324 research outputs found
IN MEMORIAM: DAVOR KRAPAC (1947.-2016.)
No full textPoštovano čitateljstvo,
dana 2. studenog 2016. u 70. godini života zauvijek nas je napustio akademik Davor Krapac, dugogodišnji profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu i bard hrvatske kaznenopravne misli. Akademik Krapac postigao je sve što se nalazi na hrvatskom pravnom horizontu: bio je redoviti profesor prava, predstojnik Katedre za kazneno procesno pravo, dekan Pravnog fakulteta u Zagrebu, ustavni sudac, član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, autor antologijskih djela iz kaznenopravne znanosti, vrstan pravni pedagog i međunarodno priznat znanstvenik. Otišao je u akademskoj godini u kojoj smo mu trebali odati počast prilikom umirovljenja, nakon 43 godine rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu, uključujući i razdoblje ustavnog sudovanja, u kojem je ostao znanstveno i nastavno naš aktivni vanjski suradnik, godinama svakodnevno dolazeći u popodnevnim satima na svoju Katedru. Njegovim preranim odlaskom ugasnula je intelektualna zvijezda za generacije naših studenata, sudaca, državnih odvjetnika, odvjetnika, kriminalista, profesora, pravnika i političara. Bio je čovjek iznimnog intelekta, profesor s karizmatičnim autoritetom, najplodniji suvremeni hrvatski pravni pisac, simbol uspjeha postignutog samoprijegornim radom, gospodin sa besprijekornim stilom i istaknutim individualizmom. Svoj je život posvetio napretku hrvatskog prava, pravne znanosti, pravnog obrazovanja i društva u cjelini, i pri tome ostvario teorijska, institucionalna, zakonodavna i pravnopraktična postignuća kojima je trajno zadužio cijelu pravnu struku, pravosuđe i akademsku zajednicu.
Malo je poznata činjenica da je akademik Krapac bio idejni začetnik Zagrebačke pravne revije. Ta crtica, sićušnog značaja u odnosu na njegov veleban doprinos hrvatskom pravu, pravnoj znanosti i pravnom podučavanju, otkriva osobinu koja je svojstvena samo onima najvećima. Pomicanje postojećih granica i rušenje ograda u kojima se krećemo bio je put kojim je koračao. Njegovo djelovanje u kaznenopravnom području učinilo ga je nukleusom hrvatskog kaznenopravnog razvoja i magnetom koji je okupljao cjelokupnu hrvatsku kaznenopravnu struku te ju je tri desetljeća vodio, bodrio i jačao. Uvijek je vidio jasnije i dalje te imao nepresušnu energiju, čvrstu volju i golemo znanje da ostvari svoje zamisli i pokrene nove oblike pravnog djelovanja. U njegovu impozantnom naslijeđu nalaze se i hrvatske pravne institucije kao što su: autor je sveučilišnog udžbenika „Kazneno procesno pravo: institucije“, danas najvrednije knjige iz teorije kaznenog procesnog prava; pokretač je i predsjednik Hrvatskog udruženja za kaznene znanosti i praksu, najvažnije kaznenopravne asocijacije stručnjaka iz akademije i prakse; osnivač je i glavni urednik Hrvatskog ljetopisa za kazneno pravo i praksu, jedinog pravnog časopisa specijaliziranog za kazneno pravo, čijih danas više od 400 radova predstavljaju bogatu pravnu biblioteku te nepresušan izvor proučavanju povijesti, teorije i prakse za hrvatske krivičare; pokretač je i urednik kaznenopravno-kriminološke biblioteke Vladimir Bayer, koja je omogućila izdavanje magistarskih i doktorskih radova 20-ak mladih hrvatskih znanstvenika. Svojim djelovanjem stvorio je infrastrukturu hrvatske kaznenopravne struke izvan državnih institucija te dugoročne platforme za razvoj kaznenopravnih stručnjaka svih profila, od znanstvenika do sudskih i pravosudnih djelatnika.
Davor Krapac rođen je 31. kolovoza 1947. u Zagrebu. Nakon završenog Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1971. godine iste se godine zaposlio u odvjetničkom uredu i upisao Poslijediplomski studij iz krivičnopravnih znanosti. Godina 1973. bila je vrlo uspješna za mladog poslijediplomca Krapca te je otkrila njegov ogromni intelektualni potencijal i radni entuzijazam. U toj je godini uspio magistrirati na temu "Cestovna prometna delinkvencija stranaca", položiti pravosudni ispit te objaviti dva znanstvena rada u časopisima Naša zakonitost i Odvjetnik. Na poziv profesora Vladimira Bayera odlučio se za akademsku karijeru te je te iste 1973. godine izabran za asistenta na Katedri za kazneno procesno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu. Davor Krapac izrastao je u raskošnom kaznenoprocesnom svijetu akademika Vladimira Bayera. Bayerov znanstveni opus bio je plodno i bogato tlo za razvoj mladog znanstvenika, ali i velika obveza i odgovornost za nasljednike. Od samog početka karijera Davora Krapca strelovito je napredovala; nakon obrane doktorske disertacije na temu "Neposredni i posredni dokazi u kaznenom postupku" 1980. godine izabran je za docenta 1981. godine, za redovitog profesora 1987. godine, a sljedeće godine, a u 52. godini života, dosegao je posljednju znanstveno-nastavnu stepenicu izborom od strane Senata Sveučilišta u Zagrebu za redovitog profesora u trajnom zvanju. Hrvatski ga je sabor 2007. godine izabrao za suca Ustavnog suda Republike Hrvatske. Za svoja znanstvena djela nagrađen je nizom nagrada, a krunsko priznanje ostvario je izborom za redovitog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 2012. godine. Nakon isteka mandata u Ustavnom sudu početkom 2016. godine vratio se u radni odnos u svoju matičnu kuću Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
Od početka je profesionalni put Davora Krapca bio ispunjen intenzivnim i kontinuiranim znanstvenim radom, koji će u sljedeća četiri desetljeća rezultirati opusom dovoljnim da ispuni višestruke osobne znanstvene bibliografije. Objavio je 17 knjiga, od kojih 11 kao samostalan autor, više od 130 znanstvenih radova i stotine drugih publikacija, poput komentara sudske prakse, prikaza znanstvenih skupova, povijesnih pregleda (npr. 50 godina Poslijediplomskih studija iz kaznenopravnih znanosti na PFZ-u), rasprava, nekrologa (Peter Kobe, Vladimir Bayer, Nikola Tintić), desetke vrsnih uvodnih riječi u časopisima i knjigama te brojne druge priloge, koji su ga prometnuli u prvorazrednog kroničara hrvatske kaznenopravne kulture. Njegovi prijevodi niza radova istaknutih suvremenih kaznenopravnih teoretičara (Weigenda, Schicka, Cudahyja, Damaške, Zupančiča, Herrmanna, Ambosa i Ruegenberga) tijekom 1990-ih godina dokazuju posvećenost prosvjetiteljskoj misiji koju je obavljao za hrvatsku kaznenopravnu struku.
Primarna usmjerenost na razvoj i problematiku unutarnjeg prava nije ga odvojila od međunarodne scene. Profesor Krapac bio je poliglot koji je objavio više od trideset radova na engleskom, njemačkom, francuskom i slovenskom jeziku u časopisima raznih europskih država. Bio je ponosni humboldtovac te je surađivao s nizom najvažnijih inozemnih i međunarodnih kaznenopravnih institucija i organizacija, poput Instituta za strano i međunarodno kazneno pravo Max Planck u Freiburgu, za koji je zajedno s profesorom Petrom Novoselcem godinama izrađivao kaznenopravna nacionalna izvješća. Održao je niz glavnih i nacionalnih referata na mnogobrojnim međunarodnim konferencijama te je predavao i na inozemnim sveučilištima u Mariboru, Ljubljani, Sarajevu, Grazu i Budimpešti. Bio je aktivan na više kongresa i kolokvija Međunarodnog udruženja za kazneno pravo (AIDP) te je osobno zaslužan za osnutak hrvatske nacionalne grupe AIDP i za intenzivnu uključenost hrvatskih eksperata u tijela i rad tog najvažnijeg kaznenopravnog međunarodnog udruženja. Uključio je Hrvatsku i u rad europskih kaznenopravnih udruga utemeljivši Hrvatsku udrugu za europsko kazneno pravo. Posebno treba istaknuti njegovo dugogodišnje prijateljstvo i znanstvenu suradnju sa svojim prethodnikom na Katedri Mirjanom Damaškom, koji je otišao godinu dana prije dolaska asistenta Krapca te postao sterling profesorom na američkom Sveučilištu Yale. Zaslugom profesora Krapca taj znanstvenik svjetskog značaja i ugleda nakon više od dvadeset godina ponovno je kontinuirano objavljivao radove u Hrvatskoj te držao predavanja našim poslijediplomcima i stručnoj javnosti. Odlazak profesora Krapca s izrazima poštovanja i tuge popratila su velika međunarodna imena kaznenopravne znanosti, među kojima Thomas Weigend, John Vervaele, Andre Klip, Joachim Herrmann, Gert Vermeulen, Ljubo Bavcon, Alenka Šelih, Katja Šugman, Matjaž Jagera i drugi.
Nije moguće prikazati sve bogatstvo sadržaja literarnog stvaralaštva akademika Krapca. No o njegovu značaju puno otkriva činjenica da njegov znanstveni opus predstavlja znatan dio hrvatske teorije kaznenog procesnog prava, prava o međunarodnoj kaznenopravnoj pomoći, međunarodnog kaznenog prava i ustavnog prava. K tome, slijedeći tradiciju svojeg učitelja akademika Vladimira Bayera, nastavio je razvijati kaznenopravnu povijest, inter alia, objavivši knjigu "Engleski kazneni postupak", poučavajući je na nastavi poslijediplomskog studija iz kaznenopravnih znanosti te kontinuirano potičući izradu i objavu povijesnih radova niza mlađih kolega. U zadnjem desetljeću, nakon odlaska na Ustavni sud, zdušno se okrenuo izučavanju ustavnog prava i kroz nekoliko godina objavio je niz članaka i knjigu o postupku pred Ustavnim sudom.
Moto profesora Krapca sažet je u znamenitoj izreci Winstona Churchilla koju je posebno cijenio: „Raspoloženje i temperament javnosti u pogledu postupanja prema kriminalitetu i počiniteljima jedan su od nepogrešivih testova civilizacijskog dosega svake zemlje“ (The mood and temper of the public in regard to the treatment of crime and criminals is one of the most unfailing tests of the civilisation of any country). Vođen idejom pridruživanja Hrvatske demokratskoj i legalističkoj europskoj civilizaciji, profesor Krapac trajno se borio protiv neograničene i arbitrarne državne moći kroz kaznenopravni sustav, neumorno ponavljajući zahtjev za određivanjem preciznih i čvrstih granica represivnim ovlastima državnih tijela koja ne smiju ograničiti ljudska prava i slobode više nego što je to "nužno u najmanjoj mjeri". Bio je u zenitu životnog i radnog napona kada je Hrvatska prelazila iz autokratskog u demokratski politički sustav te je odigrao ključnu ulogu u transformaciji kaznenog postupka jednopartijske države u kazneni postupak države ustavne demokracije i vladavine prava. Jugoslavenski kazneni postupak bio je formalno i nomotehnički postupak zapadnoeuropskog tipa s procesnim načelima i oblicima koji su po formi i kvaliteti bili istovjetni postupcima u zapadnoeuropskim pravnim državama. Razlozi se nalaze u njegovu izviranju iz mješovitog tipa kaznenog postupka austrijskog Kaznenoprocesualnog reda iz 1873., u noveli jugoslavenskog ZKP-a iz 1967. godine te pripadnosti hrvatskih kaznenoprocesnih teoretičara europskoj kontinentalnoj pravnoj tradiciji, koji su u jugoslavensko kaznenoprocesno pravo i unijeli zapadnoeuropski kaznenoprocesni instrumentarij, uključujući i institute koji u nedemokratskom sustavu s jedinstvom vlasti nisu imali svoj ratio. Međutim, kako je svako nacionalno kazneno procesno pravo dio represivnog sustava vlasti i stoga primarno odraz pravno-političkog režima države, novi Ustav Republike Hrvatske iz 1990. godine zahtijevao je fundamentalnu reformu vrijednosti i načela kaznenog postupka i kaznenog pravosuđa. Država Hrvatska za provođenje tog neizmjerno važnog zadatka za uspješnost pravne i društvene tranzicije pouzdala se u mudrost, znanje i rad profesora Davora Krapca. On ne samo što je u hrvatsko kazneno procesno pravo uveo i teorijski utemeljio ishodišne institute koji su demokratizirali i liberalizirali kazneni postupak, kao što su ljudska prava, neovisnost sudstva, načelo razmjernosti, načelo javnosti, pravo na obranu, trajanje kaznenog postupka, pravični postupak i sve druge njegove sastavnice, nego je bio doslovno i njihov zakonopisac, formulirajući najveći dio zakonskih i podzakonskih propisa ključnih za oblikovanje kaznenog postupka i organizaciju pravosuđa.
Iako je pojam konstitucionalizacije kaznenog procesnog prava u Republici Hrvatskoj ustavni sudac i akademik Krapac teorijski razradio u istoimenom znanstvenom radu iz 2011., retrospektivni pogled otkriva da je njezinu provođenju posvetio svoj cjelokupni radni vijek. Moguće je razlikovati tri faze njegova djelovanja na konstitucionalizaciji hrvatskog kaznenog postupka i pravosuđa. Prva je započela radovima o zaštiti ljudskih prava u kaznenom postupku još u socijalističkoj Jugoslaviji (primjerice 1973. i 1980.), a kulminirala je sveobuhvatnim radom objavljenim u praskozorje demokratskih promjena 1989. godine naslovljenim “Osnovna prava čovjeka i građanina i načela krivičnog postupka“. U drugoj fazi, u 1990-im godinama, u velikom broju radova teorijski razvija pojedine elemente pravičnog postupka sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava i integralno ih ugrađuje u suvremenu hrvatsku teoriju kaznenog procesnog prava kroz nekoliko izdanja svojeg udžbenika. To razdoblje počinje kao član Ustavne komisije Sabora, koja je pripremila tekst u Ustava Republike Hrvatske od 22. prosinca 1990., te nastavlja kao stalni savjetnik Ministarstva pravosuđa, koji kroz dva desetljeća predvodi brojne zakonodavne reforme ispisujući odredbe zakona o kaznenom postupku, državnom odvjetništvu, USKOK-u, policiji, zaštiti svjedoka, izvršenju kazne zatvora, o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima i dr. Treću fazu konstitucionalizacije ispisuje ustavni sudac i akademik Davor Krapac, koji razvija ustavno kazneno procesno pravo kroz obrazloženja presuda Ustavnog suda, s kulminacijom u prijelomnoj presudi iz srpnja 2012. kojom je ukinut velik dio Zakona o kaznenom postupku. Kroz četiri godine intenzivno djeluje u tijelima i aktivnostima Akademije, pišući radove, razvijajući širu ustavnopravnu diskusiju i upozoravajući na akutne probleme hrvatskog pravosuđa.
Akademski građanin Davor Krapac, svjestan važnosti kritičke pravne misli i kritičkog pravnog diskursa za vladavinu prava te razvoj pravne teorije i pravne prakse, poticao je raspravu i argumentirano sučeljavanje na svim razinama, na seminaru iz kaznenog procesnog prava, na svojoj Katedri, na skupovima strukovnih udruženja, u stručnim časopisima. Nebrojeno je puta u svojim pisanim radovima te službenim i javnim istupima upozoravao na nezakonitosti i nestručnosti tijela vlasti. Tako se kao član Državnog sudbenog vijeća suprotstavljao njegovu tadašnjem predsjedniku tvrdeći da praksa toga tijela krši elementarna pravna načela, primjenjuje nejasne i netransparentne kriterije pri izboru sudaca, te se zalagao za ukidanje disciplinske osude u predmetu Olujić, koja je presudom Europskog suda za ljudska prava zabilježena kao jedna od najtežih povreda vladavine prava u Republici Hrvatskoj; kontinuirano je upozoravao, osobito u uvodnim riječima Ljetopisa, na višestruke pokušaje instrumentalizacije kaznenog prava od strane političke vlasti uvođenjem inkriminacija u "gotovo nagonskom refleksu na trenutačne političke probleme", na ad hoc odlučivanje o strateškim pitanjima reforme kaznenog zakonodavstva "na razini malih stručnih grupa i singularnih odluka pojedinih ministara koji se rukovode kratkoročnim, političkim interesima vladajućih", na višestruke pogreške mladog zakonopisca dok je "vozio u petoj brzini", govorio je da "sjaj zakonodavčeva čelika u borbi protiv kriminala potamnjuje sve veći broj slučajeva Europskog suda za ljudska prava"; kao ustavni sudac kritizirao je Ustavni sud zbog "grijeha" koje je u njegovu postupanju utvrdio Europski sud za ljudska prava u svojim presudama. U zadnjim godinama, ustvrdio je da je sve sigurniji da se svaka generacija ponovno mora izboriti za svoja prava.
Crtica o iniciranju Zagrebačke pravne revije s ciljem stvaranja elektroničkog časopisa za objavljivanje radova studenata poslijediplomskih studija dio je njegove kontinuirane brige za studente, doktorande i mlađe kolege. Bio je učitelj u iskonskom smislu, prosvjetiteljski je prenosio znanje, otvarao nove vidike, nesebično poticao na izazove te nadasve poštivao akademske slobode. Kao dugogodišnji predstojnik izgradio je jaku Katedru za kazneno procesno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu vodeći se težnjom prema profesionalnom elitizmu i izvrsnosti te ljubavlju i brigom za njezine članove. S jedne strane vodio ih je sigurnom rukom, usmjeravao i poticao na putu intelektualnog istraživanja, a s druge im je pružao mogućnost za nesmetani i autonomni profesionalni razvoj odgurujući ih u svijet i prepuštajući ih vlastitom snalaženju, odlučivanju i životnim iskušenjima. Pokazivao je velik interes za ljude s kojima je radio, volio se sa njima družiti, izmjenjivati misli i riječi. Njegovao je životna prijateljstva, pisao pisma i redovito čestitao godišnjice i blagdane. Osobno sam ponosna i osjećam se privilegiranom što je bio moj učitelj, mentor, kolega i prijatelj. Između brojnih drugih znanja i vještina koje mi je prenio, naučio me i tajnama uredničkog posla, za koji je mudro, temeljem dugoročnog iskustva govorio da je “kruh sa sedam kora”. Ostavio je iza sebe bogatstvo u znanstvenom, pravnom i društvenom smislu, koje će nam uvijek biti dostupno. No zauvijek će nam nedostajati njegova mudra riječ vodilja, intelektualno izazovne duge rasprave uz kavu, topli prijateljski razgovori, doticaj sa živom riječi istinskog znanstvenika i svestranog erudita, izloženost njegovu oštroumnom humoru i pronicljivom pogledu te treptaj njegova brka koji otkriva zadovoljni smiješak. Uredništvo se ovim brojem Revije oprašta od našeg idejnog začetnika akademika Davora Krapca i poručuje: Acta est fabula, plaudite!
Glavna urednica
prof. dr. sc. Zlata Đurđevi
JUDGES' AUTONOMY AS A POSTULATE OF THE STATE GOVERNED BY LAW: GERMAN PRACTICE, CROATIAN DIFFICULTIES
No full textAutor u članku raspravlja o jednoj od “klasičnih” sastavnica postulata pravne države - načelu neovisnosti sudaca - na primjeru njemačkoga pravnog uređenja i njegovih iskustava nakon ujedinjenja 1990. godine. Nakon kratkog historijskog iskustva orisa nastanka postulata sudačke neovisnosti, autor u članku najprije prikazuje institucionalne okvire suvremenoga njemačkog sudstva, a zatim opisuje probleme unifikacije pravosuđa koje je donijelo njemačko ujedinjenje 1990. godine. Na kraju autor opisuje hrvatske probleme. Republika Hrvatska koja se kao zemlja u tranziciji, uslijed specifičnih okolnosti izazvanih Domovinskim ratom, našla u sličnoj situaciji, odgovorila je na te izazove, ali manje uspješno od SR Njemačke.The author deals with one of the “classic” components of the state governed by law — the principle of judges' autonomy — on the example of German legal system and its practice after the unification of 1990. Following a short outline of the evolution of the postulate of judges' autonomy, the author depicts the institutional framework of the present-day German judiciary, and then the quandaries ensuing from the unification of the legal systems of the two Germanies. Finally, the author describes Croatian problems. The Republic of Croatia, as a country in transition, and due to the specific circumstances caused by the Patriotic War, has found itself in a similar predicament. It has responded to these challenges, but not as successfully as Germany
Some Remarks on the Nature and Role of the Fair Trial Principle Before International Criminal Tribunals
No full textPolazeći od činjenice da se načelo pravičnog postupka pred međunarodnim kaznenim sudovima danas smatra općim načelom međunarodnog prava autor u radu upozorava na različito tumačenje njegovih sastavnica u praksi. Ono je posljedica interpretativnih teškoća koje potenciraju procesne konstelacije s velikom težinom međunarodnih zločina za koja sude međunarodni kazneni sudovi i s velikim brojem njihovih žrtava. Međutim, bez obzira na probleme uvažavanja i odmjeravanja interesa okrivljenikove obrane u takvim konstelacijama ograničavanje sastavnica načela pravičnog postupka na štetu obrane dopušteno je samo zbog posebnih okolnosti osnivanja takvih sudova i ostvarivanja njihovih zadaća. Po tome se oni razlikuju od nacionalnih sudova. Autor smatra da je ispravno vaganje interesa obrane i interesa kaznenog progona pri postavljanju proceduralnih okvira u poslovnicima tih sudova kao i pri praktičnom rješavanju pojedinih predmeta ključno za pravičan tretman procesnih sudionika te za legitimnost postupka i djelovanje međunarodnih kaznenih sudova. To potvrđuju pojedini slučajevi iz prakse ICTY-ja i ICTR-a kao međunarodnih kaznenih sudova ad hoc. Autoritet iskustva koje oni donose može biti zalog kvalitetna suđenja ICC-a čija se praksa sada formira kao praksa stalnog suda.While arguing that the fair trial principle is nowadays considered to be a general principle of international law in the proceedings before international criminal tribunals, the author points to the different interpretations of its elements in practice of these tribunals. These interpretational differences are the consequence of specific procedural settings in which international criminal tribunals operate, marked by trials for international crimes of extreme graveness and with a huge number of affected victims. But, no matter what problems may be encountered while evaluating and assessing the interests of the defense of the accused, the limitation of individual elements of fair trial rights at the expenses of the defense is permitted only due to special circumstances of foundation of these tribunals and in the interest of fulfilling their tasks. This element distinguishes international criminal tribunals from national courts. The author is of the opinion that an appropriate balance of the interests of the defense and the interests of the prosecution is of key importance for fair treatment of all participants, for legitimacy of the proceedings, and for the overall operation of the international criminal tribunals. Such balance has to be secured both while defining procedural framework in the bylaws and regulations of such tribunals, and while adjudicating concrete cases. This submission is illustrated by selected cases from the case law of the ICTY and ICTR as ad hoc international criminal tribunals. The experience and the authority accumulated in these cases may be a capital for securing appropriate adjudication in the cases before the ICC as the permanent tribunal for international crimes that only has to establish its case law in the future
Duration of Criminal Process and the Right to a Trial within a Reasonable Time
No full textPolazeći od postavke da je učinkovit onaj pravično provedeni kazneni postupak čije je vrijeme trajanja bilo primjereno okolnostima slučaja i u kojem je nadležni sud ispravno razlučio nedužnost od krivnje optuženika te kod potonje izrekao zakonsku kaznenu sankciju, autor u prvom dijelu članka istražuje vrijeme trajanja kaznenih postupaka u Republici Hrvatskoj prema podacima o neriješenim predmetima općinskih i županijskih sudova po omjeru ažurnosti i trajanju postupka od kaznene prijave do donošenja odluke. Statistički podaci pokazali su da je opća slika o prosječnom trajanju kaznenog postupka bolja od opće ocjene javnosti o duljini sudskih postupaka kod nas: medijan prosječnog trajanja kaznenog postupka u 2009. i 2010. godini iznosi 6 – 12 mjeseci, a stopa riješenosti kaznenih predmeta konstantno raste za 2 – 5 %. Također, stopa riješenosti kaznenih predmeta u Hrvatskoj viša je nego u brojnim drugim zemljama članicama Vijeća Europe: iznosi 106 % godišnje, što je bolje nego u 21 zemlji, koje tu stopu imaju nižu od 100 %. To autora navodi na zaključak o netočnosti prigovora u javnosti, često pretjerano medijatiziranog, da kazneni suci slabo i sporo obavljaju svoje dužnosti te uvodi u drugi, treći i četvrti dio članka, u kojima se bavi procesnim formama namijenjenim ekspeditivnom vođenju kaznenog postupka, posebnim procesnim formama namijenjenim sprečavanju i sankcioniranju stranačke zlouporabe procesnih radnji, zaštitom ustavnog i konvencijskog prava na kazneno suđenje u razumnom roku te karakteristikama posebnog pravnog sredstva za ostvarenje prava na suđenje u razumnom roku – zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumom roku iz Zakona o redovnim sudovima.The starting assumption of this paper is that an efficient and fair criminal trial is that whose duration was proportional to the circumstances of the case and in which the court correctly decided about the innocence or guilt of the defendant, and in the latter case pronounced a lawful criminal sanction. In the first part of the paper the author investigates the duration of criminal trials in the Republic of Croatia from the data on unresolved cases appearing before municipal and county courts according to the ratio of the case turnover and the disposition time from the moment of filing criminal report to the verdict. Statistics show that the general situation regarding the average length of criminal procedures is better than the public assessment in the Republic of Croatia: the median of the average duration of criminal procedures in 2009 and 2010 was 6-12 months, while the clearance rate has a constant rate of increase by 2-5 %. In addition, the clearance rate in Croatia is higher than in many other member states of the Council of Europe; it equals 106 % per annum, which is much better than in 21 countries which have the rate lower than 100 %. This suggests that the public perception, often abused by the media, that criminal judges are slow and inefficient in carrying out their duties, is incorrect. The second part of the paper deals with procedural forms intended for expedited criminal procedures (provisions of the CPA 2008 on procedural deadlines and consequences of missing them) and special procedural forms aimed at the prevention and sanctioning of abuse of procedural actions by the parties. The author assumes the difference between “active” and “passive” rights of defence and warns that it is possible to prescribe sanctions only for the former, i.e. the so-called procedural sabotages, which must be legally regulated and, in a concrete case, determined by the court in both objective and subjective terms. Further, the author presents the general benchmarks for calculating the reasonable duration of trial according to the practice of the European Court of Human Rights, with a particular regard to the judgments of this court in cases against the Republic of Croatia, resulting in positive obligations for the state to secure the right to a trial within a reasonable time no matter whether the duration of trial was found "unreasonable" (like in the cases of Camasso and Jeans), or it was another substantive right from the European Convention of Human Rights that was violated (which implies that the justice system was disorganised or inefficient, like in the cases Skendžić and Krznarić, Jularić, D.J., V.D., Đurđevići, Beganović, Getoš Magdić, Šuput, Dervishi). Finally, the author presents the characteristics of the Croatian request for the protection of the right to a trial within a reasonable time as a specific acceleratory and satisfactional legal remedy, and compares it with the German Verzögerungsrüge, introduced in 2011, and concludes that the domestic legal remedy in Croatia is still underregulated what requires a comprehensive legislative intervention
Council Framework Decision of 13 June 2002 on the European Arrest Warrant (EAW) and the Surrender Procedures Between Member States (2002/584/JHA)
No full textOkvirna odluka Vijeća Europske unije o Europskom uhidbenom nalogu od 13. VI. 2002. (EUN) zamijenila je sve dotadašnje instrumente za izručenje osoba radi kaznenog progona u slučajevima prekograničnog kriminaliteta , zamijenivši ujedno tradicionalni pojam izručenja s “predajom” tražene osobe. Republika Hrvatska regulatorni je sadržaj EUN-a, na temelju promjene čl. 9. Ustava iz 2009. godine, prenijela u svoje pravo odredbama Zakona o pravosudnoj suradnju u kaznenim stvarima s državama članicama EU-a iz 2010. godine (ZPSKS-EU) koji je stupio na snagu 1. VII. 2013., na dan kada je pristupila EU-u (čl. 133). Autor u članku najprije razmatra najvažnije značajke EUN-a, zatim njihovu refleksiju u ZPSKS-EU-u te članak zaključuje napomenama o najvažnijim značajkama novoga hrvatskog prava o pravosudnoj suradnji sa zemljama članicama EU-a.
Kao najvažnije značajke EUN-a autor ističe četiri bitne novosti: potpunu judicijalizaciju postupka predaje, čime se otklonilo dotadašnje sudjelovanje izvršne vlasti u predaji tražene osobe; uklanjanje iz postupka predaje tradicionalnog ispitivanja obostrane kažnjivosti za 32 kategorije kataloških kažnjivih djela za koje se predaja traži, čime je snažno istaknuto načelo uzajamnog povjerenja država članica EU-a u njihova kaznena pravosuđa; uvođenje mogućnosti predaje vlastitog državljanina stranoj državi te uspostavljanje obveze izvršenja stranog EUN-a za zemlju izvršenja, koja o njemu mora odlučiti u kratkim rokovima i u još kraćim ga rokovima izvršiti. Ti “parametri” mogu stvarati teškoće nacionalnim vlastima u provedbi EUN-a – što pokazuju i prva hrvatska iskustva s primjenom ZPSKS-EU-a – ali u konačnici, prema mišljenju autora, donose poboljšanje pravnog položaja tražene osobe. Ona, kako pokazuje analiza ZPSKS-EU-a, nije više nije predmet puke pogodbe državnih vlasti kao u klasičnom ekstradicijskom pravu. Tražena osoba u postupku predaje može djelatno sudjelovati i braniti se te isticati interes da ne bude predana pravosudnom tijelu strane države koje je izdalo EUN ako za to nisu ispunjeni svi pravni uvjeti. Stoga autor naglašava da je načelo pravičnog postupka, stožerno načelo moderne kaznene procedure, sadržano u normativnoj konstrukciji postupka predaje; je li u konkretnom slučaju bilo poštovano, omogućuje kontrola koju u predmetu provodi viša sudbena vlast.Council Framework Decision on the European arrest warrant of 13 June 2002 (hereinafter: EAW) has replaced all previous legal instruments concerning extradition for the purpose of prosecution in cases of cross-border crime, replacing at the same time the traditional term “extradition” with “surrender” of the requested person. The Republic of Croatia transposed the provisions concerning the EAW into national law on the basis of an amendment to Article 9 of the Constitution in 2009 into the Act on Judicial Co-operation in Criminal Matters with EU Member States of 2010 (hereinafter: AJCCM-EU), which entered into force on 1 July 2013, i.e. the date of accession of Croatia to the EU (Article 133). In this paper, the author starts with an analysis of the main characteristics of the EAW, followed by a look at the way they are reflected in the AJCCM-EU, concluding with remarks on key characteristics of the new Croatian law concerning judicial co-operation with EU member states.
As regards the characteristics of the EAW, the author singles out four important new features: a complete judicialisation of the extradition procedure effected by the removal of involvement of the executive in the surrender of the requested person; the removal of the test of mutual punishability for 32 specific categories of criminal offences for which extradition is requested, which strongly emphasises the principle of mutual trust of member states in their criminal justice systems; the introduction of the possibility to extradite own citizen to a foreign country; and of the obligation to execute a foreign-issued EAW for the execution state, with short deadlines for reaching a decision on the warrant and even shorter ones for its execution. Even though these “parameters” may cause some difficulty to national authorities in the execution of the EAW, which has been demonstrated through Croatian experiences in the application of the AJCCM-EU, the author believes they ultimately contribute to the improvement of the legal status of the requested person. As the analysis of the AJCCM-EU suggests, the requested person is no longer a mere object of negotiation between national authorities as was the case in classical extradition law; he can actually actively participate in the surrender procedure, defend himself, and insist on his interest not to be surrendered to the judicial authority of the foreign state which has issued the EAW unless all legal requirements for the surrender are met. The author thus emphasises that the principle of fair procedure, a pillar of modern criminal procedure, is contained in the normative phrasing of the surrender procedure. Whether the principle was adhered to in a concrete case may be ruled on in a review procedure by a higher judicial authority
International Criminal Courts
No full textMeđunarodni kazneni sudovi jesu moderne sudbene institucije međunarodnih organizacija, kao što su UN, osnovani različitim instrumentima međunarodnog prava u cilju progona i kažnjavanja određenih teških kaznenih djela na štetu cijele međunarodne zajednice u slučajevima u kojima je to kažnjavanje izostalo pred nacionalnim kaznenim sudovima. Autor u radu najprije prikazuje ciljeve i svrhu međunarodnih kaznenih sudova (među kojima razlikuje ad hoc sudove – od kojih je kod nas najpoznatiji ICTY ili Međunarodni kazneni sud za područje bivše SFRJ – te stalni Međunarodni kazneni sud), potom iznosi njihove glavne značajke (koje se tiču sudbenosti, ustrojstva, sastava, nadležnosti i suradnje s državama) te konačno, daje kraću analizu propisa o jamstvu neovisnosti njihovih sudaca i propisa o procesnim sredstvima za izuzeće pristranih sudaca. Time autor nastoji odgovoriti na neka pitanja normativne legitimnosti tih sudova te njihove legitimacije koja se ostvaruje kroz svrhu kažnjavanja, propisanu njihovim pravom i proklamiranu u njihovim presudama.International criminal courts are modern judicial institutions of international organisations such as the UN. They were established through different instruments of international law, with the aim of prosecuting and punishing particularly grave international crimes that affect the entire international community in cases where national criminal courts have failed to punish the perpetrators. In this paper, following some introductory definitions, the author points out that the number of international criminal courts has grown in recent times, which raises various issues regarding the interpretations and forms of the application of international criminal law. Among these courts, according to traditional categorisations, there are ad hoc courts – the best known in Croatia being the ICTY or the International Criminal Tribunal for Former Yugoslavia – and the permanent International Criminal Court. The main characteristics of these courts show that they cannot simply be compared to national criminal courts, because their aims and objectives, in terms of their breadth and number, are different from the aims and objectives of national criminal courts. This difference is the consequence of their operation in a “globalised” legal system, which is not consistent in its structure as the internal, hierarchical legal system of a particular state is. International criminal courts act as parity judicial bodies of the international community, which have been granted autonomy in respect of individual member states through international legal instruments. With such judicature, the international community attempts to achieve its political goals: to maintain world peace and stability, and ensure the application of humanitarian law and the protection of fundamental human rights. The author continues to present in more detail the main characteristics of international criminal courts regarding their founding acts, jurisdiction, structure, composition, competence and cooperation with states. In the third part of the paper, he directs his attention to the regulations by which the international community (or more precisely, the UN Security Council), which established the ad hoc courts, guarantees the external independence of the judges of international criminal courts, and grants parties instruments that may be used to achieve judicial impartiality in specific criminal trials. A brief analysis of these regulations indicates that they generally follow the provisions of contemporary international human rights law concerning the right to an independent and impartial judge, although particular objections may be raised, especially in relation to the brief term of office and the insufficiently profiled requirement for professional experience of judges of ad hoc tribunals, and also concerning the unusually strong influence of common law on the provisions regarding the disqualification of biased judges. In conclusion, the author invites the reader to a more detailed discussion of the issue of the extent to which common-law institutions, taking into account the positive and negative experiences of the practical application of common law, may contribute to achieving the principle of a fair trial before international criminal courts, in order to provide an answer to the question regarding the normative aspects of the legitimacy of these courts
Rechtswidrige Beweise im Strafverfahren nach der Rechtsprechung des Europäischen Gerichtshofs für Menschenrechte
No full textPremda se Europski sud za ljudska prava (ESLJP) tradicionalno smatra nenadležnim ocjenjivati zakonitost i upotrebljivost dokaza pred kaznenim sudovima, ipak on primjenom elastičnog kriterija “pravičnog postupka” iz članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava procjenjuje je li se u nacionalnom postupku način pribavljanja ili izvođenja dokaza u nekom konkretnom slučaju odrazio na “pravičnost” postupka u cjelini ili je tom prilikom povrijeđeno i neko drugo konvencijsko pravo. U članku je autor najprije izložio nekoliko odluka ESLJP-a donesenih povodom povreda članka 3. i članka 8. Konvencije počinjenih različitim istražnim radnjama ispitivanja osoba ili pretraga prostorija, osoba i stvari (uključivši i najnoviju presudu u predmetu Lisica protiv Hrvatske od 4. veljače 2010.). Zatim se osvrnuo na presude u kojima je zbog defektnog postupanja nacionalnih vlasti ESLJP utvrdio povredu načela pravičnog postupka, bilo općenito u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja na štetu okrivljenika (npr. za Republiku Hrvatsku važna presuda u predmetu Peša protiv Hrvatske od 8. travnja 2010.), bilo u pogledu načina pribavljanja iskaza okrivljenika ili iskaza svjedoka (npr. presuda u predmetu Kovač protiv Hrvatske od 12. srpnja 2007. te Vanjak protiv Hrvatske od 14. siječnja 2010.). Svim presudama ESLJP-a glavna je značajka da zaštita temeljnih prava, pa niti onih apsolutnih, prema konvencijskom pravu ne uključuje obvezu izdvajanja, ekskluzije, nezakonito pribavljenih dokaza. Premda elastični kriterij “pravičnosti” za ocjenu nacionalnog kaznenog postupka u kojem je upotrijebljen nezakonit dokaz proizlazi iz činjenice što ESLJP, iz više razloga, ne može priznati pravo na suđenje na temelju zakonitih dokaza ili pravo na suđenje na temelju dokaza koji nisu pribavljeni kršenjem temeljnih ljudskih prava kao posebno konvencijsko pravo, autor smatra da nas to ne oslobađa obaveze proučavanja njegove relevantne prakse i transpozicije njegovih stajališta u nacionalno pravo.Although, traditionally speaking, it is not within the jurisdiction of the European Court of Human Rights (ECHR) to assess the legality and usability of evidence before criminal courts, nevertheless by applying flexible «fair trial» criteria in accordance with article 6 paragraph 1 of the Convention on the Protection of Human Rights, the Court assesses whether the way evidence is acquired or presented in specific cases of national legal procedure has affected the justice of the procedure as a whole or whether, on the occasion, some other Convention right has been violated.The paper initially covers several rulings of the European Court of Human Rights passed on the occasion of the violations of article 3 and article 8 of the Convention committed during different investigative actions, interrogating persons and carrying out searches of persons, of premises or objects (including the latest ruling in the case Lisica vs Croatia of 04/11/2010). The paper further discusses the decisions in which, owing to defective behaviour of the national authorities, the ECHR ruled that there had been a breach of fair trial either generally, as regards the findings of the factual nature detrimental to the defendant (i.e. the important ruling for the Republic of Croatia in the case Peša vs Croatia of 08/04/2010), or as regards the way in which the defendant's deposition statement was obtained or the witness's testimony (i.e. the ruling in the case Kovač vs Croatia of 12/08/2007 and Vanjak vs Croatia of 14/01/2010). The main characteristic of all these rulings is that neither the protection of fundamental rights nor that of absolute rights according to the Convention include the obligation to exclude unlawful evidence. Although the flexible fairness criterion for assessing the national criminal procedure in which unlawful evidence was used derives from the fact that for various reasons the ECHR was unable to recognize the right to trial on the basis of lawful evidence or the right to trial on the basis of evidence not obtained by violating human rights as specific Convention rights, the author considers that this does not free us of the obligation to study the Court's relevant case law and its transposition to national law.Obwohl der Europäische Gerichtshof für Menschenrechte (EGMR) für die Beurteilung der Rechtmäßigkeit und Verwertbarkeit von Beweismitteln in der Strafgerichtsbarkeit traditionell als nicht zuständig gilt, bewertet er durch Anwendung des elastischen Kriteriums des „fairen Verfahrens“ nach Art. 6 Abs. 1 der Europäischen Konvention zum Schutze der Menschenrechte (EMRK), ob die Beweisaufnahme oder –führung in einem konkreten Verfahren vor einem nationalen Gericht die „Fairness“ des Verfahrens insgesamt beeinflusste oder ob bei derselben Gelegenheit ein anderes in der Konvention verankertes Recht verletzt wurde. Im Beitrag stellt der Autor zunächst einige Urteile des EGMR bezüglich der Verletzung der Art. 3 und 8 EMRK aufgrund verschiedener Ermittlungshandlungen bei der Vernehmung von Personen oder der Durchsuchung von Räumlichkeiten (einschließlich der jüngsten Entscheidung im Fall Lisica gegen Kroatien vom 4. Februar 2010) vor. Danach kommentiert er Urteile, in denen wegen fehlerhafter Handlungen nationaler Behörden der EGMR einen Verstoß gegen den Grundsatz des fairen Verfahrens feststellte, sei es allgemein bei der Ermittlung des Sachverhalts zu Lasten des Beschuldigten (etwa in dem für die Republik Kroatien wichtigen Urteil im Fall Peša gegen Kroatien vom 8. April 2010), sei es in Bezug auf die Art, wie man zu der Aussage des Beschuldigten oder eines Zeugen gelangt war (z.B. das Urteil im Fall Kovač gegen Kroatien vom 12. Juli 2007 und im Fall Vanjak gegen Kroatien vom 14. Januar 2010). Das Hauptmerkmal aller Urteile des EGMR besteht darin, dass der Schutz der Grundrechte, selbst der absoluten in der Konvention verankerten, nicht die Verpflichtung nach sich zieht, rechtswidrig erlangte Beweismittel auszuschließen (Beweisverwertungsverbot). Obwohl das elastische Kriterium der Verfahrensfairness zur Beurteilung eines innerstaatlichen Strafverfahrens, in dem ein rechtswidriger Beweis verwertet wurde, aus der Tatsache hervorgeht, dass der EGMR aus mehreren Gründen nicht das Recht auf einen Prozess aufgrund rechtmäßiger Beweise oder das Recht auf einen Prozess aufgrund von Beweisen, die nicht durch die Verletzung von Grundrechten erlangt wurden, als besonderes in der Konvention verankertes Recht anerkennen kann, vertritt der Autor die Auffassung, dass uns dieser Umstand nicht von der Verpflichtung entbindet, die einschlägigen Urteile des EGMR zu studieren und seine Standpunkte ins nationale Recht zu übernehmen
- …
