Repository of Faculty of Chemical Engineering and Technology University of Zagreb
Not a member yet
2768 research outputs found
Sort by
Novi N-heterocikli i njihovi metalni kompleksi s antitumorskim i antitripanosomskim djelovanjem
No full textDušikovi heterocikli su među najvažnijim strukturnim
komponentama farmaceutika, među kojima su spojevi izvedeni
iz nukleobaza dobili sve veću pozornost u razvoju antitumorskih
i antiparazitskih agenasa. Pojava otpornosti, nuspojave i
nedostatak selektivnosti kemoterapeutika najčešći su klinički
problemi, posebice u liječenju raka i parazitskih infekcija. U
projektu je predložen dizajn i sinteza novih 2-supstituiranih
benzazola povezanih s hidrofobnim ili hidrofilnim fragmentom
preko fenoksimetilenske ili alifatske jedinice koji će utjecati na
njihova fizikalno-kemijska svojstva, kao i na antitumorsko i
antitripanosomsko djelovanje. Kako bi se poboljšala propusnost
membrane i oralna bioraspoloživost spojeva, provest će se
sinteza benzazolnih amidoksima i obrnutih amidina. Sinteza
purinskih, pirimidinskih derivata i derivata srodnih purinu te
pirimidinskih derivata s kondenziranim peteročlanim
heteroaromatskim prstenom povezanih s farmakofornim dijelom,
poput organometalnog ferocena, kao bioizostera
heteroaromatskog i fenilnog prsten, predviđena je s ciljem
dobivanja predstavnika s izraženim i selektivnim antitumorskim i
antitripanosomskim djelovanjem. Provest će se nadalje sinteza
monometalnih i heterometalnih kompleksa odabranih Nheterocikličkih
derivata koji mogu djelovati na više meta i time
prevladati problem pojave rezistentnosti. Metali će se uvoditi u
strukture N-heterocikla koordinacijom preko heteroatoma
liganada ili koordinacijom i povezivanjem organometalnih
fragmenata preko odgovarajuće razmaknice. Na temelju
rezultata testiranja in vitro dobit će se spojevi sa željenim
biološkim učinkom. Konačno, provedenim strukturnim
modifikacijama u 'hit-to-lead' fazi dobit će se predvodni spojevi s
odgovarajućim ADME svojstvima te učinkovitim i selektivnim
antitumorskim i antitripanosomskim djelovanjem in vitro
Analytical methods for the determination of N-nitrosamine in water
No full textN-nitrozamini dezinfekcijski su nusprodukti koji nastaju reakcijom oksidacije sekundarnih ili tercijarnih amina pomoću nitrozacijskog reagensa. Njihova opća formula je R1N(-R2)-N=O. Široko su rasprostranjeni u sustavima za opskrbu pitkom vodom i u vodama u okolišu. Istraživanja su pokazala da nitrozamini imaju štetne učinke na ljudsko zdravlje te je potrebno ograničiti njihove koncentracije u vodi. Za analizu N-nitrozamina koriste se kromatografske metode, uobičajeno su to plinska ili tekućinska kromatografija vezane sa spektrometrijom masa nakon odgovarajuće pripreme uzorka. U ovom radu opisane su analitičke metode određivanja N-nitrozamina u vodi za piće i otpadnim vodama.N-nitrosamines are disinfection by-products that arise from the oxidation reaction of secondary or tertiary amines using a nitrosating agent. Their general formula is
R1N(-R2)-N=O. They are widely distributed in drinking water supply systems and in environmental waters. Studies have shown that nitrosamines have carcinogenic effects on human health, and it is necessary to limit their concentrations in water. Chromatographic methods are used for the analysis of N-nitrosamine, usually gas and liquid chromatography coupled to mass spectrometry. Sample preparation is required before analysis. Analytical methods for the determination of N-nitrosamine in drinking water and wastewater are described in this paper
Comparison of experimental and theoretical values of protective factors in sunscreens
No full textU ovom radu obraditi će se tema usporedbe teorijskih i eksperimentalnih vrijednosti faktora zaštite od sunca. Teorijski dio obuhvaća osnovnu teoriju vezanu uz shvaćanje teme ovog diplomskog rada, teorija vezana uz proizvode za zaštitu od sunca, njihove regulative,primjene, utjecaj na ljudsko zdravlje i okoliš. Kako bi lakše razumjeli eksperimentalni dio definirati ćemo osnovne pojmove kao što je sunčevo zračenje,
UV zračenje, MED i SPF faktor. Rad također obrađuje numerički izračun SPF faktora koji se koristiti u eksperimentalnom djelu rada. Kroz ovaj rad ukratko ćemo proći kroz osnovne tehnike određivanja faktora zaštite od sunca u kozmetičkim proizvodima, s naglaskom na SPF metodu koja se koristi u eksperimentalnom djelu rada. Eksperimentalni dio obuhvaća postupak pripreme kreme za sunčanje, izračuna koncentracija UV filtera potrebnih za dobivanje željenih faktora, proces proizvodnje te u konačnici testiranje i provjeru podudaranja rezultata. Kao metoda testiranja koristi se ''in vivo'' SPF metoda provedena na nizu ispitanika. Cilj ovog rada je usporediti teorijske rezultate dobivene izračunom koncentracije UV filtera koji su potrebni za određeni zaštitni faktor i rezultata dobivenih eksperimentom, odnosno SPF metodom. Temeljem usporedbe rezultata napravit će se zaključak usporedbe teorije i eksperimenta, je li došlo do odstupanja i ako je koji je razlog tome.This paper will deal with the topic of comparison of theoretical and experimental values of sun protection factors. The theoretical part includes basic theory related to the understanding of the subject of this thesis, theory related to sun protection products, their regulations, applications, impact on human health and the environment. In order to make it easier to understand the experimental part, we will define basic terms such as solar radiation, UV radiation, MED and SPF factor. The paper also deals with the numerical calculation of the SPF factor which will be used in the experimental part of the paper. In this work, we will briefly go through the basic techniques for determining sun protection factors in cosmetic products, with an emphasis on the SPF method used in the experimental part of the work.
The experimental part includes the procedure for preparing sunscreen, calculating the concentrations of UV filters needed to obtain the desired factors, the production process, and finally testing and checking the matching of the results. The "in vivo" SPF method performed on a number of subjects is used as a testing method. The aim of this work is to compare the theoretical results obtained by calculating the concentration of UV filters that are required for a certain protection factor and the results obtained by experiment, that is,
by the SPF method. Based on the comparison of the results, the conclusion of the comparison of theory and experiment will be made, whether there was a deviation and if so, what is the reason for it
Overview of methods for spectral data preprocessing
No full textMetode vibracijske spektroskopije - spektroskopija bliskoga infracrvenoga zračenja (NIR) i Ramanova spektroskopija postale su vrijedan analitički alat u raznim područjima kako u znanosti tako i industriji. Razlog tomu je njihova sposobnost pružanja jedinstvenih informacija o molekularnoj strukturi, mogućnost beskontaktnog mjerenja, mogućnost analize u stvarnom vremenu, sposobnost neinvazivne analize složenih sustava, minimalna interferencija s vodom te komplementarnost primjene s drugim tehnikama. Međutim, Ramanovi spektri mogu sadržavati i negativne utjecaje izvan Ramanova spektra kao što su fluorescentna pozadina, šum i kozmičke zrake, koje se moraju ukloniti kako bi se osigurala pouzdanost mjerenja. Da bi se prevladali izazovi interpretacije složenih spektara dobivenih Ramanovom i
IR spektroskopijom i omogućio dublji uvid u podatke moraju se primijeniti različite metode predobrade podataka. Ovaj završni rad daje teorijski pregled te analizu primjene metoda predobrade podataka u Ramanovoj i IR spektroskopiji poput korekcije bazne linije, normalizacije podataka, smanjenja šuma u podacima, detekcije odstupanja i ekstrakcije bitnih karakteristika iz spektra. Uz pregled metoda i primjere iz literature u ovom završnom radu je na primjeru laboratorijskih podataka iz procesa kristalizacije djelatne tvari istražen utjecaj odabira različitih parametara i redoslijeda predobrade podataka na ukupnu kvalitetu i pouzdanost obrađenih spektralnih podataka.Vibrational spectroscopy methods - near-infrared (NIR) spectroscopy and Raman spectroscopy - have become valuable analytical tools in various fields in both science and industry. This is due to their ability to provide unique information about molecular structure, the possibility of non-contact measurement, the possibility of real-time analysis, the ability of non-invasive analysis of complex systems, the minimal interference with water, and the complementarity of application with other techniques. However, Raman spectra contain additional negative influences beyond the Raman spectrum, such as fluorescent background, noise, and cosmic rays, which must be removed to ensure measurement reliability. To overcome the challenges of interpreting complex spectra obtained by Raman and IR spectroscopy and to provide deeper insight into the data, various methods of data preprocessing must be applied. This final thesis provides a theoretical overview and analysis of the application of data preprocessing methods in Raman and IR spectroscopy, such as baseline correction, data normalization, noise reduction, outlier detection and extraction of essential characteristics from the spectrum. In this thesis, in addition to a method overview and examples from the literature, the influence of the selection of different parameter and data preprocessing sequences on the overall quality and reliability of the processed spectral data is investigated using laboratory data from the crystallization process of the active ingredients
Effect of TiO2 on UV degradation of LLDPE/RH/TiO2 biocomposites
No full textSintetski bionerazgradljivi polimeri zbog svoje široke primjene i velike količine sve više se odlažu u okoliš čime dolazi do njegovog zagađenja. Kao posljedica dolazi do klimatskih promjena, kao i lošeg utjecaja na biljni i životinjski svijet. Zbog toga se nastoji sintetske polimere zamijeniti biorazgradljivim i obnovljivim materijalima. Polietilen jedan je od najčešće korištenih sintetskih polimera za izradu ambalaže i folija, dok su rižine ljuskice (RLJ) biorazgradljiv materijal koji kao otpad nastaje nakon proizvodnje riže. RLJ mogu se dodati kao punilo u polimernu matricu linearnog polietilena niske gustoće (LLDPE-a), a TiO2 (titanijev dioksid) kao fotokatalitički čimbenik. Za potrebe ovog rada pripravljeni su biokompozti na osnovi linearnog polietilena niske gustoće LLDPE-a kao matrice i rižinih ljuskica RLJ kao ojačavala bez i s dodatkom mTiO2 kao fotokatalitičkog čimbenika. Kako bi se utvrdilo fotokatalitičko djelovanje mTiO2 biokompoziti su izloženi UV zračenju u vremenu od 10 i 30 dana. Provedena je karakterizacija prije i nakon UV zračenja diferencijalnom pretražnom kalorimetrijom (DSC) te infracrvenom spektroskopijom s Fourierovom transformacijom (FTIR-ATR). DSC rezultati su pokazali da kod LLDPE/RLJ biokompozita prije UV dolazi do pomaka Tm na neznatno više temperature, dok povećanjem udjela RLJ Tm ostaje gotovo nepromijenjena. Dodatkom mTiO2 u LLDPE/RLJ uočene su neznatne promjene u Tm, značajno raste stupanj kristalnosti, te se mTiO2 pokazao kao nukleator. Nakon UV zračenja primjećujemo neznatno veće vrijednosti Tm u biokompozitima LLDPE/RLJ, stupanj kristalnosti je manji i smanjuje se porastom udjela RLJ. Dodatak mTiO2 utječe na stupanj kristalnosti i biokompozite LLDPE/RLJ štiti od UV razgradnje. Nakon zračenja na FTIR spektirma vidljive su promjene apsorpcijskih vrpci koje odgovaraju karbonilnoj i vinilnoj skupini. Dodatkom RLJ nastaje apsorpcijska vrpca na 1051 cm^-1 odnosno 1080 cm^-1 karakteristična za Si-O-Si skupinu. Apsorpcijske vrpce pri valnim brojevima 1246 cm^-1 te pikovi 1144-1056 cm^-1 odgovaraju celulozi, hemicelulozi i ligninu. Kod manjeg udjela RLJ u LLDPE/RLJ/mTiO2 biokompozitima mTiO2 djeluje kao stabilizator spram UV zračenja.Synthetic biodegradable polymers, due to their wide application and large quantities, are increasingly being disposed of in the environment and leading to pollution. As a consequence, climate change occurs, as well as a negative impact on the plant and animal life. Therefore, there is a tendency to replace synthetic polymers with biodegradable and renewable materials. Polyethylene is one of the most commonly used synthetic polymers for packaging and films, while rice husk (RH) is a biodegradable material that is generated as waste after rice production. RH can be added as a filler in the polymeric matrix of linear low-density polyethylene (LLDPE), with TiO2 (titanium dioxide) as a photocatalytic factor. For the purpose of this study, biocomposites were prepared using LLDPE as the matrix and RHA as the reinforcement, with and without the addition of TiO2 as a photocatalytic agens. To determine the photocatalytic activity of TiO2, the biocomposites were exposed to UV radiation for a period of 10 and 30 days. Characterization was conducted before and after UV radiation using differential scanning calorimetry (DSC) and Fourier-transform infrared spectroscopy with attenuated total reflectance (FTIR-ATR). The DSC results showed that the addition of RH to LLDPE caused a slight shift in the melting temperature (Tm) to higher values, while increasing the content of RH resulted in almost unchanged Tm before UV radiation. The addition of TiO2 to LLDPE/RH biocomposites showed minor changes in Tm, a significant increase in crystallinity obtained which confirms the TiO2 nucleating effect. After UV radiation, slightly higher Tm values were obtained in LLDPE/RH biocompositeswith lower degree of crystallinity. With an increase in RH content, the degree of crystallinity decreased in LLDPE/RH biocomposites. The addition of mTiO2 changed the degree of crystallinity and protect the LLDPE/RH biocomposites from UV degradation. With addition of RH absorption band at 1051 cm^-1 or 1080 cm^-1, characteristic of Si-O-Si silicon groups appeared. Absorption bands at 1246 cm^-1 and 1144-1056 cm^-1 due to cellulose, hemicellulose, and lignin. In the LLDPE/RH/TiO2 biocomposites with less content of RH mTiO2 acts as UV stabilizer
Testing antioxidant activity in cosmetic formulation
No full textAntioksidansi su tvari sposobne za inhibiciju oksidacije drugih molekula. Reakcije oksidacije mogu stvoriti slobodne radikale što vodi lančanim reakcijama koje oštećuju stanice. Antioksidansi mogu prekinuti ove lančane reakcije uklanjanjem intermedijera slobodnih radikala i inhibirati druge oksidacijske reakcije. U kozmetici nalaze čestu primjenu zbog svojih pozitivnih učinaka na zdravlje i kožu. Cilj ovog rada bio je utvrditi antioksidacijsku aktivnost različitih antioksidansa koji nalaze primjenu u formulacijama kozmetičkih proizvoda. Ispitivanja antioksidacijske aktivnosti provedena su primjenom kemijske metode DPPH (metoda slobodnih radikala). Oksidacijska stabilnost uzoraka određena je mjerenjem oksidacijske indukcijske temperature (OIT*) na DSC uređaju. Ispitivanja oksidacijske aktivnosti Vitamina C u obliku magnezijeva askorbil fosfata (MAP), Ružmarina CO2 estrakta topljivog u ulju i Astaksantina, za koje su utvrđene najviše IC50 vrijednosti, istražena je i nakon ubrzanog UV starenja. Primjenom FTIR analize utvrđene su strukturne karakteristike istraživanih uzoraka.Antioxidants are substances capable of inhibiting the oxidation of other molecules. Oxidation reactions can form free radicals and these start chain reactions that damage cells. Antioxidants can terminate these chain reactions by removing free radical intermediates and inhibit other oxidation reactions. Due to their beneficial effects on health and skin, they are widely used in cosmetics. The aim of this paper was to determine the antioxidant activity of various antioxidants used in the formulation of cosmetic products. Antioxidant activity was measured by the DPPH (free radical method) chemical method. The oxidative stability of the sample was determined by measuring the oxidation induction temperature (OIT*) using a DSC instrument. The oxidation activity of Vitamin C in the form of magnesium ascorbyl phosphate (MAP), Rosemary CO2 extract soluble in oil, and Astaxanthin, for which the highest IC50 values were determined, was also studied after accelerated UV aging. FTIR analysis was used to determine the structural characteristics of the samples studied
3D printing of reactors for photochemical reactions
No full textAditivna proizvodnja, koja se obično naziva 3D-ispisom, revolucionirala je proizvodnu industriju omogućivši stvaranje kompleksnih trodimenzionalnih objekata procesom dodavanja materijala sloj po sloj. Za razliku od konvencionalnih proizvodnih tehnika koje uključuju uklanjanje materijala za postizanje željenog oblika, aditivna proizvodnja stvara predmete preciznim polaganjem ili skrućivanjem materijala na kontroliran i precizan način. Tehnologije aditivne proizvodnje korištene u ovom radu su stereolitografija (SLA) i digitalna obrada svjetlom (DLP). Jedan od ciljeva ovog rada je istražiti prikladnost različitih materijala koji se koriste u aditivnoj proizvodnji za provođenje fotokemijskih reakcija. Kako bi se to utvrdilo, ispitala su se kemijska svojstva materijala, a materijali su se podvrgnuli testu bubrenja u toluenu. Osim toga, cilj rada bio je i proučiti interakciju reaktanata i produkata fotokemijskih reakcija s različitim materijalima koji se koriste u stereolitografiji (SLA) i digitalnoj obradi svjetlom (DLP). Temeljna hipoteza ovog istraživanja je da se ovi materijali i tehnologije proizvodnje mogu primijeniti za proizvodnju reaktora za provođenje fotokemijskih reakcija.
Za izradu modela reaktora korišten je CAD program Fusion 360. Fotokemijske reakcije su provedene u fotokemijskim reaktorima s definiranim vremenom zadržavanja. Za utvrđivanje prisutnosti produkata u konačnim uzorcima nakon reakcije korištena je tankoslojna kromatografija. Tekućinska kromatografija s ultra visokom učinkovitosi je provedena kako bi se potvrdila prisutnost produkata, dok je analiza infracrvenom spektroskopijom provedena kako bi se ispitala mogućnost promjena u molekulskoj strukturi produkata. Rezultati ispitivanja kemijskih svojstava pokazuju da su smole korištene u SLA i DLP tehnologiji najprikladniji materijali za provođenje ove fotokemijske reakcije. Nadalje, potvrđeno je da su fotokemijske reakcije uspješno provedene unutar 3D-ispisanih reaktora s različitim iskorištenjima u različitim varijantama reaktora.Additive manufacturing, commonly referred to as 3D printing, has revolutionized the manufacturing industry by enabling the creation of intricate three-dimensional objects through a layer-by-layer material addition process. In contrast to conventional subtractive manufacturing techniques that involve removing material to achieve the desired shape, additive manufacturing constructs objects by precisely depositing or solidifying material in a controlled and precise manner. The technologies used in this study are stereolithography (SLA) and digital light processing (DLP). One of the objectives is to explore the suitability of various materials used in additive manufacturing for conducting photochemical reactions.
To determine this, the focus was on the chemical properties, and the materials were subjected to a swelling process using toluene. This study aims to explore photochemical reactions and their interaction with different materials utilized in stereolithography (SLA) and digital light processing (DLP). The core hypothesis of this research is that these materials have the potential to serve as reactors for conducting photochemical reactions. For the creation of reactors, the Fusion 360 CAD program was used. The photochemical reactions were conducted in a photochemical reactor with a predefined retention time. To assess the presence of products in the post-reaction samples, thin-layer chromatography was used. UHPLC analysis was performed to confirm the presence of products, while IR analysis was conducted to observe any potential changes in the molecular structure of the products.
The test results show that resins used for SLA and DLP technologies are the most suitable materials for conducting photochemical reactions. Furthermore, the study determined that photochemical reactions were successfully conducted within 3D printed reactors, but with different yields in different reactor variants
Preparation of structured monolithic catalyst supports using fused filament fabrication
No full textZnačajniji razvoj tehnologije aditivne proizvodnje u posljednjem desetljeću i njegova primjena bitni su čimbenici kako u katalizi, koja predstavlja jednog od nositelja kemijske industrije, tako i nove industrijske revolucije, koja se još naziva i Industrija 4.0. Razvoj aditivne proizvodnje bio je moguć zahvaljujući digitalnoj revoluciji čije se metode zasnivaju na brzom i učinkovitom prijelazu između digitalnog modela i njegove fizičke realizacije, za razliku od prethodnih, tradicionalnih metoda koje se temelje na unaprijed određenim kalupima i ograničavaju se na proizvodnju identičnih proizvoda dok digitalne metode pružaju puno veću fleksibilnost. Tehnologija aditivne proizvodnje primjenu pronalazi u kemijskom inženjerstvu i u području katalitičkog reakcijskog inženjerstva u vidu intenzifikacije procesa te se koristi i za razvoj strukturiranih katalizatora. Jedna od tehnologija aditivne proizvodnje, koja se koristi za izradu i razvoj složenih monolitnih katalizatora, jest tehnologija proizvodnje rastaljenim filamentom (engl. fused filament fabrication, FFF). U teorijskom dijelu ovog rada dan je uvid u primjenu intenzifikacije procesa u kemijskom inženjerstvu te je detaljnije opisana aditivna tehnologija i njezina primjena s naglaskom na primjenu tehnologije proizvodnje rastaljenim filamentom u katalizi za izradu složenih monolitnih katalizatora/reaktora. Tehnika FFF ima mnogobrojne prednosti, a najviše se očituju u mogućnosti izrade proizvoda koje nije moguće dobiti primjenom tradicionalnih tehnika. Istraživanja su pokazala da tehnika FFF ima određene nedostatke poput vidljivih linija između slojeva, tzv. „efekt stepenica“ (engl. staircase effect)potrebu za naknadnom obradom što uključuje i uklanjanje potporne strukture, relativno visoku hrapavost površine i dr. Daljnjim razvojem kompozitnih materijala/filamenata koji u sebi sadrže termoplastične materijale poput polietilena, polistirena, alifatskih poliamida i sl., vjerojatno će dovesti do kompenzacije nekih od postojećih problema te omogućiti bolju učinkovitost primjene tehnologije aditivne proizvodnje u području katalitičkog reakcijskog inženjerstva.The more significant development of additive manufacturing technology in the last decade and its application are important factors both in catalysis, which represents one of the carriers of the chemical industry, and in the new industrial revolution, which is also called Industry 4.0. The development of additive manufacturing was possible thanks to the digital revolution, whose methods are based on a quick and efficient transition between the digital model and its physical realization, in contrast to previous, traditional methods that are based on predetermined molds and are limited to the production of identical products, while digital methods provide much greater flexibility. Additive manufacturing technology finds application in chemical engineering and in the field of catalytic reaction engineering in the form of process intensification and for the development of structured catalysts. One of the technologies of additive manufacturing, which is used for the creation and development of complex monolithic catalysts, is the technology of fused filament fabrication (FFF).In the theoretical part of this work, an insight into the application of process intensification in chemical engineering is given and additive technology and its application are described in more detail, as well as the application of fused filament fabrication technology in catalysis for the production of complex monolithic catalysts/reactors. The FFF technique has numerous advantages, most of which are manifested in the possibility of manufacturing products that cannot be obtained using traditional techniques. Research has shown that the FFF technique has certain disadvantages, such as staircase effect, the need for subsequent processing including removal of the supporting structure, high surface roughness, etc. Further development of composite materials/filaments that contain thermoplastic materials such as polyethylene, polystyrene, aliphatic polyamides, etc., will probably lead to the compensation of some of the existing problems and enable better efficiency of the application of additive manufacturing technology in the field of catalytic reaction engineering
Plan upravljanja istraživačkim podacima projekta SHaPes
No full textPlan upravljanja istraživačkim podacima HRZZ projekta Molekularno krojenje istezljivih i zacijeljivih vodljivih polimera za nosivu elektroniku (SHaPes), UIP-2019-04-830
Present state and future of carbon capture, utilization and storage technology
No full textIzazovi modernog doba sve su više usmjereni k rješavanju problema koje sa sobom nose nusprodukti utjecaja čovjeka kroz razvoj tehnologije modernog doba. Posebno se pod povećalom našlo pitanje porasta ugljikovog dioksida u Zemljinoj atmosferi, koji po mnogima predstavlja veliku prepreku daljnjeg razvitka tehnologije, uz održanje i boljitak trenutnog stanja okoliša i sveukupne temperature Zemljine površine, koja ujedno i određuje kvalitetu života na Zemlji. Hvatanje, korištenje i skladištenje ugljikovog dioksida složeni je proces koji podrazumijeva uklanjanje ugljikovog dioksida iz zraka, okoliša industrijskih postrojenja, te pogona za proizvodnju raznih vrsta energije. Njegovo skladištenje u iscrpljena nalazišta prirodnog plina ili u vodene akvifere omogućava veliku uštedu na razini tog pitanja, a korištenje ugljikovog dioksida primijenjeno je na široka područja ljudskih djelatnosti, kao što su petrokemijska industrija, medicina, prehrambena industrija te razna industrija sirovina . Široka primjena takvih tehnologija ovisiti će o cijeni, isplativosti, zahtjevnosti tehnološke izrade te mogućnosti transporta produkta do konačnog cilja. S druge strane, postavlja se pitanje stvarnog učinka ovih tehnologije na globalnoj razini uoči prepreka koje nose pri svom ostvarivanju. Privlačenje investicija u takve vrste tehnologije za smanjenje i uklanjanje emisija CO2 još uvijek predstavlja posebnu prepreku zbog nedovoljnog korištenja na značajnijoj globalnoj razini.The challenges of the modern era are increasingly focused on addressing the problems brought about by the byproducts of human impact through the development of modern technology. Particulary, the issue of the rising carbon dioxide levels in the Earth's atmosphere has come under scrutiny, which many consider a significant obstacle to further technological advancement, while also maintaining and improving the current environmental conditions and overall surface temperature of the Earth, which also determines the quality of the life on Earth. The capture, utilization and storage of carbon dioxide is a complex process that involves removing carbon dioxide from the air, the environment of industrial facilities, and various energy production operations. Storing it in depleted natural gas reservoirs or in aquatic aquifers allows for significant savings in addressing this issue, and the use of carbon dioxide find application in a wide range of human activities, such as the petrochemical industry, medicine, the food industry and various raw material industries. The broad application of such technologies will depend on the cost, profitability, technological complexity and the ability to transport the product to its final destination. On the other hand, the question arises about the actual global impact of these technologies in the face of the obstacles they encounter in their implementation. Attracting investments in such types of technologies for reducing and removing CO2 emissions still poses a particular challenge due to their insufficient use on a significant global scale