University Department of Health Studies Repository
Not a member yet
1537 research outputs found
Sort by
Midwifery care after surgical treatment of patients with ovarian endometriosis
No full textRasprava: Endometrioza jajnika je kronično ginekološko stanje u kojem tkivo endometrija raste izvan maternice, zahvaća jajnike i često dovodi do jake boli, neplodnosti i drugih komplikacija. Kirurško liječenje, poput laparoskopije, obično se koristi za uklanjanje endometrioze jajnika. Međutim, postoperativna njega je ključna za oporavak, kontrolu boli i poboljšanje kvalitete života pacijenata. Uloga primalja u postoperativnoj skrbi ključna je u osiguravanju tjelesne i emocionalne dobrobiti pacijentica. Primalje pružaju sveobuhvatnu skrb koja uključuje praćenje postoperativnog oporavka, ublažavanje boli, davanje smjernica o terapiji (ako je potrebno) i savjeta problema s plodnošću. Primalje također igraju ključnu ulogu u obrazovanju pacijenata o promjenama načina života koje mogu pomoći u oporavku, uključujući prehranu, tjelovježbu i upravljanje stresom.
Zaključak: Emocionalna podrška je ključna jer se mnoge žene s endometriozom suočavaju s izazovima povezanim s neplodnošću, izgledom tijela i mentalnim zdravljem. Primalje mogu ponuditi savjetovanje ili uputiti stručnjake za mentalno zdravlje kada je to potrebno. Skrb primalje ključna je komponenta u post-kirurškom liječenju endometrioze jajnika, pružajući i fizičku skrb i emocionalnu podršku, što zajedno doprinosi lakšem oporavku i boljim dugoročnim zdravstvenim ishodima za pacijentice.Discussion: Ovarian endometriosis is a chronic gynecological condition in which endometrial tissue grows outside the mother, affects the ovaries and often leads to severe pain, infertility and other complications. Surgical treatment, such as laparoscopy, is usually used to remove ovarian endometriosis. However, post-operative care is essential for recovery, pain control and improving patients' quality of life. The role of the midwife in postoperative care is crucial in ensuring the physical and emotional well-being of the patient. Midwives provide comprehensive care that includes monitoring post-operative recovery, pain relief, guidance on therapy (if needed) and advice on fertility issues. Midwives also play a key role in educating patients about lifestyle changes that can help with recovery, including diet, exercise and stress management.
Conclusion: Emotional support is crucial as many women with endometriosis face challenges related to infertility, body image and mental health. Midwives can offer counseling or refer mental health professionals when needed. Midwifery care is a key component in the post-surgical treatment of ovarian endometriosis, providing physical care and emotional support, which together contribute to easier recovery and better long-term health outcomes for patients
Therapeutic exercises in the treatment of pelvic floor muscle dysfunction in women of reproductive age
No full textTipovi disfunkcije mišića dna male zdjelice koji se javljaju u žena reproduktivne dobi su urinarna inkontinencija, fekalna inkontinencija, prolaps zdjeličnih organa i seksualna disfunkcija. Urinarna inkontinencija najčešći je tip disfunkcije koji se javlja u žena reproduktivne dobi te predstavlja zdravstveni, socijalni i higijenski problem. Etiologija disfunkcije mišića dna male zdjelice multifaktorijalna je i još uvijek se istražuje. Dosad utvrđeni rizični čimbenici su porođaj, trudnoća, prekomjerna tjelesna težina, operativni zahvati u području zdjelice, kronične bolesti, neurološki poremećaji i oštećenje živaca. Simptomi ovise o tipu disfunkcije i mogu se razlikovati od osobe do osobe. Neki od simptoma su: nemogućnost zadržavanja mokraće ili stolice (pri kihanju i kašljanju ili podizanju tereta), urgencija, nemogućnost potpunog pražnjenja mokraćnog mjehura ili crijeva, konstipacija, pritisak u području dna male zdjelice, smanjen fiziološki osjet u području dna male zdjelice i bolan ili onemogućen spolni odnos. Cilj završnog rada je prikaz terapijskih vježbi koje se provode u procesu liječenja disfunkcije dna male zdjelice u žena reproduktivne dobi. Prikazane terapijske vježbe uključuju vježbe istezanja, vježbe dijafragmalnog disanja, vježbe snaženja mišića dna male zdjelice i vježbe snaženja dubokih stabilizatora trupa. Terapijske vježbe imaju za cilj povećati opseg pokreta i fleksibilnost, poboljšati koordinaciju i brzinu pokreta te osnažiti mišiće dna male zdjelice. Terapijske vježbe izvode se pod nadzorom fizioterapeuta koji pacijenticu treba motivirati i pružati joj emocionalnu podršku. Ključno je postavljanje realističnih i jasnih ciljeva koje pacijentica može ostvariti tijekom terapijskog procesa. Pacijenticu treba educirati o stanju kako bi shvatila važnost promjene načina života i prihvatila savjete o zdravim životnim navikama.Vrste disfunkcije mišića dna zdjelice koje se javljaju kod žena reproduktivne dobi su urinarna inkontinencija, fekalna inkontinencija, prolaps zdjeličnih organa i seksualna disfunkcija. Urinarna inkontinencija najčešća je vrsta disfunkcije koja se javlja kod žena reproduktivne dobi i predstavlja zdravstveni, socijalni i higijenski problem. Etiologija disfunkcije mišića dna zdjelice je multifaktorska i još se istražuje. Do sada identificirani čimbenici rizika su porod, trudnoća, prekomjerna tjelesna težina, operacije zdjelice, kronične bolesti, neurološki poremećaji i oštećenje živaca. Simptomi ovise o vrsti disfunkcije i mogu se razlikovati od osobe do osobe. Neki od simptoma su: nemogućnost zadržavanja urina ili stolice (prilikom kihanja i kašljanja ili dizanja utega), hitnost, nemogućnost potpunog pražnjenja mjehura ili crijeva, zatvor, pritisak u području dna zdjelice, smanjeni fiziološki osjet u području dna zdjelice i bolan ili onemogućen spolni odnos. Cilj završnog rada je prikazati terapijske vježbe koje se provode u procesu liječenja disfunkcije dna zdjelice u žena reproduktivne dobi. Prikazane terapeutske vježbe uključuju vježbe istezanja, vježbe disanja dijafragme, vježbe jačanja mišića dna zdjelice i vježbe jačanja dubokog stabilizatora trupa. Terapeutske vježbe imaju za cilj povećati opseg pokreta i fleksibilnost, poboljšati koordinaciju i brzinu pokreta te ojačati mišiće dna zdjelice. Therapeutic exercises are performed under the supervision of a physiotherapist who should motivate the patient and provide her with emotional support. Setting realistic and clear goals that the patient can achieve during the therapeutic process is key. The patient should be educated about the condition so that she understands the importance of changing her lifestyle and accepts advice on healthy lifestyle habits
Incidence of foreign bodies in children in the Republic of Croatia and worldwide
No full textStrano tijelo kod djece je danas javnozdravstveni problem o kojem se jako malo priča. Aspiracija stranog tijela je izuzetno opasna i najzastupljenija dob djeteta u kojoj se događa je od 1 do 3 godine života. Osim aspiracije stranog tijela u dišnom sustavu događaju se i aspiracije stranog tijela u probavnom sustavu koje su prema istraživanju zastupljenije kod dječaka nego djevojčica. Komplikacije su smrtonosne. Četvrti je vodeći uzrok smrti kod djece u svijetu. Za dokazivanje kao i za terapijski učinak provode se dijagnostičko terapijski postupci uz opću anesteziju. Rigidna bronhoskopija je jedna od uspješnijih postupaka koji omogućava pronalazak i eliminaciju stranog tijela i dišnog i probavnog sustava. Tijekom istraživanja i skupljanja podataka koristi se baza podataka MEDLINE i internetske stranice poput PubMed, Hrčak i Scholar uz najčešće korištene riječi: „djeca“, „roditelji“, „incidencija“, „smrtnost“ i „strano tijelo“. Istraživanje je pokazalo rezultate također i edukacije za roditelje u svijetu i Republici Hrvatskoj. Rezultati pokazuju da je jako mala zastupljenost edukacije i znanja roditelja u pružanju prve pomoći i prepoznavanju simptoma gušenja i gutanja stranog tijela kod djece. Nadalje, pravilnik za uvoz igrački i pravile prehrane za određenu dob djeteta rezultira niski udiom primjene bez nadzora roditelja. Za usporedbu su uzeti rezultati svijeta i Republike Hrvatske.A foreign body in children today is a public health problem that is very little talked about. Foreign body aspiration is extremely dangerous and the most common age of the child at which it occurs is from 1 to 3 years of age. In addition to the aspiration of a foreign body in the respiratory system, aspirations of a foreign body in the digestive system also occur, which, according to research, are more prevalent in boys than girls. Complications are deadly. It is the fourth leading cause of death in children in the world. To prove as well as for the therapeutic effect, diagnostic and therapeutic procedures are carried out under general anesthesia. Rigid bronchoscopy is one of the most successful procedures that allows finding and eliminating foreign bodies and the respiratory and digestive systems. During the research and data collection, the MEDLINE database and websites such as PubMed, Hamster and Scholar are used in addition to the most commonly used words: "children", "parents", "incidence", "mortality" and "foreign body". The research also showed the results of education for parents in the world and in the Republic of Croatia. The results show that there is a very low representation of education and knowledge of parents in providing first aid and recognizing the symptoms of suffocation and swallowing of a foreign body in children. Furthermore, the regulations for the import of toys and rules of nutrition for a certain age of the child result in a low proportion of application without parental supervision. For comparison, the results of the world and the Republic of Croatia were taken
The impact of physiotherapy on the quality of life of patients with rheumatoid arthritis
No full textCilj: Glavni cilj ovog istraživanja bio je procijeniti utjecaj fizikalne terapije na kvalitetu života bolesnika s reumatoidnim artritisom
Metode: Istraživanje je provedeno od listopada 2023. do travnja 2024. godine u Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju s reumatologijom Kliničkog bolničkog centra Split. U istraživanje je bilo uključeno 30 ispitanika s reumatoidnim artritisom, u dobi od 48 do 77 godina. Rehabilitacijski program trajao je četiri tjedna i obuhvaćao je različite kombinacije modaliteta fizikalne terapije, pri čemu je kineziterapija bila primijenjena kod svih ispitanika. Fizioterapijske procedure bile su individualno prilagođene stanju bolesnika i prisutnim komorbiditetima. Procjena je provedena na početku i na kraju istraživanja. Aktivnost bolesti procjenjivana je pomoću DAS28 indeksa. Za procjenu boli korištena je vizualna analogna skala boli, dok je funkcionalni status procjenjivan HAQ-DI indeksom funkcionalnosti. Utjecaj fizioterapijskih intervencija na kvalitetu života ispitanika procjenjivan je pomoću hrvatske verzije upitnika SF-36.
Rezultati: Nakon provedene fizikalne terapije utvrđeno je značajno smanjenje boli, aktivnosti bolesti i funkcionalne nesposobnosti, neovisno o stupnju aktivnosti bolesti. Ispitanici s visokom razinom aktivnosti bolesti imali su značajno veći porast energije i vitalnosti, poboljšanje mentalnog zdravlja te smanjenje tjelesnih bolova u odnosu na ispitanike s umjerenom razinom aktivnosti bolesti
Zaključci: Provođenje fizikalne terapije kod pacijenata s reumatoidnim artritisom dovodi do smanjenja boli i aktivnosti bolesti, kao i do poboljšanja funkcionalnog statusa i kvalitete života. Stoga se naglašava važnost fizikalne terapije u liječenju i rehabilitaciji pacijenata s reumatoidnim artritisomObjective: The main objective of this study was to assess the impact of physical therapy on the quality of life of patients with rheumatoid arthritis.
Methods: The study was conducted from October 2023 to April 2024 at the Department of Physical Medicine and Rehabilitation with Rheumatology at the Clinical Hospital Center Split. The study included 30 participants with rheumatoid arthritis, aged between 48 and 77 years. The rehabilitation program lasted four weeks and included various combinations of physical therapy modalities, with kinesitherapy applied to all participants. Physiotherapy procedures were individually tailored to the patient's condition and comorbidities. Assessments were conducted at the beginning and end of the study. Disease activity was evaluated using the DAS28 index. Pain was assessed using the visual analog scale, while functional status was evaluated using the HAQ-DI functional index. The impact of physiotherapy interventions on the quality of life of participants was assessed using the Croatian version of the SF-36 questionnaire.
Results: After the physical therapy program, a significant reduction in pain, disease activity, and functional disability was observed, regardless of the level of disease activity. Participants with high disease activity experienced a significantly greater increase in energy and vitality, improvement in mental health, and reduction in physical pain compared to participants with moderate disease activity
Conclusions: Physical therapy in patients with rheumatoid arthritis leads to a reduction in pain and disease activity, as well as improvements in functional status and quality of life. Therefore, the importance of physical therapy in the treatment and rehabilitation of patients with rheumatoid arthritis is emphasized
Difficulties faced by nurses in the care of patients with palliative care needs
No full textPalijativna skrb pruža sveobuhvatan pristup koji uključuje medicinske, psihološke, socijalne i duhovne aspekte njege pacijenata koji boluju od neizlječivih bolesti. Svjetska zdravstvena organizacija definira je kao pristup koji poboljšava kvalitetu života pacijenata i njihovih obitelji suočenih s ozbiljnim bolestima. Međutim, medicinske sestre u ovom području suočavaju se s brojnim izazovima, uključujući nedostatak specifične edukacije i izazove u komunikaciji.
U Hrvatskoj, iako postoji Nacionalni program razvoja palijativne skrbi, nedostaje specifičan program za edukaciju medicinskih sestara, što otežava pružanje kvalitetne skrbi. Komunikacija s pacijentima i njihovim obiteljima je ključna, ali često izazovna, posebno pri priopćavanju loših vijesti. Efikasna komunikacija, kao što je prema SPIKES protokolu, može pomoći u smanjenju stresa i poboljšanju skrbi. Kontinuirano obrazovanje i poboljšanje komunikacijskih vještina ključni su za unapređenje palijativne skrbi.
Rad u palijativnoj skrbi nosi s sobom značajnu emocionalnu i fizičku težinu, a različita radna mjesta unutar ovog područja imaju specifične izazove. Nedostatak protokola za skrb na kraju života, neadekvatni prostori i nedostatak privatnosti čine rad stresnijim. Također, često nema adekvatne edukacije za rad s pacijentima s potrebama za palijativnom skrbi niti psihološke podrške za osoblje i obitelji. Medicinske sestre u pedijatrijskoj palijativnoj skrbi prepoznaju emocionalne "ožiljke" koji ostaju zbog konstantne patnje i smrti djece te često izražavaju osjećaj profesionalne iscrpljenosti i unutarnjih sukoba.
Medicinske sestre koje se suočavaju sa smrću pacijenata često osjećaju značajan psihološki teret. Nedostatak adekvatne psihološke pomoći može dovesti do depresije, anksioznosti i sagorijevanja. Sindrom sagorijevanja je čest među medicinskim sestrama u palijativnoj skrbi, uzrokovan emocionalnim stresom, visokim radnim opterećenjem i nedostatkom podrške.
Implementacija strategija za podršku medicinskim sestrama, poput redovitih supervizija, grupnih terapija i radionica za razvoj otpornosti, može pomoći u smanjenju emocionalnog tereta i poboljšanju kvalitete njege pacijenata.Palliative care provides a comprehensive approach that includes medical, psychological, social, and spiritual aspects of care for patients with incurable diseases. The World Health Organization defines it as an approach that improves the quality of life for patients and their families facing serious illness. However, nurses in this field face numerous challenges, including a lack of specific education and communication difficulties.
In Croatia, although there is a National Program for the Development of Palliative Care, there is a lack of specific education programs for nurses, which hinders the provision of quality care. Communication with patients and their families is crucial but often challenging, especially when delivering bad news. Effective communication, such as following the SPIKES protocol, can help reduce stress and improve care. Continuous education and improvement of communication skills are essential for enhancing palliative care.
Working in palliative care involves significant emotional and physical burdens, and different settings within this field present specific challenges. The lack of end-of-life care procedures, inadequate spaces, high noise levels, and lack of privacy make the work more stressful. Additionally, there is often no training for working with terminally ill patients or psychological support for staff and families. Nurses in pediatric palliative care recognize the emotional "scars" left by the constant suffering and death of children, often expressing feelings of professional burnout and internal conflicts.
Nurses who deal with the death of patients frequently experience significant psychological strain. The lack of adequate psychological support can lead to depression, anxiety, and burnout. Burnout syndrome is common among palliative care nurses, caused by emotional stress, high workloads, and lack of support.
Implementing support strategies for nurses, such as regular supervision, group therapy, and resilience-building workshops, can help reduce emotional burden and improve the quality of patient care
Specificities of nursing for patients with amyotrophic lateral sclerosis
No full textAmiotrofična lateralna skleroza (ALS) predstavlja progresivnu, neurodegenerativnu bolest koja pogađa živčane stanice mozga te leđne moždine. ALS se manifestira simptomima poremećaja gornjeg te donjeg motornog neurona. Kao potencijalne uzročnike ALS-a smatraju se toksično djelovanje glutamata, genetički i okolišni faktori, oksidativni stres, poremećaji imunološkog sustava. Jedan od prvih simptoma bolesti je pojava asimetrične slabosti te atrofije mišića ekstremiteta koja progresivno na kraju obuhvati sve mišiće ili se ponajprije pojavljuju bulbarni znaci bolesti. Preživljenje kod spinalnog oblika ALS-a je 3-5 godina, a kod bulbarnog oblika bolesti preživljavanje je kraće, od 2 do 3 godine zbog brže progresije bolesti. ALS se pojavljuje najčešće oko 56. godine. Incidencija ALS-a u Europi iznosi od 2,6 do 3 bolesnika na 100 000 ljudi. ALS se javlja sporadično u 95% slučajeva, dok od 5 do 10 % oboljelih ima pozitivnu obiteljsku anamnezu. Najčešći oblik bolesti je spinalni koji se javlja u 70% slučajeva, 25% boluje od bulbarnog oblika, a ostatak od 5% pacijenata ima izoliranu slabost mišića za disanje koje karakteriziraju simptomi poput anoreksije, dispneje te moguće smrti. Dijagnoza ALS-a temelji se na dobro uzetoj osobnoj te obiteljskoj anamnezi, kliničkoj slici, elektrodijagnostičkim metodama te na temelju isključivanja mogućih imitatora ALS-a. Riluzol je jedini lijek koji se koristi u liječenju ALS-a, produžujući život u prosjeku za 3 mjeseca, a ostatak liječenja se temelji na liječenju simptoma te poboljšanju kvalitete življenja. Najčešće sestrinske dijagnoze u procesu zdravstvene skrbi su smanjena prohodnost dišnih puteva, smanjena mogućnost brige o sebi te smanjeno podnošenje napora, dok potencijalno može doći do aspiracije, infekcije, pada ili razvoja dekubitusa što predstavlja potencijalne probleme u procesu zdravstevene skrbi. Pristup zdravstvenih djelatnika tijekom provedbe zdravstvene skrbi i liječenja mora biti prikladan te individualiziran za svakog bolesnika.Amyotrophic lateral sclerosis (ALS) is a progressive neurodegenerative disease that affects nerve cells in the brain and spinal cord. ALS manifests with symptoms of upper and lower motor neuron degeneration. Potential causes of ALS include toxic effects of glutamate, genetic and environmental factors, oxidative stress, and immune system disorders. One of the initial symptoms of the disease includes asymmetric weakness and atrophy of limb muscles, which progressively spreads to all muscles. In other cases the disorder initially presents with bulbar signs of the disease. Survival for the spinal form of ALS ranges from 3 to 5 years, while for the bulbar form, survival is shorter, about 2 to 3 years due to faster disease progression. ALS most commonly occurs around the age of 56. The incidence of ALS in Europe is 2.6 to 3 patients per 100 000 people. ALS occurs sporadically in 95% of cases, while 5 to 10% of cases have a positive family history. The most common form of the disease is the spinal type, occurring in 70% of cases, 25% have the bulbar type, and the remaining 5% of patients have isolated breathing muscle weakness, characterized by symptoms like anorexia, dyspnea, and possible death. ALS diagnosis is based on a thorough personal and family history, clinical presentation, electrodiagnostics, and exclusion of possible ALS mimics. Riluzole is the only drug that helps with ALS, extending life by an average of 3 months, while the rest of the treatment focuses on symptom management and improving quality of life. Common nursing diagnoses in the healthcare process include reduced airway clearance, decreased tolerance for exertion, and reduced ability for self-care. Potential issues in the healthcare process include aspiration, infection, falls, or development of pressure ulcers. Healthcare providers' approach during treatment must be appropriate and individualized for each patient
Inflammatory markers in patients with inflammatory bowel disease treated at University Hospital of Split in the period from January 2022 to February 2023
No full textCilj istraživanja: Glavni cilj ovog istraživanja bio je analizirati i usporediti vrijednosti upalnih biljega (broj leukocita, visoko osjetljivi C-reaktivni protein, brzina sedimentacije eritrocita, feritin te fekalni kalprotektin) kod oboljelih od upalne bolesti crijeva (IBD).
Ispitanici i metode: U istraživanje je uključeno 40 pacijenata kojima je dijagnosticiran IBD, kao i 40 kontrolnih sudionika. Pacijenti s IBD-om raspoređeni su u podgrupe obzirom na podtip bolesti i vrstu terapije koju primaju. Svi podatci ispitanika preuzeti su iz bolničko informacijskog sustava i statistički obrađeni koristeći računalni program MedCalc. Napravljena je statistička obrada laboratorijskih parametara te osnovnih antropometrijskih i kliničkih značajki ispitanika.
Rezultati: Rezultati ovog istraživanja pokazali su kako nije bilo statistički značajne razlike u antropometrijskim obilježjima oboljelih od IBD-a i kontrolne skupine, osim u tjelesnoj visini (175.0 (171.0-183.0) vs. 181.5 (173.0-190.5); p=0.024). Uočena je povećana konzumacija alkohola (p=0.002) i kave (p=0.004) kod kontrolnih sudionika. Za mjerene upalne biljege uočena je statistički značajna razlika u razini feritina (39.5 (18.0-72.5) vs. 86.5 (32.5-132.0); p=0.019), dok za druge mjerene upalne biljege nije bilo statistički značajne razlike između oboljelih od IBD-a i kontrolne skupine. Analiza podataka nije pokazala statistički značajnu razliku u antropometrijskim karakteristikama obzirom na podtip bolesti. Kod ispitanika oboljelih od Crohnove bolesti (CD) znatno češće su se javljale ekstraintestinalne manifestacije (4 (20.0%) vs. 12 (60.0%); p=0.011), a također je kod oboljelih od CD-a uočena povećana konzumacija duhana (p=0.018) za razliku od oboljelih od ulceroznog kolitisa (UC). Nadalje, nije pronađena statistički značajna razlika u razinama ispitivanih upalnih biljega obzirom na podtip bolesti i vrstu terapije koju ovi pacijenti primaju.
Zaključak: Upalnu bolest crijeva karakterizira kronični upalni proces gastrointestinalnog trakta. Iako se u organizmu odvija upalna reakcija, ovim istraživanjem nisu uočene povišene vrijednosti upalnih biljega kod oboljelih od IBD-a. Laboratorijski parametri su nespecifični pokazatelj upalne bolesti crijeva, no treba ih uzeti u obzir pri postavljanju dijagnoze i procjeni aktivnosti bolesti te ih je potrebno tumačiti zajedno s kliničkom slikom pacijenta i rezultatima drugih dijagnostičkih postupaka.Objectives: The main aim of this study was to analyze and compare the values of inflammatory markers (leukocyte count, highly sensitive C-reactive protein, erythrocyte sedimentation rate, ferritin and fecal calprotectin) in patients with inflammatory bowel disease (IBD).
Subjects and methods: The study included 40 patients diagnosed with IBD, as well as 40 control participants. Patients with IBD are assigned into subgroups given the subtype of the disease and the type of therapy they receive. All data of the respondents were downloaded from the hospital information system and statistically processed using the MedCalc computer program. Statistical processing of laboratory parameters and basic anthropometric and clinical characteristics of the subjects was made.
Results: The results of this study showed that there was no statistically significant difference in anthropometric characteristics of patients with IBD and control group, except in body height (175.0 (171.0-183.0) vs. 181.5 (173.0-190.5); p=0.024). Increased consumption of alcohol (p=0.002) and coffee (p=0.004) was observed in the control participants. For measured inflammatory markers, a statistically significant difference in ferritin levels was observed (39.5 (18.0-72.5) vs. 86.5 (32.5-132.0); p=0.019), while for other measured inflammatory markers there was no statistically significant difference between IBD patients and the control group. The analysis of the data showed no statistically significant difference in anthropometric characteristics with respect to the subtype of the disease. In subjects suffering from Crohn's disease (CD), extraintestinal manifestations (4 (20.0%) vs. 12 (60.0%); p=0.011) were significantly more common, and also in CD patients, increased tobacco consumption (p=0.018) was observed, as opposed to patients with ulcerative colitis (UC). Furthermore, there was no statistically significant difference in the levels of inflammatory markers studied with regard to the subtype of the disease and the type of therapy these patients receive.
Conclusion: Inflammatory bowel disease is characterized by a chronic inflammatory process of the gastrointestinal tract. Although there is an inflammatory reaction in the body, this study did not show elevated values of inflammatory markers in patients with IBD. Laboratory parameters are a non-specific indicator of inflammatory bowel disease, but they should be taken into account when diagnosing and assessing the activity of the disease and should be interpreted together with the clinical picture of the patient and the results of other diagnostic procedures
Dosimetric quality control and protocols in stereotactic radiotherapy with a linear accelerator
No full textStereotaksijska radioterapija linearnim akceleratorom zahtijeva stroge dozimetrijske kontrole kvalitete za osiguranje preciznosti i sigurnosti tretmana. Ključni protokoli uključuju kalibraciju dozimetara i korištenje naprednih softverskih alata za točno mjerenje doze zračenja. Kontrole kvalitete moraju se pratiti i dokumentirati, a osoblje mora biti adekvatno obučeno. Kontrole kvalitete uključuju mehaničke, sigurnosne i dozimetrijske testove te testove sustava za planiranje terapije, koji se provode s različitom učestalošću (dnevno, tjedno, mjesečno, godišnje) kao i testovi plana zračenja koji također spadaju u testove sustava za planiranje .
Stereotaksijska radioterapija zahtijeva visoku preciznost i napredne postupke osiguranja kvalitete, koristeći mala polja zračenja za visoko fokusirane doze. Implementacija ovih tehnika zahtijeva specijaliziranu opremu i stroge postupke osiguranja kvalitete. Stereotaksijska radioterapija se preporučuje za liječenje malignih i benignih tumora te povremeno za neurološke, funkcionalne i vaskularne poremećaje. Ova tehnika uključuje stereotaksijsku radiokirurgiju za intrakranijalne tumore s jednom frakcijom, frakcioniranu stereotaksijsku radioterapiju za intrakranijalne tumore s više frakcija i stereotaksijsku radioterapiju tijela za ekstrakranijalne tumore. Stereotaksijska radioterapija koristi precizno ciljano zračenje s visokim dozama kako bi se postiglo lokalno izlječenje uz minimalne nuspojave.
Kvaliteta stereotaksijske radioterapije osigurava se upotrebom stereotaksijskih okvira tijela za precizno pozicioniranje pacijenta te testovima poput Winston-Lutz testa, generičkih fantoma, sustava okvira tijela i sustava bez okvira, dok su dozimetrijske provjere ključne za osiguranje ispravne doze zračenja.
Na kraju, učinkovita dozimetrijska kontrola kvalitete i primjena standardiziranih protokola ključni su za uspješnu primjenu stereotaksijske radioterapije linearnim akceleratorom. Ovi procesi osiguravaju visoku preciznost i sigurnost tretmana, optimizirajući ishode za pacijente i minimizirajući nuspojave. Kroz kontinuirano praćenje i unapređenje ovih kontrola i protokola moguće je održati visoke standarde u liječenju raka i drugih bolesti putem stereotaksijske radioterapije.Stereotaxic radiotherapy with a linear accelerator requires strict dosimetric quality controls to ensure the precision and safety of the treatment. Key protocols include dosimeter calibration and the use of advanced software tools to accurately measure radiation dose. Quality controls must be monitored and documented and staff must be adequately trained. Quality controls include mechanical, safety and dosimetric tests and tests of therapy planning systems, which are carried out with different frequency (daily, weekly, monthly, yearly) as well as radiation plan tests that also belong to the tests of the planning system.
Stereotaxic radiotherapy requires high precision and advanced quality assurance procedures, using small radiation fields for highly focused doses. The implementation of these techniques requires specialized equipment and strict quality assurance procedures. Stereotaxic radiotherapy is recommended for the treatment of malignant and benign tumors and occasionally for neurological, functional and vascular disorders. This technique involves stereotaxic radiosurgery for intracranial tumors with a single fraction, fractional stereotaxic radiotherapy for multi-fractionintracranial tumors and stereotaxic radiotherapy of the body for extracranial tumors. Stereotaxic radiotherapy uses precise targeted high-dose radiation to achieve local healing with minimal side effects.
The quality of stereotaxic radiotherapy is ensured by using stereotaxic body frames for precise positioning of the patient and tests such as the Winston-Lutz test, generic phantoms, body frame systems and frameless systems, while dosimetric checks are crucial for ensuring the correct dose of radiation.
Finally, effective dosimetric quality control and the application of standardized protocols are key to the successful application of stereotaxic radiotherapy with a linear accelerator. These processes ensure high precision and safety of treatments, optimizing outcomes for patients and minimizing side effects. Through continuous monitoring and improvement of these controls and protocols, it is possible to maintain high standards in the treatment of cancer and other diseases through stereotaxic radiotherapy
Safety aspects of magnetic resonance imaging in pregnancy
No full textMR je moćan dijagnostički alat s izvrsnom kontrasnošću mekih tkiva i sposobnošću pružanja detaljne presječne anatomije ljudskog tijela bez upotrebe ionizirajućeg zračenja. Te prednosti čine MR privlačnim modalitetom za snimanje trudnica. Primjena MR tijekom trudnoće povezana je sa zabrinutošću među pacijentima i zdravstvenim djelatnicima u pogledu sigurnosti fetusa. Postoji nekoliko teoretskih zabrinutosti koje mogu uzrokovati nepotrebnu anksioznost za pacijente, njihove obitelji i zdravstveni tim, potencijalno ograničavajući široku uporabu MR tijekom trudnoće. Uz već rečeno, dodatno zabrinjava nedostatak dovoljno snažnih, perspektivnih studija na ljudima s dugoročnim praćenjem. Nadalje, povećana je zabrinutost i u pogledu sigurnosti primjene MR i kontrastnog sredstva na bazi gadolinija (GBCA). Još uvijek nije utvrđena jasna sigurnost u kontekstu primjene kontrastnog sredstva tijekom trudnoće te se ne preporučuje uporaba gadolinijskih kontrasta u prvom trimestru trudnoće, osim ako je neophodno za postavljanje dijagnoze.MRI is a powerful diagnostic tool with excellent soft tissue contrast and ability to provide detailed cross-sectional anatomy without ionizing radiation. These advantages make MRI an appealing modality for imaging the pregnant patient. The use of magnetic resonance imaging (MRI) during pregnancy is associated with concerns among patients and health professionals with regards to fetal safety. Several theoretical concerns exist that may cause unnecessary anxiety for patients, patient families and the health care team, potentially limiting widespread use of MRI during pregnancy. The seconcerns are further confounded by a lack of sufficiently powered, prospective, human studies with long-term follow-up. Further, also the safety of MRI and gadolinium-based contrast agent (GBCA) administration have been raised. The safety of gadolinium-based contrast agent (GBCA) exposure during pregnancy has not been established, and the use of GBCAs during pregnancy is not recommended unless it is essential to the health of the woman or fetus
The whole-body CT in polytrauma patients
No full textPolitrauma je stanje u kojem su ozlijeđena najmanje dva organa ili anatomske regije pri kojem barem
jedna od ozljeda predstavlja životnu opasnost za ozlijeđenog. U današnje doba prometne nesreće najčešći su uzrok
politraume. Kod zbrinjavanja politraumatiziranih pacijenata jednu od ključnih uloga ima brza i točna dijagnostika. U
dijagnostičku obradu, između ostalog, ubrajaju se radiološki postupci, a najčešće se koristi snimanje CT-om jer on u
kratkom razdoblju daje važne dijagnostičke informacije koje pomažu u planiranju daljnjeg liječenja i terapije. CT
cijelog tijela najčešće se provodi nakon primarnog pregleda i kad je pacijent u stabilnom stanju, a neka su
istraživanja pokazala kako pacijenti snimani po tom protokolu imaju višu stopu preživljavanja. Indikacije za CT
snimanje cijelog tijela jesu: sudar motornih vozila pri velikim brzinama, sudar motocikala, pad s visine više od 2
metra, abnormalna fokusirana sonografija ili rendgenski snimak toraksa ili zdjelice kod traume te poremećeni vitalni
znakovi. Indikacije za CT cijelog tijela mogu se razlikovati od ustanove do ustanove. Tipičan CT protokol cijelog
tijela sastoji se od sljedećih faza: nativni CT glave, nativni CT vratne kralježnice, CT toraksa s kontrastom (arterijska
faza) i CT abdomena s kontrastom (portalna venska faza). Unatoč nedostatcima, kao što su visoka doza zračenja, CT
ostaje i dalje nezamjenjiva dijagnostička metoda za otkrivanje ozljeda prilikom zbrinjavanja pacijenata s
politraumom.Polytrauma is a condition in which at least two organs or anatomical regions are injured and in which
at least one of the injuries is life-threatening for the injured person. Nowadays, traffic accidents are the most
common cause of polytrauma. Quick and accurate diagnosis plays a key role in treating polytraumatized patients.
Among other things, diagnostic treatment includes radiological procedures, and CT imaging is most often used
because it provides important diagnostic information in a short period of time that helps in planning further treatment
and therapy. Full-body CT is most often performed after the primary examination and when the patient is in a stable
condition. Some studies have shown that patients scanned according to this protocol have a higher survival rate.
Indications for a full-body CT scan include a high speed motor vehicle collision, a motorcycle crash, a fall from
height more than 2 meters, an abnormal FAST (Focused Assessment With Sonography In Trauma), or trauma chest
or pelvis x-ray and abnormal vital signs, but can also vary from hospital to hospital. A typical whole-body CT
protocol consists of the following phases: head without contrast, cervical spine without contrast, contrast enhanced
chest (arterial phase) and contrast enhanced abdomen (portal venous phase). Despite its disadvantages, such as the
high dose of radiation, CT remains an indispensable diagnostic method for detecting injuries when treating patients
with polytrauma