12064 research outputs found
Sort by
Detekcija autoantitijela specifičnih za proteine upale kod oboljelih od bolesti COVID-19
No full textCoronavirus disease 2019 (COVID-19) manifests a variety of symptoms: from being asymptomatic or
mild in most of the infected individuals, to causing more severe and even life-threatening conditions in
about 20% of the patients. As an effector of the immune system and a hallmark of autoimmunity,
autoantibodies are hypothesized to play a role in the pathogenesis of COVID-19 and pose a risk for a
severe disease outcome. Hence, this thesis aimed to detect and investigate the prevalence of
autoantibodies in sera from COVID-19 patients. Thereby, 100 hospitalized COVID-19 patients of
different disease severity (42 moderate and 58 severe/critical) and 41 SARS-CoV-2 seronegative
healthy blood donors were tested for autoantibodies specific for different inflammation-associated
proteins (interferon (IFN), complement, and DDX helicases) by the luciferase immunoprecipitation
system (LIPS) assay. The results show a high prevalence of autoantibodies measured in hospitalized
COVID-19 patients (51%) in contrast to the control group (12.2%). However, only 8% of the patients
had high and/or intermediate titers (IFN autoantibodies), whereas, in the remaining autoantibodypositive patients only low autoantibody titers were detected. Autoantibodies specific for complement
proteins and DDX helicases were detected only in low titers. Interestingly, contrary to previous reports,
no association with disease severity, sex, or age was observed for IFN autoantibodies. Overall, the
findings suggest that from the measured autoantibodies, IFN autoantibodies could be a relevant
prognostic marker in COVID-19, specifically for COVID-19 patients that require hospitalization. The
findings emphasize the importance of a wider investigation of autoantibodies in COVID-19.Bolest COVID-19 (od eng. coronavirus disease 2019) uključuje širok spektar simptoma: većina
zaraženih pojedinaca nemaju simptome ili imaju blage simptome, dok se kod otprilike 20% slučajeva
manifestira teški ili kritični oblik bolesti. Pretpostavlja se da autoantitijela, kao jedan od aktera
imunosnog sustava te obilježje autoimunih bolesti, imaju ulogu u patogenezi bolesti COVID-19 te da
predstavljaju rizik za razvoj težeg oblika bolesti. Glavni cilj ovog rada bio je detektirati autoantitijela
kod bolesnika obljelih od bolesti COVID-19. Kako bi se ispitala prisutnost autoantitijela specifičnih za
proteine upale (interferona (IFN), proteina komplementa te helikaze DEAD-box), uzorci 100 bolesnika
obljelih od bolesti COVID-19, od toga 42 s umjerenim i 58 s težim/kritičnim oblikom bolesti, te 41
uzorak SARS-CoV-2 seronegativnih zdravih donora krvi testirani su na autoantitijela
imunoprecipitacijskim testom luciferaze (LIPS, od eng. luciferaze immunoprecipitation system).
Rezultati ukazuju na visoku prevalenciju autoantitijela kod hospitaliziranih bolesnika obljelih od bolesti
COVID-19 (51%) u odnosu na kontrolnu skupinu (12.2%). Međutim, tek 8% pacijenata imalo je srednji
ili visoki titar autoantitijela, isključivo specifičnih za IFN, dok je kod ostalih pacijenata pozitivnih na
autoantitijela uočen tek nizak titar autoantitijela. Autoantitijela specifična za ostale testirane antigene
sustava komplementa i helikaza DEAD-box detektirana su u vrlo niskom titru. Zanimljivo je da
suprotno rezultatima prijašnjih studija, u ovom radu nije uočena povezanost IFN autoantitijela s dobi,
spolom ili težinom bolesti. Rezultati ukazuju da od testiranih autoantitijela, jedino ona specifična za
interferone mogu biti potencijalni marker bolesti COVID-19, posebice za hospitalizirane pacijente. Ovi
rezultati pridodaju važnosti šireg istraživanja autoantitijela kod oboljelih od bolesti COVID-19
Genetic structure and diversity of the native and alien species in the Plitvice Lakes area
No full textDvije srodne vrste pastrva, Salmo trutta Linnaeus, 1758 i Salmo labrax Pallas, 1814, nastanjuju
područje Plitvičkih jezera. Salmo labrax je zavičajna vrsta na navedenom području gdje je
zabilježena i prisutnost njezinih čistih populacija koje su rijetkost u ostatku Europe. Za razliku
od nje, S. trutta je na promatranom području strana vrsta te negativno utječe na opstanak S.
labrax. Nadalje, prisustvo invazivne vrste Oncorhynchus mykiss (Walbaum, 1792),
eutrofikacija te izgradnja brana i pregrada također ugrožavaju populacije S. labrax kojima
prijeti izumiranje. Cilj ovog istraživanja bio je napraviti filogenetsku rekonstrukciju, odrediti
evolucijsku povijest i osnovne mjere genske raznolikosti te utvrditi protok gena i migracije
između populacija tri navedene vrste kako bi se dobio bolji uvid u njihove odnose. Analize sam
provela na temelju sekvenci gena za citokrom b i kontrolne regije korištenjem metode najveće
parsimonije, metode najveće vjerojatnosti, metode susjednog povezivanja te Bayesove metode.
Dobiveni rezultati potvrđuju da je vrsta S. labrax zavičajna, dok su S. trutta i O. mykiss unesene
iz više različitih izvora na promatrano područje. Utvrđena je vrlo niska genska raznolikost
zavičajne vrste, pogotovo njezinih čistih populacija, kao i zanemarive migracije između njih,
dok više vrijednosti genske raznolikosti zabilježene kod unesenih vrsta upućuju na njihov viši
evolucijski potencijal i bolju prilagodljivost.Two related trout species, Salmo trutta Linnaeus, 1758 and Salmo labrax Pallas, 1814, inhabit
the Plitvice Lakes area. S. labrax is native to the area where its pure populations, considered
rare in the rest of Europe, have been recorded. However, S. trutta is considered an alien species
there and negatively affects the survival of S. labrax. The presence of the invasive
Oncorhynchus mykiss (Walbaum, 1792), eutrophication and the construction of dams and
barriers also pose a threat to S. labrax. The aim of this study was to make a phylogenetic
reconstruction and determine the evolutionary history, basic measures of genetic diversity, gene
flow and migrations of three observed species in order to gain a better insight into their
relationships. I based the analysis on cytochrome b gene and control region sequences using the
methods of maximum parsimony, maximum likelihood, median joining and the Bayesian
analysis. The results confirm S. labrax is native, while S. trutta and O. mykiss were introduced
from several different sources to the observed area. Low genetic diversity of S. labrax,
especially its pure populations, as well as insignificant migration rates between them, were
determined. Higher values of genetic diversity of introduced species indicate their evolutionary
potential
Protection of model membranes by flavonoids during lipid peroxidation process
No full textPolinezasićene masne kiseline u sastavu stanične membrane iznimno su podložne lipidnoj peroksidaciji zahvaljujući velikom broju dvostrukih veza. Lipidna peroksidacija podrazumijeva oksidativnu razgradnju lipida induciranu slobodnim radikalima te rezultira oštećenjem membrane. Smatra se da lipidna peroksidacija ima ulogu u razvoju velikog broja bolesti. Flavonoidi, prirodni polifenolni antioksidansi, istražuju se kao potencijalni lijekovi za mnoge bolesti uzrokovane oksidativnim stresom. Međutim, njihova primjenjivost ograničena je slabom topljivošću u vodenim medijima i nestabilnošću u fiziološkim uvjetima. Navedeni problem moguće je riješiti ugradnjom flavonoida u nanonosače. Zahvaljujući specifičnim magnetskim svojstvima, kao nanonosači se posebno ističu superparamagnetske nanočestice. U sklopu ove doktorske disertacije istražena je interakcija lipida i flavonoida te je uočeno da tri strukturno različita flavonoida štite cjelovitost membrane tijekom lipidne peroksidacije. Nadalje, pripravljeni su nanonosači sa superparamagnetskim svojstvima. Pokazano je da upotreba vanjskog magnetskog polja poboljšava otpuštanje flavonoida iz nanočestica.Polyunsaturated fatty acids, which are abundant in cell membranes, are susceptible to lipid peroxidation due to the large number of double bonds. Lipid peroxidation is oxidative degradation of lipids induced by free radicals which results in membrane damage. It has been correlated with numerous diseases. Flavonoids, natural polyphenolic antioxidants, are being investigated as potential therapeutics. However, their applicability is limited by poor solubility in aqueous media and instability under physiological conditions. One possible solution for the aforementioned problem is incorporation of flavonoids into nanocarriers, among which superparamagnetic nanocarriers stand out due to their exceptional magnetic properties. Within this doctoral dissertations, interaction between lipids and flavonoids has been investigated and it has been shown that three structurally different flavonoids exhibit protective behaviour of the membrane upon initiated lipid peroxidation. Moreover, superparamagnetic nanoparticles were prepared and used as nanocarriers. Drug release was improved with use of an external magnetic field
Ravnoteža sila i momenata sila u diobenom vretenu
No full textIn this thesis, I present results of my work over the last three years, carried out as a member of Pavin Group at the Faculty of Science, University of Zagreb. The mitotic spindle is a complex micro-machine composed of microtubules and associated proteins that must be highly ordered in space and time to function properly. A functional spindle has a distinct shape composed of curved bundles of microtubules twisted around the pole-to-pole axis. There is still a lack of understanding of how linear and rotational forces define the overall shape of the mitotic spindle, as well as how twisted shapes emerge as a result of interactions between microtubules and motor proteins. To answer this, we use a mean-field approach to model the entire spindle, describing the forces and torques along microtubule bundles throughout the spindle. We compare our theoretical modelling to experimentally observed bundle shapes in the mitotic spindle, including both unperturbed and compressed spindles. We conclude that rotational forces are primarily responsible for the observed spindle shape. Furthermore, we discover that the difference in bending forces explains the difference in the shapes of the inner and outer bundles, that the chirality of the spindle is caused by a constant twisting moment and that there exists a preferred direction from microtubules arising out of the centrosome.Diobeno vreteno je stanična struktura koja je odgovorna za raspodjelu genetskog materijala medu stanicama kćeri, a sastoji se od mikrotubula i pridruženih proteina. Funkcionalno diobeno vreteno ima karakterističan oblik, sastojeći se od zakrivljenih svežnjeva mikrotubula, zakrenutih oko osi vretena. Potpuno razumijevanje linearnih i rotacionih sila, koje određuju cjelokupni oblik diobenog vretena te koje interakcije između mikrotubula i motornih proteina ih stvaraju, ostaje otvoreno pitanje. Predstavljamo metodu kojom je moguće izvući relevantne geometrijske parametre iz mikroskopskih slika diobenog vretena. Nadalje, uvodimo teorijski model diobenog vretena u kojem motorni proteini stvaraju sile i momente sila na polovima i duž svežnjeva mikrotubula, time regulirajući oblike svežnjeva mikrotubula. Iz modela dobivamo predviđanje oblika diobenog vretena, odnosno raspodjelu sila u diobenom vretenu, iz kojih možemo zaključiti da razlika u silama savijanja objašnjava razliku u obliku unutarnjih i vanjskih mikrotubula te da je cjelokupni oblik vretena većinski rezultat rotacionih sila. U prvom poglavlju opisana je struktura diobenog vretena, kao i njegova svojstva i uloga. Predstavljen je detaljni pregled biološke grade diobenog vretena i njegove strukture te je uloga diobenog vretena u staničnoj diobi i u stanici razjašnjena. Struktura diobenog vretena je razrađena sa posebnim naglaskom na svežnjeve mikrotubula i motornih proteina, koji svojim djelovanjem stvaraju sile i momente sila u diobenom vretenu. Uvedena je fizikalna teorija elastičnosti, s istaknutim dijelovima koji se koriste u radu za opis svežnjeva mikrotubula te je objašnjena opravdanost korištenja iste za opis stvarnih svežnjeva mikrotubula. Drugo poglavlje posvećeno je kiralnosti diobenog vretena, odnosno opisano je nedavno otkriće da se svežnjevi mikrotubula u diobenom vretenu namotavaju oko glavne osi diobenog vretena, tj. da nisu isključivo ravninski oblici. Objašnjena je pojava zavrnutih mikrotubula u diobenom vretenu, značaj tog uvrnuća za razumijevanje ravnoteže sila i momenata sila u diobenom vretenu te dosadašnji (neuspjeli) pokušaji kvantificiranja ovog uvinuća. Navedeno ujedno služi i kao uvod za opis glavnog cilja radnje, koji uključuje konstrukciju sveobuhvatnog modela diobenog vretena, koristeći aprokismaciju srednjeg polja, te prethodnu potrebu razvijanja metode koja će moći adekvatno izmjeriti uvrnuće svežnjeva mikrotubula u diobenom vretenu, kako bi se eksperimentalni podaci mogli dobro interpretirati te služiti za postavljanje, a potom i verifikaciju modela. U trećem poglavlju razvija se metoda kosog kruga (eng. Oblique Circle Method) koja se koristi služi za mjerenje uvinutosti mikrotubula. Prikazane su pretpostavke metode, ista je sistematički razrađena te u konačnici primijenjena i validirana na stvarnim ljudskim stanicama. Metoda je potom korištena za dobivanje zaključaka o strukturi diobenog vretena u perturbiranim i ne-perturbiranim ljudskim tumorskim stanicama, kao i stanicama amebe. Iz primjene metode dobiveni su zaključci o okomitim i paralelnim silama i momentima sila u diobenom vretenu. U četvrtom poglavlju uvodi se fizikalni model diobenog vretena, koji za cilj ima opis svih svežnjeva mikrotubula u metafaznom diobenom vretenu. Predstavljen je opis sustava od prebrojivo mnogo svežnjeva mikrotubula te je potom aproksimacijom srednjeg polja taj broj pušten u beskonačnost, kako bi se dobio kontinuirani model koji opisuje cjelokupno diobeno vreteno. Iz kontinuiranog modela je izračunata ravnoteža sila i momenata sila u čitavom diobenom vretenu nakon čega su svežnjevi mikrotubula opisani Kirchhoffovom jednadžbom za tanke štapove. Predstavljeni su ulazni i izlazni parametri modela, istražen je parametarski prostor modela te je biološki relevantan dio parametarskog prostora identificiran. U petom poglavlju je teorijski model uspoređen s eksperimentalnim podacima bioloških diobenih vretena, koristeći za usporedbu informacije dobivene uporabom metode kosog kruga na mikroskopske slike diobenog vretena. Teorijski model je uspoređen s više staničnih linija te su za svaku staničnu liniju pronađeni parametri koji ju najbolje opisuju, odnosno, određene su optimalne distribucije sila i momenata sila u diobenom vretenu. Iz distribucije sila i momenata sile, pokazano je da unutarnji i vanjski mikrotubuli imaju znatno različite okomite sile, no slične paralelne sile. Nadalje, model pokazuje da mikrotubuli iz centrosoma izviru pod kutom, odnosno ne ravno poput zraka sunca, već su sve okrenute prema jednoj strani, što je dosad u polju nerazmatran detalj, ali za njega postoje eksperimentalni dokazi, stoga na taj način model sugerira daljnje eksperimente. U šestom poglavlju su reiterirani glavni zaključci doktorskog rada, u vidu rezultata koji su dobiveni korištenjem samo metode kosog kruga, ali i teorijskog modela, te njegove usporedbe s eksperimentalnim podacima
Born-Oppenheimerova aproksimacija
No full textOvaj završni rad daje kratak pregled o Born-Oppenheimerovoj aproksimaciji i njenoj primjeni na sustavu iona molekule vodika H2+ u kontekstu adijabatske aproksimacije. Born-Oppenheimerova aproksimacija poseban je slučaj adijabatske aproksimacije i njenim korištenjem omogućuje se separacija elektronskog gibanja od gibanja jezgara za promatrani molekulski sustav. Razlog njene upotrebe leži u činjenici da Schrödingerova jednadžba za višeelektronske sustave nije analitički rješiva i samim time potrebno je uvesti aproksimacije kako bi se odredila adekvatna rješenja. Pod time se smatra skup vlastitih vektora i vlastitih vrijednosti elektronskog te zatim i nuklearnog hamiltonijana definiranog za promatrani sustav. Na primjeru sustava iona molekule vodika H2+ prikazani su i detaljno razmotreni elementi matrice hamiltonijana te su izdvojeni slučajevi prema kojima se jasno ističu određeni kvantni efekti. Uz to, prikazan je i način prema kojem se iz potpunog raspisa matrice hamiltonijana u adijabatskoj bazi može zanemarivanjem određenih elemenata dotične matrice uvesti Born-Oppenheimerova aproksimacija. Ta aproksimacija je široko korištena u području teorijske i komputacijske kemije jer značajno olakšava rješavanje elektronske strukture promatranog molekulskog sustava zbog zasebnog tretiranja gibanja elektrona od gibanja jezgara. Drugim riječima, korištenjem te aproksimacije omogućeno je rješavanje Schrödingerove vremenski neovisne jednadžbe s N-elektronskim hamiltonijanom odvojeno od ukupnog hamiltonijana, a pripadajuća rješenja dobra su aproksimacija onih koje bismo dobili rješavanjem Schrödingerove jednadžbe bez separacije elektronskih i nuklearnih stupnjeva slobode
Comparative histomorphometric and histochemical analysis of gastrointestinal tract of five rodent species
No full textPrehrana životinja odražava se u građi probavnog sustava, a razlike se mogu očitovati u debljini
pojedinih slojeva te broju i tipu žljezdanih vrčastih stanica koje izlučuju mukozni sekret za
probavu i zaštitu. U ovom radu izabrala sam pet vrsta glodavaca koji žive u simpatriji na
krškom području centralne Dalmacije, s ciljem utvrđivanja postoje li histomorfometrijske i
histokemijske razlike u građi probavnog sustava koje su rezultat razlika u prehrani ovih vrsta.
Uključene vrste su Apodemus epimelas, Apodemus sylvaticus, Dinaromys bogdanovi, Eliomys
quercinus i Glis glis. Histomorfometrijski rezultati su pokazali veću debljinu oroženog epitela
jednjaka i manju debljinu vanjskog mišićnog sloja jednjaka kod karnivornih vrsta, dok vrste
koje se hrane visoko kaloričnom i lako probavljivom hranom imaju manju debljinu sluznice
žlijezdanog dijela želuca i deblji epitel debelog crijeva. Vrste kod kojih prehrana sadrži otrovne
tvari imaju specifične prilagodbe debljine pojedinih slojeva. Histokemijska analiza pokazala je
da karnivorne vrste imaju više kiselih vrčastih stanica u tankom crijevu, a granivorne više
mješovitih. Ovi rezultati predstavljaju nove podatke za uključene vrste i daju novi uvid u
postojanje razlika između srodnih vrsta istraživanih glodavaca s različitom prehranom, ali i
između različitih porodica, miševa iz roda Apodemus i puhova, sa sličnom prehranom.Animal diet is reflected in the structure of the digestive tract. Some of the differences can be
manifested in the thickness of individual layers or the number and type of glandular goblet
cells that secrete mucose for digestion and protection. For this thesis, I selected five species of
rodents that live in a sympatry in the karstic area of central Dalmatia, with the aim of
determining if there are any histomorphometric and histochemical differences in the structure
of the gastrointestinal tract, as a result of distinct diets of the species. Species that were included
are Apodemus epimelas, Apodemus sylvaticus, Dinaromys bogdanovi, Eliomys quercinus i Glis
glis. The histomorphometric results showed thicker esophageal keratenized epithelium and
thinner esophageal outer muscular layer in carnovorous species, while species with highcalorie and easily digestible diets have thinner mucose layer of the glandular part of the
stomach and thicker epithelium of the large intestine. Species whose diet contains toxic
subtances showed specific adaptations in the thicknesses of certain layers. Histochemical
analysis showed that carnivorous species have more acidic goblet cells in the small intestine,
while granivorous species have more mixed ones. These results represent new data for included
species and provide new insight into the existence of both differences between related species
of rodents with distinct diets, and between species of different families but with similar diet, as
between Apodemus genus and dormice species
Effect of peripheral macrophages on neuroinflammation after ischemic brain stroke in mice
No full textU imunosne stanice sa sposobnošću fagocitoze spadaju makrofagi koji se nalaze u cijelom tijelu,
dok u mozgu istu funkciju obavljaju stanice mikroglije. Spremište perifernih makrofaga kao i svih
imunosnih stanica je slezena. Cilj ovog istraživanja je bio ustvrditi utjecaj perifernih makrofaga na
upalne procese i oporavak nakon izazvanog ishemijskog moždanog udara kod miša. Miševi su
podijeljeni u dvije skupine po šest miševa. Jednoj skupini je odstranjena slezena, kako bi se smanjio
broj dostupnih makrofaga, dok drugoj nije. Nakon izazivanja moždanog udara miševi su žrtvovani
28. dan i napravljeni su prerezi korteksa, hipokampusa i striatuma. Ti prerezi su bojani
imunohistokemijskim metodama na proupalne i specifične stanične markere kako bi se odredila
prisutnost makrofaga i mikroglije na mjestu ishemijske ozljede. Nakon statističke obrade pokazano
je da je upala jača kod skupine miševa kojoj je odstranjena slezena što ukazuje na važnost
makrofaga u ublažavanju upale i potencijalni brži oporavak.Macrophages and microglia are immune cells that belong to the innate immune group of cells and
have the capacity to phagocytize. Macrophages can be found throughout the body while microglia
can be found in the brain. The main reservoir of peripheral macrophages is the spleen. The aim of
this study was to study the effect of peripheral macrophages on neuroinflammation and recovery
after ischemic brain stroke in mice. The mice were divided into two groups of six mice. One group
underwent splenectomy while the other was sham operated. Ischemic brain stroke was then induced
in both groups on the left hemisphere of the brain and mice were sacrificed on the twenty-eigth
day, brain slices consisting of the cortex, hippocampus and striatum were made. Those slices were
dyed by immunohistochemistry for specific inflammation and cell markers so that the quantity of
cells and severeness of inflammation could be measured at the ischemic injury. Results showed
that the inflammation was more severe in mice that underwent splenectomy which potentially
points to the importance of macrophages in lessening inflammation and promoting recovery
Measurement and analysis of correlations between WiFi signal and a number of people via machine learning
No full textU ovom radu istražuje se mogućnost predviđanja broja ljudi u danom prostoru kroz jakost Wi-Fi polja u određenim točkama prostora. Predviđanja ostvaruju algoritmi strojnog učenja iz podataka generiranih kroz simulaciju i eksperiment. Iako rezultati na eksperimentalnim podacima nisu zadovoljavajući, istraživanje na podacima iz simulacije daje obećavajuće rezultate s obzirom na to da je najveća točnost predviđanja oko 69%.This paper investigates the possibility of predicting the number of people in a given space through the strength of Wi-Fi signal in certain points of space. Predictions are made by machine learning algorithms from data generated through simulation and experiment. Although the results of the experiment data are not satisfactory, research on simulation data give promising results considering that the highest prediction accuracy is around 69%
Satisfaction of high school biology teachers with a conceptual approach to teaching after the curriculum reform
No full textCilj ovog diplomskog rada bio je ispitati zadovoljstvo nastavnika biologije gimnazijskih programa
s konceptom, razumijevanjem i provedbom važećeg kurikuluma u nastavi te razumijevanje
konceptualnog pristupa u poučavanju biologije. Ispitano je postoje li značajne razlike između
odgovora nastavnika različite duljine radnog iskustva te postoji li značajan utjecaj duljine radnog
iskustva na odgovore nastavnika. Osmišljen je online upitnik koji je, posredovanjem Agencije za
odgoj i obrazovanje, poslan nastavnicima biologije. Upitnik je ispunilo 78 nastavnika. Rezultati
ankete ukazuju da se nastavnici često susreću s poteškoćama u razumijevanju konceptualnog
pristupa i odgojno-obrazovnih ishoda te s poteškoćama u procjeni dubine nastavnog sadržaja.
Uglavnom nisu opažene značajne razlike između odgovora nastavnika s različitom duljinom
radnog iskustva niti značajan utjecaj duljine radnog iskustva na odgovore nastavnika. Ipak,
opaženo je da nastavnici s više od 11 godina radnog iskustva iskazuju veće nezadovoljstvo važećim
kurikulumom. Može se zaključiti da nastavnici prepoznaju potencijal nastave biologije temeljene
na metodama aktivnog učenja usmjerenih na učenike, međutim, smatraju da važeći kurikulum
samo djelomično ispunjava predviđene ishode učenja i očekivanja nastavnika u praksi. Stoga bi
bilo dobro omogućiti redovitu reevaluaciju kurikuluma, koja bi uzela u obzir osvrt nastavnika, kao
i stalnu sustavnu podršku nastavnicima, kako bi se uspješnije snalazili u ostvarenju odgojnoobrazovnih ciljeva nastavnog procesa.The aim of this thesis was to examine the satisfaction of biology teachers in high school programs
with the concept, understanding and implementation of the valid curriculum in teaching and
understanding of the conceptual approach in teaching biology. Significant differences between the
answers of teachers with different length of work experience as well as the influence of the length
of work experience on teachers' answers were examined. An online questionnaire was designed
and sent to biology teachers via the Education and Teacher Training Agency. 78 teachers filled out
the questionnaire. The results of the survey indicate that teachers often encounter difficulties in
understanding the conceptual approach and educational outcomes, as well as difficulties in
assessing the depth of the teaching content. No significant differences were observed between the
answers of teachers with different length of work experience, nor a significant influence of the
length of work experience on teachers' answers. However, it was observed that teachers with more
than 11 years of work experience express greater dissatisfaction with the current curriculum. It can
be concluded that teachers recognize the potential of teaching biology based on student-centered
active learning methods; however, according to the teachers’ responses, the current curriculum
only partially fulfills the intended learning outcomes and teachers' expectations in practice.
Therefore, it would be beneficial to enable a regular reevaluation of the curriculum that would take
into account the teacher's review, as well as constant systematic support for teachers, so that they
can navigate more successfully in achieving the educational goals of the teaching process
Properties of species diversity Data Collected by Human Observation from the Global Biodiversity Information Facility (GBFI) Database
No full textLjudsko opažanje stvara velike količine podataka o raznolikosti vrsta. Tako prikupljeni podatci
sve češće se koriste u ekološkim istraživanjima. Poznate su mnoge pristranosti ovih podataka i
načini ispravljanja istih, ali do sada ljudsko opažanje nije istraženo kao metoda prikupljanja
podataka o raznolikosti svih dostupnih svojti. Cilj ovog rada je zaključiti svojstva ljudskog
opažanja kao metode uzorkovanja raznolikosti vrsta analiziranjem podataka koje stvara; pod
pretpostavkom kako pristranosti podataka bolje opisuju kolektivno ponašanje ljudi prilikom
opažanja nego samu raznolikost vrsta. Podatke sam preuzeo s javno dostupne mrežne baze
Global Biodiversity Information Facility za odabrane države u periodu od 22 godine. Podatke
sam analizirao pomoću mjere bogatstva vrsta, heterogenosti i prostorne raspodjele. Za sve
metode postoje teoretske vrijednosti i svojstva koje postižu u hipotetskim situacijama i time
sam usporedio dobivene rezultate. Rezultati su pokazali da podatci imaju logaritamski
normalnu raspodjelu vrsta i korisnika, broj vrsta ovisi o broju opažanja i kako ljudsko opažanje
vrsta nije nasumično. Također su podatci pokazali značajnu prostornu grupiranost. Zaključio
sam kako podatci koje ljudsko opažanje prikuplja najbolje opisuje interakciju ljudi s
organizmima za ona područja gdje čovjek obitava. Takvi podatci svoj najveći potencijal
ostvaruju pri opisivanju ljudskog ponašanja unutar okoliša.Human observation is creating a large amount of species diversity data. Data collected in this
manner is being used more frequently in ecological research. Many biases are known for this
type of data and methods for correcting them, but still there is no research which investigates
human observation as a method for collecting species diversity data especially for all available
taxa. Goal of this thesis is to deduce features of human observation as a method for sampling
species diversity, by analyzing data which it generates; under the assumption that data bias
better describes collective human behavior while observing than diversity itself. Data was
downloaded from the open access internet database Global Biodiversity Information Facility
for selected states for a 22-year period. I have analyzed the data using species richness,
heterogeneity and spatial distribution. For all methods there are theoretical values and features
which can be achieved in hypothetical situations and using them I have compared given results.
Results show that data has a logarithmic normal distribution of species, that the number of
species depends on the number of observation and that human observation of species is not
random. Data also shows significant spatial grouping. I have deduced that human observation
data best describes the interaction between humans and organisms for areas that humans visit.
This kind of data achieves its fullest potential while describing human behavior in environment