1,720,998 research outputs found
Endogenous reserve of insulin secretion and HOMA-IR index
No full textInzulin je ključan hormon u regulaciji metabolizma, čiji glavni učinci uključuju poticanje
ulaska glukoze u stanice, inhibiciju proizvodnje glukoze u jetri, te regulaciju lipida i proteina.
Inzulinska rezistencija nastaje kada tkiva postanu manje osjetljiva na inzulin, što rezultira
smanjenim ulaskom glukoze u stanice i povećanom proizvodnjom glukoze u jetri, što dovodi
do povišenih razina glukoze u krvi. Sindrom inzulinske rezistencije, poznat i kao metabolički
sindrom, obuhvaća poremećaje poput visceralne pretilosti, dislipidemije, hipertenzije i
intolerancije na glukozu. Visoka razina slobodnih masnih kiselina doprinosi inzulinskoj
rezistenciji ometajući inzulinske signalne puteve, dok oksidativni stres može dodatno pogoršati
stanje kod takvih bolesnika. Metaboličke abnormalnosti povezane s inzulinskom rezistencijom
povećavaju rizik od kardiovaskularnih bolesti. Inzulinska rezistencija se može manifestirati
kroz dva stadija: euglikemičnu hiperinzulinemičnu fazu, gdje su razine inzulina povišene kako
bi se kompenzirala smanjena osjetljivost, te hiperglikemičnu hipoinzulinemičnu fazu, u kojoj
beta stanice gušterače više ne mogu održavati normalne razine glukoze usprkos visokom nivou
inzulina.Procjena endogene inzulinske rezerve i osjetljivosti na inzulin važna je za procjenu
rizika od dijabetesa tipa 2 i drugih kardiovaskularnih bolesti. Laboratorijski testovi, kao što su
mjerenje C-peptida i različiti matematički indeksi poput HOMA-IR, pomažu u procjeni
funkcije beta stanica i inzulinske rezistencije. Prepoznavanje i rano liječenje inzulinske
rezistencije mogu značajno smanjiti rizik od razvoja ovih patoloških stanja povezanih s
metaboličkim sindromom, odnosno sindromom inzulinske rezistencije.Insulin is a crucial hormone in metabolism control, with its main effects including promoting
glucose uptake into cells, inhibiting glucose production in the liver, and regulating blood and
tissue lipids and proteins. Insulin resistance occurs when tissues become less sensitive to
insulin, resulting in decreased glucose uptake into cells and increased glucose production in
the liver, which leads to elevated blood glucose levels. Insulin resistance syndrome, also known
as metabolic syndrome, includes disorders such as visceral obesity, dyslipidemia, hypertension,
and glucose intolerance. High levels of free fatty acids contribute to insulin resistance by
disrupting insulin signaling pathways, while oxidative stress can further worsen the condition
in affected individuals. Metabolic abnormalities associated with insulin resistance increase the
risk of cardiovascular diseases. Insulin resistance can manifest through two stages: the
euglycemic hyperinsulinemic phase, where insulin levels are elevated to compensate for
reduced sensitivity, and the hyperglycemic hypoinsulinemic phase, where pancreatic beta cells
can no longer maintain normal glucose levels despite high insulin levels. Assessment of
endogenous insulin reserve and insulin sensitivity is important for evaluating the risk of type 2
diabetes and other cardiovascular diseases. Laboratory tests, such as measuring C-peptide and
various mathematical indices like HOMA-IR, help assess beta-cell function and insulin
resistance. Early recognition and treatment of insulin resistance can significantly reduce the
risk of developing these pathological conditions associated with metabolic syndrome or insulin
resistance syndrome
Continuous tissue glucose monitoring in patients in a state of shock
No full textCirkulacijski šok životno je ugrožavajuće stanje obilježeno smanjenim protokom krvi, kisika i hranidbenih tvari do tkiva i organa te smanjenim otplavljivanjem razgradnih metaboličkih produkata iz perifernih tkiva. Prema etiologiji, cirkulacijski šok dijeli se u kardiogeni, hipovolemijski, distributivni i opstruktivni šok. Tijekom šoka događaju se različiti patofiziološki procesi u organizmu koji katkad rezultiraju poremećajem metabolizma glukoze. Poremećaji metabolizma glukoze poput različitih oblika šećerne bolesti, predijabetesa, stresne hiperglikemije i hipoglikemije mogu povećati rizik od smrtnog ishoda u kritično oboljelih pacijenata. U posljednjih nekoliko godina razvio se uređaj za kontinuirano mjerenje glukoze koji se može ugraditi pacijentima oboljelim od šećerne bolesti. Zbog poboljšanja praćenja varijabilnosti u vrijednosti glukoze kod pacijenata sa šećernom bolešću u stvarnom vremenu, uređaj za kontinuirano mjerenje glukoze predstavlja budućnost praćenja promjena glukoze kod kritično oboljelih pacijenata nakon šoka. Njegova bi primjena omogućila praćenje vrijednosti glukoze svake minute te precizniju primjenu terapije radi očuvanja urednih vrijednosti glukoze. Njegovom primjenom smanjile bi se hipoglikemijske i hiperglikemijske epizode kod pacijenata koje koreliraju s lošijim ishodom. Iako još uvijek ne postoje točno određene smjernice koje definiraju raspon glukoze u tkivima kod ove subpopulacije pacijenata, uređaj za kontinuirano mjerenje glukoze omogućio bi individualizirani pristup održavanja razine glukoze svakog pacijenta.Circulatory shock is a life-threatening condition characterized by reduced blood flow, lowered oxygen and nutrients supply to peripheral tissues and a decreased removal of metabolic products from peripheral tissues. According to its etiology, circulatory shock is classified into cardiogenic, hypovolemic, distributive and obstructive shock. During shock, various pathophysiological processes occur in the body, sometimes resulting in glucose metabolism disorders. Glucose metabolism disorders, such as different forms of diabetes mellitus, prediabetes, stress-induced hyperglycemia and hypoglycemia can increase the risk of mortality in critically ill patients. In recent years, a continuous glucose monitoring device has been developed that can be implanted in patients with diabetes. Due to its improvement in tracking glucose variability in real-time for patients with diabetes, the continuous glucose monitoring device represents the future of monitoring glucose changes in critically ill patients after shock. Its application would allow minute-by-minute monitoring of glucose levels and more precise therapy to maintain normal glucose values. Its use would reduce hypoglycemic and hyperglycemic episodes in patients, which correlate with poorer outcomes. Although there are no precisely defined guidelines defining the range of glucose levels in tissues for this subpopulation of patients, the continuous glucose monitoring device would enable an individualized approach to maintaining each patient's glucose levels
Continuous tissue glucose monitoring in patients in a state of shock
No full textCirkulacijski šok životno je ugrožavajuće stanje obilježeno smanjenim protokom krvi, kisika i hranidbenih tvari do tkiva i organa te smanjenim otplavljivanjem razgradnih metaboličkih produkata iz perifernih tkiva. Prema etiologiji, cirkulacijski šok dijeli se u kardiogeni, hipovolemijski, distributivni i opstruktivni šok. Tijekom šoka događaju se različiti patofiziološki procesi u organizmu koji katkad rezultiraju poremećajem metabolizma glukoze. Poremećaji metabolizma glukoze poput različitih oblika šećerne bolesti, predijabetesa, stresne hiperglikemije i hipoglikemije mogu povećati rizik od smrtnog ishoda u kritično oboljelih pacijenata. U posljednjih nekoliko godina razvio se uređaj za kontinuirano mjerenje glukoze koji se može ugraditi pacijentima oboljelim od šećerne bolesti. Zbog poboljšanja praćenja varijabilnosti u vrijednosti glukoze kod pacijenata sa šećernom bolešću u stvarnom vremenu, uređaj za kontinuirano mjerenje glukoze predstavlja budućnost praćenja promjena glukoze kod kritično oboljelih pacijenata nakon šoka. Njegova bi primjena omogućila praćenje vrijednosti glukoze svake minute te precizniju primjenu terapije radi očuvanja urednih vrijednosti glukoze. Njegovom primjenom smanjile bi se hipoglikemijske i hiperglikemijske epizode kod pacijenata koje koreliraju s lošijim ishodom. Iako još uvijek ne postoje točno određene smjernice koje definiraju raspon glukoze u tkivima kod ove subpopulacije pacijenata, uređaj za kontinuirano mjerenje glukoze omogućio bi individualizirani pristup održavanja razine glukoze svakog pacijenta.Circulatory shock is a life-threatening condition characterized by reduced blood flow, lowered oxygen and nutrients supply to peripheral tissues and a decreased removal of metabolic products from peripheral tissues. According to its etiology, circulatory shock is classified into cardiogenic, hypovolemic, distributive and obstructive shock. During shock, various pathophysiological processes occur in the body, sometimes resulting in glucose metabolism disorders. Glucose metabolism disorders, such as different forms of diabetes mellitus, prediabetes, stress-induced hyperglycemia and hypoglycemia can increase the risk of mortality in critically ill patients. In recent years, a continuous glucose monitoring device has been developed that can be implanted in patients with diabetes. Due to its improvement in tracking glucose variability in real-time for patients with diabetes, the continuous glucose monitoring device represents the future of monitoring glucose changes in critically ill patients after shock. Its application would allow minute-by-minute monitoring of glucose levels and more precise therapy to maintain normal glucose values. Its use would reduce hypoglycemic and hyperglycemic episodes in patients, which correlate with poorer outcomes. Although there are no precisely defined guidelines defining the range of glucose levels in tissues for this subpopulation of patients, the continuous glucose monitoring device would enable an individualized approach to maintaining each patient's glucose levels
Bulimic patterns of eating in diabetic patients
No full textŠećerna bolest definira se kao skupina kroničnih poremećaja metabolizma ugljikohidrata, masti i bjelančevina, čija je osnovna karakteristika pojava hiperglikemije, a nastaje uslijed apsolutnog ili relativnog nedostatka hormona inzulina. Šećernu bolest se može podijeliti u 4 velike skupine: šećerna bolest tipa 1, šećerna bolest tipa 2, gestacijska šećerna bolest te drugi specifični tipovi šećerne bolesti nastale kao posljedice drugih patoloških procesa. Neki poremećaji hranjenja mogu biti povezani s nastankom i bržom progresijom šećerne bolesti. Bulimija nervoza je poremećaj obilježen ponavljajućim epizodama prejedanja. Poremećaj ima sličnosti s poremećajem kompulzivnog prejedanja (BED), ali se razlikuje po tome što su u BN-u epizode prejedanja praćene povraćanjem, uporabom laksativa, emetika ili diuretika. Bulimični obrazac hranjenja dokazano utječe na lošiju kontrolu glikemije. Također treba napomenuti raniju pojavnost komplikacija kod dijabetičara s poremećenim obrascima hranjenja, koji imaju tri puta veću šansu razvoja dijabetičke retionapatije. Do razvoja komplikacije dovodi i prisutnost poremećaja nazvanog dijabulimija, to jest preskakanje ili korištenje manjih doza inzulina kao metodu pražnjena što dovodi do još izraženije neadekvatne kontrole glikemije. Saznanja o povezanosti bulimije nervoze i nastanka te progresije šećerne bolesti od iznimne su važnosti za planiranje terapije koja, osim farmakološke regulacije glukoze u plazmi, mora uključivati i praćenje obrazaca hranjenja pacijenata te po potrebi psihijatrijsku pomoć.Diabetes mellitus is defined as a group of chronic disorders involving the metabolism of carbohydrates, fats, and proteins, characterized by the fundamental feature of hyperglycaemia, resulting from an absolute or relative deficiency of the hormone insulin. Diabetes mellitus can be classified into four major groups: type 1 diabetes, type 2 diabetes, gestational diabetes, and other specific types of diabetes that arise as a consequence of other pathological processes. Common comorbidities associated with diabetes, among others, include eating disorders, such as bulimia nervosa. Bulimia nervosa is a disorder characterized by recurrent episodes of overeating. The disorder shares similarities with binge eating disorder (BED), but it differs in the fact that bulimia nervosa episodes of overeating are followed by behaviours such as vomiting, laxative use, emetic use, or diuretic use. The bulimic eating pattern has been shown to adversely affect glycaemic control. It is also worth noting that individuals with disordered eating patterns who have diabetes are at three times greater risk of developing diabetic retinopathy.The development of complications is also influenced by the presence of a disorder known as diabulimia, which refers to the practice of skipping or using smaller doses of insulin as a method of purging, leading to even more pronounced inadequate glycemic control. Understanding the association between bulimia nervosa and the onset and progression of diabetes is of utmost importance in planning therapy, which, in addition to pharmacological regulation of plasma glucose, must involve monitoring patients' eating patterns and, if necessary, providing psychiatric assistance
Glucose metabolism disorders in patients with pulmonary embolism
No full textPlućna embolija treći je najčešći uzrok smrtnosti od kardiovaskularnih bolesti. U najvećem broju slučajeva riječ je o komplikaciji duboke venske tromboze. To je životno ugrožavajuće stanje, koje je česta dijagnoza u hitnim ambulantama. Prezentira se različitom kliničkom slikom, a karakteristično bolovima u prsima, tahikardijom, tahipnejom i dispnejom. Plućna embolija može biti i potpuno asimptomatska, ali isto tako može uzrokovati i iznenadnu smrt. Postoje mnoge dijagnostičke pretrage koje pomažu u dijagnozi plućne embolije, ali je ključna MSCTA. Terapija se sastoji od antikoagulacije, reperfuzije i kardiopulmonalne potpore. Antikoagulantna terapija uglavnom uključuje niskomolekularni heparin i varfarin ili direktne oralne antikoagulantne lijekove. Uslijed akutnog nastupa plućne embolije dolazi do poremećaja u metabolizmu glukoze, koji se očituje kao stresna hiperglikemija. Riječ je o stanju privremenog povišenja glukoze u krvi u sklopu akutnog stresnog odgovora te se dijagnosticira rutinskom pretragom glukoze u plazmi. Još uvijek ne postoji univerzalna definicija granične vrijednosti glukoze koja bi označavala stresnu hiperglikemiju i optimalna terapija stresne hiperglikemije još nije utvrđena. Međutim, u većini slučajeva liječenje se temelji na nekom obliku inzulinske terapije. Stresna hiperglikemija je povezana s lošijim ishodima kod mnogih akutnih stanja pa tako i plućne embolije. Njeno se točno dijagnostičko i prognostičko značenje u plućnoj emboliji još uvijek istražuje.Pulmonary embolism is the third most common cause of death from cardiovascular diseases. In most cases it is a complication of a deep venous thrombosis. It is a life-threatening state that is often diagnosed in emergency rooms. It presents itself with various different clinical presentations, but characteristically with chest pain, tachycardia, tachypnea and dyspnea. Pulmonary embolism can also be completely asymptomatic, but it can also cause sudden death. There are many diagnostic methods that help diagnose pulmonary embolism, but the key method is MSCTA. The therapy consists of anticoagulation, reperfusion and cardiopulmonary support. Anticoagulant therapy mostly includes low-molecular-weight heparin and warfarin or direct oral anticoagulants. During an acute onset of pulmonary embolism there is a disruption in glucose metabolism that presents itself as a stress hyperglycemia. It is a transitory elevation of blood glucose that's part of an acute stress response and it is diagnosed with a routine plasma glucose test. A universally defined cut-off point for stress hyperglycemia still does not exist and the optimal therapy for stress hyperglycemia has not yet been determined. However, in most cases treatment is based on some form of insulin therapy. Stress hyperglycemia is associated with negative outcomes in many acute states as well as pulmonary embolism. Its diagnostic and prognostic value in pulmonary embolism is still being researched
Continuous tissue glucose monitoring in patients in a state of shock
No full textCirkulacijski šok životno je ugrožavajuće stanje obilježeno smanjenim protokom krvi, kisika i hranidbenih tvari do tkiva i organa te smanjenim otplavljivanjem razgradnih metaboličkih produkata iz perifernih tkiva. Prema etiologiji, cirkulacijski šok dijeli se u kardiogeni, hipovolemijski, distributivni i opstruktivni šok. Tijekom šoka događaju se različiti patofiziološki procesi u organizmu koji katkad rezultiraju poremećajem metabolizma glukoze. Poremećaji metabolizma glukoze poput različitih oblika šećerne bolesti, predijabetesa, stresne hiperglikemije i hipoglikemije mogu povećati rizik od smrtnog ishoda u kritično oboljelih pacijenata. U posljednjih nekoliko godina razvio se uređaj za kontinuirano mjerenje glukoze koji se može ugraditi pacijentima oboljelim od šećerne bolesti. Zbog poboljšanja praćenja varijabilnosti u vrijednosti glukoze kod pacijenata sa šećernom bolešću u stvarnom vremenu, uređaj za kontinuirano mjerenje glukoze predstavlja budućnost praćenja promjena glukoze kod kritično oboljelih pacijenata nakon šoka. Njegova bi primjena omogućila praćenje vrijednosti glukoze svake minute te precizniju primjenu terapije radi očuvanja urednih vrijednosti glukoze. Njegovom primjenom smanjile bi se hipoglikemijske i hiperglikemijske epizode kod pacijenata koje koreliraju s lošijim ishodom. Iako još uvijek ne postoje točno određene smjernice koje definiraju raspon glukoze u tkivima kod ove subpopulacije pacijenata, uređaj za kontinuirano mjerenje glukoze omogućio bi individualizirani pristup održavanja razine glukoze svakog pacijenta.Circulatory shock is a life-threatening condition characterized by reduced blood flow, lowered oxygen and nutrients supply to peripheral tissues and a decreased removal of metabolic products from peripheral tissues. According to its etiology, circulatory shock is classified into cardiogenic, hypovolemic, distributive and obstructive shock. During shock, various pathophysiological processes occur in the body, sometimes resulting in glucose metabolism disorders. Glucose metabolism disorders, such as different forms of diabetes mellitus, prediabetes, stress-induced hyperglycemia and hypoglycemia can increase the risk of mortality in critically ill patients. In recent years, a continuous glucose monitoring device has been developed that can be implanted in patients with diabetes. Due to its improvement in tracking glucose variability in real-time for patients with diabetes, the continuous glucose monitoring device represents the future of monitoring glucose changes in critically ill patients after shock. Its application would allow minute-by-minute monitoring of glucose levels and more precise therapy to maintain normal glucose values. Its use would reduce hypoglycemic and hyperglycemic episodes in patients, which correlate with poorer outcomes. Although there are no precisely defined guidelines defining the range of glucose levels in tissues for this subpopulation of patients, the continuous glucose monitoring device would enable an individualized approach to maintaining each patient's glucose levels
Association between anthropometric values and nutritional habits of diabetic patients
Full text linkŠećerna bolest je heterogena skupina kroničnih metaboličkih poremećaja koji nastaju zbog apsolutnog ili relativnog nedostatka hormona inzulina i jedna je od najčešćih endokrinoloških bolesti u svijetu. Klasifikacija uključuje šećernu bolest tipa 1, šećernu bolest tipa 2, gestacijsku šećernu bolest te ostale, specifične tipove šećerne bolesti, a svima je zajednička hiperglikemija koja s vremenom dovodi do razvoja akutnih i kroničnih komplikacija. Šećerna bolest tipa 2 može se pojaviti u svim dobnim skupinama, a u njezinom nastanku sudjeluju nasljedni i okolišni čimbenici od kojih je jedan od najvažnijih povećana tjelesna masa definirana indeksom tjelesne mase većim od 25,0 kg/m2. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, povećana tjelesna masa uključena je u 10 vodećih čimbenika rizika za razvoj bolesti na globalnoj razini, a smatra se posljedicom suvremenih navika i načina života. U razvoju bolesti povezanih s debljinom, veći značaj se pridaje abdominalnom masnom tkivu koje je manje osjetljivo na inzulin te otpušta veće količine nekih adipokina. Česti komorbiditeti udruženi sa šećernom bolesti i debljinom su hipertenzija, dislipidemija i poremećaji prehrane od kojih je najčešći poremećaj prejedanja obilježen ponavljajućim epizodama prejedanja koje nisu praćene povraćanjem ili uporabom laksativa, emetika i diuretika. Saznanja o povezanosti antropometrijskih vrijednosti i prehrambenih navika u dijabetičara od iznimne su važnosti zbog planiranja terapije koja, osim farmakološke regulacije glukoze u plazmi, mora uključivati i promjene prehrambenih navika bolesnika, a po potrebi i suradnju s psihijatrom.Diabetes mellitus is a heterogeneous group of chronic metabolic disorders resulting from an absolute or relative lack of insulin and is one of the most common endocrine diseases in the world. Classification includes type 1 diabetes mellitus, type 2 diabetes mellitus, gestational diabetes and other, specific types of diabetes, all resulting in hyperglycemia, commonly associated with the development of acute and chronic complications. Type 2 diabetes mellitus may occur in all age groups, where inherited and environmental factors play a role in its emergence. One of them which is supposed to have the most impact is increased body mass defined by a body mass index greater than 25.0 kg/m2. According to World Health Organization data, increased body mass is included in the 10 leading risk factors for disease development globally and is considered a consequence of modern habits and lifestyles. The occurrence of diseases associated with obesity is due to the excess abdominal fat tissue that is less sensitive to insulin and releases larger amounts of some types of adipokines. Frequent comorbidities associated with diabetes mellitus and obesity are hypertension, dyslipidemia and eating disorders, the most common being Binge Eating Disorder, characterized by recurrent episodes of overeating without the use of laxatives, emetics and diuretics afterwards. Knowledge of the association of anthropometric data and dietary habits in diabetics is of great importance for planning a therapy that, besides pharmacological regulation of plasma glucose, should also involve changes in the dietary habits of patients and, if necessary, the co-operation with a psychiatrist
Hyperthyroidism in pregnancy
No full textHipertireoza u trudnoći očituje se kao hipermetaboličko stanje uzrokovano povećanom proizvodnjom i lučenjem hormona štitnjače. Najčešći uzroci nastanka hipertireoze u trudnoći su autoimune bolesti štitnjače, poput Gravesove bolesti, ili prolazno povećanje razine hCG na početku trudnoće poznato kao gestacijska tranzitorna tireotoksikoza. Rjeđi uzroci uključuju multinodoznu toksičnu gušu, toksični adenom, funkcionalne metastaze karcinoma štitnjače, strumu ovarija, te tireotropinome. Povišene razine hormona štitnjače mogu biti uzrokovane i subakutnim tireoiditisom, te egzogenim unosom hormona. Dijagnoza se postavlja na temelju kliničkog pregleda i laboratorijskih testova. Procjena tireoidne funkcije uključuje mjerenje serumskih koncentracija TSH i perifernih hormona štitnjače, tiroksina i trijodtironina. Hormoni štitnjače predstavljaju važan faktor za normalan rast i razvoj fetusa. Pravovremeno prepoznavanje i liječenje hipertireoze smanjuje vjerojatnost nastanka komplikacija i neželjenih ishoda trudnoće. Niske doze antitireoidnih lijekova, ukoliko su potrebne, obično u trudnoći dovode do eutireoze. Pri odabiru adekvatnog lijeka potrebno je uzeti u obzir gestacijsku dob, moguće teratogeno djelovanje i nuspojave. Kirurško liječenje razmatra se kada postoje kontraindikacije za upotrebu antitireoidnih lijekova i provodi se obično u drugom trimestru. Trudnoća je, kao i dojenje, apsolutna kontraindikacija za liječenje radioaktivnim jodom. Liječenje i praćenje pacijentica potrebno je nastaviti i u poslijeporođajnom razdoblju zbog povećanog rizika za razvoj postpartalnih poremećaja funkcije štitnjače.Hyperthyroidism in pregnancy manifests as a hypermetabolic condition caused by increased production of thyroid hormones. The most common causes of hyperthyroidism in pregnancy are autoimmune thyroid disease, such as Graves’ disease, or a transient increase in hCG levels in early pregnancy known as gestational transient thyrotoxicosis. Less common causes include multinodular goiter, toxic adenoma, functional thyroid cancer metastases, struma ovarii, and thyrotropinoma. Elevated thyroid hormone levels can also be caused by subacute thyroiditis and exogenous hormone intake. Diagnosis is made based on clinical examination and laboratory tests. Assessment of thyroid activity includes measurement of serum concentrations of TSH and thyroid hormones, thyroxine, and triiodothyronine. Thyroid hormones are an important factor for normal fetal growth and development. Early detection and treatment of hyperthyroidism reduces the risk of complications and adverse pregnancy outcomes. Antithyroid drugs, methimazole and propylthiouracil, are the gold standard in the treatment of hyperthyroidism in pregnancy. Decisions on which medication to use are based on gestational age, with consideration of both teratogenicity and side effects. Surgical treatment is considered when there are contraindications to the use of antithyroid drugs and is usually performed in the second trimester. Pregnancy, like breastfeeding, is an absolute contraindication to treatment with radioactive iodine. Treatment and follow-up of patients should be continued in the postpartum period due to the increased risk of developing postpartum hyperthyroidism
Demographic characteristics of the transsexual population in Croatia
No full textTransseksualnost je nezadovoljstvo vlastitim biološkim spolom i želja za promjenom u drugi te realizacija iste u potpunosti ili do određene mjere.
Cilj ovog rada je istražiti trend u incidenciji transseksualnih ljudi u Hrvatskoj koji su započeli hormonalnu tranziciju unutar sustava zdravstvene zaštite po pitanju ukupnog broja, te spolne i dobne zastupljenosti.
U ovom istraživanju je sudjelovalo 97 osoba koje su zatražile hormonsku terapiju za promjenu spola na Internoj klinici Zavoda za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma, KBC Sestre milosrdnice u periodu od 2011. do 2019. godine. Od toga su 54 osobe trans muškarci, a 43 trans žene.
Prosječna incidencija izražena na 1 000 000 stanovnika dobi od 18 – 54 godine iznosi 5.6, s rasponom od 0,94 2011. godine do 11.41 2016. godine, uz stabiliziranje trenda u posljednje tri godine istraživanja. Nadalje, iz dobivenih rezultata vidi se da je u Republici Hrvatskoj više trans muškaraca od trans žena te značajna zastupljenost mlađih dobnih skupina.
Incidencija transseksualnih osoba u Republici Hrvatskoj na razini je nekih zemalja zapadne Europe, uz slične trendove u dobnoj strukturi, ali s drugačijom spolnom raspodjelom.Transsexuality is a person’s dissatisfaction with his/her own biological sex, including a strong desire to changing it with partial or complete realization.
The aim of this paper is to examine demographic characteristics of transsexuals in Croatia.
97 people sought hormone therapy for sex change at the Department for endocrinology, diabetes and metabolic diseases at the Internal Clinic of the Sestre milosrdnice University Hospital Centre, Zagreb, Croatia. There were 54 trans men and 43 trans women who started hormonal therapy in the period from 2011 to 2019.
The mean yearly incidence per 1 000 000 population aged 18 – 54 was 5.6, ranging from 0.94 in 2011 to 11.41 in 2016. Furthermore, results showed a statistically significant trend favoring trans men vs. trans women (p < 0,001) and younger demographic groups (p < 0,001).
The incidence of transgender people in Croatia is similar to some countries in western Europe, with similar trends regarding age, but with a different sex distribution
Endogenous reserve of insulin secretion and HOMA-IR index
No full textInzulin je ključan hormon u regulaciji metabolizma, čiji glavni učinci uključuju poticanje
ulaska glukoze u stanice, inhibiciju proizvodnje glukoze u jetri, te regulaciju lipida i proteina.
Inzulinska rezistencija nastaje kada tkiva postanu manje osjetljiva na inzulin, što rezultira
smanjenim ulaskom glukoze u stanice i povećanom proizvodnjom glukoze u jetri, što dovodi
do povišenih razina glukoze u krvi. Sindrom inzulinske rezistencije, poznat i kao metabolički
sindrom, obuhvaća poremećaje poput visceralne pretilosti, dislipidemije, hipertenzije i
intolerancije na glukozu. Visoka razina slobodnih masnih kiselina doprinosi inzulinskoj
rezistenciji ometajući inzulinske signalne puteve, dok oksidativni stres može dodatno pogoršati
stanje kod takvih bolesnika. Metaboličke abnormalnosti povezane s inzulinskom rezistencijom
povećavaju rizik od kardiovaskularnih bolesti. Inzulinska rezistencija se može manifestirati
kroz dva stadija: euglikemičnu hiperinzulinemičnu fazu, gdje su razine inzulina povišene kako
bi se kompenzirala smanjena osjetljivost, te hiperglikemičnu hipoinzulinemičnu fazu, u kojoj
beta stanice gušterače više ne mogu održavati normalne razine glukoze usprkos visokom nivou
inzulina.Procjena endogene inzulinske rezerve i osjetljivosti na inzulin važna je za procjenu
rizika od dijabetesa tipa 2 i drugih kardiovaskularnih bolesti. Laboratorijski testovi, kao što su
mjerenje C-peptida i različiti matematički indeksi poput HOMA-IR, pomažu u procjeni
funkcije beta stanica i inzulinske rezistencije. Prepoznavanje i rano liječenje inzulinske
rezistencije mogu značajno smanjiti rizik od razvoja ovih patoloških stanja povezanih s
metaboličkim sindromom, odnosno sindromom inzulinske rezistencije.Insulin is a crucial hormone in metabolism control, with its main effects including promoting
glucose uptake into cells, inhibiting glucose production in the liver, and regulating blood and
tissue lipids and proteins. Insulin resistance occurs when tissues become less sensitive to
insulin, resulting in decreased glucose uptake into cells and increased glucose production in
the liver, which leads to elevated blood glucose levels. Insulin resistance syndrome, also known
as metabolic syndrome, includes disorders such as visceral obesity, dyslipidemia, hypertension,
and glucose intolerance. High levels of free fatty acids contribute to insulin resistance by
disrupting insulin signaling pathways, while oxidative stress can further worsen the condition
in affected individuals. Metabolic abnormalities associated with insulin resistance increase the
risk of cardiovascular diseases. Insulin resistance can manifest through two stages: the
euglycemic hyperinsulinemic phase, where insulin levels are elevated to compensate for
reduced sensitivity, and the hyperglycemic hypoinsulinemic phase, where pancreatic beta cells
can no longer maintain normal glucose levels despite high insulin levels. Assessment of
endogenous insulin reserve and insulin sensitivity is important for evaluating the risk of type 2
diabetes and other cardiovascular diseases. Laboratory tests, such as measuring C-peptide and
various mathematical indices like HOMA-IR, help assess beta-cell function and insulin
resistance. Early recognition and treatment of insulin resistance can significantly reduce the
risk of developing these pathological conditions associated with metabolic syndrome or insulin
resistance syndrome
- …
