40 research outputs found
The Eastern Coast of the Adriatic in the Journals of Elisabetta Caminer
Get PDFThis paper covers articles dealing with the eastern coast of the Adriatic, i. e. Venetian
Dalmatia and the Dubrovnik Republic, published in L’Europa Letteraria, Giornale
Enciclopedico, Nuovo Giornale Enciclopedico and Nuovo Giornale Enciclopedico d’Italia,
journals which in the second half of the 18th century were edited by the Venetian writer,
journalist and translator Elisabetta Caminer Turra. Her most important contributor for
writings on this region was Alberto Fortis, author of the famous Viaggio in Dalmazia
Italian Translations of Ivo Vojnović’s Dubrovačka trilogija (Dubrovnik Trilogy)
Get PDFDubrovačka trilogija, najpoznatije i najuspješnije djelo Ive Vojnovića, prevedeno je
na talijanski i objavljeno na poticaj talijanskoga slavista Artura Cronije u izdanju Teatro
di tutto il mondo 1965. godine. Prijevod je Cronia popratio opširnim komentarom, a
posebno se osvrnuo, u članku Importanza delle autoversioni iz 1963. godine, na talijansku
verziju prve jednočinke Trilogije - Allons enfants – koju pripisuje samome Vojnoviću
– pozivajući se na svjedočanstvo rukopisa na koji je 1939. naišao u jednoj privatnoj\ud
knjižnici u Zadru. Ostale dvije jednočinke, Suton i Na taraci, prevela je Carmen Cronia,
znanstvenikova supruga.
Specifična situacija da je prevoditelj na talijanski prvoga dijela Trilogije ujedno i
autor teksta te je u odnosu na izvornik imao stvaralačku slobodu kakva prevodiocu inače
nije dopuštena (pa je nije mogla imati ni Carmen Cronia), pružila je izgovor Croniji da
bez pobliže analize suodnosa dvaju tekstova, zanemarujući jezičnu slojevitost izvornika
i nužnost prilagodbe novom recepcijskom okruženju, na temelju razmjerno ograničenoga
broja preinaka – koje u prvom redu zadiru u didaskalije, dok su minimalne u dijaloškom
dijelu - talijansku verziju proglasi zrelijom i umjetnički uspjelijom od hrvatskog izvornika,
bližom autorovu estetskom idealu. Analizirajući Vojnovićev stvaralački postupak i stilski
izbor te njihovu jezičnu aktualizaciju, pri čemu posebno ističe demijurški potencijal,
pregnantnost i evokativnost Vojnovićeva jezika, njegov specifični, dubrovački karakter,
hrvatski znanstvenik Frano Čale pobija Cronijine tvrdnje o prijevodu koji je nadmašio
izvornik i njegovu pokušaju da Vojnovićev tekst – koji nailazi na njegovo estetsko odobravanje
(za razliku od hrvatske književnosti Dalmacije i Dubrovnika starijih razdoblja)
- posredstvom talijanske verzije otme hrvatskoj književnosti. Ambijentalna ukorijenjenost
Vojnovićeva jezika ne očituje se samo u izrazito lokalno obojenim leksemima i
frazemima (a znatan dio leksičkoga sloja teksta sastoji se od adaptiranih i neadaptiranih
posuđenica iz talijanskoga) nego i u pojedinim «slikama, uzrečicama, poslovicama,
povijesnim i drugim aluzijama i reminiscencijama», koje se ne mogu u cijelosti obnoviti
u drugom jezičnom mediju. Samo u jednom slučaju – izostaviviši odveć emfatični
pasus – Vojnović je u prijevodu pružio bolju verziju teksta. Ostali zahvati sastoje se
od leksičkih supstitucija i proširenja, kojima je svrha kompenziranje erozije značenja i
ispunavanje praznina nastalih zbog jezične ili situacijske “neprevodljivosti” izvornika
te pridobivanje naklonosti talijanske publike. U usporedbi s izvornikom prijevod je
konvencionalniji i bezbojniji. Razlike između izvornika i prijevoda uvjetovane su isto
tako (i mimo prevoditeljevih namjera) drugačijom poviješću i akulturacijskim iterom
dvaju jezičnih medija te posljedično tome razlikama u njihovim izričajnim i estetskim
konvencijama. Carmen Cronia, u ulozi «običnoga» prevoditelja, pružila je vjeran, ali ne
ropski, prijevod, lišen redaktorskih zahvata, ograničen na minimalnu transkodifikaciju,
unutar koje je nastojala evocirati lokalnu boju i jezičnu stratifikaciju izvornika. Arturo
Cronia pohvalio je njezin uradak, jednako kao i hrvatski recenzenti Frano Čale i Mate
Zorić. Ovaj put ni jednom riječju nije spomenuo eventualne mane izvornika i izrazio
žaljenje što ih prevoditeljica nije ispravila, odnosno nije bila ovlaštena ispraviti. Znači
li to da je u međuvremenu Vojnović postao bolji pisac, pa je Carmen Cronia - ostajući
vjerna izvorniku - potvrdila njegovu vrijednost kao konačnog, dovršenog umjetničkog
djela i najboljeg rješenja? Ili to znači da je Carmen Cronia bolji prevoditelj od Vojnovića,
a Vojnović je bolji pisac nego prevoditelj?Following the initiative of Italian Slavist Arturo Cronia, Dubrovačka trilogija (Dubrovnik
Trilogy), the most famous and the most successful work by Ivo Vojnović,
was translated into Italian and published in the edition Teatro di tutto il mondo in the
year 1965. Cronia accompanied the translation with an extensive commentary. In an
earlier article, published in 1963, Cronia focuses especially on the Italian version of
the first one-act play of the Trilogy, Allons enfants, which he ascribes to Vojnović
himself, adducing as evidence a manuscript he found in the year 1939 in a private
library in Zadar. The other two one-act plays, Suton (Twilight) and Na taraci (On the
Terrace), were translated by Carmen Cronia, the scholars’s wife.
This was an unusual situation, because the translator of the first part of the Trilogy
into Italian was at the same time the author of the original work, which allowed him
considerable creative independence, which usually is not permitted in cases of literary
translations. It gave an excuse to Arturo Cronia to claim that the Italian version is more
mature and artistically more successful than the Croatian original. Croatian scholar
Frano Čale, analysing Vojnović’s creative approach and emphasising the creative potential,
pregnancy and evocativeness of Vojnović’s language and its specific Dubrovnik
character, opposes Cronia’s statements about the translation that has outshined the
original. Carmen Cronia, in the role of an “ordinary” translator, offered a reliable, yet
not slavish translation, limited to minimal transcodification, within which she made
an effort to evoke the local colour and the linguistic stratification of the original
A Chakavian Paraphrase of Marino's Epyllion La strage de gl'Innocenti
Get PDFIn this paper we investigate in what way, how faithfully and with what departures
from the source text the man of letters from Trogir, Dominig Laurić, translated the
epyllion La Strage degl’Innocenti by Gian Battista Marino, not long after the author’s
death, addressing it to the nuns of St. Peter’s convent in Trogir and “all the people of
Trogir“. We shall focus primarily on the lexis and rhetorical figures
Tideo Acciarini, prekojadranski magister scholarum u humanističkoj Dalmaciji
Get PDFAl marchigiano Tideo Acciarini, che nella seconda metà del ‘400 trascorse 20 anni in Dalmazia in qualità di insegnante e rector scholarum, viene att ribuito un importante ruolo nella promozione degli studi umanistici e nella formazione di diverse generazioni
di letterati di quella regione. Acciarini ebbe tra i suoi allievi alcuni dei più insigni futuri umanisti dalmati, tra cui Marko Marulić raggiunse fama europea con le sue opere latine. Ma il contributo di Acciarini si inserisce in un più vasto movimento di promozione delle humanae litterae, portato avanti sia da protagonisti locali (spesso reduci da soggiorni in Italia) sia da quelli di provenienza apenninica (oltre ai magistri, in primo luogo i notai e i cancellieri dei comuni dalmati). Il presente articolo prende spunto da un contributo dello slavista tedesco Wilfried Potthoff , che rileva in particolare gli aspetti transculturali dell’attività letteraria in Dalmazia dal quindicesimo
al diciottesimo secolo, menzionando anche Acciarini. Da parte nostra, contribuiremo a una maggiore contestualizzazione dell’operato di Acciarini, evocando i principali aspetti, personaggi e risultati dell’ambiente culturale dalmata nel periodo in cui lui stesso vi costituì una presenza di notevole rilievo, considerando anche gli anni precedenti e successivi al suo soggiorno.Tideo Acciarini, rođen u pokrajini Marche, u drugoj polovici XV stoljeća, između 1460 i 1480 boravio je na istočnoj obali Jadrana kao profesor i rektor u komunalnim školama u Splitu, Zadru i Dubrovniku. Njegovi učenici bili su neki od najznačajnijih dalmatinskih humanista, osobito pripadnici splitskoga kruga: Marko Marulić, Toma Niger, Nikola Alberti, braća Papalić, a prijateljevao je i sa Šižgorićem i Crijevićem. U Dubrovniku je od 1477. do 1480. poučavao „in schola a sponge“ koju su pohađali Ivan Gučetić, Ilija Crijević, Ludovik Crijević Tuberon, Karlo Pucić, Jakov Bunić. Stoga mu se pripisuje značajna uloga u širenju humanističkih zasada u dalmatinskoj sredini, iako su podaci o njegovu profesionalnom
liku prilično oskudni. Potaknuti radom njemačkog slavista Wilfrieda Potthoff a, Dalmatien als europäischer Kulturraum, u članku ćemo ukratko ocrtati književno-kulturni kontekst u koji se smješta Acciarinijevo djelovanje. Navest ćemo pojave, sudionike i rezultate humanizma u Dalmaciji i institucije koje ga promiču, u razdoblju i oko razdoblja kad je ondje boravio Acciarini. Kronološki, njegov boravak prethodi bogatijoj književnoj produkciji na latinskome iz pera mjesnih autora te popularizaciji nekih elemenata humanističkog
nasljeđa njihovom jezičnom kroatizacijom i prisutnošću u djelima namijenjenima širem krugu publike. Cjelokupna slika razdoblja, pa i popis osoba s kojima je Acciarini bio u doticaju, svjedoči, međutim, da je humanistička kultura u sredinama u kojima je boravio bila uhvatila korijena i dala značajne plodove zahvaljujući cijelom nizu poticaja i okolnosti, kao i doprinosu drugih učitelja prispjelih iz Italije
Formazione delle parole nei testi della Scuola poetica siciliana: derivazione con suffissi
Get PDFDajemo prikaz derivacije s pomoću sufiksa na korpusu tzv. Sicilijanske
škole. Riječ je o prvoj sustavnoj pjesničkoj produkciji na domaćem jeziku, kojom
započinje talijanska pjesnička tradicija. Nastala dijelom i kao politički nacrt cara
Fridricha II Hohenstaufenovca, poetički i formalno naslanja se na provansalsko
pjesništvo. Promatran sa sinkronijskog stajališta, primjenom generativne metode,
korpus očituje neke pankronijske odlike talijanskog jezika (npr. slaba produktivnost
glagolske derivacije) i istodobno obilježja karakteristična za trenutak u
kojem je nastao: veliku produktivnost sufiksa (-anza, -mento, -oso), vezanih uz
rimotvornu praksu preuzetu od Provansalaca i priličan broj slabo produktivnih
formanata, motiviranih istim formalnim razlozima. Suženo tematsko područje
i leksička monolitnost razlog su značajne rekurzivnosti razmjerno ograničenog broja leksema, te se u korpusu uz brojne derivate pojavljuju i njihove moguće baze.
Korpus djeluje kao samostalna i samodostatna naprava, idealna za primjenu
sinkronijske istraživačke perspektive. Ali izjednačavanje po funkciji u tekstu
- konstruktivnoj, formalnoj funkciji - tvorenica s riječima koje sa sinkronijskog
stajališta nisu tvorenice, nego su s njima podudarne dočetnim segmentom, prilagodba
ad hoc provansalskih oblika formalnom okruženju, i izravni prijelazi (na
pr. izvedenice miraturi = ‘zrcalo’ i pripadnog konteksta), upućuju na poroznost
granica unutar ydioma tripharium (Danteov izraz za talijanski, francuski i provansalski)
i stalnu prisutnost književnih i jezičnih uzora.Uno dei più produttivi e dinamici procedimenti di arricchimento del lessico,
che impegna le risorse “interne a una lingua”, verrà studiato sul campione offerto
dalla produzione della Scuola siciliana, nel cui ambito si connota anche di specifiche
valenze culturali che incidono in maniera determinante sulle caratteristiche
e modalità di tale processo
Analisi linguistica e stilistica del «Panfilo in antico veneziano» (III)
Get PDFConcludiamo le ricerche sulla morfosintassi del «Panfilo in antico
veneziano» (per le indagini precedenti si veda "Studia Romanica
et Anglica Zagrabiensia" 43/1977 e XXIII/-1978) esaminando, nelľ attuale lavoro, la proposizione e il periodo, ľordine delle parole
e l'asseveramento. Sconfiniamo nel dominio delle ricerche lessicali nelľultimo capitolo, trattando della formazione delle parole
Marulić's Private Letters: Language as a Means of Diaphasic and Diastratic Differentiation
Get PDFCertain sociolinguistically relevant aspects of a relatively recently discovered segment of Marulić’s prose are discussed, providing an array of interesting information about the circumstances surrounding the writing of Marulić’s published and unpublished, or not yet discovered, texts. At issue are seven of Marulić’s private autograph letters from the 1501-1516 that are kept in the Venetian State Archives, discovered and published by Miloš Milošević. Three are written in Ital-ian, more precisely in the Venetian dialect, and are addressed to Split’s Jerolim Ćipiko, canon of St Doimus’ Cathedral, Split, and a close friend of Marulić; the other four are in Latin, and form part of the correspondence between Marulić and Venetian canon, notary and chancellor of the Senate of the Republic, Jacopo Grasolari, who saw to the printing of Marulić’s works (although Marulić did not know him personally). Private and family affairs, as well as considerations arising from current events, are reserved for the letters to Jerolim Ćipiko written in Italian. The information he supplies him about his writings and his achievements is intermingled with his private narrative. Individual circumstances related to the process of printing Marulić’s works are the main topic of the three letters sent to Jacopo Grasolari, while in one of them he discusses the traits of genuine Chris-tian love and friendship. In these letters Marulić used Latin as the language of the relationship that includes a diatopic and diastratic difference between sender and recipient, appropriate to an address to a socially superior interlocutor.
The author’s communicational intention and his selection of topic, and par-tially of the linguistic medium, determine the dominant formal and constructional features of the two bodies of letters, or rather, individual segments of them. Doctrinal and moralistic fragments at the level of verba and at the level of sententiae employ, within the context of the Christian expressive tradition, a confirmed for-mal repertoire that activates suggestive potentials of repetition and variation via figures such as enumeratio and gradatio, homeoteleuton, homeoptoton and antitheton, with frequent isocolic periods and asyndetic links among the sentences (following the scriptural models and derivatives from them). At the same time, in the letters to Grasolari another component of Marulić’s expressive habits, of late Latin origin, comes out, manifesting itself as a relatively greater proportion of complex and ramified periods than is the case in the letters to Ćipiko. In the text that is written in Italian, the more complex forms of syntactical organisation are the result of a direct or indirect imitation of Latin, and the occurrence of them can be observed as the effect of acculturation and a proof of the expressive maturity and flexibility of the given language. This degree of development in Italian is confirmed by Marulić’s letters, at the same time showing the author’s education in and familiarity with the language.
Marulić certainly has at his disposal much more room to manoeuvre when he speaks of mundane affairs, personal, historical or literary and business matters, which do not automatically invoke precisely codified and systematised formal models. Stylisation and the constructional features of the letters to Ćipiko, in the fragments the whole space of which is not filled with direct reference to the transcendental, reflect a level of unforced and at the same time cultivated communication. More spontaneous types of expression are not exclusively related to conversation about family troubles, and are present to the extent that is permitted by the a priori conventional character of the contact and Marulić’s habits as an educated man addressing an interlocutor with the same characteristics. Croatian was the mother tongue of Marulić - the writer himself has left himself unambiguous confirmation of this - and of his local public, in the broadest sense, and his addressee Ćipiko. His address to Ćipiko in Italian does not imply anything about the linguistic competence of this interlocutor. It does however witness to the socially and culturally weaker position of Croatian, of its restricted scope in communication and the powerful presence and acculturative role of Italian among the educated inhabitants of Split. In his literary work and his correspondence Marulić uses Croatian when referring only to intellectually and socially unprivileged recipients: the local public in the broadest sense, thus including the commons and peasants (Judith, the doctrinal and moralistic verses…) or the less educated monks (Od naslidovan’ja Isukarstova i od pogarjen’ja tašćin segasvitnjih) or even nuns (Epistle to Katarina Obirtić).
This state of affairs is the consequence of a whole array of historical, political and economic factors related to the dominance of Venice, not only in Dalmatia but in the whole of the Mediterranean area, reflected in both the cultural and the linguistic spheres
Traditional and innovative register in Alberto Fortis’s Saggio d’Osservazioni sopra l’Isola di Cherso ed Osero
Get PDFPadovanski znanstvenik Alberto Fortis koji je stekao slavu diljem Europe otkrićem
Morlaka i objavljivanjem Hasanaginice u svome najpoznatijem djelu, Viaggio in Dalmazia (Put po Dalmaciji), karij eru putopisca počeo je izvješćem o znanstvenome putovanju po
Cresu, Osoru (Lošinju), Saggio d’Osservazioni sopra l’Isola di Cherso ed Osero (Ogled zapažanja o otoku Cresu i Osoru), objavljenome 1771. godine. Fortisa su u prvome redu zanimale
geološke pojave kojima je želio potkrijepiti određene znanstvene teorije, a pribilježio je i
zapažanja o otočkoj privredi te načinu života i običajima tamošnjih stanovnika. U Italiji se
u drugoj polovici osamnaestog stoljeća vode žive rasprave o jeziku znanstvenih tekstova.
Tradicionalnim složenim i perifrastičnim formama literarnoga podrijetla suprotstavlja se ekonomičnost i izravnost francuske proze. U članku se na odabranim primjerima Fortisova
putopisa ispituje u kojoj je mjeri taj pobornik „moderniteta“ i reformist na intelektualnom
i društvenom planu jezičnim ustrojstvom svojega teksta ostvario odgovarajuća inovativna
načela, a koliko je ostao dužnikom svoje tradicionalno impostirane naobrazbe i sredine
u kojoj se kretao u svojima ranim godinama.The Paduan scientist Alberto Fortis, who gained renown throughout Europe for his discovery
of the Morlachs and the publishing of «Hasanaginica» in his most famous work,
«Viaggio in Dalmazia», began his career as a travel writer with a report on a scientifi c
journey on the islands of Cres and Osor, «Saggio d’Osservazioni sopra l’Isola di Cherso
ed Osero», published in 1771. Fortis was primarily interested in geological phenomena,
with which he wanted to refresh certain scientific theories. But he also recorded his observations
about the island’s economy and the way of life and customs of its inhabitants.
In Italy during the second half of the eighteenth century there was much lively debate
about the language of scientific texts. Traditional complex and periphrastic forms of
literary origin were used in opposition to the economy and directness of French prose.
In this article, selected examples from Fortis’s travelogue are investigated to determine
to what degree that champion of «modernity» and rerformist on the intellectual and
social level, by the linguistic structure of its text, realized the corresponding innovative
principles, and how much he remained indebted to his own traditionally imposed
education and the environment in which he spent his early years
