64 research outputs found
The Influence of Personalism on Modern Legal Creating of Human Rights
No full textIntencija ovog istraživanja jest analiza i ukazivanje na značenje i doprinos personalizma kao
filozofskog pravca i pokreta na moderno pravno oblikovanje ljudskih prava. Moderno doba
ljudskih prava smatramo razdoblje nakon donošenja Univerzalne deklaracije o ljudskim
pravima.
Personalizam kao filozofski pravac u kojem je središte 'osoba' najizrazitije se oblikovao
između dva svjetska rata u Francuskoj pod velikim utjecajem kršćanstva. To je osobito
vidljivo iz djelovanja Jacquesa Maritaina, najvažnije ličnosti za razmatranje personalističkog
shvaćanja ljudskih prava. Razmatraju se i analiziraju i misli Nikolaja Berdjajeva, Denisa de
Rougemonta, Gabriela Marcela, Emmanuela Mouniera i drugih mislilaca. Premda se u
literaturi i medijima ističe utjecaj liberalnih i neoliberalnih izvora za pravno oblikovanje i
utemeljenje ljudskih prava u radu se pokazuje da je za moderna ljudska prava najveći
doprinos proizašao iz personalističkog poimanja svijeta i čovjeka.
Hipoteze rada su:
- personalisti su izgradili cjelovitu i sustavnu filozofsku antropologiju, pa potom političku
filozofiju;
- na temelju svoje antroplogije i političke filozofije, personalisti razvijaju i svoju vlastitu
filozofiju prava - suvremenu verziju prirodno-pravne koncepcije;
- personalistički koncepti univerzalizma, osobe i ljudskog dostojanstva doprinijeli su
oblikovanju modernih ljudskih prava, integraciji moderne Europe i drugim pozitivnim
kretanjima u XX. stoljeću.
Različiti autori različito su određivali personalizam, ali proizlazi da je to onaj smjer unutar
filozofije dvadesetog stoljeća koji u središte zanimanja stavlja osobu i namjenjuje joj
dvostruku ulogu: a) osoba je apsolutno središte i standard za društvo i sve njegove institucije;
b) osoba je osnova za naviještanje apsolutne univerzalnosti i solidarnosti među svim ljudima.
Povijesni korijeni personalizma sežu sve do antičkog razdoblja, a personalističke teme kasnije
uočavamo u gotovo svim povijesnim razdobljima kod različitih mislilaca i u okviru različitih
filozofija. Na europskom kontinentu personalizam se obično veže uz tri škole: francusku u
Parizu, njemačku u Göttingenu i Freiburgu te poljsku u Lublinu. Personalizam je imao odjek i
u drugim europskim državama. Za ovaj rad najvažniji je tzv. francuski personalizam koji se
snažno razvio tijekom 30-ih godina XX st., a brojni sljedbenici su formirali i različite
personalističke pokrete. Najvažniji mislioci su Jacques Maritain, Alexandar Marc, Denis de iv
Rougemont, Gabriel Marcel i Emmanuel Mounier, na koje su snažno utjecali ruski
emigrantski mislioci, osobito Nikolaj Berdjajev.
Na ovim prostorima recepcija prema nemarksističkim, a osobito katoličkim misliocima i
personalizmu, gotovo do osamostaljenja bila je izrazito negativna: od boljševičkih napada do
svrstavanja u buržoasku propagandnu filozofiju. S propašću socijalizma ne dolazi do nove
kvalitete u recepciji personalizma i personalističkih tema, iako je bilo za očekivati da u
društvu i državi koja mijenja državni i društveno-politički status, pitanja o demokršćanskoj
orijentaciji, europskim integracijama i ljudskim pravima rezultiraju ozbiljnijim raspravama.
Personalistička antropologija duboko je humanistička jer predstavlja manje ili više eksplicitan
protest protiv epohe i društva koje dehumanizira čovjeka. Personalisti smatraju da je ljudska
osoba ontološka i epistemološka polazna točka filozofskog razmišljanja.
Personalisti se nisu zaustavili na formulaciji apstraktnog ideala ljudske osobe, već je prevode
u svoju viziju nacrta za bolje društvo. Personalizam 30-ih bio je ujedinjen u potrazi za
pozivom čovjeka u modernom društvu, ali u suprotnosti s tadašnjim dominantnim
ideologijama: komunizmom, fašizmom i tzv. građanskim kapitalizmom. Glavna
personalistička djela političke filozofije nastala su u 30-im godinama i predstavljaju viziju
personalističke kršćanske demokracije, koja ima i utopijskih elemenata izgrađena na snažnoj
kritici totalitarnih režima, ali i postojeće liberalne demokracije. Nakon političke filozofije
personalisti 40-ih godina prošlog stoljeća izgrađuju i sustavnu filozofiju prava prirodnopravnog smjera nasuprot pravnom pozitivizmu.
Dominacija pravnog pozitivizma u prvoj polovici XX. st. iznijela je na površinu niz slabosti
pravne znanosti. Pozitivistička pravna teorija ograničena na analizu pozitivnog prava i
povijesno istraživanje pravnih sistema nije mogla iznaći zadovoljavajući odgovor. Trebalo je,
što je očito, pravu naći nešto natpozitivno i nadpovijesno kao osnovni princip. To nije bilo
moguće kroz pravni pozitivizam te se stoga i događa svojevrsni come-back prirodno-pravnih
koncepcija.
U poglavlju o personalističkoj filozofiji prava nakon povijesnog prikaza prirodno-pravnih
koncepcija, detaljnije se razrađuje misao Nikolaja Berdjajeva koji nagovještava
personalističku filozofiju prava. Iako nije razvio sustavniju filozofiju prava, kritički je
ukazivao na tadašnje shvaćanje prava. J. Maritain se filozofijom prava počinje baviti
početkom 40-ih kada dolazi u SAD. Maritain iznosi viziju temeljnih pravnih odnosa novog
demokratskog društva nasuprot građanskom individualističkom društvu te totalitarnim
kolektivističkim društvima zalažući se za personalističko, komunitarno i pluralističko društvo,
nadahnuto temeljnim kršćanskim vrednotama slobode, ljubavi i bratstva. U okviru bavljenja
filozofijom prava Maritain prvi u filozofskom svijetu počinje razvijati i koncept 'ljudskih v
prava'. Personalistička podrška, ali i dopuna Maritainove filozofije prava dolazi od mnogih
filozofa i intelektualaca, a osobito treba istaknuti njemačkog pravnika i profesora u egzilu
Heinricha Rommena i Georgesa Gurvitcha, francuskog sociologa i pravnika, podrijetlom iz
Rusije.
Koncept tzv. modernih 'ljudskih prava' smještamo u četvrto desetljeće XX. st. i vežemo
njegov institucionalni nastanak uz Ujedinjene narode, odnosno uz Povelju Ujedinjenih naroda
i Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima iz 1948. Pokazuje se da je najznačajniji
profilirani mislilac u obrani koncepta ljudskih prava te da je Univerzalna deklaracija
inspirirana filozofskim pogledima J. Maritaina. Analizira se i ističe da je deklaracija odraz
tradicije prirodnog prava i personalističkog humanizma. To je vidljivo iz aktivnosti
personalista u zagovaranju te sudjelovanju u pripremi i izradi Univerzalne deklaracije. Pored
toga, analiza teksta deklaracije, 'univerzalizam' deklaracije, sadržaj deklaracije, usporedba
personalističkih prava i prava koja su navedena u deklaraciji, jezik i pojmovi u deklaraciji
('osoba' i 'ljudsko dostojanstvo') upućuju nesumnjivo da je Univerzalna deklaracija izraz
personalističke prirodno-pravne koncepcije.
Nakon Drugog svjetskog rata personalistički i kršćanski mislioci bili su ključni teoretičari i
dizajneri zapadnoeuropskog poretka poslije 1945. Njihov doprinos i utjecaj sagledavamo kroz
europske integracije u vidu zagovaranja federalizma te kroz demokršćansku političku opciju.
Analizira se i personalistički utjecaj na europske akte o ljudskim pravima, prije svega na
Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te uspostavu Europskog suda za
ljudska prava (European Court of Human Rights) u Strasbourgu.
Međunarodni akti na svjetskoj i europskoj razini nesporno ukazuju na veliki utjecaj
personalizma pri oblikovanju ljudskih prava, a refleksija tih stavova se odrazila i u većini
nacionalnih ustavnopravnih zakonodavstava, što se također analizira u radu.The intent of this research is to analyze and point to the significance and contribution of
personalism as a philosophical direction and movement to modern legal creating of human
rights. The modern age of human rights is considered a period after the adoption of the
Universal Declaration of Human Rights.
Personalism as a philosophical direction in which the center of 'person' is most intensely
formed between the two world wars in France under the great influence of Christianity. This
is particularly evident from the work of Jacques Maritain, the most important personality to
consider the personalistic understanding of human rights. The thoughts and the thoughts of
Nikolai Berdyaev, Denis de Rougemont, Gabriel Marcel, Emmanuel Mounier and other
thinkers are also considered and analyzed. Although the literature and the media point out the
influence of liberal and neoliberal sources for legal formulation and the founding of human
rights in the paper, it shows that for modern human rights the greatest contribution came from
the personalistic perception of the world and man.
The hypothesis of work is:
- personalists have built a complete and systematic philosophical anthropology, and then
political philosophy;
- based on their anthroplogy and political philosophy, personalities develop their own
philosophy of law - a contemporary version of the natural law legal concept;
- the personalistics concepts of universalism, person and human dignity have contributed to
the creating of modern human rights, the integration of modern Europe and other positive
developments in the 20th century.
Different authors have differently defined personalism, but it turns out that this is the direction
within the twentieth century philosophy that places the person in the center of interest and
places it in a double role: a) the person is the absolute center and standard for society and all
his institutions; b) a person is the basis for proclaiming absolute universality and solidarity
among all people.
Historical roots of personalism go back to the ancient times, and personalistic themes are later
noted in almost all historical periods in different thinkers and within different philosophies.
On the European continent, personalism is commonly associated with three schools: France in
Paris, Germany in Göttingen and Freiburg and Poland in Lublin. Personalism had an echo in
other European countries. For this work, the most important is the so-called. French
personalism that developed strongly during the 30s of the twentieth century, and many vii
followers formed a variety of personalistic movements. The most important thinkers were
Jacques Maritain, Alexandar Marc, Denis de Rougemont, Gabriel Marcel and Emmanuel
Mounier, influenced by Russian emigrant thinkers, especially Nikolai Berdyaev.
In these areas, the reception of non-Marxist, especially Catholic thinkers and personality,
almost to the independence was extremely negative: from the Bolshevik attacks to the
classification in bourgeois propaganda philosophy. With the collapse of socialism, there is no
new quality in the reception of personalism and personalistic themes, although it was to be
expected that in society and in the state that changes state and socio-political status, questions
about democratic orientation, European integration and human rights result in more serious
discussions.
Perosnalistic anthropology is deeply humanistic because it represents more or less explicit
protests against the epoch and society that dehumanises man. Personalists believe that the
human person is an ontological and epistemological starting point for philosophical thinking.
Personalities did not stop at formulating the abstract idea of a human person, but translate into
their vision of a draft for a better society. The personality of the 30s was united in the search
for a man in modern society, but contrary to the dominant ideologies at the time: communism,
fascism and the so-called. civil (burgois) capitalism.
The main personalistic works of political philosophy have emerged in the 1930s and represent
the vision of personalistic Christian democracy, which has utopian elements built on the
strong critique of totalitarian regimes, as well as the existing liberal democracies. After the
political philosophy, the personalists of the 40s of the last century built a systematic
philosophy of the natural law direction in the face of legal positivism. The dominance of legal
positivism in the first half of the 20th century put on the surface a series of weaknesses in
legal science. Positive legal theory limited to the analysis of positive law and the historical
study of legal systems could not find a satisfactory answer. It is, of course, necessary to find
something supernatural and superstitious as the basic principle. This was not possible
through legal positivism, and therefore there is a kind of come-back of natural-legal concepts.
In the chapter on the personalist philosophy of law after a historical review of natural law
concepts, the thought of Nikolai Berdyaev is elaborated in more detail, suggesting the
personalist philosophy of law. Though he did not develop a more systematic philosophy of
rights, he critically pointed to the current understanding of J. Maritain's right as a philosophy
of law began to engage in the early 40s when he came to the United States. Maritain presents
a vision of the fundamental legal relations of a new democratic society versus a civilized
(burgois) individualistic society and totalitarian collectivist societies, devoting themselves to a
personalistic, communitarian and pluralistic society inspired by the fundamental Christian viii
values of freedom, love and brotherhood. Within the philosophy of Maritain law, the first in
the philosophical world is the developer and the concept of 'human rights'. Personal support
and the addition of Maritain's philosophy of law comes from many philosophers and
intellectuals, and particularly the German lawyer and professor in exile Heinrich Rommen and
Georges Gurvitch, French sociologist and lawyer, originating in Russia.
The concept of so-called. modern 'human rights' in the fourth decade of the 20th century and
we associate its institutionalization with the United Nations, namely the United Nations
Charter and the Universal Declaration of Human Rights of 1948. It is shown that the most
prominent thinker in defending the concept of human rights and is the Universal Declaration
inspired by the philosophical views of J. Maritain. It is also analyzed that the declaration
reflects the tradition of natural law and personalistic humanism. This is evident from
personalist advocacy activities and participation in the preparation and drafting of the
Universal Declaration. In addition, the analysis of the text of the declaration, the
'universalism' of the declarations, the content of the declaration, the comparison of the
personalistic rights and rights stated in the declaration, the language and the notions in the
declaration ('person' and 'human dignity') undoubtedly indicate that the Universal Declaration
is an expression of personalistic natural law concepts.
After the Second World War, personalist and Christian thinkers were key theoreticians and
designers of the Western European rule after 1945. Their contribution and influence are seen
through European integration in the form of advocacy of federalism and through the
Christian-democratic political option. It also analyzes the personal impact on European
human rights law, in particular the Convention on the Protection of Human Rights and
Fundamental Freedoms, and the establishment of the European Court of Human Rights in
Strasbourg.
International acts at the global and European level undoubtedly point to the great influence of
personality in shaping human rights, and the reflection of these attitudes has also been
reflected in most national constitutional law legislation, which is also analyzed in the paper
The Influence of Personalism on Croatian Chatolic Social Thinkers in the 1930s
No full textFrancuski personalizam utjecao je na katoličke socijalne mislioce u Hrvatskoj tijekom 1930-tih, naročito na Milana Ivšića, Jurja Šćetinca i Bonifacija Perovića, predvodnike katoličke socijalne misli tog doba. Oni kritikom postojećih sustava pokušavaju graditi sustav temeljen na kršćanskim vrijednostima osobe i vlastitog narodnog duha.
Milan Ivšić detaljno istražuje ekonomske teorije, njihovu povijest i metodologiju, kao i aktualne gospodarske prakse, vodeći se idejama dostojanstva ljudske osobe i brige za pravednost pa ga autor stoga svrstava u preteče ekonomskog personalizma. Prihvaćajući katolički solidarizam i razvijajući zadrugarsku ideju Ivšić se zalaže za promjenu postojećeg društvenog i pravnog poretka u skladu s načelima personalizma, ali ističe i uvjet da taj poredak mora odgovarati povijesnom društvenom ustroju hrvatskog naroda.
Na Ivšićevu tragu nastaje djelo Jurja Šćetinca, koje se temelji na personalističkoj kritici individualističko-liberalne ekonomije kapitalističke epohe. Zauzimajući se za uravnotežen odnos rada i kapitala, razvoj osobe i zaštitu ljudskog dostojanstva Šćetinec u svojim spisima o korporativizmu daje prednost svim gospodarskim i političkim organizacijama ili uređenjima koja zastupaju takav stav.
Bonifacije Perović najizrazitiji je predstavnik personalističkog smjera u hrvatskoj katoličkoj socijalnoj misli. U 1930-im i kasnije u više navrata on ne samo da ističe utjecaj personalizma na hrvatsku katoličku misao nego i tvrdi da je personalizam kretanje u okviru katoličkog socijalnog pokreta. Perović razvija kritiku kapitalizma, marksizma, formalne demokracije, uvijek ističući potrebu za izgradnjom novog sustava, koji je ukorijenjen u čovjeku kao osobi i u svom narodu. Svoj nauk izložen u brojnim prijeratnim i poslijeratnim tekstovima zaokružuje u trilogiji o sadašnjosti i budućnosti hrvatskog društva (1971–1979), gdje je polazište svih rasprava – čovjek kao osoba.In his work, the author is questioning the influence of French personalism on Croatian catholic social thinkers, especially those active during the 1930s. This influence is particularly noticeable in the work of Milan Ivšić, Juraj Šćetinec and Bonifacije Perović, leaders of the social thought of that time. By criticizing the existing system, they were trying to create the new one based on Christian personal values and personal national spirit.
The author recognizes Milan Ivšić to be a forerunner of so called economic personalism because of his detalied research of economic theory, history and methodology, as well as, at that time, contemporary business practices in the light of human dignity and justice. By accepting christian solidarity and developing the co-operative idea, Ivšić advocated the change of the existing social and legal system to be more in line with the principles of personalism but taking into account hystoric and social values of Croatian people. Along the same lines, we can find work of Juraj Šćetinac in search for personalists values in economic life criticizing the individual and liberal attributes of capitalism. Šćetinac pleaded for a balanced relationship between labor and capital, personal development and protection of human dignity.
According to the author, the most prominent representative of personalism in Croatian catholic social thought is Bonifacije Perović, who, in several occasions starting in the 1930s, emphasises that not only personalism influenced Croatian catholic thougth but personalism was a kind of movement within the catholic social movement. Perović developes his critique of capitalism, marxism, formal democracy and searches for a new system with foundations rooted in the man and in the people. His work, pre- and postwar, was rounded in a trilogy on the present and the future of Croatian society where the starting point is a human beeing as a person
The Reception of Nikolai A. Berdyaev in Croatia During the Twentieth Century
No full textU radu se prikazuje i analizira recepcija ruskoga filozofa Nikolaja Berdjajeva (1874–1948) u Hrvatskoj tijekom 20. stoljeća. Prate se prijevodi njegovih članaka i knjiga, članci o Berdjajevu ili o njegovim djelima te utjecaj nekih Berdjajevljevih ideja na hrvatske mislioce. Na prve odjeke njegove misli u Hrvatskoj nailazimo već početkom stoljeća, a češće tijekom 1920-tih. U tom se razdoblju on najčešće percipira kao istočnokršćanski gnostik i ruski pravoslavni filozof.
Intenzivnije se Berdjajev prihvaća u Hrvatskoj tijekom 1930-tih, kada postaje poznat i diljem svijeta, shvaćen kao jedan od predvodnika personalističkog pokreta koji je tada doživljavao svoj procvat. Tada se pojavljuju i prvi prijevodi njegovih djela: Novo srednjovjekovlje (1932), Istina i laž komunizma (1934), Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu (1935) i Naziranje Dostojevskog na svijet (1936). Kako je personalistički pokret snažno utjecao na hrvatske katoličke mislioce, oni se najčešće pozivaju na Berdjajeva, Jacquesa Maritaina i Emmanuela Mouniera. Snažna personalistička kritika totalitarizama, a osobito komunizma, imala je trenutni odjek i u Hrvatskoj. U tome se ističu radovi Bonifacija Perovića, Nedjeljka Subotića, Jurja Paše, Eugena Anišića, Ante Katalinića, Stjepana Zimmermanna, Vendelina Vasilja i Dominika Barača. Pojavljuje se i negativna recepcija Berdjajeva, osobito u lijevo orijentiranim krugovima koja svoj vrhunac doseže nakon Drugoga svjetskog rata, a koju predvodi Miroslav Krleža. Uspon i nagovještaj pada marksističke ideologije obratno je razmjeran prisutnosti misli Nikolaja Berdjajeva u Hrvatskoj.
U drugoj polovici stoljeća, osobito od 1980-tih, uočljiv je sve veći interes za Berdjajeva, kako u Hrvatskoj tako i na prostorima bivše Jugoslavije. Pojavljuje se nekoliko novih prijevoda, članci o njemu, a objelodanjeno je i nekoliko sintetičkih radova o njegovoj misli, što je sve doprinijelo da se on sagledava kao cjelovit filozof, veliki pristaša borbe za čovjeka i njegovo dostojanstvo, za čovjekovu stvaralačku slobodu i njegov stvaralački poziv. Tako Berdjajevu pristupaju Josip Kribl, Bonifac Badrov i Ante Kusić.
Slomom socijalističkog sustava negativna recepcija Berdjajeva gotovo je nestala, a on se više ne veže isključivo za određeno uže filozofsko područje ili jedno djelo, već se sagledava kroz cjelokupan filozofski opus, što je osobito vidljivo iz radova Ivana Devčića i Borislava Dadića.The article analyzes the reception of a great Russian philosopher Nikolai Berdyaev (1874–1948) in Croatia during the twentieth century, the translations of Berdyaev’s books and essays as well as secondary literature – articles on Berdyaev, on his work or on his influence on Croatian thinkers. The reception of Berdyaev’s thought in Croatia may be traced from as early as the beginning of the twentieth century, notably in the 1920s. In this period he was mainly perceived as an East-Christian gnostic or a Russian Orthodox philosopher.
In the 1930s, Berdyaev’s reception in Croatia intensified, concurrently with his worldwide acknowledgement as a vanguard of at that time blossoming personalism. At the same time, first translations of his works in Croatian appeared: Novo srednjovjekovlje [New Middle Ages] (1932), Istina i laž komunizma [The Truth and Falsehood of the Communism] (1934), Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu [The Fate of Man in the Modern World] (1935), and Naziranje Dostojevskog na svijet [Dostoevsky’s World Conception] (1936). As personalistic movement strongly influenced Croatian Catholic thinkers, they mostly leaned on Berdyaev, Jacques Maritain and Emmanuel Mounier. Strong personalistic criticism of totalitarisms, especially communism, had an immediate echo in Croatia in the works of Bonifacije Perović, Nedjeljko Subotić, Juraj Paša, Eugen Anišić, Ante Katalinić, Stjepan Zimmermann, Vendelin Vasilj and Dominik Barač.
Berdyaev met with negative reception in the left-oriented circles, which reached its peak after the WWII in the figure of Miroslav Krleža. The rise and anticipated decline of the Marxist ideology in Croatia was inversely proportional with the presence of Berdyaev’s thougth among intellectuals.
In the second half of the century, especially since the 1980s, the interest in Berdyaev’s work in Croatia and in the rest of the former Yugoslavia has been given a new impetus. Several new translations as well as some articles and synthetic works on his thought appeared. All that contributed to his perception as a genuine philosopher, a great advocate of the freedom of man, his work, dignity, and creativity. The exponents of this approach were Josip Kribl, Bonifac Badrov and Ante Kusić.
The collapse of socialism in Croatia marked the end of the negative reception of Berdyaev. His name is no longer perceived as related to a narrow philosophical field or a single work, but is assessed on the basis of his comprehensive philosophical opus as in the works of Ivan Devčić and Borislav Dadić
Personalistička vizija čovjeka i hrvatskoga društva Bonifacija Perovića u vremenu od 1941. do 1979.
No full textThis paper examines the thought of Bonifacije Perović through three distinct periods of his life — during World War II (1941–1945), and during his life after having emigrated to Argentina (1947–1968) and then Italy (1968–1979). The author analyzes Perović’s work and doctrine based on the personalism, especially on the man as a person, battle against all totalitarian regimes, the primacy of the spiritual over the material, the economy in the favour of man and the priority of labor over capital. Perović was strongly influenced by Jacques Maritan, Emmanuel Mounier and Nikolai Berdyaev. Perović emphasized the centrality of person for philosophical thought and developed an entire doctrine of a person and Croatian society with a broad personalist’s view. These works make him the most prominent Croatian personalist thinkers.U ovom se radu istražuje misao Bonifacija Perovića nakon tridesetih godina prošlog stoljeća i to kroz tri razdoblja — tijekom Drugoga svjetskog rata (1941.–1945.), u emigraciji u Argentini (1947.–1968.) te u Italiji (1968.–1979.). Sagledavaju se i analiziraju njegova djela i nauk u svjetlu personalizma, filozofskoga pravca kojemu je središnji pojam osoba. Pri tome se osobito ukazuje na Perovićeve stavove o čovjeku kao osobi, borbi protiv totalitarnih režima, primatu duhovnog nad materijalnim, ekonomiji u službi čovjeka i prvenstvu rada nad kapitalom, iz kojih je vidljiv snažan utjecaj personalistā Jacquesa Maritaina, Emmanuela Mouniera i Nikolaja Berdjajeva. Kako je Bonifacije Perović izgradio cjelovit i opsežan nauk o čovjeku i hrvatskome društvu s personalističkih stajališta, zaključuje se da je Perović najizrazitiji hrvatski mislilac personalističkoga usmjerenja
Kožarićevo šesto čulo
No full textPrikaz izložbe: Ivan Kožarić - retrospektiva, Umjetnički paviljon, Zagreb, 22.12.2005.-12.02.2006
Prikaz knjige: Dubravka Hrabar, Nenad Hlača, Dijana Jakovac-Lozić, Aleksandra Korać Graovac, Irena Majstorović, Anica Čulo Margaletić, Ivan Šimović, “Obiteljsko pravo”, Narodne novine, Zagreb, 2021.
No full textBook review: Dubravka Hrabar, Nenad Hlača, Dijana Jakovac-Lozić, Aleksandra Korać Graovac, Irena Majstorović, Anica Čulo Margaletić, Ivan Šimović, “Obiteljsko pravo”, Narodne novine, Zagreb, 2021Knjiga Obiteljsko pravo iznimno je vrijedno i važno znanstveno djelo objavljeno u listopadu 2021. u izdanju Narodnih novina d. d. Nastala je kao rezultat suradnje skupine renomiranih sveučilišnih nastavnika te pravnih znanstvenika, koji čitatelju kroz analizu smisla, značenja i dosega zakonskih te međunarodnopravnih normi nastoje na pravilan i razumljiv način približiti uređenje obiteljskih odnosa u hrvatskom pravnom sustavu.
Knjiga, uz predgovor, sadržava dvanaest poglavlja (Uvod u obiteljsko pravo, Bračno pravo, Izvanbračna zajednica, Podrijetlo djeteta, Obiteljskopravni odnosi roditelja i djeteta, Mirno rješavanje obiteljskih prijepora, Posvojenje, Istospolne zajednice, Skrbništvo, Uzdržavanje, Imovinski odnosi, Europsko obiteljsko pravo), a na kraju knjige nalaze se kazalo pojmova i popis korištenih propisa.
Unatoč opsežnosti sadržaja knjige (str. 543) autori su na pregledan i cjelovit način uspjeli približiti čitatelju društveni kontekst pozitivnopravnih propisa o kojemu ovisi smisao i značenje pojedinih normi. Tome uvelike doprinosi jednostavan i razumljiv jezik pisanja te činjenica da knjiga tvori jedinstvenu stilsku cjelinu iako je djelo sedam autora. Knjiga obiluje bilješkama (755), ima iscrpan popis literature i pravnih izvora koji su izvrstan putokaz svima koji žele produbiti svoje znanje.
Možemo zaključiti da je knjiga Obiteljsko pravo iznimno štivo kojim su autori na sveobuhvatan, pregledan i znanstveno utemeljen način uspjeli posložiti i približiti materiju obiteljskopravnih odnosa studentima i stručnjacima u praksi (ponajprije sucima, odvjetnicima i socijalnim radnicima), i to unatoč brojnim izazovima koje su pred njih stavile kolizije pozitivnopravnih normi, njihova nomotehnička neujednačenost i nelogičnost
The Reception of Emmanuel Mounier in Croatia and the former Yugoslavia until 1965
No full textU radu se prikazuje i analizira recepcija francuskog katoličkog filozofa i mislioca, pokretača personalističkog pokreta, Emmanuela Mouniera (1905–1950) u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji do 1965. godine. Prate se članci o Mounieru, o njegovu personalizmu i o njegovim djelima te o utjecaju nekih njegovih ideja. Na prve usputne odjeke njegove misli kod katoličkih i nekih drugih mislilaca u Hrvatskoj nailazimo već 30-ih godina, ali s njihove strane izostaje kako pozitivna, tako i negativna kritika. Ipak, Mounierova djelomična bliskost nekim idejama marksizma i socijalizma za njih nije bila prihvatljiva. I hrvatski mislioci u emigraciji zadržavaju taj rezervirani stav, dok je u zemlji nakon Drugoga svjetskog rata nastupilo doba u kojem je jedino javno prihvatljivo mišljenje bilo marksističko, a personalizam se kao »buržoaska« filozofija odbacivao. Iznimka je donekle bio Mounier, prema kojemu poslijeratni marksisti imaju ambivalentan, a nakon raskola Tita i Staljina 1948. godine čak i prilično pozitivan stav. To je filozofsko-povijesni raritet, osobito kada se ima na umu da je Mounier bio izrazito katolički mislilac. Otuda recepciju Mouniera možemo gledati i kao prethodnicu tzv. približavanja kršćanstva i marksizma 60-ih godina prošloga stoljeća, ali i kao politički pragmatizam ondašnje jugoslavenske ideologije.The work reviews and analyzes the reception of the French Catholic philosopher and thinker, originator of personalistic movement, Emmanuel Mounier (1905-1950) in Croatia and the former Yugoslavia until 1965.
It investigates the articles on Mounier, his own works as well as his influence on personalistic endeavours in the region. First brief echoes of his thought on Catholic and pronounced thinkers in Croatia can be found as early as in 1930-ies, however, without any relevant positive or negative criticism. Namely, Mounier’s tendency towards Marxism and socialism was not acceptable for them. Croatian emigrants adhered to such reserved sentiments towards Mounier. After the Second World War the only acceptable standpoint was Marxist and personalism, being considered as a ‘bourgeois philosophy”, was denied. The only exception was Mounier, to whom the post-war Marxists have an ambivalent attitude and after the break of Tito and Stalin in 1948, even a positive one. This is a philosophical-historical rarity, taking into account that Mounier was an apparent Catholic thinker. Hence reception of Mounier can be considered as a vanguard of the so-called convergence of Christianity and Marxism in 1960-ies but also as a political pragmatism of then Yugoslav official ideology
The Reception of Jacques Maritain in Croatia During the Twentieth Century
No full textU radu se prikazuje i analizira recepcija francuskog filozofa Jacquesa Maritaina (1882 – 1973) u Hrvatskoj tijekom 20. stoljeća. Prate se prijevodi njegovih članaka i knjiga, članci o Maritainu i njegovim djelima te utjecaj nekih Maritainovih ideja na hrvatske mislioce.
Na prve odjeke njegove misli nailazimo početkom 1920-ih. Već pri prvom spomenu Maritaina 1921. godine Matija Petlić ga predstavlja kao velikog i značajnog filozofa, osobito za katoličku misao. Maritain se u filozofskom smislu intenzivnije prihvaća tijekom 1930-tih kao najznačajniji neotomist i jedan od predvodnika personalističkog pokreta, kad dobiva epitete: »katolički vođa u filozofskim idejama«, »najjači predstavnik kršćanske filozofije«, »uvažen filozof i obraćenik«, filozofski autoritet«, »slavni francuski filozof« i slično. U tome prednjače katolički časopisi Nova revija, Život, Vrhbosna, Luč i Duhovni život.
U 1930-im pojavljuju se i prvi prijevodi njegovih djela: Religija i kultura (1935) i Anđeoski naučitelj (1936). Ovo drugo djelo pružilo je povod žestokoj polemici o tomizmu kao jedinom ispravnom filozofskom katoličkom pogledu na svijet između dominikanca Hijacinta Boškovića i franjevca Karla Balića. Njihov sukob zasjenio je sva druga razmatranja o Maritainu, iako je bilo vrijednih prinosa, osobito u radovima Đure Gračanina, Stjepana Zimmermanna, Dušana Žanka i Bogdana Radice.
Nakon Drugoga svjetskog rata uslijedila je represija prema svima koji nisu prihvaćali proklamirani marksistički pogled na svijet, a za takvu ideologiju Maritain je bio nepoželjan mislilac. U ocjenama neotomizma i personalizma beogradski marksistički filozofi Dragan Jeremić i Radmila Šajković prikazuju Maritainovu misao u negativnom svjetlu, ali značajnija filozofska kritika izostaje. Maritain se u poratnom dobu rijetko spominje, a iznimka su personalističko-neotomistički časopisi hrvatske emigracije, osobito Osoba i duh i Glas sv. Antuna. U njihovim člancima, osobito Hijacinta Eterovića, dominira tematika Maritainove političke filozofije i filozofije prava.
Slabljenjem krutog poratnog ideološkog stava i svojevrsnom liberalizacijom bivše Jugoslavije u 1960-tima i na području kulture i filozofije događaju se ograničeni demokratski pomaci. Sredinom 1960-ih, osobito u razdoblju Drugoga vatikanskog koncila, Maritain je sve prisutniji u oživljenom katoličkom tisku, dok ga marksistička misao prešućuje ili spominje uzgredno. Prvi sustavniji poslijeratni članak o Maritainovoj misli objavljuje Andrija Bonifačić 1966. godine, a kasnije ga u svojim radovima izrazitije tematiziraju i spominju Tomo Vereš, Ante Kusić i Radovan Grgec.
U razdoblju 1989–1995 objavljeni su prijevodi četiriju njegovih djela: Cjeloviti humanizam (1989), Filozofija povijesti (1990), Čovjek i država (1992) i Tri reformatora: Luther, Descartes, Rousseau (1995). S propašću socijalizma ne dolazi do nove kvalitete u recepciji Maritaina. Iako je bilo očekivano da u društvu i državi koja mijenja državni i društveno-politički status pitanja o demokršćanskoj orijentaciji, europskim integracijama i ljudskim pravima rezultiraju ozbiljnijim raspravama, a koje ne bi bile moguće bez poziva na Maritaina, to se nije dogodilo. Maritain se i dalje učestalo usputno spominje na marginama ili u bilješkama različitih tekstova, a očit je nedostatak sintetičkih radova o njegovoj misli. Malo je prevedenih djela iz njegova bogatog opusa, a Maritain je samo djelomično poznat na nekim, a uglavnom nepoznat na mnogim područjima svog djelovanja. Iako je razvidna tendencija, za koju bi se moglo tvrditi da je i konstanta u Hrvatskoj, da se Maritain prenaglašava tamo gdje ne treba, a ne spominje tamo gdje treba, razni se mislioci izjašnjavaju o njegovoj nespornoj veličini.This article examines the reception of the French philosopher Jacques Maritain (1882–1973) in Croatia during the twentieth century, including Croatian translations of Maritain’s books and essays, articles on Maritain and his work, as well as the influence of some of his ideas on Croatian philosophers and other thinkers.
The reception of Maritain’s thought in Croatia may be traced from the beginning of the 1920s. Matija Petlić introduced him in 1921 as a major and important philosopher, especially for the Catholic thought. Philosophical reception of Maritain gained in prominence in the 1930s, when, as a leading neo-Thomist and one of the distinguished figures of the personalistic movement, he was recognised as “Catholic leader in philosophical ideas,” “the most prominent exponent of Christian philosophy,” “foremost philosopher and convert,” “philosophical authority,” “famous French philosopher,” and the like, mainly by the Catholic journals Nova revija, Život, Vrhbosna, Luč and Duhovni život.
In the 1930s, two of Maritain’s books saw their Croatian translations: Religija i kultura [Religion and Culture] in 1935, and Anđeoski naučitelj [The Angelic Doctor: The Life and Thought of Saint Thomas Aquinas] in 1936. The latter incited vehement polemics on Thomism as the only true Catholic philosophical worldview between the Dominican Hijacint Bošković and Franciscan Karlo Balić. Their dispute overshadowed all other research of Maritain’s philosophy and some valuable contributions, especially in the works of Đuro Gračanin, Stjepan Zimmermann, Dušan Žanko, and Bogdan Radica.
The period after WWII was marked by repression against all those who refused to accept the generally proclaimed Marxist worldview, and from the standpoint of that ideology, Maritain was an ‘undesirable’ thinker. In their assessments of Neo-Thomism and personalism, Belgrade Marxist philosophers Dragan Jeremić and Radmila Šajković present Maritain’s philosophy in a negative light, failing to provide a more significant philosopical criticism. In the post-War period Maritain was rarely mentioned, with the exception of personalistic and neo-Thomist journals of Croatian emigration, especially Osoba i duh and Glas sv. Antuna. In their articles, particularly those of Hijacint Eterović, dominates the theme of Maritain’s political philosophy and philosophy of law.
By the 1960s, the rigid ideological framework characteristic of the post-War Yugoslavia gradually gave way to more democratic, though limited, changes in the field of culture and philosophy. In the mid-1960s, in the revived Catholic press, especially since the Second Vatican Council, Maritain appears more often, while the Marxist philosophers either ignored him or referred to him randomly. The first post-War systematic article dealing with Maritain’s thought was published by Andrija Bonifačić in 1966, and the philosophers and editors who in their works draw more attention to Maritain are Tomo Vereš, Ante Kusić, and Radovan Grgec.
In the period 1989–1995, the translations of four of his works were published: Cjeloviti humanizam [Integral Humanism] (1989), Filozofija povijesti [On the Philosophy of History] (1990), Čovjek i država [Man and the State] (1992), and Tri reformatora: Luther, Descartes, Rousseau [Three Reformers: Luther, Descartes, Rousseau] (1995).
The downfall of socialism and dismemberment of Yugoslavia brought no new quality to the reception of Maritain in Croatia. Given the circumstances, it may have been expected that in a state and society that was changing its sovereign frame and socio-political status issues such as Demochristian orientation, European integration and human rights should result in serious discussions, in which Maritain would
definitely have his place, that, however, was not the case. Maritain is still frequently mentioned, though in cursory remarks and in the footnotes of various texts, with a more than evident absence of comprehensive works on his thought. Merely a few books from his rich opus have been translated. Only a few fields of Maritain’s broad scope of activity have been partially highlighted. Despite an apparent tendency, which may rightly be described as a constant in Croatia, to attach more importance to Maritain where it is inappropriate and not mention him at all where appropriate, various thinkers continue to acknowledge his indisputable greatness
Human Rights in Croatian Emigrant Thought (1945–1990)
No full textPojam ‘ljudska prava’ imao je ključnu ulogu u etici i političkoj filozofiji, pravu i politici, osobito u drugoj polovici 20. stoljeća, a svaka ozbiljnija rasprava o suvremenosti sadržavala je bar spomen na ljudska prava. Prije 72 godine donijeta je Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, najprevođeniji i najutjecajniji pravni akt našega doba, kojim su uspostavljena tzv. moderna ljudska prava i kojim svaki čovjek postaje subjektom međunarodnog prava. Time je raskinuta veza s pozitivističko-pravnim konceptom ‘prava čovjeka’, koji je bio isključivo u domeni svake pojedine države.
U radu se istražuje i ocjenjuje pristup hrvatskih emigrantskih mislilaca o ljudskim pravima od vremena pripreme i donošenja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Prilikom njezina usvajanja 1948. u Ujedinjenim narodima bivša Jugoslavija bila je jedna od rijetkih država koja nije glasovala za Deklaraciju. U samostalnoj Hrvatskoj službeni prijevod Univerzalne deklaracije objavljen je tek 2008.
U radu se ukratko prikazuju obilježja, položaj i okružje hrvatske emigracije te službeni jugoslavenski pristup ljudskim pravima. Analiza hrvatske emigrantske misli provedena je za četiri razdoblja: 1. 1945–1960, 2. 1961–1970, 3. 1971–1980, 4. 1981–1990.
Ljudska su prava kreirana Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima na idejama personalizma, prirodno-pravne koncepcije, univerzalizma i solidarizma, a preuzeta su i svoj razvoj ili degeneraciju, ovisno o pristupu, doživljavaju u svojoj suprotnosti: individualizmu, pravnom pozitivizmu, kozmopolitizmu i egoizmu. Stoga u prvi plan izbija problem u poimanju utemeljenja, sadržaja, opsega i svrhe ljudskih prava kako u komunističkom, tako i u liberalnom poimanju svijeta i čovjeka. Na te okolnosti ukazuju hrvatski emigranti, a već krajem 1940-ih i tijekom 1950-ih Hijacint Eterović, Bonifacije Perović i Mirko Meheš sustavno analiziraju Univerzalnu deklaraciju smatrajući je ne samo velikim dostignućem u shvaćanju čovjeka kao ‘osobe’, već i značajnim korakom u napretku međunarodnog prava. Iako bezrezervno prihvaćaju Univerzalnu deklaraciju i njezine personalističke temelje, ipak se kritički osvrću na neka rješenja i nedostatke u njoj. Razmatraju i kontekst prihvaćanja, bliskosti i udaljenosti Univerzalne deklaracije u odnosu na tadašnje politike, ideologije, filozofije i svjetonazore. Eterovićevi i Perovićevi tekstovi najraniji su promišljeni pristupi problematici ljudskih prava od strane hrvatskih autora, a odlikuje ih izraziti personalistički pristup.
U 1960-ima izrazito vrijedan doprinos proučavanju ljudskih prava u socijalističkim ustavima ostvaruje Branko Martin Pešelj, a Gvido Saganić i Jure Petričević tijekom 1970-ih i 1980-ih sustavno prate sva događanja na međunarodnoj razini pokušavajući ukazati na kršenja ljudskih prava u Jugoslaviji. U 1980-ima novu dimenziju shvaćanja ljudskih prava, s političke desnice, iznosi Tomislav Sunić. Kroz više desetljeća svojim radovima obranu ljudskih prava za pojedince i narode zastupaju Kvirin Vasilj, Franjo Nevistić i Bogdan Radica.
Proučavanje i bavljenje ljudskim pravima u hrvatskim okvirima započelo je i duže trajalo u emigraciji nego u domovini. Iako, uglavnom s neosnovanom stigmom ‘državnih neprijatelja’ i pristalica ‘režima NDH’, hrvatski su emigranti u svojim radovima zastupali raznovrsne teorije, ideje i pristupe ljudskim pravima te isticali vrijednosti demokracije i pluralizma. To ne samo da nije bilo svojstveno jugoslavenskom pristupu, već je bilo izričito i zabranjivano. Stoga misao hrvatskih emigranata zaslužuje dolično mjesto u hrvatskoj tradiciji promišljanja ljudskih prava.The concept of ‘human rights’ played a key role in ethics and political philosophy, law and politics, particularly in the second half of the twentieth century, and every serious discussion on contemporarity contained at least one reference to human rights. Being the most translated and influential legal act of our time, the Universal Declaration of Human Rights was adopted in 1948, establishing the so-called modern human rights by which every natural person becomes a subject of international law. This act finally made a major shift away from the positivist legal concept of the ‘rights of man,’ which was exclusively in the domain of each individual state.
The paper investigates and evaluates the approach of Croatian emigrant thinkers on human rights from the preparation and adoption of the Universal Declaration of Human Rights until 1990. Former Yugoslavia was one of the few world states that did not adopt the Declaration. It was not until 2008 that the Universal Declaration of 1948 saw its official translation into Croatian in the modern Republic of Croatia.
The paper outlines the characteristics, position, and circumstances of the Croatian emigration and the official Yugoslav approach to human rights. The analysis of Croatian emigrant thought has been conducted for four periods: 1. 1945–1960, 2. 1961–1970, 3. 1971–1980, 4. 1981–1990.
Human rights, as defined by the Universal Declaration of Human Rights, are based on the ideas of personalism, natural-law conception, universalism, and solidarity, and their acceptance, development or degeneration, depending on the approach, manifest in their oppositions: individualism, legal positivism, cosmopolitanism and egoism. Therefore, the problem of understanding the foundation, content, scope and purpose of human rights comes to the fore in both the communist and the liberal understanding of the concept.
This problem had already been pointed out by Croatian emigrants in the late 1940s and during the 1950s. Hijacint Eterović, Bonifacije Perović, and Mirko Meheš systematically analyzed the Universal Declaration, considering it not only a great achievement in understanding the human being as a ‘person,’ but also as a significant step forward for international law. Although they unreservedly accepted the Universal Declaration and its personalist foundations, they still critically looked upon some of its solutions and shortcomings. They considered the context of acceptance, closeness and distance of the Universal Declaration in relation to the policies, ideologies, philosophies, and worldviews of the time. The texts of Eterović and Perović are the earliest thoughtful approaches to the issue of human rights by Croatian authors, and they are characterized by a distinct personalistic approach.
In the 1960s, Branko Martin Pešelj made a valuable contribution to the study of human rights in socialist constitutions, and Gvido Saganić and Jure Petričević systematically followed all events at the international level during the 1970s and 1980s, with an aim to draw attention to human rights violations in Yugoslavia. In the 1980s, a new dimension of the understanding of human rights, from the political right, was presented by Tomislav Sunić. For decades, Kvirin Vasilj, Franjo Nevistić, and Bogdan Radica advocated the defence of human rights for individuals and peoples.
The study and practice of human rights in the Croatian context began and lasted longer in emigration than in the homeland. Although frequently unfoundedly stigmatized as the ‘enemies of the state’ and supporters of the ‘NDH regime,’ Croatian emigrants advocated various theories, ideas and approaches to human rights in their works and emphasized the values of democracy and pluralism. Not only was this not inherent in the Yugoslav approach, but it was also explicitly forbidden. Therefore, the thought of Croatian emigrants deserves a proper place in the Croatian tradition of thinking on human rights
Russian émigré thinkers and French personalism
No full textIzmeđu dva svjetska rata Pariz je postao središte umjetničkog, kulturnog i znanstvenog života, a ruski emigrantski mislioci i umjetnici značajno su tome pridonijeli. Pripadali su uglavnom personalizmu, filozofskom pravcu koji je rezultirao i stvaranjem više pokreta koji su pokušavali dati odgovore na složena onodobna kulturna, socijalna i filozofska pitanja. U radu se analiziraju pojam personalizma i njegova izvorišta, prikazuje se francuski personalizam i personalizam ruskih mislilaca te se ukazuje na njihove susrete i druženja. Iako je na francuske mislioce snažno utjecao neotomizam, a na ruske pravoslavna misao, naglašava se kompatibilnost i sličnost njihovih promišljanja, njihovo zajedničko djelovanje u razdoblju prije Drugoga svjetskog rata, koje je kasnije rezultiralo afirmacijom koncepta čovjeka kao osobe, ljudskog dostojanstva, ljudskih prava pa u konačnici i ujedinjenja Europe. Zaključuje se kako u ovom slučaju uspješno uključivanje emigranata u kulturni život nove postojbine i njihovo sinergijsko djelovanje znači i svojevrsni ekumenizam prije ekumenizma. Ostaje upitno koliko je personalistička misao, koja se može shvatiti kao simbioza neotomizma i ruske religijske misli, vratila kršćansku misao u središte europske misli, ali je nesporno da je zauzela značajno mjesto u suvremenoj raspravi o idejama.Between the two world wars, Paris turned into the center of artistic, cultural and scientific life, and Russian emigrant thinkers and artists contributed significantly to this. They belonged mainly to the personalism, a philosophical way which creation of several movements representing the common response to the complex questions of cultural, social and philosophical issues of the time. The paper analyzes the concept and sources of personalism, introduces the French and personalism of Russian thinkers and points to their encounters and socializing. Although French thinkers were strongly influenced by neotomism and Russian thinkers by Orthodox thought, the author emphasizes the compatibility and similarity of their thinking and chronicles their joint action in the period before the Second World War, which later resulted in the affirmation of the concept of a man as a person, human dignity, human rights, and ultimately the unification of Europe. The author concludes that in this particular case, the successful inclusion of emigrants in the cultural life of the new homeland and their synergistic action also signifies a kind of \u27ecumenism before ecumenism\u27. It is still ambiguous to what extent personalistic thought, presumed as a symbiosis of neotomism and Russian religious thought, has brought Christian thought back to the center european tought, but it is indisputable that it has taken a significant place in the contemporary discussion of ideas
- …
