1,721,002 research outputs found
Constructing a Happy City-State. In memoriam Heda Festini
Get PDFThe paper honors Heda Festini; it’s first part contains author’s personal memories of Heda. The central part of the paper addresses a favorite author of Heda Festini, Franjo Petrić, and his Utopia The Happy CityState. It then places the utopian construction on the map of contemporary understanding of political theorizing. Utopias, like the one due to Petrić, result from thought-experimenting; in contrast to purely epistemic thought-experiments they are geared to “guidance”, as Petrić puts it, namely advice giving and persuadin
Philosophical Production of Heda Festini
Get PDFČlanak donosi pregled stvaralaštva hrvatske filozofkinje Hede Festini koja je živjela i djelovala u drugoj polovici 20. i početkom 21. stoljeća. Članak je podijeljen u četiri cjeline: 1. Autorske knjige, 2. Prijevodi, 3. Tekstovi u zbornicima simpozija i knjigama i 4. Tekstovi u znanstvenim časopisima. Susrećući se s njezinim mnogobrojnim i raznovrsnim radovima u članku je pokazan njezin bogat filozofski opus.The paper provides an overview of philosophical bibliography of the Croatian philosopher Heda Festini, who was active in the second half of the 20th and in the beginning of the 21st century. The paper is divided into four parts: 1. Books, 2. Translations, 3. Papers in symposium proceedings and other books, and 4. Papers in scientific journals. Encountering her numerous and varied works, her rich philosophical oeuvre is visible
Heda Festini on Sport – A Critique of Neoliberalism
Get PDFHeda Festini pisala je o sportu u članku »Slobodno vrijeme i rekreativni šport« i ustanovila je krizu suvremenog sporta. Svoju analizu utemeljila je u konceptu slobodnog vremena Vladimira Jankovića te konceptima »elitizma« i »olimpizma«. Festini pokazuje kako je sport dio šire društvene krize koja ugrožava kulturu općenito, a utemeljena je u globalnim političkim tendencijama. Problematizirajući odnos politike i sporta, Festini se poziva na svoju analizu Deweyjeva »socijalnog« liberalizma. Svrha ovog rada ogleda se u povezivanju misli Hede Festini o Deweyjevom »socijalnom« liberalizmu i njene kritike sporta. Time će se nastojati zaokružiti njena kritika neoliberalnih politika, koje su povezane s krizom kulture i sporta.Heda Festini writes about sport in the article “Slobodno vrijeme i rekreativni šport” (“Free Time and Sport as Recreation”), where she identified a crisis of contemporary sport. Her analysis is based on Vladimir Janković’s concept of free time and the concepts of “elitism” and “olympism”. Festini shows that today’s sport is part of a broader social crisis that endangers culture in general and is based in global political tendencies. In her problematization of politics and sport, Festini references her analysis of Dewey’s “social” liberalism. The goal of this paper is to connect Festini’s thoughts on Dewey’s “social” liberalism and her criticism of sport. With that we will try to round up her critical thoughts on neoliberal politics, that are related to the crisis of culture and sport
Heda Festini and the Beginnings of Analytic Philosophy in Croatia
Get PDFHeda Festini danas je među domaćim filozofima poznata kao prva hrvatska analitički orijentirana filozofkinja koja je spajala interes za Wittgensteina te wittgensteinovsku problematiku i druge analitičke teme s istraživanjem hrvatske filozofske baštine unutar koje se nerijetko bavila pitanjima srodnim wittgensteinovskima. No 1950-ih i 1960-ih na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Festini nije obrazovana u analitičkoj tradiciji niti je početak njezine filozofske karijere dao naslutiti da bi mogla krenuti tim smjerom. Otkud onda upravo takvo Festiničino filozofsko profiliranje? Premda se u nekoliko svojih kasnijih radova bavi prikazom analitičke filozofije u Hrvatskoj, na to pitanje ona nije nikada potpuno ili detaljno odgovorila. U ovome radu predlažem mogući odgovor koji temeljim na meni dostupnim spisima. Zaključujem da, suprotno dojmu zasnovanom na promatranju njezina cjelokupnog opusa, postoji konzistentan tijek razvoja njezinih interesa od 1960-ih naovamo lišen naglih zaokreta te da je njezin interes za Wittgensteina i analitičku filozofiju prirodno proizašao iz njezina ranog interesa za Abbagnanov pozitivni egzistencijalizam.Heda Festini is nowadays known among Croatian philosophers as the first Croatian analytically oriented woman philosopher who combined her interest in Wittgenstein and Wittgensteinian themes and other topics in analytic philosophy with the research of Croatian philosophical heritage, in which she often dealt with issues related to Wittgensteinian themes. However, in the 1950s and 1960s at the Faculty of Philosophy in Zagreb, Festina was not educated in the analytic tradition, nor did the beginning of her philosophical career suggest that she might go in that direction. Where did Festini’s philosophical orientation come from? Although she deals with the presentation of analytic philosophy in Croatia in several of her later papers, she never answered these questions completely or in detail. In this paper, I propose a possible answer based on the documents I had access to. I conclude that contrary to the impression based on the consideration of her entire opus, there is a consistent course of development of her interests from the 1960s onwards devoid of sudden turns and that her interest in Wittgenstein and analytic philosophy arose naturally from her early interest in Abbagnano’s positive existentialism
Petrić and Acastos, Sequel One
Get PDFPrethodno, u izlaganju »Petrić i Acastos«, održanom na simpoziju Petrić i renesansne filozofske tradicije 2008. godine, ustanovili smo da je Petrić najbliži platonovsko-novoplatonovsko- pitagorovskom izvorniku, ali je pridonio raščinjavanju klasične etičke vrline (osobito neki utilitaristički zahvati), da je vrlo blizak drugom modelu za uspoređivanje, Acastosu I (u umjetničkom stvaranju se našla sva religija i moralnost) i donekle se približava Acastosu II (jedino u svezi pravednosti).
S istim trima modelima sada prelazimo na usporedbu u odnosu na pjesničko umijeće, kako je izloženo u petnaest izabranih (prevedenih) Petrićevih tekstova u knjizi Ljerke Schiffler Frane Petrić o pjesničkom umijeću (Zagreb: Institut za filozofiju, 2007). Pitat ćemo se koliko se u navedenoj usporedbi otkrilo, manje ili više, bliskosti s prethodnim zaključcima.
Dakako, usput će se pokušati ustanoviti je li Petrićeva poetika samo obrana Platonove linije ili sadržava i neke elemente aristotelizma, što ga ne bi povezalo samo s barokom i manirizmom nego i s modernom estetikom.The author established on the occasion of the previous presentation “Petrić and Acastos” given at the symposium Petrić and Renaissance Philosophical Traditions, held in 2008, that Petrić was closest to the Platonist-Neoplatonist-Pythagorean original, but also that he contributed to the disintegration of classical ethical virtue (by some utilitarian interventions in particular) and that there were two more comparative models he came close to – that of Acastos I (in connection with the view that artistic creation contains all religion and morality) and to some extent that of Acastos II (only in connection with justice).
Retaining the three models, the author now deals with the comparison in relation to poetic art as it is outlined in the fifteen selected (translated) Petrić’s texts in the book by Ljerka Schiffler entitled Frane Petrić o pjesničkom umijeću (Frane Petrić on Poetic Art, Zagreb: Institut za filozofiju, 2007). The author will look into the degree to which the mentioned comparison revealed connections with previous conclusions.
Needless to say, the author will along the way try to determine whether Petrić’s poetics presents merely a defence of Plato’s attitude or it contains some elements of Aristotelianism, which would connect Petrić with not only Baroque and Mannerism but also modernist aesthetics
Petrić and Acastos
Get PDFIrkinja Iris Murdoch (1919–1999), poznata filozofkinja s Oxforda i nagrađivana spisateljica, objavila je u knjizi Acastos (1987) platonski dijalog »Art and Eros«, postavljen kao kazališni komad prvi puta 1980. g. i »Above the Gods« s njoj uobičajenom tematikom o ljepoti, dobroti, istini i vjeri. U dijalozima se pojavljuju Sokrat i Platon te nekoliko izmišljenih lica, između kojih se ističe Acastos.
Acastosa Murdochove, koji predstavlja moderniziranu verziju Platona, nazvat ćemo kao moj model Acastos I. Opisat ću Acastosa II. kao moju radikalniju verziju modernizacije Platona. Petrićeve izlete u problematiku morala i etike uspoređujem s izvornim Platonom, neoplatonizmom i s oba Acastosa u cilju da mu se vrijednosno locira položaj.
Trebaju biti zanimljive dalje usporedbe s obzirom na razliku između tradicionalističke etike pojedinca i najnovijih usmjerenja k primijenjenoj etici.The Irish women Iris Murdoch (1919–1999), a famous Oxford philosopher and award-winning author, published in her book Acastos (1987), two Platonic dialogues: »Art and Eros«, which premiered in 1980, and also »Above the Gods«. The themes were her customary subjects of beauty, goodness, truth and faith. In the dialogues, Socrates and Platon make an appearance, as well as several fictional characters, one of whom is Acastos.
Murdoch’s Acastos, whom we shall call Acastos I., sublimates a modernized version of Plato.
Acastos II. we shall describe as a more radical version of a modernized Plato. Petrić’s excursions into moral problems and problems in ethics are compared and located with regard to Plato, neoplatonism, and both Acastos. Further comparison are of interest, given the contrast between traditionalist individual ethics (virtues theory) and the most recent directions of contemporary applied ethics
Dummett’s Conception as Theory of Meaning for Hintikka’s Type of Game-theoretical Semantics (I) (‘Use’ and ‘Language-game’ in Wittgenstein and Dummett)
No full text
Zašto trebamo znanje o obilježjima zakona u biologiji
Get PDFNominalno bi bioetika trebala značiti zauzimanje dosljednog vrijednosnog stava prema svemu što je živo, a dosada smo naglasili da se filozofija biologije u tom smislu odnosi prema biologiji kao izlazišnoj disciplini bioetike. Zato sebi postavljamo navedeno pitanje.
U filozofiji biologije vrlo su česta kontradiktorna shvaćanja zakona – zakoni su uzročni, odnosno, neuzročni, pa se tako zakon tretira kao doseg najviše strogosti ili suprotno, kao neodređenost koja dovodi čak i do toga da se negira postojanje zakona u toj znanosti. No ako polazimo od toga da je okružje znanstvenog istraživanja mogućnost u kojoj je mjerodavna vjerojatnost, onda proizlazi da u biologiji prevladava korištenje slabijeg pojma zakona. Zapravo se uočava da se u njezinu znanstvenom istraživanju, kao uostalom i u drugih znanosti, traži uzrok što funkcionira samo kao metodološko pravilo istraživanja, a ne kao deterministička teorija, tj. kao doseg sveopće nužnosti. Od pojma uzročnosti ostala je samo uzročna povezanost, a najviše se usredotočuje na početnu fazu, na mnogostrukost
uvjeta i na njihovo ograničavanje (Bechtel 1993, Glennan 1996, Craver 2000), pa se istražuje stupnjevanje pojava po razinama u smislu funkcionalnih veza (Cummins 1975, 1983, Bechtel 1986, Craver 2001) što omogućuje svrstavanje u spektar vjerojatnosti (Dawkins 2006) u smislu dosega stupnja strogosti zakona:
1. stroga vjerojatnost -
2. vrlo visoka vjerojatnost -
3. visoka vjerojatnost: ušančenje (Cummins 1983, Šustar 2007)
4. srednja vjerojatnost: nevarijantnost (Woodward 2001)
5. niža vjerojatnost: stabilnost (Mitchell 1997, 2000)
6. niska vjerojatnost: otpornost (Skyrms 1977).
U formalnom smislu koristi se teorija vjerojatnosti Bayesovog tipa, tj. evidencijska i posebno induktivni oblik. Zakoni u biologiji su modeli (Sober 2000, Kokić 2010) i funkcioniraju kao paradigma. Takvo
prihvaćanje obilježja zakona u biologiji važno je za bioetiku, zbog širenja znanja o svemu živućemu, i posebno za samu biologiju, kako bi izbjegla povratak determinizmu
- …
