjelih stanica između dva stanja provedena je protočnom citometrijom. Rezultati su pokazali da je oporavak oštećenih stanica bio znatno veći u kokulturi sa zdravim stanicama u usporedbi s uvjetima monokulture. Zatim sam testirala uključenost međustanične komunikacije posredovane tunelirajućim nanocijevčicama u ovom oporavku. Isti je eksperiment izveden u prisutnosti ili odsutnosti inhibitora polimerizacije aktina latrunkulina B, koji također inhibira stvaranje tunelirajućih nanocijevčica. Učinkovitost i nedostatak toksičnosti latrunkulina B potvrđeni su vizualiziranjem aktinskog citoskeleta pomoću fluorescentne mikroskopije, odnosno ispitivanjem stanične viabilnosti. Usporedba rezultata dobivenih u prisutnosti ili odsutnosti latrunkulina B pokazala je da latrunkulin B djelomično inhibira oporavak oštećenih stanica u kokulturi, što ukazuje na uključenost tunelirajućih nanocjevčica u ovom procesu. Ovi rezultati podupiru početnu hipotezu stanične parabioze, kao i važnost čimbenika neautonomnih staničnih procesa u supresiji oštećenog fenotipa
Synthesis, cyclization and characterization of catalytic peptide CG11
Katalitički peptidi su kratke sekvence aminokiselina koje mogu katalizirati
specifičnu kemijsku reakciju. Katalitički peptidi često su inspirirani aktivnim
mjestima enzima. Katalitička aktivnost enzima proizlazi iz specifičnog
rasporeda aminokiselinskih ostataka unutar njihove trodimenzionalne
strukture, što im omogućuje interakciju sa supstratima na precizan i
selektivan način. Katalitički peptidi mogu se koristiti kao katalizatori za
organske ili anorganske reakcije i za asimetrične transformacije/kiralne
katalitičke reakcije. Kratki katalitički peptidi karakterizirani su
konformacijskom fleksibilnošću i mogu se lako prilagoditi i funkcionalizirati
na različite načine. Njihova struktura koja se sastoji od monomera
aminokiselina dopušta nebrojene mogućnosti u dizajnu katalitičkih peptida.
Ipak, odnos između sekvence aminokiselina peptida i njegove katalitičke
aktivnosti nije u potpunosti shvaćen. Unatoč svom velikom potencijalu,
postoji nekoliko izazova, poput njihove niske stabilnosti i niske
selektivnosti.
Ovaj rad bavi se razotkrivanjem odnosa strukture i aktivnosti kratkog
katalitičkog peptida, CG11, i modifikacijom njegove strukture sa svrhom
poboljšanja katalitičke učinkovitosti. Ciklizacija linearnog CG11 peptida služi
kao jednostavna, ali potentna modifikacija koja nudi poboljšanu rigidnost i
stabilnost. Uz stalna istraživanja i razvoj novih peptida koji se mogu podesiti
za određene funkcije, katalitički peptidi mogu se koristiti kao visoko
učinkoviti biokatalizatori u kemijskoj i biotehnološkoj industriji.Catalytic peptides are short sequences of amino acids capable of catalyzing
a specific chemical reaction. Catalytic peptides are often inspired by enzyme
active sites. Enzyme catalytic activity arises from the specific arrangement
of amino acid residues within its three-dimensional structure, which allows
it to interact with substrates in a precise and selective manner. Catalytic
peptides can be utilized as catalysts in organic and inorganic reactions and
for asymmetric transformations/chiral catalytic reactions. Short catalytic
peptides are characterized by conformational flexibility and can be easily
tuned and functionalized numerous ways. Their structure consisting of
monomers of amino acids allows countless possibilities in the design of
catalytic peptides. Still, the relationship between the amino acid sequence
of a peptide and its catalytic activity is not entirely understood. Despite their
great potential, they face several challenges, such as low stability and low
selectivity.
This thesis deals with unraveling the structure–activity relationship of a
short catalytic peptide, CG11, and the modification of its structure with the
goal to achieve better catalytic efficiency. Cyclization of the linear CG11
peptide serves as a straightforward but powerful modification that offers
improved rigidity and stability. With continuing research and development
of novel peptides that can be finely tuned for specific functions, catalytic
peptides can be employed as highly efficient biocatalysts in chemical and
biotechnological industry
Stabilnost galij-dopamin nanočestica u različitim vodenim medijima
Antibiotic resistance is slowly becoming a serious problem in global public health due to antibiotic overuse, and due to a significant rise in multi-drug resistant bacteria. A lot of research has been put into finding antibacterial alternatives. Metal ions and metal-based nanoparticles are currently being studied as an alternative to antibiotics. Among various metals with antibacterial properties, gallium (Ga) ions and their nanoparticles have attracted attention due to their antibacterial properties. However, due to the low bioavailability of gallium ions, and the unique physicochemical properties of nanoparticles, gallium nanoparticles (Ga NPs) might be a better alternative compared to ions. Factors that can influence the antibacterial efficiency of Ga NPs are yet to be researched. In this work, the change in concentration of Ga NPs and their dissolution at different temperatures (20 °C and 37 °C) was measured in various aqueous media: distilled water, phosphate saline buffer (PBS), and bacterial growth medium (Mueller Hinton Broth, MHB). Determination of gallium ions concentration and Ga NPs was performed by inductively coupled plasma mass spectrometry (ICP-MS). Dissolution and ICP-MS ion release profiles of Ga NPs in different aqueous solutions and at different temperatures were observed and compared. Results suggest that the rates of dissolution differ in all of the investigated solutions and that temperature affects dissolution. Ga NPs at lower temperatures are more stable in all three solutions and have fewer statistical deviations. At higher temperatures, dissolutions went over 100 % in PBS and MHB. Even though Ga NPs are very stable in distilled H2O, distilled water has low dissolution rates, which might not be ideal for the antibacterial purpose of Ga NPs. Dissolution of Ga NPs is consistent, slowly increasing over 24 hours, at 20 °C. Around 80 % dissolution is detected in PBS and almost 100 % in MHB after 24 h, at lower temperatures. The effects of aqueous media on Ga NPs dissolution demonstrate that both PBS and MHB enable favorable dissolution, especially at 20 °C.Otpornost na antibiotike polako postaje ozbiljan problem u svjetskom javnom zdravstvu zbog prekomjerne uporabe antibiotika i značajnog porasta bakterija koje su otporne na više vrsta lijekova. Puno je istraživanja uloženo u pronalaženje antibakterijskih alternativa. Metalni ioni i nanočestice bazirane na metalima trenutno se proučavaju kao alternativa antibioticima. Među raznim metalima s antibakterijskim svojstvima, ioni galija (Ga) i njegove nanočestice privukli su pozornost zbog antibakterijskih svojstava. Međutim, zbog niske bioraspoloživosti iona galija i jedinstvenih fizikalno-kemijskih svojstava nanočestica, nanočestice galija (engl. gallium nanoparticles, Ga NP) mogle bi biti bolja alternativa nego ioni. Čimbenici koji mogu utjecati na antibakterijsku učinkovitost Ga NP tek treba istražiti. U ovom radu, promjena koncentracije Ga NP i njihovo otapanje na različitim temperaturama (20 °C i 37 °C) mjerit će se u različitim vodenim medijima: destilirana voda, fosfatni pufer i medij za rast bakterija (Mueller Hinton Broth, MHB). Određivanje koncentracije galijevih iona i Ga NPs provedeno je pomoću spektrometrije masa uz induktivno spregnutu plazmu (ICP-MS). Promatrani su i uspoređeni profili otapanja nanočestica i otpuštanja Ga iona u različitim vodenim otopinama i na različitim temperaturama. Rezultati pokazuju da se otapanja Ga NP razlikuju u svim ispitivanim otopinama, te da temperatura utječe na otapanje. Ga NP na nižim temperaturama stabilnije su u sve tri otopine i rezultati imaju manja statistička odstupanja. Pri višim temperaturama dobivene su vrijednosti otapanja preko 100 % u PBS i MHB. Iako su Ga NP vrlo stabilne u destiliranoj H2O, destilirana voda ima niske stope otapanja, što možda nije idealno za antibakterijsku svrhu Ga NP. Otapanje Ga NP je dosljedno, polako se povećava tijekom vremenskog raspona od 24 sata, na 20 °C. Oko 80 % otapanja detektirano je u PBS-u i gotovo 100 % u MHB-u nakon 24 sata, na nižoj temperaturi. Učinci vodenih medija na otapanje Ga NP pokazuju da i PBS i MHB omogućuju povoljno otapanje nanočestica, posebno na 20 °C
Multi-label classification techniques
Rastuća prijetnja koju u posljednjim godinama predstavljaju bakterije otporne na
antibiotike istaknula je potrebu za inovativnim antimikrobnim sredstvima. Neprofitna organizacija Community for Open Antimicrobial Drug Discovery (CO-ADD),
osnovana na Sveučilištu Queensland, bavi se ovim izazovom potičući javno dijeljenje
kemijskih struktura i podataka o antimikrobnoj aktivnosti. Baza podataka CO-ADD
predstavlja problem klasifikacije s višestrukim oznakama, što dodatno komplicira tradicionalne metode strojnog učenja za klasifikaciju, pa stoga zahtijeva korištenje novih
pristupa i algoritama za učinkovitu analizu podataka. U ovom radu obrađuju se različiti izazovi višestruke klasifikacije, s osnovnim istraživačkim pitanjem o korištenju
više zasebnih klasifikatora za svaku kategoriju nasuprot jednog koji može istodobno
klasificirati više kategorija. Osim toga, ispituje se efikasnost odabira značajki kako
bi se utvrdilo je li jednako djelotvorna u oba slučaja. Provedena je i komparativna
analiza da bi se utvrdilo nadmašuje li algoritam harmonijskog pretraživanja popularnije algoritme optimizacije bazirane na populaciji, kao što su genetski algoritam i
algoritam optimizacije pomoću roja čestica.The growing threat posed by bacteria resistant to antibiotics in recent years has
highlighted the need for innovative antimicrobial agents. The Community for Open
Antimicrobial Drug Discovery (CO-ADD), a non-profit organization established at
The University of Queensland, aims to address this issue by encouraging the public sharing of chemical structures and data on antimicrobial action. The CO-ADD
database presents a multi-label classification problem that adds complexity to the
traditional machine learning methods for classification therefore demanding the use
of new approaches and algorithms for efficient data analysis. Several multi-label classification challenges are tackled in this paper, with the primary question explored
being the debate between using multiple classifiers versus employing a single one
that can simultaneously classify multiple items. Additionally, the efficacy of feature
selection is examined to determine if it’s equally effective across both cases. Furthermore, a comparative analysis is conducted to determine whether the Harmony Search
algorithm outperforms the more popular population-based optimization algorithms,
like the Genetic algorithm and Particle swarm optimization algorithm
Progressive Muscle Weakness: Identifying Necrotizing Autoimmune Myopathy as a Rare Culprit
Statin-induced necrotizing autoimmune myopathy (SINAM) is a rare but critical complication of statin therapy that leads to progressive muscle weakness. The complicated mechanisms underlying it make both diagnosis and treatment difficult. It is essential to recognize the condition early, especially in people who have had muscle problems treated with statins in the past. A 73-year-old woman arrived at the emergency department due to increasingly severe symmetrical muscle weakness accompanied by markedly elevated liver enzymes, creatine kinase (CK), and cardiac troponins. Although an acute cardiac event was ruled out, further tests indicated progressive myositis, necessitating hospitalization. A muscle biopsy subsequently confirmed myopathy with complement deposition, and anti-3-hydroxy-3-methylglutaryl-coenzyme A reductase (anti-HMGCR) antibodies were detected. With treatment that included corticosteroids, intravenous immunoglobulin, and rehabilitation, the patient showed remarkable improvement. This case undeniably highlights the critical importance of early detection of SINAM and intervention and emphasizes the absolute need for further research into causes and treatment strategies
Integration of Artificial Intellignce in Management and Managerial Decision-Making
Uspon umjetne inteligencije transformirao je način na koji menadžeri i donositelji odluka
oblikuju strategije i upravljaju poslovnim ishodima. Optimizacijom procesa, automatizacijom
zadataka i pristupima temeljenim na podacima, poput prediktivne analize, smanjuje se broj
pogrešaka i unapređuje strateško planiranje. Modeli umjetne inteligencije analiziraju goleme
količine podataka kako bi prepoznali obrasce i omogućili bolje donošenje odluka. Različiti
sustavi umjetne inteligencije mogu pomoći u automatizaciji rutinskih aktivnosti, optimizaciji
resursa, kao i u složenom donošenju odluka u sektorima poput logistike opskrbnog lanca,
financija i zdravstva. Međutim, integracija umjetne inteligencije u poslovno okruženje donosi
i određene izazove, kao što su privatnost podataka, algoritamska pristranost, etička pitanja i
prilagodba organizacijske kulture. Smjernice za korporativno djelovanje i učinkoviti
regulatorni okviri ključni su za usklađivanje tehnološkog napretka s održivim poslovnim
strategijama i praksama.The rise of artificial intelligence has transformed the way managers and decision makers
formulate strategies and control business outcomes. This is achieved through process
optimization, task automation and data-driven approaches, including but not limited to,
predictive analysis. It serves to minimize errors and improve strategic planning, with artificial
intelligence models analyzing vast amounts of data to identify patterns. Various models can
aid in automation of routine activities, optimization of resources, as well as intricate decisionmaking
in sectors like supply chain logistics, finance, and healthcare. However, adoption of
artificial intelligence within the business environment poses some challenges, such as data
privacy, algorithmic bias, ethical issues and company culture adaptation. Corporate guidelines
and effective regulatory frameworks are key to align technological progress with sustainable
business strategies and methods
Traumatic Injuries of the Thoracic Aorta
Traumatske ozljede aorte jedan su od vodećih uzroka smrtnosti kod bolesnika s politraumom. Najčešće nastaju uslijed prometnih nesreća i prilikom padova s visine. Na traumatske ozljede aorte treba posumnjati kod bolesnika s prijelomom rebara, hematotoraksom, nestabilnim prsnim košem te pri raznim intraabdominalnim ozljedama. Klinička slika može biti različita, a bolesnici s ozljedom aorte mogu biti hemodinamski stabilni ili razviti sliku hemoragijskog šoka. Od simptoma najčešće se navodi bol u prsištu sa širenjem u leđa. Traumatske ozljede aorte predstavljaju po život opasno stanje te zahtijevaju brzo prepoznavanje i intervenciju. Prehospitalna smrtnost je visoka. Traumatske ozljede aorte najčešće nastaju oko polazišta lijeve potključne arterije. Luk aorte pokretniji je u odnosu na silaznu aortu te se pri nagloj deceleraciji tijekom nesreće javljaju sile koje povećavaju napetost u navedenom području i dovode do ozljede. CT aortografija i transezofagealna ehokardiografija slikovne su metode izbora za potvrdu dijagnoze. Prikaz ozljede, odnosno osjetljivost navedenih slikovnih tehnika uvelike ovisi o stupnju ozljede. Liječenje se provodi kirurškim ili endovaskularni pristupom postavljanjem stent-grafta. S obzirom na manju invazivnost i manju stopu periproceduralnih komplikacija endovaskularni pristup uglavnom je opcija izbora. Neadekvatan izbor stent-grafta kod endovaskularnog pristupa može rezultirati razvojem komplikacija poput malpozicije, endoleaka i kolapsa. Dugotrajno postproceduralno praćenje potrebno je zbog mogućnosti razvoja komplikacija i eventualnog njihova pravovremenog rješavanja. Kirurško liječenje zbog svoje invazivnosti i opterećenosti većom stopom intraoperacijskih i poslijeoperacijskih komplikacija rjeđe se provodi.Traumatic injuries of the aorta are a leading cause of mortality in polytrauma cases, most commonly resulting from traffic accidents and less frequently from falls from heights. Traumatic aortic injuries should be suspected in patients with rib fractures, haemothorax, a flail chest, and various intra-abdominal injuries. The clinical presentation can vary greatly, with patients presenting either in a state of circulatory shock or hemodynamically stable. The most commonly reported symptom is chest pain radiating to the back. Aortic lesions are life-threatening conditions that require rapid recognition and intervention. Prehospital mortality rate is high. The most common damage occurs around the origin of the left subclavian artery. The aortic arch is more mobile compared to the descending aorta, and sudden deceleration can generate forces that increase tension in the mentioned area, leading to injury. CT aortography and transoesophageal echocardiography are the imaging methods of choice for confirming the diagnosis. The depiction of damage, or the sensitivity of these imaging techniques, greatly depends on the extent of the injury. Treatment is surgical and includes both open surgery and an endovascular approach. Given the lower invasiveness and lower rate of periprocedural complications, the endovascular approach is generally the option of choice. Inadequate choice of stent graft during endovascular approach can result in complications such as malposition, endoleak, etc. Long-term post-procedural monitoring is necessary due to the possibility of developing complications and if needed, their timely resolution. Due to its invasiveness and a high rate of intraoperative and postoperative complications, open surgery is performed less frequently