3683 research outputs found
Sort by
Dentalni elementi parcijalne skeletirane proteze - diplomski rad
Diplomski rad „Dentalni elementi parcijalne skeletirane proteze“ obuhvata detaljnu analizu retencionih i stabilizacionih elemenatana koje se nalaze na preostalim zubima.
Rad je struktuiran tako da pruža detaljan uvid u indikacije i kontraindikacije same parcijalne skeletirane proteze, njene prednosti i mane kao i funkciju njenih retencionih i stabilizacionih elemenata i postupak izrade.
U uvodu rada se razmatraju uopšteni pojmovi o parcijalnoj skeletiranoj protezi, njena funkcija, indikacije i kontraindikacije, prednosti i mane, kao i podela njenih elemenata.
Poseban deo rada odnosi se na dentalni deo parcijalne skeletirane proteze, kako retencionih tako i stabilizacionih delova. Ovi elementi ostvaruju važnu ulogu svojim segmentima u prenosu pritiska žvakanja i suprotstavljaju se nepovoljnim silama horizontalnog i vertikalnog smera.
Važnu ulogu u postupku izrade i planiranju proteze i pomenutih elemenata ima analiza modela u artikulatoru i paralelometru. Nakon ovoga, planiraju se najpovoljniji položaji budućih kukica i elemenata na preostalim zubima.
Cilj planiranja postupka izrade jeste, pre svega obezbediti fiziološki prenos pritiska, stabilizovati i retinirati protezu na zube i potporna tkiva, smanjiti osećaj stranog tela, obezbediti adekvatnu higijenu i bolji osećaj za termičke nadražaje i ukus
Primena Beogradske formule za procenu dentalnog uzrasta dece sa rascepom usne i nepca - diplomski rad
Uvod: Poznavanje dentalne zrelosti pacijenata mogu nam pomoći u: proceni
optimalnog vremena kada započeti ortodontski tretman; odluci o vrsti ortodontskog
tretmana i koju vrstu ortodontskog aprata primeniti. Procena dentalne zrelosti kod
pacijenata sa rascepom usne i nepca nam je značajno, s obzirom da je kod pacijenata
sa rascepom usne i nepca usporen rast u odnosu na zdravu decu.
Cilj rada: Utvrditi da li postoji statistički značajna razlika između hronološkog
uzrasta i dentalnog uzrasta dobijenog pomoću Beogradske formule kod dece sa
rascepom usne i nepca, kao i uporediti dentalni uzrast dece sa rascepom usne i nepca
sa vršnjacima iz kontrolne grupe, koristeći Beogradsku formulu za procenu
dentalnog uzrasta.
Materijal i metode: Na Klinici za ortopediju vilica, Stomatološkog fakulteta u
Beogradu, prikupljeno je 89 ortopantomografskih snimaka dece sa rascepom usne i
nepca uzrasta 4 – 14 godina i 81 ortpantomografskih snimaka zdrave dece. Uz
pomoć Belgrade Age Formula – BAF formule određen je dentalni uzrast pacijenata u
studijskoj i kontrolnoj grupi. Neophodni parametri za procenu dentalnog uzrasta
pomoću BAF formule bili su širina otvorenog apeksa i ukupna dužina donjeg levog
stalnog očnjaka i drugog molara koji su izmereni u ImageJ programu. Rezultati: Kod dece sa rascepom usne i nepca dentalni uzrast je nešto sporiji u
odnosu na hronološki uzrast pacijenata u poređenju sa vršnjacima iz kontrolne grupe.
Primećeno je da je u grupi pacijenata sa raspceom usne i nepca uzrasta 12 – 14
godina odstupanje bilo veće u odnosu na grupu pacijenata uzrasta 4 – 11 godina.
Zaključak: Na osnovu t-testa je zaključeno da ne postoji statistički značajna razlika
između hronološkog i dentalnog uzrasta dece sa rascepom usne i nepca dobijenog
primenom Beogradske formule. Dentalni razvoj dece u studijskoj grupi je nešto
sporiji u odnosu na dentalni razvoj u kontrolnoj grupi
Kompletna protetska rehabilitaciјa paciјenta sa izraženom abraziјom zuba metalokeramičkim nadoknadama
Uvod i cilj: Bruksizam predstavlja štetnu naviku koјa podrazumeva nevoljno, često i
nesvesno stiskanje i/ili škripanje zubima pri čemu ovi pokreti nisu povezani sa pokretima
žvakanja. Malookluziјe zuba se smatraјu glavnim faktorom rizika za temporomandibularne
poremećaјe i obichno su stanja povezana sa bruksizmom. Cilj rada bio јe da opiše
rehabilitaciјa paciјenta sa estetskim i funkcionalnim tegobama uzrokovanim velikim
gubitkom zubne supstance i gubitak verikalne dimenziјe okluziјe korišćenjem fiksnih
protetskikh radova.
Prikaz slučaјa: 65-godišnji paciјent se јavio na Kliniku za stomatološku protetiku sa željom
da se uradi funkcionalna i estetska rehabilitaciјa zuba. Paciјent priјavljuјe da noću stiska i
škrguće zubima. Kliničkim i radiološkim pregledom se uočava prisustvo svih zuba sa
abraziјom koјa јe najizraženiјa u prvom i četvrtom kvadrantu. Usled obimne abraziјe naložena
јe devitalizaciјa zuba 17, 16, 15, 14, 13, 12, 11, 36 i 46. Usledila јe izrada nadogradji i
privremenih kruna koјima smo uspostavili optimalnu vertikalnu dimenziјu okluziјe. Paciјent
јe privremene krune nosio dva meseca nakon čega smo pristupili izradi definitivnog rada.
Uzeta su dva dvovremena dvofazna otiska. Odlučili smo se za izradu metalo-keramičkih
kruna. Vođeni već određenom visinom zagrižaja tehničar јe započeo izradu definitivnog rada.
Nakon probe metala usledila јe proba keramike gde јe posvećena pažnja kontaktima između
zuba u centralnom položaјu i pri ekscentričnim kretnjama. Nakon cementiraњa mostova uzet
јe otisak za izradu brukso-foliјe. U sledećoј poseti јe paciјentu predata foliјa, kao i uputstva za
njeno nošenje.
Zaključak: Obnavljanje izgubljene vertikalne dimenziјe okluziјe protetskom rehabilitaciјom
trebalo bi raditi postepeno i pažljivo uz poštovanje strukture i zdravlja stomatognatog sistema
The impact of tooth loss and masticatory muscle thickness to the whole-body sarcopenia: a retrospective computed tomography study
Background/Aim. Maintenance of the masticatory performance in aging people is
essential to provide adequate nutrition and overall health. Many studies
demonstrated that low masseter muscle mass in older adults is associated with
adverse outcomes in many clinical conditions, such as postoperative complications
in oesophageal cancer [1], stroke [2], carotid endarterectomy, and mortality after
blunt trauma [3-5]. However, the impact of structural changes of masticatory
muscles on sarcopenia is still under investigation. The thickness of the temporal
muscle was recently used as a prognostic marker of sarcopenia in oncology patients
[6-8], but the same was not investigated in the general population. Some authors
used the cross-sectional area of the masseter and lateral pterygoid muscle to predict
sarcopenia [9, 10]. In the recent literature, much more attention has been paid to
oral functions in older adults (e.g., tongue pressure, bite force, chewing ability) and
their relationship with sarcopenia [11, 12]. Additionally, tooth loss has been
confirmed as a risk factor for reduced masticatory muscle mass and function, but
there are inconsistent results related to its relationship with sarcopenia [12]. While
some authors assessed dentition status by counting the number of missing teeth,
others calculated the number of functional tooth units available for biting and
chewing. This study analyzed the thickness of all masticatory muscles (the
temporalis, masseter, medial pterygoid, and lateral pterygoid) and dentition status
in subjects with and without sarcopenia. We hypothesized that (1) masticatory
muscle thickness differs significantly between sarcopenia and non-sarcopenia
groups, (2) the number of missing teeth (NMT) and functional tooth units (FTU)
differs significantly between sarcopenia and non-sarcopenia groups, (3) thickness
of each masticatory muscle can be used as an independent predictor of sarcopenia,
and (4) both NMT and FTU may independently predict sarcopenia.
Methods. A total of 149 adult participants (59 (39.6%) males and 90 (60.4%)
females) were included in the study. Participants were selected among patients
referred to computed tomography (CT) examination of the head and neck. Inclusion
criteria were a negative history of developmental facial anomalies, acute trauma,
and diseases that may cause or accelerate sarcopenia (e.g., malignant tumors and
neurodegenerative diseases). Sarcopenia status was estimated on CT by
measuring the cross-sectional area of the cervical muscles at the level of the third
cervical vertebra and calculating skeletal muscle index (SMI) [13, 14]. Gender- and
body-mass index-specific cut-off values of SMI were used to divide participants into
sarcopenia and non-sarcopenia groups. The thickness of the temporalis, masseter,
medial pterygoid, and lateral pterygoid muscle was measured on reference CT
images in millimeters at the midpoint of the muscle and perpendicular to its long
axis. The measurement was made bilaterally, and the mean values were calculated.
Dentition status was assessed on CT images by counting NMT and FTU. Statistical
analysis was performed using Student’s t-test, Mann-Whitney U test, Pearson’s
correlation analysis, and univariate and multivariate logistic regression analysis
(presented as Odds ratio (OR) and p-value). Age, gender, masticatory muscle
thickness, NMT, and FTU were set as dependent variables in the regression model,
while sarcopenia was an independent variable. The level of significance was set at
0.5.
Results. There were 67 patients (45%) in the sarcopenia group and 82 (55%) in the
non-sarcopenia group. Patients from the sarcopenia group had significantly thinner
masticatory muscles in comparison to the non-sarcopenia group (temporalis muscle
6.2±1.6 vs. 7.6±1.8; masseter 11.1±2.1 vs. 14.5±2.5; medial pterygoid 12.9±2.1 vs.
14.5±1.9; lateral pterygoid 12.3±1.9 vs. 15.7±1.9, the p-value for all muscles was
<0.001). An average NMT was 10.72±5.2 in the sarcopenia group and 7.52±5.7 in
the non-sarcopenia group. The mean value of FTU was 3.6±4.3 in the sarcopenia
group vs. 1.73±3.4 in the non-sarcopenia group. Intergroup differences in NMT
(p=0.002) and FTU (p=0.001) were also statistically significant. A significant positive
correlation was detected between the thickness of all masticatory muscles, FTU,
and CT-assessed SMI, whereas a significant negative correlation was found
between NMT and CT-assessed SMI. Thickness of all masticatory muscles showed
a significant association with sarcopenia in the univariate logistic regression model
(temporal muscle OR=0.618, p<0.001; masseter OR=0.513; p<0.001; medial
pterygoid OR=0.673, p<0.001; lateral pterygoid OR=0.652, p<0.001). However, in
the multivariate logistic regression model, only masseter muscle thickness was
confirmed as an independent predictor of sarcopenia (masseter OR=0.533;
p<0.001). A significant association between NMT, FTU, and sarcopenia was found
only in the univariate regression model (NMT OR=1.109, p<0.001; FTU OR=0.884,
p=0.008). Age and gender were predictors in both univariate and multivariate
regression models.
Conclusion. Patients with sarcopenia have significantly thinner all masticatory
muscles in comparison to patients without sarcopenia. Our results confirmed the
association between all masticatory muscles, CT-assessed skeletal muscle index,
and whole-body sarcopenia. Dentition status differed significantly between patients
with and without sarcopenia, regardless of the assessment method used (NMT or
FTU). The masseter muscle is the only one that can be used as an independent
predictor of sarcopenia. Although the temporal muscle was successfully used in
recent studies to predict sarcopenia in oncology patients, our results did not confirm
its prognostic relevance for the general population. Our results indicate that tooth
loss coincides with sarcopenia development but cannot be used as an independent
predictor
Factors Influencing Bactericidal Effect of Plasma-Activated Water Against Klebsiella pneumoniae
Plasma activated water (PAW) has demonstrated potent antimicrobial efficacy, which is mainly attributed to the reactive oxygen and nitrogen species (RONS). Our study assessed bactericidal activity of PAW against multidrug-resistant Klebsiella pneumoniae in relation to plasma treatment time, volume of treated water and PAW application time on bacteria samples. The model organism we selected is an important nosocomial pathogen, capable of persistence on various surfaces and difficult to eradicate due to resistance to harsh conditions and antimicrobials.
The plasma source was 3-pin jet with needle electrodes inserted inside 3 separate glass tubes and positioned vertically above the water sample. Working gas was argon (2.5 slm), frequency of high-voltage power supply 340 kHz and applied power 14 W. We have treated 150 ml of deionized water for 20 min (PAW1, pH=6.2) and 15 ml for 10 min (PAW2, pH=6.5). Characterization of the PAW chemistry was performed by using colorimetric methods: PAW1 (H2O2=10 ppm, NO3-=34 ppm, NO2-=0 ppm) and PAW2 (H2O2=80 ppm, NO3-=97 ppm, NO2-=41 ppm).
An aliquot of 100 μL of the suspension (10E8 cells/ml, K. pneumoniae ATCC BAA-1705) was added to 900 μL of PAW in microtubes, homogenized, and maintained for 15 min and 60 min. Bactericidal effects of PAW were assessed by the standard plate count method and expressed in log CFU/mL. Inactivation activity of PAW against K. pneumoniae increased by reducing the water volume for PAW preparation and by extending the incubation time of the bacteria in PAW. PAW1 reduced K. pneumoniae by ≈1.1 log CFU after 60 min of application time, while no reduction was noted after 15 min exposure. PAW2 applied for 15 min resulted in ≈1.6 log CFU reduction, while 60 min application achieved complete eradication of K. pneumoniae.Dostupno na: [https://icpp2024.ugent.be/files/ICPP_2024_program_book_online.pdf
Blaga peroralna sedacija: 10 godina protokola Klinike za dečju i preventivnu stomatologiju
Izvestan broj pacijenata u dečjoj stomatologiji ne sarađuje adekvatno sa
stomatologom zbog prisustva straha ili fobije od stomatološke intervencije, što
predstavlja izazov za dečjeg stomatologa prilikom planiranja i izvođenja
stomatološkog tretmana. Kod dece sa umerenim strahom, primena blage
sedacije može olakšati izvođenje intervencije. Tokom blage sedacije očuvana
je svest pacijenta, kao i zaštitni refleksi i postoji mogućnost komunikacije sa
stomatologom. Jedan od načina za postozanje blage sedacije je peroralna
primena midazolama.
Peroralna upotreba midazolama radi postizanja blage sedacije ima brojne
pogodnosti, a izuzetno je važno i da se metode blage sedacije primenjuju
zajedno sa raznovrsnim bihejvioralnim tehnikama. Samo na ovaj način
omogućava se prevazilaženje postojećeg straha i uspostavljanje adekvatne
saradnje i pozitivnog stava prema stomatološkom tretmanu i stomatologu.
Konačni cilj je da se postigne zadovoljavajuća saradnja sa pacijentom, tako
da se u budućnosti smanji ili eliminiše potreba za sedacijom.
Klinika za dečju i preventivnu stomatologiju poslednjih 10 godina sprovodi
intervencije u blagoj sedaciji midazolamom, prateći interni protokol koji je
formiran u saradnji sa anesteziolozima Univerzitetske dečje klinike Tiršova. U
predavanju će biti reči o iskustvima u radu, kao i o manje povoljnim
aspektima ove vrste blage sedacije. Takođe, biće predstavljeni aktuelni
stavovi nauke o blagoj sedaciji u dečjoj stomatologiji, kao i druga
farmakološka sredstva koja je moguće koristiti
INTRAORAL ULTRASONOGRAPHY IN ASSESSING THE DEPTH OF INVASION OF T1 – T3 STAGE ORAL SQUAMOUS CELL CARCINOMA
To determine accuracy of intraoral ultrasonography (IOUS) in assessing the depth of invasion (DOI) of oral squamous cell carcinoma
(OSCC), as well as to compare it with the accuracy of multidetector computed tomography (MDCT).
Material and methods: Prospective study with time limitation of 9 months included 18 patients with a clinical diagnosis of an OSCC. All patients
underwent IOUS and MDCT examination at the same institution. Histopathological (HP) analysis confirmed T1-T3 OSCC in all sublocations (3 - the buccal
mucosa, 2 - the mouth floor, 2 - the dorsal tongue side, 5 - the ventral tongue side, 6 - the lateral tongue edge), and HP DOI measurements were correlated
with those obtained by CT and IOUS. The analysis of the obtained data were performed using the statistical package SPSS 22 and Pearson correlation
coefficient.
Results: Both techniques, IOUS and CT showed a significant and strong positive correlation of DOI measurements with analogue HP measurements (0.940
and 0.932, respectively, p<0.001). Although without a significant difference between the compared imaging modalities, we have to note that in 3 out of 18
patients, tumor lesion was obscured on MDCT due to artifacts originating from dental restorations.
Conclusion: IOUS showed high accuracy in assessing DOI of OSCC. In cases where metal dental restorations are a limiting factor for MDCT, IOUS has
proven to be a competitive, easily applicable alternative modality in the evaluation of OSCC at accessible locations.Oral Session: ECDMFR2024: 11
Frakture krunice zuba i načini njihovog rekonstruisanja - diplomski rad
Frakture krunice zuba su učestali klinički nalaz.
Usled hroničnih mastikatornih sila frakture se dominantno mogu uočiti na posteriornim zubima. Studije učestalosti pokazuju da je najveća šansa da dođe do frakture kod mandibularnih molara, i ova pojava je dvostruko češća nego kod maksilarnih molara, koji su na drugom mestu po učestalosti nastanka fraktura. Usled akutnih trauma mnogo češće dolazi do povređivanja anteriornih zuba, prvenstveno gornjih centralnih sekutića. Kada se govorimo o kompletnim frakturama, učestalost iznosi 5 frakturiranih zuba na 100 odraslih osoba godišnje.
Faktori rizika su različiti i mogu biti svrstani u dve kategorije: prirodne uzroke (karakteristike i stanje zuba, godine...) i jatrogene uzroke (preparacija zuba).
Sindrom frakturiranog zuba je dijagnostički izazov i zasniva se primarno na simptomatologiji: lokalizacija bola prilokom žvakanja i ugriza, kao i neobjašnjiva preosetljivost na termičke nadražaje, posebno hladno.
Među praktičarima ne postoji konsenzus po pitanju koji tip frakture krunice zuba je potrebno restaurirati u cilju njegove zaštite, kakva restauracija treba da bude, kao i koje je pravo vreme za pristupanje ovom tretmanu. Uprkos činjenici da mnogi praktičari preporučuju restaurativni tretman asimptomatskih zuba sa vidljivim pukotinama kao prevenciju od nastanka sindroma frakturiranog zuba (Cracked tooth syndrome), ili kompletne frakture zuba, nema dovoljno dokaza u literaturi koji če potkrepiti ovakvu praksu.
Ograničene kliničke studije pokazuju da jednom kada je na zubu dijagnostikovan cracked tooth syndrome ili reverzibilni pulpitis, zub se može uspešno lečiti izradom cele krunice, ili kompozitnim adhezivnim restauracijama.
Potreban je veći broj kliničkih istraživanja da bi se utvrdilo koji modalitet terapije je najadekvatniji za konkretne kliničke situacije
Hronični rinosinuzitisi - diplomski rad
Hronični rinosinusitis je stanje karakterisano upalom paranazalnih sinusa i nosne šupljine koje traje najmanje 12 nedelja. Glavni simptomi uključuju bol i pritisak u licu, nazalnu opstrukciju, hiposmiju ili anosmiju, kao i nazalno curenje. Dijagnoza se postavlja na osnovu prisustva najmanje dva od četiri kardinalna simptoma, uz objektivne dokaze na fizičkom pregledu ili radiografiji. Lečenje hroničnog rinosinusitisa zahteva holistički pristup. Konzervativna terapija uključuje upotrebu intranazalnih kortikosteroida, nasalnih irigacija fiziološkim rastvorom i, u određenim slučajevima, oralnih kortikosteroida i antibiotika. Funkcionalna endoskopska hirurgija sinusa se primenjuje kod pacijenata sa refraktornim simptomima radi poboljšanja drenaže sinusa i olakšanja simptoma. Komplikacije hroničnog rinosinusitisa mogu biti ozbiljne, uključujući orbitalne, intrakranijalne i oftalmološke komplikacije, kao i infekcije kostiju i mekih tkiva. Pravovremena dijagnoza i adekvatno lečenje su ključni za upravljanje ovom bolešću i sprečavanje komplikacija