Illuminatio/Svjetionik/Almanar (E-Journal)
Not a member yet
40 research outputs found
Sort by
A concrete proposal to upgrade the Dayton Peace Agreement
Get PDFVećina promatrača političke situacije u Bosni i Hercegovini fokusirala se samo na probleme koje je Dejtonski mirovni sporazum stvorio za normalno funkcioniranje ove jugoistočno-evropske države, ali još uvijek je potrebno predložiti izvodljivo rješenje tih problema.
Dejtonski sporazum je postigao mir umanjujući kapacitet države, blokirajući svaku sposobnost za efikasno upravljanje BiH pretjeranim raspršivanjem moći, s neuobičajenim ustavnim fokusom na internacionalizam i forsiranjem pogrešne vrste pluralizma koji podriva normalno funkcioniranje demokratije. Rješenje za te probleme treba naći u prilagođavanju procedure odabira Visokog predstavnika UN-a, koji je direktno odgovoran za provedbu Sporazuma, kako u pogledu slova tako i namjere tog dokumenta, a ovaj tekst objašnjava kako se ta promjena može izvršiti i koje probleme će takva promjena moći riješiti.Most observers of Bosnia and Herzegovina’s political situation have focused only on the problems that the Dayton Peace Accord created for the normal functioning of this Southeastern European state, but a workable solution is yet to be proposed.
The Accord achieved peace by blocking any ability for effective governing and by diminishing the Bosnian state capacity through an excessive dispersion of power with an uncommon constitutional focus on internationalism, and an erroneous type of pluralism that undermines the normal functioning of a democracy. The solution for these problems is to be found by adjusting the procedural selection of the United Nations High Representative, who is the primary actor directly responsible for the implementation of the Accord, both in terms of the letter and intent of the document, and this paper explains how that change can be made and what problems it will resolve
Fundamental Understanding of Faith and Morals
Get PDFZa muslimane širom svijeta postoji nekoliko osnovnih riječi ili pojmova u islamu koji služe za obnavljanje osnovnog vjerovanja i znanja kod ljudi koji bi htjeli osjetiti suštinu islama u njegovim temeljnim vrijednostima kao preduvjet za razumijevanje svrhe ovosvjetskog života i svrhe vjerovanja u Ākhiret, tj. budući vječni život. Budući da je riječ bila na početku, riječ će biti s čovjekom sve dok živi na ovom svijetu. Zaista, riječ će biti s čovjekom na kraju njegovog zemaljskog života kao svjedok za njega ili protiv njega kada će doći da polaže račun pred svojim Gospodarom, kojem je bio dužan za svoj život na ovom svijetu. Stoga je za
čovjeka od velike važnosti da shvati temeljne riječi i pojmove riječi kao uputu, kao svoj dīn, tj. svoj dug za uspjehu na Ovome i svoj spas na Drugome svijetu. Ljudima je lakše živjeti privremenim životom ako vjeruju da postoji još jedan - vječni život; jer, onaj koji vjeruje da ima dva života sretniji je od onog koji vjeruje da ima samo jedan prolazni život nakon kojeg je ništavilo.For Muslims worldwide there are several fundamental words or notions in Islam that serve to renew a basic belief and knowledge in men who would like to sense the essence of Islam in its core values as a precondition for an understanding of the purpose of this worldly life as well as for a belief in Ākhirah, i.e., the next eternal life to come. Since the word has been at the beginning, the word will be with man as long as he lives in this world. Indeed, the word will be with man at the end of his earthly life as a witness for him or against him when he will be put on a reckoning before his Lord to whom he was in debt for his life in this world. Thus, it is of a great importance for man to comprehend the fundamental words as his guidance, as his dīn, i.e., his debt to his success here in this world and his salvation in the Hereafter. For Muslims, it is easier to live a temporal life if man believes that there is another eternal life; for, the one who believes that he or she has two lives is happier than the one who believes that he or she has only one ephemeral life after which is nothingness
Bektashi Literature in Bosniak Culture
Get PDFBektašijski duhovni put bio je veoma raširen i utjecajan diljem Osmanske imperije. U najranijim poduhvatima Osmanlija bektašijski šejhovi i derviši bili su aktivni učesnici. U kasnijem periodu, posebno u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću, učenje bektašijskog duhovnog puta rasprostranilo se po cijelom Balkanu. Od Grčke do Budimpešte, od Trakije do Bosne postojale su
bektašijske tekije a bile su lokalni obrazovni i kulturni centri. Budući da su Bošnjaci bili veoma aktivni učesnici u svim zbivanjima u Osmanskom carstvu, a posebno na kulturnom polju, neki od njih dali su svoj doprinos i bektašijskoj književnosti. Predstavit ćemo u ovom radu trojicu naših autora koji su pisali bektašijske sakralne pjesme – nefese.The Bektashi spiritual path was very widespread and influential throughout the Ottoman Empire. Bektashi sheikhs and dervishes were active participants in the earliest Ottoman endeavors. In the later period, especially in the sixteenth and seventeenth centuries, the teachings of the Bektashi spiritual path spread throughout the Balkans. From Greece to Budapest, from Thrace to Bosnia, there were Bektashi tekkes and there were local educational and cultural centers. Since Bosniaks were very active participants in all events throughout the Ottoman Empire, and especially in the cultural field, some of them also contributed to Bektashi literature. In this paper, we will present three of our authors who wrote Bektashi sacral songs – nefes
The Core Tenets of The Islamic Tradition of Bosniaks: attitudes, perceptions and practices
Get PDFoai:ojs2.illuminatio.cdv.ba:article/1Ovaj članak ima namjeru da prikaže studiju o glavnim specifičnim načelima islamske tradicije muslimana Bošnjaka kako ih je institucionalno definirala tradicionalna Islamska zajednica u Bosni.
Također, rad nastoji osvijetliti trenutne percepcije, stavove i prakse u kontekstu sveukupne predosmanske i postosmanske vjerske tradicije Bošnjaka, povijesno poznatih kao Bono Homini („Dobri ljudi“). U članku je predstavljeno istraživanje o muslimanima Bošnjacima u vezi njihove islamske tradicije u Bosni, s ciljem da se utvrdi postoje li među njima regionalne, spolne i starosne razlike u pogledu njihovih vjerskih uvjerenja i praksi. Autor se koristi i doprinosima drugih istraživača na ovom području kao što su Ćimić, Karčić i Alibašić.This article aims to give an overview study of the main specific tenets of the Islamic tradition of Bosniak Muslims as defined and institutionalized by the traditional Islamic Community in Bosnia.
Also, it attempts to shed light on current perceptions, attitudes and practices in the context of an overall pre-Ottoman and post-Ottoman religious tradition of the Bosniak people known historically as Bono Homini (“the Good People”). The article provides a survey on the Bosniak Muslims in regard to their Islamic tradition in Bosnia with the purpose to reveal whether there are regional, gender and age differences among them in terms of their religious beliefs and practices. In doing so, the author was assisted by the authors in this area such as Ćimić, Karčić and Alibašić
Bosniaks and Bosnia: A Study in the Philosophy of Politics (1)
Get PDFU ovom članku autor na sugestivan način ukazuje na važnost razumijevanja nacije i države u kontekstu evropske filozofske misli i prakse o naciji i državi. Iako su mu povod nacija Bošnjaka i bosanska država, autorova razmišljanja su aplikativna za sve skupine slične naciji Bošnjaka, kao i za države slične bosanskoj državi.
Osnovna misao u ovom članku je da ideja univerzalne nacije, kulture i civilizacije niti osporava niti negira partikularni osjećaj i subjektivni doživljaj nacije i države. Članstvo u Evropskoj uniji ne oduzima pravo nijednoj naciji u Evropi da gaji i razvija svoju nacionalno-kulturnu i nacionalno-državnu svijest.
Zapravo, u mjeri u kojoj je svaka nacija i svaka država u Evropi aktivno svjesna svoje nacionalne i kulturne specifične vrijednosti, čini Evropu, odnosno Evropsku uniju, snažnom i važnom u globalnom svijetu. Otuda i Bošnjaci, odnosno Bosanci, kao nacija i kao država (nacija) nemaju potrebe da se povlače, već imaju historijsku obavezu da istaknu svoju specifičnu bosansku kulturu i bosansku državu kao bogatstvo vrijedno pažnje ne samo u Evropi već i u svijetu. In this article, the author suggestively points to the importance of understanding the concept of nation and the state in the context of the European philosophical thought and practice regarding the nation and the state.
Although the occasion is about the Bosniak/Bosnian nation and the Bosnian state, the author’s reflections are applicable to all groups similar to the Bosniak/Bosnain nation, as well as to all the states similar to the Bosnian state. The basic premise of this article is that the idea of a universal nationality, culture and civilisation does not oppose or negate the particular feeling or the subjective experience of either the nationality or the state.
The membership of European Union does not detract the right for any nation in Europe of the right to cultivate and develop its national culture as well as its particular state consciousness. In fact, in the extent of which every nation and every state in Europe has an active awareness of its national and cultural specific value, gives Europe, indeed – the European Union strong and important role in the global community. Hence, the Bosniaks/Bosnians, both as a nation and a state (nation) have no need to withdraw, but rather have the historical opportunity to feature their specific Bosnian culture and Bosnian state as a richness worthy of appreciation, not only in Europe, but also in the world. 
Synthetic And Contextual Studies of Islam in Educational Institutions of the Islamic Community
Get PDFObrazovne ustanove Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini imaju dugu tradiciju obrazovanja o islamu koja je nastajala i razvijala se u različitim državnopravnim okvirima i kulturnim kontekstima. U vrijeme intenzivnih rasprava o muslimanskom prisustvu u Evropi i debatama o rješavanju muslimanskog pitanja, modelima obrazovanja imama i muslimanskih autoriteta, obrazovne ustanove Islamske zajednice imaju priliku ponuditi vlastiti koncept islamskog obrazovanja utemeljen na sintetičkom i kontekstualnom izučavanju islama.
Sintezom ukupne islamske intelektualne tradicije ponovo će se u islamskim izvorima i tradiciji otkriti autentičan potencijal islamske poruke koji može u savremenom bosanskom i evropskom kontekstu biti ravnopravan i kredibilan sagovornik. S druge strane, islamsko obrazovanje za rad u evropskom kontekstu neminovno, ako hoće biti relevantno, mora staviti u fokus proučavanja ključna pitanja evropskog ambijenta i nuditi na njega zadovoljavajuće odgovore. Poznato je iz kur'anskog teksta da kontekst čak provocira i direktnu Božiju reakciju i intervenciju. U tefsirskoj nauci nalaze se poglavlja o povodima objavljivanja određenih kur'anskih ajeta i sura.
Božija objava ne ignorira kontekst, štaviše pokazuje njegovu veliku važnost. Također, muslimanska intelektualna tradicija baštini praksu primjene vjere u kontekstu. Muslimanski obrazovni sistem već dugo ima neodložnu potrebu da obrazuje i profilira ulemu konteksta, znalce koji uz vjerska znanja posjeduju autoritativno znanje konteksta. U tom pogledu obrazovne ustanove Islamske zajednice trebaju ponuditi vlastiti model utemeljen na svome iskustvu, autentičnom razumijevanju islama i islamske intelektualne tradicije, jer takav model im ne može ponuditi Evropa.
Ovaj rad pledira na razvijanje koncepta koji će umjesto pasivnog prilagođavanja islamskog mišljenja i islama Evropi i iščekivanja evropskih instrukcija biti proaktivni rezultat bosanske muslimanske intelektualne samosvijesti i univerzalne odgovornosti za čovječanstvo. Iz dosadašnje paradigme prilagođavanja potrebno je preći u novu fazu, paradigmu afirmacije i priznavanja.The educational institutions of the Islamic Community in Bosnia and Herzegovina have a long tradition of training in Islam that emerged and developed in different frameworks of public law and different cultural contexts. In the course of intensive discussions on the presence of Muslims in Europe and debates on solving the Muslim issue, and on models of educating imams and Muslim authorities, educational institutions of the Islamic Community have the opportunity to offer their own concept of Islamic education based on synthetic and contextual studies in Islam.
The synthesis of the entire Islamic intellectual tradition will re-discover the authentic potential of the Islamic message in Islamic sources and tradition, a potential which may be an equal and credible partner in the contemporary Bosnian and European context. On the other hand, if it aspires to be relevant, to work in the European context Islamic education must inevitably focus on studying crucial issues of the European environment and offer satisfactory answers. The text of the Qur’an makes it known that context provokes even God’s direct response and intervention. Tafsir exegesis science includes chapters on the motives for publicizing certain Qur’an ayahs chapters and surahs sentences.
The Divine Revelation does not ignore context; rather, it shows its great importance. Besides, Muslim intellectual tradition inherited the practice of applying religion in context. The Muslim educational system has long felt a pressing need to educate and profile the context-‘ulamā’ (scholar), experts who have both religious knowledge and the authoritative knowledge of context. In this respect, educational institutions of the Islamic Community should offer their own model based on their experience and authentic understanding of Islam and Islamic intellectual tradition, since such a model cannot be offered by Europe. This paper argues for the development of a concept which will be a proactive result of Bosnian Muslim intellectual self-awareness and universal responsibility for mankind, rather than being a passive adjustment of Islamic thinking and Islam to Europe, waiting for European instructions. In the shift from the present paradigm of adjustment to a new stage, the paradigm of promotion and recognition is necessary
A Word by the Editor-in-Chief: The Light of Spirit and Mind
No full textBog je svjetlo nebesa i zemlje! (Kur'an, 24:35)
Duša je kao lampa od stakla,spoznaja je svjetlost od plamena,a mudrost Božija je ulje!
Ako se upali, živ si, ako se ugasi, mrtav si! (Ibn Sina)
U toku naših najmračnijih trenutakamoramo se usmjeriti da vidimo svjetlo! (Aristotel)
Polazeći od toga da je razumijevanje ljudskog duha, duše, uma i srca primarni uvjet za razumijevanje odnosa između Boga i svijeta te odnosa između Boga, čovjeka i svijeta, cilj časopisa „Illuminatio“, „Svjetionik“, „Almanar“ je oživljavanje čistog duha u ljudskoj duši i prosvjetljenje čistog uma u ljudskom srcu kroz podsjećanje duše na njen iskonski zavjet Svevišnjem Bogu, te poticanje uma da traži pravi put do spoznaje aspolutne istine kroz teoriju i praksu taṣdīq, afirmacija tradicije i tadždīd, obnovu misli u službi sadašnje i buduće duhovne i humanističke misli o poštenom individualnom i zdravom društvenom životu.God is the Light of the Heavens and the Earth! (Qur'an, 24:35)
The soul is like a glass lamp, and knowledge is light of flame, and the wisdom of God is the oil! If it is lit, you are alive, and if it is darkened, you are dead! (Ibn Sina)
It is during our darkest moments that we must focus to see the light! (Aristotel)
Starting with the fact that understanding the human spirit, soul, mind and heart is a primary condition of an understanding of the relationship between God and the world and the relationship of God-Man-World, the goal of the Journal of „Illuminatio“ (Bosnian „Svjetionik“, Arabic „Almanar“) is to revive the pure spirit in the human soul and to enlighten the pure mind in the human heart by reminding the soul of its primordial Covenant with God Almighty and stimulating the mind to seek the right path to the realization of the transcendental truth through the theory and practice of taṣdīq, i.e. the assertion of divine tradition, and the theory and practice of tajdīd, i.e. the renovation of human thought in the service of present and future spiritual and humanistic cause, as well as in the service of a truthful individual as well as a healthy social life
An Analysis of the Use of Terminological Determinants „Art of Islam“ and „Islamic Art“
Get PDFOvaj rad govori o svojevrsnoj analizi fenomenološke vrijednosti termina „islamska umjetnost“ i „umjetnost islama“ u kojoj se pokušava rasvijetliti jedinstven tretman takvog nazivlja prisutan u zapadnim ali i u muslimanskim izvorima, koji sa stanovišta islamskog civilizacijskog načela predstavljaju neprikladne i neutemeljene forme.
Fokusirajući se na kognitivni i rekognitivni pristup produktivno-refleksivne reprezentacije likovne problematike unutar ove teme, odnosno nudeći moguće rješenje, ovaj istraživački rad se „sukobljava“ sa stereotipima kojima savremena teorija i historija umjetnosti u duhu zapadnog civilizacijskog poimanja, aplicirajući aspekt globalizacije na sve što smatra opsegom svoje naučne oblasti na isti način pristupa svakoj civilizacijskoj tekovini svodeći je na klasične zapadne postulate.
Objašnjavajući ovaj fenomen, dakle izraženu a ne primjerenu potrebu za svođenjem svih oblika kreativnog djelovanja na zajedničke imenitelje, pri čemu jedni gube a drugi dobijaju, ova se studija, posredstvom paralelnog uvođenja odgovarajućih latinskih i arapskih termina, te njihovih mogućih leksičkih veza kroz teorijske postavke zapadnog civilizacijskog kruga, upravo približava specifičnim karakteristikama istočnom/islamskom civilizacijskom krugu – homo faber, homo islamicus, homo fannān… Zanimljivo i sasvim specifično je da upravo približavajući se kroz metodološki postupak ovom nazivlju s istočne i sa suprotne zapadne strane, dolazi se do zaključka da je riječ o dijametralno raznorodnim pojavama, koje u konačnici zapadne orijentacije nose naziv „umjetnost“, dok se islamska orijentacija objašnjava i definira posredstvom nazivlja koje je utemeljeno u sakralnom i profanom produktivno-refleksivnom diskursu djelanja/uređenja/dizajna, odnosno qadar/ṣināʿata homo islamicusa.
Zaključit ćemo, dakle, da razumijevanje kao ni suštinsko značenje pojma „umjetnost“ u islamskoj civilizaciji s jedne i ostalih civilizacija s druge strane niti mogu niti znače isto. Također, brojna pitanja i dogme, koje su ranije postavljene, bivaju spomenute a neke i razriješene u ovom radu.This paper is a distinctive analysis of the phenomenological value of terms „Islamic art“ or „art of Islam“, which attempts to clarify the common treatment of such terms found in both Western and Muslim sources and which are inappropriate and ungrounded formulations from the viewpoint of traditional Islamic civilizational principles.
By focusing on the cognitive and precognitive approach to the productive-reflective representation of elements of visual art within this topic (i.e. by offering a possible solution) this study „comes into conflict“ with stereotypes that contemporary theories and history of art in the spirit of Western understanding of civilization, which can apply the aspect of globalization to anything it considers within the scope of its scientific area and approaches any civilizational achievement in the same way, reducing it to classic Western postulates.
In the explanation of this phenomenon (i.e. a prominent rather than appropriate need to reduce all forms of creative activity to common denominators whereby some lose and others win) the study introduces corresponding Latin and Arabic terms in parallel, and their possible lexical connections through theoretical tenets of Western civilizational circle to come closer to distinctive characteristics of Eastern/Islamic civilizational circle (homo faber, homo islamicus, homo fannān, and so forth).
It is interesting and totally distinctive that it is by approaching this terminology both from the Eastern and from the opposite, Western side through a methodological process one comes to the conclusion that these are diametrically opposite phenomena, which the ultimate Western definition names „art“, while Islamic denotation is explained and defined by means of terms grounded in the sacral and profane productive-reflective discourse of homo islamicus’s action-design/qadar, respectively qadar/ṣināʿat. Thus, we will conclude that understanding and the essential meaning of the concept of „art“ in Islamic civilization from the one hand and in other civilizations on the other are not and cannot be the same. Also, many of the issues and dogmas raised earlier are mentioned and some are addressed in this paper
The Time of Dialectic Spiritualism: From Medina to Mecca Charter
Get PDFKriza je poziv za promjenu i kreativno mišljenje koje inicira dijalektiku mišljenja i akcije. A izazov u krizi je, kako za nacije tako i za pojedince, da ustanove koji dijelovi njihovog identiteta su već funkcionalni i ne traže promjenu, a koji aspekti identiteta nisu više djelotvorni i zato traže promjenu. Uistinu, muslimanska misao treba hrabrost kako bi se prepoznalo šta se mora mijenjati da bi se adekvatno suočilo s novom situacijom.
Ali, istodobno muslimanski učenjaci moraju povući liniju i naglasiti elemente koji su fundamentalni za vjeru i kulturu islama koji se ne mogu mijenjati. Ovo stanje stvari nazivamo dijalektika spiritualizma kao suprotnost Marksovoj ideji o „dijalektici materijalizma“. Vrijeme je da se čovječanstvo suoči sa svojim Zeitgeist-om, „Duhom vremena“, a to je „Duh mira“ među vjerama i nacijama u svijetu. Historija, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti, nije bez dobrih primjera o dogovorima, ugovorima, poveljama, deklaracijama i posvećenostima mirovnoj koegzistenciji među vjerama i nacijama od Medinske povelje (622.), Magna Carta Libertatum (1215.)
Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (1948.), Nostra Aetate (1965.), Deklaracije evropskih muslimana (2005.), Zajedničke riječi između nas i vas (2007.), Marakeške deklaracije (2016.), Saveza vrlina za zajedničko dobro (2018.), Deklaracije o ljudskom bratstvu (2019.) do Mekkanske povelje (2019.). Sve ove inicijative, prošle i sadašnje, promoviraju ideju o „Duhu mira i suživota“ za sva vremena, ali ovoga puta potreba da se prepozna Zeitgeist, „Duh vremena“, kao „Duh mira i suživota“, veća je nego ikada. Ovaj članak pokušava da objasni tu potrebu iz muslimanske perspektive uz usporedbu sa drugim inicijativama. A crisis is a call for change and creative thinking that initiates a dialectics of thought and action. Also, the challenge for nations as well as individuals in crisis is to figure out which parts of their identities are already functioning well and do not need changing, and which parts are no longer working and do need changing. Indeed, Muslim thought today needs the courage to recognize what must be changed in order to deal with the new circumstances.
But, at the same time, Muslim scholars need to draw a line and stress the elements that are so fundamental to the faith and culture of Islam that they refuse to be changed. This state of affairs we call dialectical spiritualism, as opposed to Marxist „dialectical materialism“. It is time for humanity to meet the Zeitgeist, „Spirit of the Age“, which is „the Spirit of Peace“ among religions and nations across the globe. History, past and present, is not void of good examples of accords, charters, declarations and commitments to peaceful coexistence between religions and nations from the Medina Charter (622), the Magna Carta Libertatum (1215), the Universal Declaration of Human Rights (1948), the Nostra Aetate (1965), the Declaration of European Muslims (2005), the Common Word Between Us and You (2007), the Marrakesh Declaration (2016), the Alliance of Virtue for the Common Good (2018), the Declaration of Human Fraternity (2019) to the Mecca Charter (2019).
All these initiatives, past and present, promote the idea of „the Spirit of Peace“ of all times, but this current time has the biggest need of all times for the Zeitgeist, „Spirit of the Age“, which is the „Spirit of Peace and Tolerance“. This paper attempts to explain this need from a Muslim perspective with a comparison with other initiatives
